Naopaki Sex AndThe City

On je sada već veeeliki dečko. Dvije i pol godine čak!
Iz dana u dan vide se promjene. Emotivno je sve stabilniji , razumije i više nego bi ponekad željela, razgovara, samostalan je u hodanju, igranju, obavljanju nužde, hranjenju.
Nama tako banalne svakodnevne stvari njemu su životna postignuća.
On sve bolje zna izraziti svoje želje i sve upornije i promišljenije se bori za njihovo ostvarenje.
A ona? Ona polako tone. Iscrpljena je i potpuno sama. Posljednjim snagama svako jutro izroni po još malo zraka da preživi još jedan dan.
Nije to tako zamišljala. Ma nije ni znala da se tako nešto uopće ikome može dogoditi.
Ali njezin optimizam graniči s ludilom. Ona je nasmijana i zahvalna za svaki dan. Kuha, peče kolače odgovara na bezbroj pitanja uvijek s istim žarom i strpljenjem. Ona zna bezbroj čudesnih priča i veselih dječjih pjesmica koje pjeva zajedno s njim na sav glas uz neizbježnu plesnu koreografiju.
Ona zna koliko je bitno pljackati po blatnim lokvama i puhati balončiće. Ona čak zna kako nagovoriti tatu da dolazi češće i nije joj teško pisati brojne podsjetnike za uzimanje ljekića pa čak i recepte za fine ručkiće samo da bi tati bilo lakše i da bi se što bezbrižnije družili kad su zajedno.
Ona zna kako su prve godine zaista važne i da se pogreške teško ispravljaju.
Ali ona isto tako zna da se jako boji. Ne, nije se predala, juriša s osmjehom naprijed, ali ne vidi nikakvo rješenje. Nije depresivna, nije tužna samo je umorna od davanja.
Ona napokon priznaje da treba nešto samo za sebe.
Više joj nije dovoljan njegov osmijeh iako je i dalje nezamjenjiv i nužno potreban.
Je li to ona postala pohlepna?
Bila je dobra u svom poslu, ali ga je silom prilika stavila po strani.
Tko će njoj samoj sa djetetom sada pružiti novu šansu? Ne može ona više raditi 15 sati dnevno, vikendima i praznicima. I osam sati je previše kad si sam s djetetom.
Ne želi ga zakinuti za mamu u tako ranoj dobi kad već nema tatu uz sebe, ali ne želi ga zakinuti ni za hranu.
Ono što je novo je da ona više ne želi zakinuti ni samu sebe. U svojim najplodnijim godinama, puna iskustava i samopouzdanja želi se  dokazati i na poslovnom planu, želi biti korisna i na drugačiji način.
Postaje li sebična?
Probudio se i viri iz sobe. Ona ni sama ne zna kuda i kako u trenu odjure crne misli? Opet mu se nježno i s puno ljubavi smiješi.
On još snen moli: "Mamiceeeee, ja bi gledao one nove teletabiseee. One s borcem."
(borcem ?)
I naravno samo ona može u istoj sekundi bez pitanja znati da je borce = bor udružen s božićnim drvcem.
Kako to zna? Možda zato jer i sama spada među borce.
 
 

Otišao je s tatom na more. Na rastanku se nije ni okrenuo, tek je na nagovor sad već najdražeg tatice gotovo nevoljko uputio pusu u njenom smjeru.
Dvije godine trudila se ne ponoviti grešku svojih roditelja i zadnjim je snagama pokušavala zadržati pozitivne misli o čovjeku koji ju je iznevjerio na gotovo sve načine na koje se može. Nadljudskim je snagama pronalazila u sebi čak i ljubav prema njemu da bi on i njihov sin unatoč razdvojenosti uspjeli ostvariti kvalitetan odnos i upoznati se.
Tješila ga kad ga dijete vrišteći odbijalo i hrabrila da pokuša opet. Bio je dobrodošao u njenom domu i slobodan da nazove kad god poželi.
Znala je odvojiti svoju neizmjernu tugu i povrijeđenost od potrebe djeteta za ocem i oca za djetetom.
I evo dvije godine kasnije njih dvojica odlaze na 2 tjedna ludi od sreće.
Uspjela je! Otišli su ne okrećući se, skoro bez pozdrava.
...
Nakon par dana zbunjenosti i pokušaja da nadoknadi sve što inače ne stiže, nakon prvih "slobodnih" dana u zadnje dvije godine, nakon suza koje zapinju u grlu i nikako da izađu, počela je nazirati dijelove "Veće slike".
Ovaj okrutan način bio je za nju najlakši ako ne i jedini da "preživi" ovo prvo veliko odvajanje. Bilo je teško gledati dijete koje tako sretno odlazi od nje, ali neusporedivo lakše nego gledati njegovo uplakano lice koje se ne želi odvojiti.
Zapjevala je s osmjehom na licu svoju pjesmu: "Bog je majstor ..."
Kako to uvijek zaboravi !?
PS
Par dana prije njegovog odlaska na more izležavala se s njim i pričala, uživala u sve više smislenim i sve dužim rečenicama i mudrim izrekama. U igri je uzela suhi cvjetić koji je ispao iz vaze i stavila ga iza uha. Znala je da će to izazvati barem mali kompliment.
On je bio oduševljen.
"Jesam ti zgodna?"
"Daaa! K'o krava." glasio je njegov veseli odgovor dok ju je zadivljeno gledao.
???
Trebalo joj je nekoliko minuta da se sjeti stiha iz njihove omiljene slikovnice:"Krava cvijet za uho metne da se divi ko je sretne."
Zajedno su prasnuli u smijeh.
 

Prošlo je 10, on odavno zijeva, ali boji se propustiti neki zanimljiv trenutak pa se bori sa snom.
Zbog toga je ona izmislila čarobne riječi za prije spavanja i one funkcioniraju čarobno baš kao što oni psi iz pokusa sline na sam zvuk zvonca.
"Sada idemo spavati. Opusti se i odmori. Mama te voli i..."
"Čuva" - sa jasnim i naglašenim č nastavlja on i već mu se oči do pola sklapaju.
"A sve zajedno nas uvijek čuva dragi..."
"Bob!" - ponosno završava on.
Doslovno je prasnula u smijeh i on zajedno s njom ni ne znajući zašto. Možda se trebala blago nasmiješiti da ga ne razbudi, ali nakupljeni umor i preopterećenost izazovu ponekad pretjeranu reakciju.
Valjaju se po krevetu od smijeha, a on ponavlja kroz smijeh: "Bob nas čuva!"
Za nepunu minutu kao čarolijom on već spava. Soba je ispunjena ugodnom tišinom , a srce ludim smijehom.
I ona spava.
6 sati došlo je i prebrzo, ali to je njegovo vrijeme buđenja i ona se pomirila s tim.
Dok je u kuhinji pripremala doručak iz sobe se čula isprekidana pjesma sa dijelom nerazumljivih riječi. No ono što se jasno čulo i stalno ponavljalo bilo je: " Boooog je majstor, stručnjak od alata, Booog je majstor , majstor svog zanata!"
Pogledala je u svog anđela i ovaj put je shvatila.
Bog je majstor!

Napokon su legli. Već je pola deset. Ona jedva drži oči otvorene, ali on još ima toliko toga za reći.
Odjednom počinje njegov monolog.
Ne vidiš mamu. Zato što je nema, radi. Mama radi da zaradi puno novaca. ...da bi ti kupila jagode, veeelike, s točkicama. Doći će mama. Nemoj plakati. Čekao sam.Evo došla ti je mama!
Njegov nježni glasić gugutao je svoj doživljaj proteklog dana u vrtiću.
Na njezinom licu lebdio je nježan osmjeh u kome se miješalo iznenađenje, ponos i tuga sve odjednom.
Nije ni primjetila kad je zaspala uspavana najslađim glasom na svijetu.
Pola šest. Osjeća njegov nestrpljivi prodorni pogled jer joj se unio u lice dišući u nju svojim slatkastim dahom.
Otvorila je tek jedno oko i to je bilo zeleno svjetlo da on opet progovori.
Dobrrrrro jutro. Vadi cicu! Molim te, mamice. I najslađi osmjeh na svijetu. Naučio je reći slovo r i koristo ga pretjerujući kao da se hvali, a i znao je da će je to nasmijati.
Sjedili su za doručkom kad je mudra glavica, naizgled bez ikakvog povoda, izjavila, zaključujući time monolog od prošle večeri.
Neću danas u vrtić. Nemoj mi kupiti jagode s točkicama.

Zaspao je.
Duboko je uzdahnula dok su joj kroz glavu jurile misli. Sigurno će spavati sat i pol. Da li da to vrijeme iskoristim za mali predah i odmorim se i sama ili da se primim posla pa sredim suđe od ručka i pripremim mu užinu i večeru pa se kasnije možemo bezbrižno igrati i prošetati? Njezina svakodnevna velika dilema nakon ručka. Njezino biti ili ne biti.
Umorna je od nanizanih neprospavanih noći. Ipak danas je odlučila odmoriti mozak, a to znači oprati suđe, spremiti kuhinju, ispeći palačinke, ispeći domaći kruh od cjelovitih žitarica (izmislila je opet novi recept). Odmah je stavila kuhati i pileću juhicu za večeru...
Iz pećnice se osjeća slatkasti topli miris kruha, a on spava već dva i pol sata i smješka se kao da zna. Mama odmara mozak dat ću joj malo više vremena.
I ona se smješka. Terapija radom je kao i uvijek uspjela. Još samo da tren sjedne prije nego se on probudi i riješi jedan sudoku.
Sjela je. Oduvijek je voljela brojeve. Kombinira, piše, mršti se, smješka se i sve brige su se sakrile u najdalji kutak mozga kojim sada prolaze samo kombinacije brojeva.
Veliki osmjeh...više od pola je riješila i sad slijedi konačno popunjavanje ostalih polja...i još jedna velika mala pobjeda!
Ili ne.
Slijedi buđenje. I njegovo i njeno.
On nasmješen, raščupan i još bunovan od sna, a ona nasmješena i zbunjena od naglog povratka iz nekog paralelnog svijeta.
Grle se i zajedno razbuđuju.
On naravno ne želi ništa jesti osim malo toplog kruha i spremaju se u šetnju. (Nema veze kuhanje je ionako njezina meditacija, a možda će poslije ipak malo juhice.)
Obukla je traperice i majicu i nezadovoljno se gleda u ogledalo.
Zgodna si, kaže on.
Haha, zgodna sam ti? Najveći osmjeh pojavio se na njezinu licu.
Da. Zgodna. Imaš majicu, hlače i cice.
Hvala sine, a ti imaš tek dvije godine i tako mudro primjećuješ ono što je uistinu bitno.
Val nove energije preplavio joj je tijelo. Nježan osmjeh ne silazi joj s lica dok gleda u najljepše plave oči na svijetu. Na izlasku se još jednom zajedno gledaju u ogledalo.
Zgodni smo.

Ima li razveden čovjek pravo na drugu (treću ... ) šansu? Ima li pravo očekivati ljubav?
Trebaju li razvedeni među sobom tražiti slijedećeg partnera ili im je dopušteno pecati na otvorenom moru?
Zašto bi se netko bez bez djece i bez razvoda iza sebe vezao za nekog 'ko je jednom pogazio obećanje na vječnu ljubav. Ionako ne dobivamo garanciju uz bračnog partnera pa je li onda pametno uzeti nekoga 'ko već ima "prekršajni dosje" *.
Što ako niste vi taj partner koji je prekršio svoje zavjete. Je li to olakotna okolnost za vas? Imate li vi sada dozvolu za novi početak kao da se ništa nije dogodilo?  Ili samo imate drugačiji "zapisnik o prekršaju".
Mogu li ponovno nekoga voljeti kad se već sad osjećam kriva prema njemu pri pomisli da mu dopustim da me zavoli.
Kad ne gledam činjenice osjećam se čista i otvorena za ljubav. Jesam li ja sada roba s greškom? Hoće li me uzeti netko tko si ne može priuštiti bolje ili netko kreativan tko će me s ponosom pokazivati i pokrenuti novi trend?
Javit ću vam ako čujem da dolazimo u modu :)
*(Prekršio je obećanja dana na vjenčanju.)

Znaš onaj osjećaj kad ti jednostavno nešto nedostaje ... i onda si mudra i analiziraš jer ti možeš riješiti svaki problem. Ti si moderna, snažna i pametna žena i ne zaboravi zgodna, njegovana i sexy. No ipak ta jedna kockica taj jedan komad slagalice nikako da se uklopi. Promijenila si posao, frizuru, pročitala "Tajnu", nešto od Louise Hay i sad čekaš... čekaš pa opet analiziraš jer na poslu uvijek uspjevaš riješiti i nemoguće jer ti se sve prijateljice obraćaju za savjete jer ti imaš odgovor i objašnjenje, rješenje za sve.
A kod kuće u nedjelju sjediš nemoćno u pidžami i plačeš. Da te vide poznanici ili kolege s posla mislili bi da si vjerojatno smrtno bolesna jer tebe ništa ne može iznenaditi, slomiti pobijediti. Neki bi se i razveselili jer im je već muka od tvoje samouvjerenosti i lakoće s kojom sve rješavaš.
Ma kakva je to kockica koja stoji baš na mjestu koje znači stabilnost cijele konstrukcije?
Mrzim tu glupu kockicu!