U svoja četiri zida

Ok, moram jednostavno komentirati onaj filmić na kojem je klinac «drogiran» od zubara. Istovremeno se smijem, pa me bude sram što mu se smijem, zatim pomislim je li uopće u redu da to gledam. Je li uopće u redu od oca koji je to stavio na internet. Zatim slijedi opet red umiranja od smijeha, pa red šunke. Jesu dozvoljene takve droge? Kako je to kod nas?
Najjači mi je tok misli klinca i duboka filozofska pitanja koja postavlja. Ajmo reći da su djeca apsolutno iskrena i nepokvarena. Ajmo reći da se misli još malo oslobode ako je netko pod utjecajem nečega.
Rekao je:
-I feel funny… Is this real life?
Pa je malo odlutao i uhvatio se nečega blizu sebe i primjetio prste :)
-I can't see anything! –kuiš? Gleda a ne vidi. Vjerojatno mali ne zna da je u tom trenutku vidio više od svih nas skupa ;)
Zatim slijedi urlik
-uuAAAaaaaaaaaarhg! –Oslobađanje, život, svijest… GENIJALNO!
Pred kraj još par lucidnih trenutaka. Mozak ga tjera da radi ono što je naučio i što se od njega očekuje.. socijalizirati i primječivati. Pita za šavove, primječuje tatinu kameru ili naočale ili možda vidi duplo.
I na samom kraju, opet red kontemplacije popračen gestikulacijama i namrštenim obrvama.
-I feel funny. Why is this happening to me?!
-Is this going to be forever? – vjerojatno bi najradije igrao nogomet sa dečkima.
MRAAAAAK! Vrlo vjerojatno jedan od najboljih videa u zadnje vrijeme :)
http://www.youtube.com/watch?v=txqiwrbYGrs&

Volio bih da Marko jednom iskoristi svoju kratku priču u nekoj sceni ili knjizi. Do tad ću zapisati onoliko koliko se sjećam. Samo kao podsjetnik.

Prijatelj iz osnovne i srednje danas radi vrhunske gitare. Čini mi se da je napravio i violinu. Bas gitara nekoliko, gitara električnih, svakakvih, dok klasične radi redovito.
Žao mi je što nisam bio na Jazz koncertu u jednom klubu, ali sam vidio snimku. Dva su glazbenika (treći je bio bubnjar) svirali na Markovim instrumentima. Nisam se mogao načuditi njegovoj skromnosti kad sam ga pitao je li bio ponosan dok ih je slušao.
– Pa, moram priznati da malo jesam – rekao je.
Ja sam ponosan na njega dovoljno za petoricu.

Pili smo vino i čaj. Otvorena čokolada se smijala pored otisaka prstiju u dubokoj prašini na stolu radionice. Oči mi se ne zaustavljaju na ekranu starog računala na kojem se vrtio Jazz koncert. Oči mi se ne mogu zaustaviti u radionici prepunoj drvenih pizdarija, iverja, poluzavršenih visećih gitara. Pokoja slika ili fotografija, čaše, krpe… Razgovor se vrlo vjerojatno vrtio oko žena, dok je on popravljao tamburicu sa nekim japanskim nožem. Ja sam po natrpanom stolu prebirao po najčudnijim alatima.
- Što je ovo?
- Ma to sam napravio svoju verziju nekog alata.
(Na engleskom je to Sound Post Setter, ako netko želi googlati.)

Tražio je nešto po neurednom stolu i, zamislite, našao!
- Znaš li što je ovo? – pitao me, pokazujući mi najobičniju tiplu.
- Tipla. Ili se kaže možda tipl…
- To ti se zove Soundpost ili Anima. To se ugura u violinu između ploča, ne ljepi se. Drži je nategnutost žica…


Sad konačno slijedi priča.
Posjetio je neki sminar/workshop prije dosta vremena i neki lik je držao predavanje o violinama. Polaznici su sjedili ležerno u krugu. Žamor je dopirao iz hodnika kroz otvorena vrata. Polaznici su i međusobno pričali, dok je lik za vrijeme svog izlaganja pružio violinu neka kruži da ljudi malo vide i prouče izradu. Mladić sa lijeve strane je pružio Marku instrument sa značajnim pogledom. Pažljivo ju je primio i odlučio vrlo kratko pogledati i pružiti dalje. Zanimalo ga što čovjek priča. Ipak je zavirio da vidi tko je proizvođač. Lagano je zaškiljio kad je vidio nešto poput Stradivari, 17xx god. Ukočeno je okrenuo svoje tijelo prema kolegici s desna uputivši joj isti pogled. Riječi lika koji je pričao su se malo zamutile i lebdjele negdje između par miljuna dolara. Okrenuo se mladiću i uputio mu skeptično-namršten pogled, na što mu je ovaj važno odgovorio.
- Aha, orignalno lakiranje i sve…
Zatim je, navodno, usljedio neki zvuk…
Marko mi tvrdi: pa i da je čuo zvuk možda bi se mogao usporediti sa zvukom češanja nokta po vlasištu ili pomaka prsta sa tipkovnice.
Lik nije prekidao svoje predavanje, no tih šest koraka i otpuštanje žica je napravio u djeliču sekunde, ostavljajući djevojku sa pogledom najuplašenijeg štenca. «Anima» se oslobodila i plesala negdje u drvenom tijelu vrijednom kao oveća vila. Nastavljajući priču, spustio je vrijedan predmet u kofer i zatvorio – praktičan dio nastave je završio.

Marko je nastavio čistiti tamburicu, ja sam odlomio komadić čokolade.

Par zanimljivih linkova:
http://www.voanews.com/croatian/archive/2008-05/2008-05-07-voa11.cfm
http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2007/04/04/AR2007040401721.html

Nakon obavljene uobičajene kupovine, bio sam zaustavljen od simpatične mlade dame.
-Jeste zainteresirani da isprobate maxtv bez obaveza?
Skeptičnost prema porukama koji počinju sa "Najpovoljnije" ili "Isplativa jedinstvena prilika", zatim odbojnost prema ljudima koji vuku za rukav, te djelomična škrtost (sa neugodom priznajem odgoj), spriječila je da primijetim kako se mladoj dami osmjeh zamrznuo u grču i kako joj kap znoja curi niz sljepoočnicu od silnog truda kojeg je uložila već cijelo jutro ne bi li zaradila nešto provizije. Odlučio sam joj udovoljiti i poslušati što se nudi...

Ma šta serem, što se pravim samaritanac. Naravno da me zanima vidjeti novi komad tehničke robe u svom stanu, naravno da mi, prije spomenuta škrtost podigla obrvu na zvuk "bez obaveza", pa nisu trgovci ludi, znaju što rade. Osim toga, ako ću imati priliku razbacivati svoj neodoljivi šarm kojeg sam tako revno vježbao u svoja četiri zida, možda nešto i ubodem. Pa makar maxtv.

Razum je pokušao još u dva navrata odbiti ponudu, istovremeno uništavajući moj "šarm".
- Televizija je loša za ljude. Što manje tv-a, to bolje.
- Ma dajte, pa ima super filmova :) Imate adsl?- nije se dala bez borbe.
- Ma znate, telefonska linija koju koristim ne glasi na moje ime - pokušao sam drugi put.
- Nema problema, treba mi samo JMBG vlasnika linije. Evo vam moj broj mobitela da mi javite. Ja sam Katica :)

Opa! Možda mi se posreći, sanjario sam dalje.
Potpis. Hvala. Doviđenja.

- Čuj stari, ajd daj svoj JMBG. Nemoj ništa pitati. Katica, čovječe, Katica!

Nakon tjedan dana je dostavljač pozvonio i stajao sa dvije velike kutije igračaka za odrasle. U jednoj maxtv uređaj i drugoj novi adsl modem. Usljedilo je ritualno otvaranje kutija. Miris nove tehničke robe i netaknutih kablova golicao mi je nozdrve. Uputstva: Utaknite scart kabel u svoj televizor i ???

Pa zar je moguće da sam baš toliko glup i blesav?!
Pa ja NEMAM televizor! Mislio sam da je to nešto sa internetom i računalom. Sva sreća da imam neku staru tv karticu u računalu. Još samo nekoliko preinaka i starih antenskih kablova i na konju sam. Počinje tromjesečni maraton buljenja u ekran. Prvih mjesec dana daju čak i porniće te pristup HBO-u sa super filmovima :) Pa nisam valjda mislio svoje slobodno vrijeme provoditi čitajući knjige, trčeći oko Jaruna ili možda isprobavati svoje uvježbane sposobnosti na živim djevojkama...

Nakon što sam doznao sve o piramidama, naučio kako se rade Chopper motori, ustvrdio da Mythbustersi možda ipak nisu ljubavni par, te nakon što sam doznao da su Hitleru našli komad smrtonosne kapsule u zubima i koja životinja ima najčvršći oklop te kakvo sve oružje imaju najmoćnije zemlje Svijeta, oči su mi poprimile oblik suhih smokava, dok su leđa poprimila oblik banane. Došlo je vrijeme odvikavanja. Odredio sam si dva tjedna prije krajnjeg roka vraćanja. Nikad nisam mislio zadržati tu igračku. U tom periodu sam planirao postepeno smanjivati vrijeme provedeno za ekranom i pripremiti taktiku kako izbjeći silne zamke za koje sam paranoično umislio da trgovci postavljaju kako bi kupcima uvalili svoj proizvod: - otkazni rok je tjedan dana - mora doći vlasnik linije - gledali ste pornić sad je uređaj neupotrebljiv... Za ponovno pakiranje uređaja sam procijenio da mi treba sat vremena. Provjerio sam radno vrijeme najbližeg centra. Svu dokumentaciju i ugovore imam.
...Naravno da se nikako nisam mogao odvojiti od igračke i čekao sam zadnji trenutak.
Ipak, nakon točno tri mjeseca od potpisivanja na mjestu gdje mi je pokazivao Katičin kreativno ukrašen nokat, ušao sam u trgovinu sa kutijama pod rukom.
Zaštitar mi je pokazao da trebam uzeti broj. - Vraćate maxtv? -pitao je.
Kimnuo sam glavom i on me uputio prema šalteru.
Kroz glavu sam si još jednom ponovio razloge vraćanja, ukoliko me pitaju: -Nisam zainteresiran za vaš proizvod, -Nemam više televizora -Vaš proizvod ne valja -Nemam novaca -Selim se u drugu državu. Zadnje opravdanje ne bi ni bilo opravdanje nego sam planirao baciti se na koljena i preklinjati da me udalje od te ovisnosti.

- Izvolite.
- Vraćam maxtv. - odgovorio sam joj.
- Osobnu, molim.
Imao sam je spremnu.
- Ali linija ne glasi na vaše ime.
- Znam.
- U redu. Potpis, molim.
- A ovo? - pokazivao sam na kutiju supersoničnog novog wireless modema.
- To smijete zadržati.
- Hvala, 'đenja.

Bilo je bezbolno.
Još uvijek imam Katice broj.