kaj god vam padne na pamet

I kaj sad? Nit znam godinu proizvodnje, (ispod 40 g bez viagre a prek 40 bi me bacilo u trošak) nit znam boju kose,nit visinu, a grudi,a struk, a guza, nit znam koje jezike govori, ima li faks itd.

Elemkae, kak da to skužim? Ampak si nekak mislim, uska je uska, morti ipak sve ne lažu.......

"Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana........"veli kolindica i ostane živa

Ja se bogme nis znikim svadil. A vi?

Moram reći da sam iznimno zabrinuta zbog ponovnog jačanja ideoloških podjela u hrvatskom društvu posebno u posljednjih nekoliko dana u vezi sa obilježavanjem sjećanja na nevine žrtve Jasenovca, ustaškog stratišta tzv. Nezavisne Države Hrvatske", rekla je Grabar Kitarović nakon sastanka s Nicolasom Deanom, posebnim izaslanikom američkog State Departmenta, odnosno državnog tajništva za pitanja holokausta.

"Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim bio je zločinački režim. U Drugom svjetskom ratu je većina hrvatskog naroda pokazala da je na na strani protuhitlerovske koalicije . Međutim to treba prepustiti povjesničarima, sagledati objektivno istinu i priznati da je Jasenovac bio stratište ustaškog režima koji nije u temeljima moderne hrvatske države, ", rekla je predsjednica.

Istaknula je da je antifašizam u temeljima hrvatskog Ustava, a moderna hrvatska država izrasla je na temeljima Domovinskog rata pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

"Živo je bilo u sunčanom Mostaru, i ni po čemu se nije mogla zaključiti nijedna od tri stvari važne za tu vruću nedjelju: da je već mjesec novembar, i da se samo par stotina metara dalje, u zapadnom dijelu grada, održavaju izbori za parlament susjedne Republike Hrvatske, na kojima će bosanskohercegovački Hrvati masovno glasati za HDZ i generala HVO-a Željka Glasnovića.

I, da: da je toga dana dvadeset druga godišnjica kako je Stari most posljednji put stajao napet nad Neretvom, prije nego što su ga sutradan, 9. novembra 1993. ujutro, srušili generali Hrvatskog vijeća obrane, vojnog krila HDZ-a Bosne i Hercegovine.

Godišnjica koju u Hrvatskoj nitko ne pamti

U Hrvatskoj se te godišnjice nitko živ ne bi sjetio ni da se u tu nedjelju nije dogodilo baš ništa, a kamoli već tradicionalni najvažniji i najneizvjesniji izbori u povijesti hrvatske parlamentarne demokracije, na kojima se nad bezdanom između HDZ-a i SDP-a, u aritmetičkoj sredini hrvatskog društva, iznenada napeo Most – savez nezavisnih lista koji je sa devetnaest zastupničkih mjesta ispao apsolutna senzacija izbora.

U Hrvatskoj se, eto, te godišnjice nitko nije sjetio čak ni kad je naslov dušu dao za ponedjeljak ujutro: „Dan kad je srušen most.“

O kulturi sjećanja ovdje je, uostalom, i riječ. Nitko u Hrvatskoj ne sjeća se ni što su HDZ-ovci o Mostu govorili još prije koji dan, a kamoli što su o mostu govorili prije dvadeset dvije godine. Samo sedam dana pred izbornu nedjelju, recimo, Tomislav Karamarko – udobno zavaljen u nepogrešivu procjenu da će mu za većinu u Saboru trebati U ime obitelji i Željka Markić, pravaši Ruže Tomašić, Obiteljska stranka, Braniteljsko domoljubna stranka ili Hrvatska zora, bilo tko zapravo s glasačkog listića prije nego kojekakvi nezavisni gradonačelnici Metkovića, Primoštena, Omiša i ostalih dalmatinskih zaselaka – nadmoćno se i nadmeno okomio se na njihovu malu bezopasnu listu: „Samo je jedna stranka sposobna spašavati Hrvatsku, a to nisu nikakvi mostovi, mostići ni stazice, jer to je obmana, a glasovi za takve su glasovi za SDP!“, podviknuo je tako Karamarko na predizbornom skupu HDZ-a u Gospiću, dodavši kako „te snage takozvanog 'trećeg puta' pokušavaju oslabiti Domoljubnu koaliciju jer je se boje zato što ima program, jer voli svoju zemlju i diše hrvatski, za razliku od nekih koji se guše od Hrvatske“.

Karamarka zajebava vlastiti život

Sedam dana kasnije, kako to već biva u životu, Mostić, Stazica, ili kako se već ta lista što se „guši od Hrvatske“, osvojila je gotovo dvadeset mandata, više nego sve ostale stranke i predstavnici manjina zajedno, što znači da je bez njih matematički nemoguće složiti Vladu.

Ne kažem, i drugome se to gdjekad dogodi, biva to tako u svačijem životu, ali to kako takve stvari bivaju u životu Tomislava Karamarka, kako Karamarkov život svoga vlasnika u oči gleda i zajebava, to još nije zabilježeno. S tim što su tom promašenom životu prije trebale godine i desetljeća da ga ošamari: kad je tako Joža Manolić onomad direktno iz Udbe stigao za Tuđmanovu desnu ruku, a Karamarko Manoliću za šefa njegova kabineta, trebalo mu je više od dvadeset godina da shvati kako je Joža boljševičko udbaško smeće, a kad je potom bio i šef kabineta Stipi Mesiću, pa mu onda vodio i predsjedničku kampanju, trebalo mu je punih deset godina da u njemu prepozna Jugoslavena i titoistu.

Kad je, recimo, kao Mesićev šef hrvatske tajne službe radio na „lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju“ generala Ante Gotovine, Karamarkovu je životu trebalo i dobrih pet godina da mu Gotovina zatreba kao ikona Domovinskog rata, a kad je kao Sanaderov ministar policije za Jutarnji list izjavio kako mu „oporba podmeće da želi na čelo HDZ-a“, trebala je cijela godina da zaista dođe na čelo HDZ-a.

Šef HDZ-a u panici

Kad je, najzad, Dragu Prgometa izbacivao iz stranke, trebalo je i devet mjeseci da mu Prgomet zatreba za formiranje Vlade, ali kad je Most u Gospiću podsmješljivo nazvao antihrvatskim „mostićem“ koji se guši od Hrvatske, antihrvatski „mostić“ mu je zatrebao već nakon sedam dana.

Vlastiti život, kako vidite, lagano sustiže Tomislava Karamarka, i predsjednik HDZ-a u istinskoj je panici. Strah ga je i otvoriti usta, ni Tita posljednjih dana - primijetili ste – više ne spominje, sve u strahu da će mu, kakve je kurčeve sreće, Vaso Brkić već poslijepodne upasti u kancelariju i u babin grob se zaklinjati da mu je maloprije na Slavonskoj aveniji nekakav starac bijelom rukavicom mahnuo iz otvorenog „cadillaca“.

U međuvremenu, valja Karamarku opet pojesti govno, isto ono što ga je pojeo već toliko puta, i s Manolićem, i s Mesićem, i s Gotovinom. I odjednom, eto, valja mu sjesti za stol i značajno klimati glavom pred ljudima koji „ne vole svoju zemlju i ne dišu hrvatski“, koji se jednostavno „guše od Hrvatske“, štoviše s ljudima čiji je svaki glas bio „glas za SDP“, pa ih uvjeriti da su baš oni obala za njihov Most – to je dobro, „obala za njihov Most“: Brkiću, zapiši.

Valja opet pojesti govno

Ukratko, valja nekako zgovnati da je svaki glas za Most, dakle „svaki glas za SDP“, bio glas za HDZ. Kad bi to uspio, naglas razmišlja mudri Karamarko, imao bi apsolutnu vlast u zemlji: kad bi svaki glas za SDP bio glas za HDZ, imali bi, po njegovoj računici, ukupno stotinu četrdeset mandata.

Ili dakle to – pridobiti Most na svoju obalu – ili ga, jebiga, rušiti. Taj je njihov Most, uostalom, slabe građe, ima tu svega, jedino zajedničko svim tim nezavisnim Petrovima i Petrinama jest to što su posve različiti jedan od drugoga, a jedino što ih spaja jesu svjetonazorske i ideološke razlike gurnute pod tanki tepih, da se okrenu reformama i da se zaborave i Tuđman i rat.

Pa da se prigodno zaboravi i to da HDZ ima lijepog iskustva u rušenju mostova.

Na kraju zgodnog historijskog lupinga, točno dvadeset dvije godine otkako je Tomislav Karamarko zajedno s Manolićem i Mesićem napustio HDZ zbog Tuđmanova „bosanskog grijeha“, a taman nakon rušenja Starog mosta, njegov se HDZ opet 8. studenog našao pred odlukom: da li rušiti most?

Lako, naime, što Karamarkov život svoga vlasnika u oči gleda i zajebava, ali što zajebava nas?"

D.B.

Ah, Tooldo dragi, osjećam se ponešto bolje kad shvatim što me jebe :-)))) Donekle je ljekovito i izreći to. Neki kažu da je sa silovateljem lako izaći na kraj - ako se ne možeš oduprijeti, opusti se i uživaj. E, s tim imam mali problem - jako mi se teško opustiti dok me siluju. Mislim, onako istinski opustiti :-))) Mogu ja odglumiti, ali nekako mi se čini da nije poanta u tome da glumiš da uživaš, nego da uistinu uživaš.

Ako samo odglumim, može se dogoditi da se i silovatelju dopadne, pa odluči ponoviti cijelu stvar i gdje sam onda? Dreku pljusku dala :-))) Zapravo mi se čini da znam zašto mi je to tako teško. Ja uvijek nekako mislim da je silovanje čin očaja i da je i silovatelj jednako 'krvav ispod kože' i da bi, kad bi imao priliku birati između ljubavnog čina i silovanja, odabrao ljubavniji odnos.

A bit će da nije tako. Jer jedino što silovatelja uzbuđuje jest strah drugoga, a toga nažalost u ljubavnom činu nema. Možda mu se može oduzeti gušt ako se ne pokaže strah, no vjerojatnije je da će tada samo postati još grublji - za njega drugi i nije subjekt nego samo objekt, manje ili više pogodan za zadovoljenje njegove potrebe. Kad dođem do te točke razmišljanja, onda ga počinjem žaliti, a to je za njega još gore od neopiranja :-))) Što u njegovoj glavi samo znači da treba pojačati napore :-)))

Kasnije, on će uvijek reći da ga je druga strana 'izazvala', da je, drugim riječima, ona to željela. Zeznuti su ti 'jebeni i pošteni'. Nije im dovoljno da te siluju, nego još moraš i sam za to biti 'kriv' :-)))

Dragi Tooldo, ono koje sebe naziva vegave u našem slučaju SILOVATELJICA ima veeliki problem, elemkae, krivo su je naučili - nije kurvanjski skinuti gaće, kurvanjski je skidati ih drugima dok su tvoje čvrsto stisnute u struku....

pripada našoj kokoš-kokoš blogerici.....

ne bih rekao da seks bez osjećaja nije seks. Nego je naprosto seks bez osjećaja :-)
Tjelesni seks. Mehanička fizička ugoda. To što je seks koji uključuje i osjećaje veća ugoda, i ne samo veća, nego bolja i drugačija jer nije samo tjelesna nego i duhovna, ne negira postojanje obične mehaničke tjelesne ugode.
I rekao bih da svaki (odrasli) pojedinac ima potpuno pravo odlučiti kada i što želi. Ako netko nema volje ni želje niti osjeća unutrašnju potrebu za ostvarivanjem drugačije kvalitete osim fizičke, to je njegov izbor. Ako njegov partner želi to isto na isti način, tko smo mi da o tome sudimo? Budale, deco, budale :-) Budale koje žele svijet izgraditi po svojoj mjeri :-)

Elemkae, u sustavu višeg reda jedino oslobađajući druge od sebe možeš osloboditi sebe od drugih. Toliko dugo dok sebe definiraš u odnosu na druge, tvoja valna funkcija vezana je za njihovu i može kolabirati samo u interakciji.

Zato je sloboda uvijek sloboda onih koji misle drugačije. Zato vi držite ključeve moje slobode, a ja držim ključeve vaše slobode. Razlika između nas je samo u tome što sam ja na višem stupnju slobode od vas pa ja svjesno oslobađam vas a da bi vi oslobodili mene ..... Ili drugim riječima, oslobađam samog sebe kroz vas, a vas, čist pravnički rečno, tko h e b e :-)

'......Pravi i nepatvoreni antifašizam je nastao u Istri daleko prije "puče puška u šumi Brezovici" i to od strane katoličkih svećenika tzv "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, među njima poznati Božo Milanović i još njih 48, što svećenika što prohrvatskih uglednika........'napiše kokoš a ja je ispravih;

Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleško društvo istarskih svećenika utemeljeno 31. VII. 1945., sa sjedištem u Pazinu.
Izvor: Istrapedia

Zbor svećenika sv. Pavla za Istru, staleško društvo istarskih svećenika utemeljeno 31. VII. 1945., sa sjedištem u Pazinu.
Pravila mu je nakon početnog odbijanja prihvatio nadležni biskup Antonio Santin (no porečko-puljski biskup R. Radossi svećenicima svoje biskupije zabranio je učlanjenje), a Oblasni NO za Istru odobrio osnutak 26. II. 1946. Prva mu je zadaća bila rad na pripojenju Istre matici zemlji, čime se uključio u rješavanje nac. pitanja u Europi nakon II. svj. rata, zatim ponovno otvaranje pazinskoga sjemeništa, pokretanje vjerskoga tiska za Istru i dr. Već na prvom sastanku prihvatio je rezoluciju o priključenju Istre Hrvatskoj, koju je potpisalo 48 istarskih svećenika. Potom je Savezničkoj komisiji za razgraničenje između Italije i Jugoslavije, koju je sastavila Mirovna konferencija u Parizu i poslala u Istru (1946), uručio preko Oblasnog NO-a spomenicu s 55 potpisa istar. svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi matici zemlji. Zatim je franc., engl., amer. i rus. zastupniku mirovnoga povjerenstva izručio statistiku istar. župa (koju je priredio B. Milanović) s dokazima da u Istri ima 75% hrv. i slov. župa, 12% tal. i 13% mješovitih, te shematizam Tršćanske biskupije, kojoj je pripadao dio Istre. Član Zbora B. Milanović bio je u izaslanstvu iz Julijske Venecije (Istre i Trsta) koje je boravilo u Parizu i Bruxellesu od svibnja do srpnja 1946. radi informiranja eur. javnosti o pitanju Istre te je davao izjave za tisak, razgovarao s uglednim intelektualcima, književnicima i crkv. dostojanstvenicima, s mnogim političarima, novinarima, urednicima franc. i belg. listova (Le Monde, L’Ordre, Temps Présent, L’Aube, Libération, Paris-Soir, Quotidien i dr.). U međuvremenu je Oblasni NO za Istru izručio odboru Zbora pazinsku zgradu Đačkoga doma (koju su faš. vlasti bile dekretom prisvojile), te je sjemenište svečano otvoreno 11. XII. 1945. Preko Oblasnog NO-a svećenici su dobivali i privremenu malu mjesečnu plaću. Milanović je od Josipa Broza dobio i materijalnu pomoć za obnovu zgrade i dr., a od hrv. vlade dopuštenje da pokrene vjersko glasilo, te je prvi br. dvotjednika Gore srca izišao 1. IV. 1946. u Trstu (urednik B. Milanović). Uskoro je list izlazio u Rijeci i povećao nakladu. No, polit. se ozračje u tadanjoj Jugoslaviji promijenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, ubijen je M. Bulešić, drugi su uhićeni, neki su pobjegli u Trst, a 28. VIII. 1947. vojna je uprava u Opatiji raspustila Zbor i njegov imutak prepustila Oblasnom NO-u. Milanović je nakon jedne zapljene lista i drugih smetnji oko tiska prenio njegovo uredništvo 1.X. 1947. u Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu.

Umro je Pero ustaša Neka mu je lahka zemljica.......

"Nije točno da, ako želite biti dobar katolik, morate biti poput zečeva. Odgovorno roditeljstvo zahtjeva da parovi planiraju rođenje svoje djece, što dozvoljava i crkveno učenje".

"Nitko nema pravo koristiti Boga kao štit u planiranju i izvršavanju činova nasilja i opresije. Nitko nema pravo koristiti religiju kao opravdanje postupaka protiv ljudskog dostojanstva i protiv osnovnih prava svakog muškarca i žene".

"Nije nužno vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek. Tradicionalno vjerovanje u Boga je čak pomalo i zastarjelo. Neko može biti duhovan, ali ne i religiozan. Nije nužno ići ni u crkvu, ni davati joj novac. Za mnoge crkva može biti i priroda. Neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga, dok su se mnoga najgora djela radila u njegovo ime".

"Bog nije nadnaravno biće ili čarobnjak, već kreator koji je dao život svemu. Evolucija u prirodi nije u suprotnosti s pojmom kreacije, jer evolucija zahtjeva stvaranje bića koja onda dalje evoluiraju".

"Teorija velikog praska danas se smatra objašnjenjem postanka svijeta. Ona nije u suprotnosti s Božjom intervencijom, već joj je, upravo suprotno, potrebna".

"Bog se ne boji novih stvari. Crkva se mora mijenjati kako bi se prilagodila novim društvenim uvjetima".

"Ako je neka osoba gay, a traži Boga i ima dobre namjere, tko sam ja da joj sudim?".

"Vjerujem u Boga. Na u katoličkog Boga, jer to ne postoji. Postoji jedan Bog i vjerujem u Isusa Krista, njegovu inkarnaciju".

"Zaboli me kad vidim svećenika kako vozi najnoviji model automobila. Odaberite skromnija vozila. Ako vam se sviđaju otmjeni automobili, samo se sjetite koliko djece u svijetu umire od gladi".

kokoši pokušavaju održati vlastiti adrenalin na visini potrebnoj da im povjerujemo u sve što kaže
primjenjujući pre-emptive strike... trse se oko agresivnosti sipajući invektive koje iz njihovih usta svejedno izlaze kao pjenica kapučina...
Iza njhovih dirljivih priče valja se nasušna potreba za simboličkim kanaliziranjem masovnih emocija i identiteta.. svi smo mi.....domoljubno-hetero-ljubafni...iskrica je kidnapirala s vidljivim posljedicama-hrvatskoj psihijatriji tri kokoši, podobna za cijeli niz teorijskih eksperimenata na i uvijek sviježu temu paranoje.

Iskreno se nadam da je to zadnja u nizu fatalnih otmica..... a u zvjezdanim trenucima svoje duhovnosti(duhovitosti), bit će ih još nema razloga za zabrinutost, kokoši zvane lanena, pasemi i ats ostaju na samo jednom egotripu..
slavodobitno stojeći na mjestu..,

"Poštujem kako se homoseksualci i lezbijke sada osjećaju, da se dogodilo nešto što obogaćuje njihov život. Mislim da je to društvena revolucija", rekao je NADBISKUP Dublina Diarmuid Martin.

O tome koliko je Ircima bilo značajno to pitanje svjedoči i odaziv na referendum, koji je bio iznad 60 posto, veći nego i na jednom referendumu u posljednja dva desetljeća

Za promjenu ustava kojom se dopušta brak istospolnim parovima ukupno je glasovalo 1,201.607 Iraca, dok je protiv bilo 734.00 ljudi.
Od 43 izborne jedinice, referendum je "prošao" u 42, a protiv je glasovala jedino pretežito ruralna izborna jedinica Roscommon-South Leitrim u središtu zemlje, odbacivši istospolne brakove s 51,42 posto. Najviše glasova "za" zabilježeno je u istočnom Dublinu - 75 posto.

'samo si u ovom nazovi liberalno polusarkastičnom pamfletiću zaboravio tipnuti što sa samo malo manje od pola iraca koji su glasali drugačije' veei krelec kod kronichnog i ostane živ.

Potvrđuje jopet onu latinsku: NOMEN EST OMEN
Elemkae, markićka i njeni..... svi su oni krelec!

..........Četvrt stoljeća prošlo je tako otkako su Hrvati pjevajući “Od stoljeća sedmog“ na Trgu Republike slavili pobjedu HDZ-a, i svijet se za to vrijeme promijenio više nego u bilo kojih dvadeset pet godina od stoljeća sedmog do danas: Daleki i Srednji istok izgurali su Europu u sam kut karte svijeta, klonirana je u međuvremenu ovca Dolly, dovršena mapa ljudskog DNK, otkriven Higgsov bozom i spuštena letjelica na Mars, izmišljeni su mobiteli, 3D plazma televizori i pametni ručni satovi, svijet se smanjio na veličinu loptice za stolni tenis i kroz optičke kablove cijeli preselio na društvene mreže, a Hrvati sveudilj na Jelačića placu mašu hrvatskim zastavama, kliču Tuđmanu, psuju srbokomunističku vlast i prijete domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

Inducirana koma

Kad sam, naime, na kraju patetičnog skupa “Sto posto za Hrvatsku“ vidio Božidara Alića i čuo Žankov davni domoljubni trash, mislio sam, očiju mi, da je arhivska snimka. U dvadeset pet godina Hrvati su, ukratko, promijenili samo naziv Trga Republike: uzaludnije potrošenih četvrt stoljeća svijet nije vidio još otkako je ono lani u Histrionskom domu HSLS proslavio dvadeset petu godišnjicu osnivanja.

Dvadeset pet godina leže tako Hrvati u induciranoj komi, i gotovo da im zavidim na uzbudljivim vijestima koje ih tek čekaju: srušen je Berlinski zid, raspali su se i Sovjetski Savez i Milli Vanilli, Mandela je pušten iz zatvora, izmišljen je internet, Nirvana snimila sjajan album, Kinezi su kupili Ameriku, Arapi Europu, Indija priprema bolje ponude, a mali Rakitić igra u Barceloni s Messijem. Ah, da: Lionel Messi je možda najbolji igrač u povijesti nogometa.

I da nas netko danas pita kako će život izgledati za četvrt stoljeća, ne bi našoj mašti bilo daleko putovati. Godina 2040., istina, zvuči poput naslova znanstveno-fantastičnog filma - djeca će valjda konačno voziti hoverboarde, a odrasli leteće automobile, bit će možda i ljudska kolonija na Marsu, i tablete protiv raka - ali jedino što sigurno znamo jest to da će Hrvati za dvadeset pet godina na zagrebačkom Jelačića placu mahati hrvatskim zastavama, klicati Tuđmanu, psovati srbokomunističku vlast i prijetiti domaćim izdajicama, sve zaneseno sa svijećama u rukama pjevajući Žankovu “Od stoljeća sedmog“.

“Tko na tvrdoj stini svoju povist piše“ – shvatili ste do sad - tom ne može nitko budućnost da napiše,
Slobodna

'Nikad se nije dogodilo da mene netko reklamira, a da me uopće ne pita. Ovo je prvi put. Oni meni ne mogu uzeti popularnost, ali ne mogu mi je ni dati. Dobro, čovjek je bez nogu, ok, nervozan je, i to je to', kaže Mišo, aludirajući na jednog od predvodnika prosvjeda, 100-postotnog invalida Domovinskog rata Đuru Glogoškog.

Nije ljut na njih, kaže, ipak su stvarali ovu državu, ali je razočaran.



'Šta ću ja njima pomoći, oni imaju svog ljubimca, to je Marko Perković. Pa to je to', kaže Mišo za RTL .

Nije, kaže, baš ni siguran podržava li prosvjed u šatoru. 'Ne znam što traže, ne znam', kaže Mišo.

Zna samo da u subotu ne pjeva nigdje i da neće dozvoliti da se netko poigrava s njegovim imenom.