Forever Lost

Mislio sam da me neće pogoditi kad netko od njih prestane razgovarati samnom. Sad sam tužan jer se to dogodilo. Ni jedan ni drugi, a ni treći, više mi se ne javljaju. Pitam se, što ih je odbilo? Tako sam malo zahtijevan i volim bilo koga bez obzira na mane jer i one su sastavni dio čovjeka. Zbog koje su me sitnice odbili? Jedan je rekao da nisam dovoljno pričljiv. O tome bih mogao satima raspravljati jer mi ne vjeruju kad im kažem i ne znaju kakav sam bio prije. Zaista sam normalan i pričljiv sada. Ali njima je to malo. Naravno. Moram biti ultra sto-na-sat brbljav da bih zadovoljio njihove kriterije.

Ma to su sve gluposti kojima se ne želim zamarati. Ne želim izaći is svega ovoga povrijeđen, ali ne mogu si pomoći kad osjetim neku gorčinu. Gorčinu zato što sam izgubio nekoliko ljudi koji su me činili sretnim zadnjih mjesec-dva.

Sada je sve gotovo. Ne mogu vjerovati da je gotovo. Tužan sam kao da je netko umro, a nije nitko umro. Najgore je što ja počnem nešto osjećati i vezati se za nekoga i počnem imati neke nade, a ovaj s druge strane je ravnodušan i zaista počinjem misliti da su ljudi sebični i da nemaju samopouzdanja iako misle da ga imaju, jer da ga imaju, onda ne bi tražili mane drugima.

Žao mi je ako me nitko ne razumije.
Žao mi je što tvoji interesi nisu slični mojima.
Žao mi je što me filmovi ne zanimaju previše.
Žao mi je ako misliš da svaka radnja u životu mora biti u svrhu jačanja moždanih stanica.
Žao mi je što se ne uklapam u tvoj savršeni svijet.
Žao mi je što ne možeš razumjeti moju ljubav prema glazbi. To je nešto u meni, nešto čemu se ne mogu oduprijeti. Ljubav je ionako iracionalna stvar, pa tako i ova moja, prema glazbi, ne mogu je objasniti.
Naučio sam voljeti ljude koji su različiti, različiti od mene ili od bilo koga. Sada nailazim na neočekivanu prepreku, a to je da drugi mene ne prihvaćaju takvog kakav jesam.
Ne znam je li potrebno išta generalizirati.
Možda je to samo jedna osoba kojoj baš ne pašem, a možda neću naći nikoga, jer možda su svi onakvi kakav sam ja prestao biti: kritični prema drugima.

Ja? Što to znači? Imam li ja svoje ja? Jesam li se ikada našao u nekoj grupi; jesam li se ikad igdje uklopio; jesam li se ikad složio sa općeprihvaćenim mišljenjem?

Ne. Ne. Ne.

Može li se početi život u 20-oj? Zašto pitam? Zato što sam prije bio nitko, nisam postojao. Ja sam čovjek bez prošlosti. Bio sam ignoriran, bez društvenog života, zatvoren u svom malom svijetu. Zar mi je bilo dobro? Pa, s vremena na vrijeme sam plakao u intimi svoje sobe ili na putu kući, u busu, ali ostatak vremena tješio sam se ciljevima, a svi ciljevi su bili škola. Da, srednja škola kroz koju se većina provlače, ja sam stvarno vjerovao da ona ima smisla i da je svaki predmet zanimljiv.

Ali, pustimo školu i pustimo prošlost. Bitno je reći što ili tko sam sad.

Sad sam netko tko želi započeti novi život. Istina, započinjem ga već nekih dvije godine, ali mislim da je napredek itekako postignut.

Ipak, kad upoznam nekog novog, npr. preko iskrice, ne volim pitanje "Gdje izlaziš?". Tada ne znam što bih rekao, počenm mucati, znoje mi se dlanovi, a to sve samo u slučaju tog jednog pitanja. Svo ostalo vrijeme sam sasvim normalan. Zašto me to pitanje čini tako nervoznim? Zato što je moj život počeo nedavno, a u to kratko vrijeme nisam stigao dovoljno puta izaći van da bih mogao reći: "Eh, ja izlazim tu i tu". Kada bih odgovorio da ne izlazim, pitali bi me zašto, a razlog ne mogu izmisliti ni da želim jer stvarno želim izlaziti. Toliko o tome.

Dakle, tko sam ja? Netko tko sada počinje živjeti. Kod mene je sve uvijek bilo sa zaostatkom. Ne mogu reći da sam zaostao u razvoju, to hvala Bogu nisam, nego bih rekao da sam zaostao sa društvenim životom. S obzirom da ga prije nisam imao, naravno da sad nemam prijatelja, društvo, niti izlazim van. Ali upoznao sam neke ljude koji kažu da sam normalan. Na meni na prvi pogled nema ništa čudnog.

Nothing could be bring me closer
Nothing could be bring me near
Where is the road I follow?
to leave, leave

It's under, under, under my feet
The sea spread out there before me
where do I go where the land touches the sea
There is my trust in what I believe

(chorus)
That's what keeps me,
That's what keeps me,
That's what keeps me down,
To leave it, leave it,
Leave it all behind

Shifting the dream
Nothing could bring me further from my old friend time
Shifting the dream
It's charging the scene
I know where I marked the signs
I Suffer the dreams of a world gone mad
I like it like that and I know it

I know it well, ugly and sweet
That temper madness with an even extreme

That's what keeps me
That's what keeps me
That's what keeps me down
I say that I'm a bantam lightweight
I say that I'm a phantom airplane
That never left the ground

(repeat chorus)

Lift me, lift me,
I attain my dream
I lost myself, I lost the
Heartache calling me
I lost myself in sorrow
I lost myself in pain
I lost myself in clarity,
Memory, leave, leave

(repeat chorus 2x)

lift my hands, my eyes are still
I walk into the scene
lift myself in a different place
just Leavin'

I longed for this to take me,
I longed for my release
I waited for the callin'
To leave, leave

Leave, leave
Leavin', leavin'
Leavin', leave