Negdje ispod duge..

Usudi se,budi muško..
postani heroj
na jedan tren..
mnogi su prodali
dušu,
ti budi dosljedan..
Znam,lomiš se..
moje su riječi
tako otrovne..
udaraju tamo
gdje nosiš sebe...
Ima li te uopće
u toj lažnoj
gordosti??
Tko si ti
da tečeš
mojim venama..
jesu li tvoje usne
najslađa iluzija
koju mi šalje
svemir
ne pitajući
ima li mjesta
za novu bol...
Navikla sam
trošiti misli
na tebe..
na gubitak
ili na dar..
svejedno je..
Ti budi rana
koja neće
zacijeliti
nikada..
Usudi se
ponudi cijenu
prodaj mi
svoje snove
ionako
su oni i moji..
Ne šuti,
osjetim ti
nemirne riječi..
i slabost
umjesto zareza..
Možda će ti
pomoći vino..
ne dolijevaj
vodu..
bit će manje
opojno
kad ti poteku
suze..
Hajde, usudi se..
vrati me..
ako imaš srca,
ako si još
dovoljno muško....

rasipam sjećanja

poljima rascvalih ruža

gdje su ostale sanjati

tvoje zvjezdane oči..

I širim ruke svojih želja

da te probude odsjaji neba

i donesu uzdahe čežnje

što se bori sa snom...

Nema te noćas

naslonjenog na

moje rame,

ne miriše ružmarin

sa tvoje kose...

Pomislim,

ovo je tek tren..

a znam,mjesec je

svjedok da će

sutra već biti kasno...

Ne zovu me tvoji pogledi noćas,

da utonem u njih

duboko do bisera kojeg

skrivaš u duši..

Plašiš se ponoćnih sjena

koje te guše

prošlim vremenima..

Ispijaš gorčinu

tuđeg glasa pod svojim

zamračenim prozorima..

Patnjom se zoveš

u kasne sate

kad posljednji boemi

svoje stihove nude

rijetkim prolaznicima..

Nemaš mira jer uvijek

misliš da gubiš

a ne znaš da molitvom

tvoga imena počinju moje

svjetlucave zore

I da jutrom moja ramena

ne grle tuđe košulje,

da se svaki dah maestrala

pretvara u tvoju blizinu

tamo gdje se nebo spaja s morem

sastaju se naše duše..

Još je melodija tvoga glasa

onako opojno otrovna

snagom me opija,

ritmom moje duše

kao melem upravlja..

Ne vidim ti lice.

a znam,kriješ osmijeh,

dat ćeš ga u kutu sobe tišini

dok mislima dozivaš

naše dane,nestašne

od strasti,nemirne

od ludosti..

Između redova

izreći ćeš previše čežnje

premalo uspijevaš sakriti

uzdahe koji se

otimaju iza svake

naizgled nebitne rečenice..

Oduzmi si ponos,

neće ti trebati u noći

mladog mjeseca,ušuti..

ne želim znati gdje si bio do sad,

dobro to znam..

Rekle su mi zvijezde

gdje su snivale tvoje oči,

gdje su te samotna jutra

boljela prazninom postelje..

Sad samo pruži ruku..

povest će nas noć

do staze gdje smo ostavili

tragove,do obale gdje

još vjetar šapuće

biserom ljubavi..

Dok me budi nova zora
znam da stretan bit će dan
jer kraj uzglavlja si moga
a na vjeđama ti san
puna ljubavi, puna nježnosti
moja stvarnost sada si ti

Ti se budiš, ti me gledaš
pun topline tvoj je glas
naša postelja je meka
sreća bdije oko nas
puni ljubavi, puni nježnosti
u toj stvarnosti smo mi

I dok predajem se milovanju tvom
neki čudni krijem strah u srcu svom
ja te trebam, ja te ne dam, ja sam tvoj

Ako izgubim tebe ja izgubit ću ljubav
ovu beskrajnu sreću koju pružaš mi ti
Ako izgubim tebe, ja izgubit ću nježnost
i toplinu tog gnjezda koje svili smo mi
Ako izgubim tebe ja izgubit ću sve

Kad bih mogao zauvIjek
da zaustavim taj sat
da nam zanos vječno traje
što bi sve još mogli dat
našoj ljubavi, našoj nježnosti
nikad ne bi znali kraj

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo drveta,
sve me odvodi tebi
kao da je sve što postoji,
mirisi, svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca
u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

P.Neruda

u mirisu jutarnje kave,
listaš me
u dnevnim novinama,
između redova
zaustavljaš dah..
zaboravljaš..
ne čitaš znakove
pokraj puta
kojim si me
poveo..

Sjeti se,
obukla sam mirise
tvoje kože,
kosu sam povezala
tvojim dahom,
okupana sam
rosom tvojih
usana,
satkana od koprene
tvoga dodira


Pogledaj
oči djevojčice
iz parka..
možda te
podsjete na
moju blagost..
na mene..
nacrtanu na
papirusu..
lomljivu i krhku,
pokrivenu pijeskom
ostalim
iza tvojih koraka..


Krijesnica sam
koju ne možeš
ugasiti
i besciljno otploviti
svojim morima..
ako se usudiš
u meni prepoznati
istinu....

Naučila sam jutra da

ispijaju kavu bez tebe,

da kroz otvoren prozor

udišu prve sunčeve zrake..

Savjetovala sam dan da

korača ulicama bez tvoje sjene,

da ne sluša pjesme koje si

pjevao samo meni..

Objasnila sam zalasku sunca

kako su predivne boje

kojima uranja iza obzora

ljubeći daleke oblake..

Sklopila sam tajni savez s večerima

da ne šapuću bojama tvoga glasa,

da zaborave mirise tvoje košulje

i toplinu tvoga dlana..

Posvađala sam se s ponoći

jer tako dobro pamti svaki tren,

jer te doziva u moje ime

i udara mojim srcem jače od

posljednjih zvona..

Znam, gubim bitku s njenim

neumoljivim čežnjama

sa sjećanjima,sa nadanjima..

s njenim sklopljenim očima

dok te zamišlja tu,pored mene,

i dok zna sve tajne koje ja niti

ne slutim...

"Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti: Dobra Volja, Tuga, Znanje i medju ostalima i Ljubav.Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove, kako bi ga u miru mogli napustiti.Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka.Kada je otok bio samo tren do potonuća, Ljubav je odlučila potražiti pomoć.Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav ga je upitala: "Bogatstvo, možes li mi povesti sa sobom?"A on je odgovorio: "Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nema mjesta."Ljubav tada odluči pitati Ponos, koji je prolazio na veličanstvenom brodu."Ponose preklinjem te, možes li me povesti sa sobom?"Na to će on: 'Ne mogu ti pomoći, Ljubav, ovdje je sve tako savršeno; mogla bi mi uništiti brod!'Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka:"Tugo, molim te, povedi me sa sobom!""Oh, Ljubavi" odgovori Tuga, "Tako sam tužna, da ne mogu."Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije ni cula Ljubav kako je doziva.Tada Ljubav zacuje neki glas: "Dodji Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom."Bio je to starac u malenom čamcu.Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode.Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav je shvatila koliko mu duguje, te upita Znanje: "Znanje, ti sigurno znaš ko me je spasio?""To je bilo Vrijeme" odgovorilo je znanje."Vrijeme?" upitala je Ljubav."Pa zašto bi me vrijeme spasilo?"Znanje puno mudrosti, joj je odgovorilo:"Zato što je samo Vrijeme sposobno da procijeni koliko je Ljubav važna u životu.."
http://www.youtube.com/watch?v=Kj2ZPV4pH8I

http://www.youtube.com/watch?v=NRz3aJE4tS0

http://www.youtube.com/watch?v=F5OXP_vs6P4
Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama, sam ali ne i usamljen. I tako jednom dođe u neki gradić na rubu pustinje, prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kućice ugleda – ženu svog života! Kako? – pitate se. Kako je znao da je to žena njegovog života? Jednostavno – takvo se znanje ne može mimoići. No, idemo dalje: I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora. On požuri na vrata, pokuca, najprije tiho, zatim sve jače i bučnije, sve dok napokon ne začuje ženski glas: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. – Otvori mi! Nakon nekoliko trenutaka tišine, žena reče: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za nas dvoje.
 
Zgranut, razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima, a zatim se udalji sporim korakom, zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom. I prođe neko vrijeme, možda nekoliko sati, možda nekoliko dana, ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati na prag svoje voljene Pokuca , tiho, pa sve snažnije, pri=e 8eka neko vrijeme, a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: - Tko je? – Ja sam, odgovori muškarac. Žena zašuti nekoliko trenutaka, a onda s dubokom tugom progovori: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.
 
Sad je tuga preplavila i njega, zamračila dan, prignula tijelo k zemlji. Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života, riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada susreo na svojim brojnim putovanjima, ljubavi. I uputi se u neke druge krajeve, druge gradova, upozna nove žene, nauči nove istine i zaboravi stare zablude, da bi opet jednom došao natrag. Ponovo na prag žene svog života. Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je ostavio, glas iza vrata koja nikako da se otvore, lik na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom. Pokuca, najprije tiho, pa sve snažnije, začuje korake na stepenicama, a onda glas, njezin, zvonak i isti: - Tko je? – ja sam, odgovori joj. Nakon kraće šutnje, žena umorno i razočarano, poznatim riječima uništi njegovu nadu: - Žao mi je, ne mogu ti otvoriti. Ovdje nema mjesta za dvoje.
 
I čovjek ode. Ovog puta pomisli da je to zauvijek, ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja. Ode u pustinju, odvoji se od svog dotadašnjeg života, hladno i oštro, kao nožem. Ode u mir, meditaciju, upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti, zašto je uopće sreo ljubav, zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli? I prođu godine, možda i cijelo desetljeće. Jednog dana, već star i pomiren sa životom, odluči pokušati još jednom. Samo jednom i nikad više. Ako je ona još uopće tamo, ako se uopće odazove njegovom kucanju, barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe odakle je došlo . I pokuca na vrata male, neugle dne kuće, pokuca snažno iako već staračkom rukom, ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama, gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa: - Tko je? A onda pričeka trenutak, još samo trenutak, još jedan… Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi: - Ti si.

 

http://www.youtube.com/watch?v=21dfilSok-A&feature=related

Ne znam gdje si,u koju luku te odveo tvoj nemirni duh i potreba da otploviš,pobjegneš od svih koji te sputavaju..i nije to više važno,samo ponekad te se sjetim i zahvaljujem nebu što te dovelo makar na tren na moj put,zato ti posvećujem ove retke i neka te prati sreća...
http://www.youtube.com/watch?v=GicNi0w9LQI

http://www.youtube.com/watch?v=6DiO_6MdBQ0

http://www.youtube.com/watch?v=boOZvf3rvxE&feature=related