Sve već znano, a opet neznano...

odoh spavat,
ovo nema smisla,
umor i bol,
pomješane sa sudbom,
pomješane sa ljubavi,
ostavljaju trag,
na goloj koži,
što se sprema na odlazak,
na odmor,
koji je trebala,
dugo trebala,
a jedva dobivala...

reci mi srce,
reci mi razume,
što treba,
što bi trebalo,
mada znam,
mada znam,
svejedno nejde tako,
nedje bez blokada,
bez ograničenja,
bez snage,
bez volje,
bez brige,
sve što rečeno je,
uvućeno je,
unutra negjde,
duboko,
izbavljeno iz pamtivjeka,
nejde,
jednostavno nejde,
bez klika,
bez takta,
bez svega...

misli jedne strane teku,
i guraju se,
pkušavaju riješiti se,
pokušavaju nešto,
osjećaji prevladaju,
osjećaji ostaju,
ipak više kod jedne strane,
a kod druge,
žele jedno,
misle drugo,
rade treće...

teško je prihvatit,
nakon toliko prihvaćenog već,
da bi možda moglo dalje,
da bi sam možda moglo,
ali um ostaje na starim stvarima,
kojih teško se riješit,
teško je prijeći,
od toliko toga nedorećenog,
od toliko toga odbaćenog,
od toliko toga ostavljenog...

treba shvatit,treba,
ali nije lako,
nikada nije,
čak i kada bi trebalo,
suze teku,
bol ostaje,
samo netko u mraku,
čeka,
strpljivo čeka,
ali na tome ostaje...

iako znaš kako treba,
ne ide to tako,
ne ide jer uvijek ima,
ima nešto što neshvaćeno bude,
nešto što ostane,i ne miće se sa mjesta,
iako bi trebalo,
obje strane samo jedno vole,
samo jedno misle,
samo jedno žele,
a ono što bi bitno trebalo biti,
zaboravljeno postaje...

kako doći na zelenu granu,
kako popesti se visoko,
pa čak i nisko,
kada padaš,
padaš,
koliko god nisko ,
koliko god visoko,
pokušavaš ići,
ali ne ide,
jer je tu,
tu je to,
što bi trebalo nadići,
postići,
nešto veće,
nešto vrijednije,
ali ne ide,
jer ostaje...

od prije dano,
dano na znanje,
ne prelazi,
ne prelazi,
mostove rušene,
mostove građene,
da bar nije tako...

ostavljena ostavlja,
nema goreg,
nema groznog,
nema lošeg,
u tmini koja bi se probudit trebala,
obasjano sunce još više plače,
ostavljjući za sobom,
neizbrisiv trag,
neizbrisivu bol,
neupućenu bol,
samo njemu,
koji neće nikada,
neće moći,
iako dio možda,
prihvatit i shvatit
na pravi način,
kojeg nema,
ostaje ponovno,
ispočetka,ostaje...

nađeno je,
i pronađeno,
jednom se desi,
u životu,
možda dvaput,
rijetko ostaje,
rijetko nastaje,
najmanje očekuješ,
naravno,
uvijek je tako,
možeš tražit,
naći ne moraš,
kojim putem,
da mi bar netko može reći...

baci iza sebe,
lako je reći,
kada krene val,
val emocija,
neobuzdanih,
nekontroliranih,
nezaboravljenih,
nepretočenih,
u nešto novo,
nešto sasvim ino,
sasvim ostavljeno,
iza sebe...

skrivena bol,
kao što pjesma kaže,
da nema inspiracije,
drugog nebi bilo,
sada bi trebalo biti jasno,
ali nije,
kao što sve završava,
tako i to,
bez previše riječi,
ostaju samo,
trčci sreće,
zaboravljeni od prošlosti,
na duši i srcu,
ostaju,
tek tolko da bi pomislio, čak,
čemu sve ovo?

kako shvatiti da griješim,
kako prihvatiti da volim,
kako bi sve bilo,
da nema svih tih stvari,
koje uvijek ali uvijek,
rade probleme,
teško je shvatit,
slomljeno srce,
što čezne za toplom riječju,
što teško se veže,
veže na sve strane,
samo ne na one prave.......

zašto bi bilo lako kada može biti teško,
zašto bi polako kada može brzo,
zašto čekati ako ne treba,
nastavila bi dalje da nije
sve kako treba,
uzelo je maha,
makar malo,
nastavio se slijed,
na nešto veće i gore,
a sada samo patnja
ostaje manja od stvarnih želja....