kaj god vam padne na pamet

Fićo, nije to frigidnost, to je poradi razlohane , vel’ke I pomalo ciknute buže… No, to je samo činjenica koja prati godinu proizvodnje i uporabu iste..:D …..

Veći je problem kaj kokoš-kokoš ne razme suptilnost i duh istog..:-)))))

Elemkae, Meija je napisal odličan blog..:-))))))

Kolokvijalno Yom HaShoah (JOM HAŠOA) dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti obilježava se 27. siječnja svake godine.

Na današnji dan prije 67 godina - 27. siječnja 1945. – oslobođen je najveći nacistički koncentracijski logor u Auschwitzu u Poljskoj.

Događaj koji je u povijesti ostao zabilježen kao Kristalna noć, bio je samo uvod u tzv. konačno rješenje, fizičko uništenje Židova, ali i svih nepoželjnih ili NEDOVOLJNO SAVRŠENIH stanovnika Trećeg Reicha. Na popisu su se osim Židova našli Hendikepirani, Homoseksualci, Invalidi, Romi, Jehovini svjedoci i sve je njih trebalo sistematski uništiti.

Nacionalsocijalistička doktrina u svojoj je suštini imala ideju vladanja cijelim svijetom, gdje je Berlin figurirao kao buduća prijestolnica, te arijevskom rasom kao idealom takvoga novoga svijeta. Zbog dostizanja tog cilja u idućih je nekoliko godina sagrađen veliki broj koncentracijskih logora u kojima su ljudi služili kao pokusni materijal za stvaranje arijevskog nadčovjeka, bili sterilizirani, ubijani glađu, raznim medicinskim tretmanima, bombama, plinom i svim ostalim vrstama oružja, a sve u ime integriteta arijevske rase te pangermanizma.

Predsjednik Republike Ivo Josipović prošle se godine oglasio priopćenjem u kojem je naglasio kako se moramo prisjetiti da i dio naše povijesti u sebi nosi mračan segment nacističkog zla koji se provodio kroz ideologiju ustaškog režima. Upozorio je kako je svaki pokušaj povijesnog revizionizma pokušaj relativiziranja zla i skrivanja istine i podsjetio kako je zločin koji se dogodio židovskom narodu te drugim žrtvama nacističkog progona tijekom Drugog svjetskog rata najmračniji dio suvremene ljudske povijesti koji mora ostati dio memorije svakog naroda jer se u njemu ogleda tragedija svakog pojedinca bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost.

U rvackoj ima 100 000 ljudi koji rade a plaćice naja, po nekoliko mjeseci....

U rvackoj ima 200 000 lažnih rubalinih penzića svih vrsta...

U rvackoj ima 150 000 lqžnih branitelja.....

U rvackoj se radni a i drugi sudski sporovi vode 10-15 godinica...
.
U rvackoj ljudi s burze voze Audi Q7...

U rvackoj bezobrazno bogati ljudi ne plaćaju porez.....

U rvackoj se ne pita s kojeg kamiona ti je na ruku opal jedan Patek Philippe Grand Complication (300 000 ojrića)

To su samo prvih sedam razloga……..:D

Elemkae, kada je Hrvatska biskupska konferncija za, kada je I kradeze za Evropu (oni najtibolje znadu u koja su nas sranja uvalili ) trebalo bi vam biti jasno kak se bez Evrope nemre..

Od dva zla treba iazabrati ono manje..

A to je dakako EVROPA

Zato, kao I zbog tri milijarde sitnih stvari zbog kojih se osjećaš kao Čovjek;

EVROPA; DA, DA I STOTINU PUTA DA!

P.S.

PravoPIŠdžije, najte me hebati zašo pišem Evropa.

Po stogodišnjoj pravopisnoj normi u Hrvata se kontinent pisao Evropa, a mitska Zeusova ljubavnica se pisala Europa.:-)))
Veliki Anićev rječnik ima i jednu i drugu varijantu..:-)) mislim kako je to stvar izbora i prema tome, ne smeta mi oblik "Europa" ni kad je riječ o geografskom pojmu, ali me hrvatska tradicija navodi da zadržim oblik "Evropa".. i najte skakati na zadnje noge ako ja primjetim kako ne treba nekom nametati pravoPIŠ.. koji ne postoji , jer, osobno nemam ništa protiv dublete (ili triplete...) gdje tradicija za to daje osnova...:D

Elemkae, pravopis ne postoji( još uvijek se mudre glave raspravljaju) pa su tako dublete dozvoljene..:-))

Činjenica je kak se štošta piše drugačije od 90 ..... a način pisanja Evropa nije rezultat nekoga komunističkog pritiska (poslije 1945) protiv hrvatske tradicije, niti srpske prevarikacije u Jugoslaviji (poslije 1918, kada su i neki hrvatski pisci počeli pisati ekavski i rabiti srpske standardne riječi, neki samo dvije-tri godine, poput Krleže, a neki i dulje).

On je uveden zajedno s uvođenjem fonološkog pravopisa (Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892, koji je poslije Brozove smrti do 1916 uređivao i dopunjavao Dragutin Boranić - peto izdanje iz 1911, gdje na 116. stranici piše: Evropa). Zašto? Zato što su i Broz i Boranić i njihovi slijednici smatrali da dvoglas "eu", dakle jedan slog, zvuči bliže vokalu i konsonantu "ev", nego dvama vokalima "eu", koji bi u hrvatskome bila dva sloga. Dakle: Eu-ro-pa > Ev-ro-pa, a ne E-u-ro-pa (u kojem slučaju bi, u štokavskome, naglasak kliznuo na treći slog od kraja, dakle: Eúropa.

Pravopisno rješenje "Evropa" staro je barem kao i oblik "glazba" (a ne glasba) ili "svjedodžba" (a ne svjedočba). Dakle, to je rješenje bilo najmanje 100 godina u hrvatskoj pravopisnoj praksi - a ima i starijih potvrda..:-))

Zato, kao I zbog tri milijarde sitnih stvari zbog kojih se osjećaš kao Čovjek,

EVROPA; DA, DA, I STO PUTA DA!

Svjetlost, treperava i dosadna, uporno je s prozora narušavala jednoobraznost mraka koji je dolazio iz stambenih i uredskih zgrada u centru glavnog hrvatskog grada. Rani večernji sat i minus u termometru brzo su ispraznili ulice i ugasili žarulje. Samo je s tog jednog nepokorenog prozora treperila luč. Zapravo ekran, ili što bi u toj izbi kazali, zaslon. Još preciznije - screen saver Windowsa 95, koji se uporno vrtio i prkosio potpunom mraku.

Predavačica je blaženo kunjala u svojoj ergonomskoj stolici. Iscrpilo ju je sve ovo zadnjih dana. Bitka za hrvatski Pravopis u posljednjih dvadeset godina nikad nije bila toliko intenzivna.

Ej, u tjedan dana je objavila jedno otvoreno pisma upućena onim komunj... Blogerima na Iskrici. Ej, jedno!

Mrzila je kad bi ju prenuli iz tog polusna. Još više je mrzila je kad bi se to dogodilo naglim otvaranjem vrata. A najviše kad bi to napravila njena nadobudna osobna asist... pomoćnica. Ali, upravo se to dogodilo. Baba je stajala na vratima bez kapi krvi u licu i s laptopom u rukama.

- Gospođo predavačice. Do-dogodilo se nešto strašno.

Predavačica je vratila naočale na vrh nosa, pogledala Babu krvnički i otela joj laptop iz ruku.

- Šta?! Mislim, što?!, viknula je
.
Baba je otvorila web stranicu i drhtavim prstom pokazala na treći komentar u petom blogu Ono što je pisalo razbudilo je predavačicu kao eksiranje duple kave 35 sekundi nakon zvona budilice. Riječi su joj se uvredljivo usijecale ravno u srce.

Čitala je naglas, mičući usne s naglašenim gađenjem.

- "bla,bla bla,bla,bla.". BLA,BLA?!, sad je već vikala toliko da se isključio screen saver. Hitnula je laptop svom snagom u zid.
- Jesu li oni normalni?! Je li hoće da im opet napišem otvoreno pismo. Pa dobro koliko još hrvatske krvi mora pasti da počnemo pisatii našim jezikom.

Reci mi babo, šta si se ušutila, đavla izil... vraga pojela?! Šta, ovaj, što nedostaje našim lijepim riječima napr; "neću", "glede" i "u svezi"?!

- Babooo!, predavačica se okrenula, di su greške! Govori!!!

- Ovaj... njihove rečenice i riječi nisu u duhu hrvatskog pravopisa i jezika...

Iako nemamo pravopis i u praksi je dvojno od glasa h, suglasnika d i t,sufiksa ljiv, guski,gusci (prema guska-guska) itd;

iako trebamo ograničiti pravopisna pravila na pravopisnu problematiku tj, ne rabiti ih da bi se nametao leksik(izbor riječi) ili gramatika;

izbjegavati krutosti i isključivosti u pravilima, izbjegavati dvojnosti koje ne prihvaća govorna praksa živog jezika, ali tolerirati one dvojnosti koje su se u novije vrijeme uvriježile u praksi;

jednjačenjem suglasnika po mjestu tvorbe zubni(dentalni ) suglasnik s ispred tvrdonepčanog (palatalnog) suglasnika dž mijenja se u tvrdonepčani suglasnik š (izvor; Hrvatski pravopis,Matica hrvatska i Pravopisni priručnik ,Novi Liber)

no to nije važno jerbo vi sami kažete kako niste lektorica..:-P.... izusti Baba u jednom dahu :D

- Bravo. Bit će nešto od tebe. A oni nas sad već provociraju, a? Nije ovo slučajno, a ne. Oni će meni riječi koje se pišu zajedno, pisati odvojeno, enti iruda... Znam ja di to ide.

- Hoćete li mi opet diktirati otvoreno pismo?, upitala je Baba kojoj se boja lagano počela vraćati u preplašeno lice.

- Ne! Dosta je zvat ću Njega. Vrijeme je. On je jedini koji još može spasiti hrvatski jezik i pravopis u svojoj punini od ovih, ovih, internacionalista, masona i srbokomunista!

- Nje-njega... glas i brada Babe su opasno zadrhtali.

- Da!, odsječno je odgovorila predavačica, popravila košulju i gotovo u vojničkom stavu prinjela slušalicu uhu.

Zazvonilo je samo dvaput. Njemu nikad ne treba duže da odgovori na poziv.

- E... Dobar dan, gospodine. Htjela bih s vama, uf... Silly me. Sorry, i got little carried away. What I want is...

- Neka, neka gospođo. Samo vi govorite svojim jezikom.

- Za boga miloga, pa Vi govorite hrvatski?!

- Ja govorim sve jezike, damo. Sve.

Predavačica je osjetila ugodne trnce kako joj se spuštaju niz kičmu. Ovaj, kralježnicu.

- O, gospodine Chuck, impresionirana sam. Mislim, zadivljena....Vi ste sigurno kao i ja, rvat.. hrvatski pravoPIŠdžija...

Poslije je Baba pričala da je bilo govora i o piti mađarici, ali to je već druga priča ;-))

Ako je rodnica dovoljno uska, partner će je, čim prodre u nju, osjećati cijelom dužinom penisa. Kada njeni mišići s godinamaa popuste, partner je osjeća samo na njenom početku, dakle usnama, a nakon toga je rodnica jama bez dna. Naravno, primjereno tome se smanjuje i ugoda seksualnog odnosa. Za oboje! Naravno, popuštanje vaginalnih mišića ne vodi samo smanjenju seksualne ugode, već uzrokuje i nekontrolirano ispuštanje mokraće, što žene poslije četrdesete (a neke i ranije) dobro poznaju.

Keglove vježbe

Radi se o jednostavni vježbama stiskanja i opuštanja vaginalnih mišića. Predlažemo vam da s vježbanjem počnete već sada, dok čitate ovaj članak. To možete raditi i tijekom sastanka, dok čavrljate uz kavu, dok gledate televiziju ... Isplanirajte program i počnite s 20 minutnim kratkim grčenjem i 20 minutnim dužim stiskanjima i zadržavanjem mišića stisnutima. Nakon toga polagano produžujte vrijeme stiskanja mišića. Kao i svi ostali mišići u vašem tijelu, i ovi će se brzo umoriti. Keglove vježbe možete izvoditi bilo kada i bilo gdje. Ako je moguće, vježbe izvodite i kada ležite na leđima, a učinkovitost povečajte tako što ćete prilikom grčenja mišića udahnuti, a kod njihovog opuštanja izdahnuti. Ubrzo ćete osjetiti napredak. Kako? Njegov će se penis, u vašoj rodnici činiti dužim i debljim, što će doprinijeti vašoj spolnosti. A uvjereni smo da će i vaš partner biti veseo zbog vaše uže rodnice.

Zelena Baba Jaga pati od viška ega pa u maniri dvorišnog nasilnika dozlabloga lošom retorikom opravdava neku svoju poziciju pokušavajući dati platformu kako da se na nju gleda kao na osobu, a kokoš-kokoš, kao ‘prva pratilja’, bez vlastitog stava, stalno se krije iza nje dopuštajući joj primitivne komentare tipa ‘mjerenja dječjih glava’ ili ‘mama ide po novog tatu’ a koji se dakako odnose i na nju.

Prepala se ljuta Baba Jaga, u čijem je limitiranom svijetu biti Samohrana Majka najveće zlo, strava i uvreda.
Bacila se vrijedna Baba Jaga na prebrojavanje tuđih ljeta , nezgodno smetnuvši s maleckog uma da je upravo ona zbog vlastite godine proizvodnje postala ostatak žena koja je nekad bila.
Ostatak žene u kojoj ženstvo sahne poput napuštene biljke koja nemušto doziva vrtlara., ostatak koji ni na Iskrici ne prolazi.

Unatoč prosječnosti, uvjerena u svoju misiju, zelena Baba Jaga misle kako je književnost nešto što se može laboratorijski stvoriti, i ako nitko to ne želi čitati, onda je problem u glupim čitateljima. Ali ne mogu baš svi biti glupi.

Elemkae zelena Baba Jaga nikada nije iskusila pisanje iz NADAHNUĆA :-)))

Neobičan i prekrasan fenomen u kojem se pisac osjeća tek instrumentom, 'kanalom' - on je onaj koji zapisuje, ali nije onaj koji piše, riječi ne stižu iz oblasti ratia, 'ja' nije prisutno...

P.S
Meija napisala odličan blog..:-))

Vladan je dobro primjetio; 'Dakle, defakto postoji uticaj pojedinih blogerki' a Commonica je svojim komentarom oma pokazala tko joj je 'uzor' ;-))

'I zato jer budalama treba kontrirati, inače pomisle da su pametne.
Autor: vegavega8 | 05.01.2012. u 19:04 |

I to ne pametno kontrirati, nego glupo, vulgarno, sirovo - jer to mogu primijetiti, ako već ne i shvatiti.
Autor: vegavega8 | 05.01.2012. u 19:05 | '

Commonica je kontrirala glupo, vulgarno i sirovo a budale ipak nisu skužile ali su definitivno primjetile..-P

Floskule tipa; 'Ccc..misliš li ovako o svim Hrvatima ili samo o meni? Autor: marta-marta | 08.01.2012. u 9:32' to pokazuje.
Elemkae, eksplicitnije upućeni komentar nisam vidio i doista samo budala, koja ne kuži, može postaviti takvo pitanje..:D

P.S.
Meija napisala odličan blog...:-))))

Da, do danas, ostarjeli ratnici, poluslijepi, polumrtvi, više na onoj nego na ovoj strani, govore o tome kako se na Badnjak godine Gospodnje 1914., iz jednog njemačkog rova podigao jedan njemački vojnik – što je čin u »normalnim« okolnostima ravan samoubojstvu, kako je taj vojnik krenuo prema neprijateljskom rovu, noseći u ruci svijeću i malo božićno drvce..

Mistična noć
Svi još živi svjedoci, piše Jürgs, pamte da je Badnja noć 1914. bila hladna i potpuno vedra. To su idealni uvjeti za strijelce, snajpere, topnike. A brojna svjedočanstva spajaju se u velik mozaik malih pojedinačnih događaja koji, već zbog tadašnjeg stanja tehnike rata, nisu mogli biti sinkroni, na bilo koji način povezani. Ustao je jedan, potom mnogi, i linije bojišnice odjednom su stale nalikovati kazališnoj rampi: stotine svijeća u potpuno spontanom gibanju prema naprijed. Ovo je teško racionalno pojmiti. Kad bismo živjeli u boljem svijetu, možda bismo lakše shvatili. Do Božića 1914. vojnici su već iskusili sve strahote rovovskog ratovanja kako ih je kasnije obesmrtio jedan Remarque. Ali zvijer rata nije se još osobito iscrpila, bila je još bodra i žedna krvi. S druge strane, svjedoci samu Badnju noć opisuju gotovo mističnom, kada se »mir toči s nebesa«. Ne zaboravimo da je to doba zahuktalih »promidžbenih mašinerija« kojima su odoljeli tek vrlo rijetki; na prste mogu se nabrojati intelektualci, umjetnici, profesori koji su pojmili kakvo će barbarstvo donijeti rat; o jednostavnim vojnicima da se i ne govori.
Prvi ratni Božić, onaj 1914, jako je razbuktao čežnju za domom, toplinom, bližnjima...Ratnicima bilo je dosta ratovanja. I onda, onaj Nijemac! Kao da se sva ta čežnja anonimnog topovskog mesa skupila u njemu samome, podigla ga, učinila od njega somnambula...Pejsaž flandrijski kupao se u mjesečini. Dvijestotine Nijemaca zapjevalo je iz sveg glasa staro-njemačke božićne napjeve; i drugi su vojnici stavili pred svoje grudobrane božićna drvca s plamtećim svijećama.
Britanci i Francuzi, pa i Belgijanci, gledali su ih zabezeknuti. Ali nitko nije zapucao. Dio njemačkih vojnika držao je petrolejke iznad svojih glava, kako bi ih »neprijatelj« bolje vidio. To je sa stajališta »trupnog morala« čista, sublimna ludost. Časnici su režali, repetirali puške, psovali i huškali. No prizor bijaše tako moćan da su i oni napokon ušutjeli, a bolji među njima i sami su krenuli sa svojim vojnicima prema »neprijatelju«.
I tu sad dolazi do povijesnog susreta, s kojim ljudska povijest ne zna što bi: na ničijoj zemlji, između rovovskih linija, susreću se vojnici i ratnici neprijateljskih armada; dotiču se, izmjenjuju darove; Nijemci žude za engleskim pudingom (to je kolač), Briti pak vole njemačke kobasice. Godina je 1914: pozadine još ponešto dobace prvim linijama. Mjesec odozgo sve to prijateljski nadgleda; na bojišnici je potpun mir.
Pada dogovor o najprečem: o sahrani palih između linija, čiji su leševi na ničijoj zemlji ležali već mjesecima. Te pada dogovor o – nogometu. Ratnici promeću se u dječake koji se hoće sportski nadmetati, ali se ne žele više ubijati. Časnici gunđaju, ali događaj je tako masovan, i s njihovog vojničkog stajališta, tako sulud, da su naprosto zanijemili.
Naravno, logika ratnog stroja pokazala se jačom, i ona je jača do danas. Iza božićnog primirja klanja su nastavljena; tužno je i tragično što su se možda uzajamno pobili – ovo je čak više nego vjerojatno – i oni koji su se bili zbratimili; i oni koji su igrali nogomet, kako bi to najradije htjeli današnji poludjeli fanovi, lica oličenih ratničkim bojama svojih klupskih, zaraćenih plemena...
Ali božićno primirje i bratimljenje stvarno se desilo, i tu se na jedan trenutak čovjeku osmjehnuo jedan bolji svijet: otškrinuo se jedan prozorčić u beskonačno, prije zasad konačnog trijumfa konačnoga.
Hegel je pisao da su razdoblja sreće u povijesti čovječanstva – prazni listovi. Povijest čovjeka jest povijest njegovih ratova, od paleolita do nuklearne ere, razlika je samo u sredstvu, u stupnju, a ne u vrsti praktika.
Ubiti, razoriti, skoncentrirati, spepeliti – to je dominanta te povijesti. Na jednoj, međutim, praznoj strani – koju je do danas malo tko htio iščitati – ipak, negdje u njezinu dnu, sitno, jedva čujno, upisan je taj događaj: Psi rata morali su, barem na trenutak, umuknuti; njihova je lavež prestala. Nastupila je tišina, blagdanski ugođaj, mir se točio s nebesa, ali u njemu su uživali oni dolje, sasvim dolje, u rovu, gdje je inače ulaz u donji svijet, u pakao. Tu je na trenutak prestala moć rata (s. 101), koja je do dana današnjega ostala tako neupitna, jedva ikad prekinuta, jedva ikad čestito zapitana.

Michael Jürgs, »Mali mir u Velikom ratu« (Der kleine Frieden im Großen Krieg), C. Bertelsmann Verlag, München, 2003.

Peace bros.

& Merry Xmas

http://www.youtube.com/watch?v=YgMYkkiz-BA

Oh Hanukkah, Oh, Hanukkah
Come light the menorah
Let's have a party
We'll all dance the hora
Gather round the table, we'll give you a treat
Sevivon to play with latkes to eat

And while we are playing
The candles are burning low
One for each night, they shed a sweet light
To remind us of days long ago
One for each night, they shed a sweet light
To remind us of days long ago
{ From: http://www.elyrics.net/read/b/barenaked-ladies-lyrics/hanukkah-o-hanukkah-l
yrics.html
}

veliki strah da će postati uslužna djelatnost; ili ispunjavati otvor koji ima potrebu, neopisivu žudnju, biti ispunjen, nimalo uzvišenije od sranja ili mokrenja.

Meni tjelesna nevjera nije smak svijeta. Može mi biti prijetnja. Ali ne i kraj.

Ako uz mene ostaje živa, živahna, živuća i odana osoba. A ne otvor. Atrofiran, suh i nepoticajan

U Knjizi Postanka Bog reče ženi:

"Trudnoći tvojoj muke ću umnožit,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodarit nad tobom."

'Ne boje se svi ni mog ni tvog bloga ili foruma. Više se oni boje nekih od njih. Ali, iako su svi
pomalo ludi, tako ludi da bi mi lomili srce, odbacili me kao
staru krpu, nisu. Ja sam u dobrim odnosima sa svim svojim
prijateljicama i ljubavnicima. Jako se volimo, pa se i nadjebavamo na iskrici :-)

Vjerojatno zato jer sam ja uistinu posebna. Vidiš kako sam
skromna. Ali fakat jest da sam ja silno pametna, spontana i
iskrena. Ja se iskrenošću borim protiv malograđanskih nazora.
Ljude koji guraju nos tamo gdje mu nije mjesto ničim nećeš tako
opaliti po nosu kao iskrenošću. Naprosto im sve istreseš pred taj
nos. Ubiješ im svaki gušt. Kako ćeš ogovarati nekog tko svoj
zmazani veš drži na javnom mjestu. To je sve zato jer sam silno pamtna jer istina je jedina stvar u koju nitko neće povjerovati. Moj način da se šalim je da ispričam istinu. To je najsmješnija šala na svijetu..

i dalje da ti velim...(ajme bas sam se raspričala) kao treće kak veli moje muž onaj što je ušetao u priču)...Nema toga koji ti ne bi dao...tj. koji te nebi jebal... ja nemam
potrebu za eksploracijom novih i novih pimpeka...UPS htjedoh reci komentara... Ja se ne trebam
dokazivati da mogu, ja znam da mogu. Onda čemu se mučiti? Nije
muka doći do pimpeka (taman bio stereotipan), muka je sve ostalo. Muka je lišiti se tog pimpeka. Ja se naviknem na njega. Ja volim taj dio muškog ponosa Teško mi je
kad više nije moj. Mozak koji stoji nad tim penisom, uvijek
ostaje moj. Čak i kod onih koji u pravilu ne žele ni čuti za
bivše jebačice, a kamoli da bi se družili s njima. I takvi me ne
puštaju čak i ako ja njih želim ostaviti na miru. Ostaju dobri
prema meni no matter what. Možda je to stoga što sam ja dobra :-)
Nikad nijednog nisam povrijedila. Vjerojatno stoga što je moj
primarni cilj mozak, a ne g.penis. Ja penis prihvatim kao nešto
što se "mora" ako ne želim izgubiti mozak :-) '

Autor: VandaVampirica 14/05/2004

Svestrana umjetnica, književnica, pjesnikinja, erudita i umjetnička mentorica mnogih mladih autora, glavna urednica nakladničke kuće AORA te direktorica tvrtke za izmišljanje imena novih proizvoda Nomen est omen, gospođa Nela Milijić upravo je, u suradnji s Centrom za ženske studije, pokrenula književni festival zanimljivog imena Kratka priča ženskog je roda što je i povod našem razgovoru.

Više o festivalu: www.kratkaprica.bloger.hr


Ana Đokić : Što je bio povod, onaj inicijalni trenutak, da se upravo sada, a ne prije deset ili za deset godina, realizira jedan ovako specifičan, rodno određen, književni festival?

Nela Milijić : Posrednih povoda za stvaranje zasebnog prostora gdje bi se (jasnije) čuo autorski ženski glas je svakako bilo dovoljno kroz proteklo vrijeme - što se mene tiče, otkako god u nas postoje antologije, ne samo kratkih priča, nego uopće, proze, odnosno festivali i javna čitanja proze.

Neposredan povod je nedavno dobijanje nekadašnjeg stana Marije Jurić Zagorke na upravljanje Centru za ženske studije na Dolcu 8, koji nudi bezbrojne mogućnosti za ina kulturna događanja, a meni su najzanimljivija ona vezana uz pisanje, jer je pisanje bilo Zagorkin život i nešto na čemu je ona ustrajavala unatoč svim preprekama tipičnim za ženu koja piše onoga doba, paralele s kojima vidim i danas.

Napominjem da je Zagorka sebe više smatrala novinarkom nego spisateljicom, te da je u pisanje romana na neki način bila gurnuta, no tome usprkos nužno je - a to Centar za ženske studije čini već par godina - revalorizirati njeno pisanje danas, ponovno joj dati glas, te širu sliku o liku, angažmanu i ulozi te velike žene, nego onu koju je do sad imala.

Sustavno prešućivana i marginalizirana, a dugi niz godina i defamirana epitetom moćnih kritičara tog doba kao autorica «literature za mljekarice»; kao novinarka «sklanjana» u zasebni ured jer je bilo sramota imati novinarku, dakle, ženu u redakciji novina - Zagorka je teret svog talenta i političkog angažmana nosila jednom ustrajnošću, upornošću i neprekidnim plodnim stvaralaštvom koje zavrjeđuje današnje sustavno, znanstveno proučavanje njenog djela, kao i hommage u obliku ovog festivala.

Uz to je njen fascinantan lik, smatram, dobrodošla ikona i inspiracija za nadolazeće novinarke i spisateljice, jer Zagorka nikad nije spavala na (čak ni da su joj bile dodjeljivane) lovorikama svoga talenta, nego je marljivo i sustavno radila na sebi i podizanju kvalitete onoga što radi.

Vjerujem da će njena proaktivnost i samoinspiracija - dakle, pronicanje u sebe i traženje pokretačkih mogućnosti iz vlastitih snaga i vizija - biti dragocjena podloga na kojoj će se ovo javno čitanje 25 kratkopričašica, koje smo eufemistički nazvali festivalom, jer vjerujemo da će s vremenom u to i prerasti, graditi svoj put.

Mislite li da su književnice na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni u podređenom položaju u odnosu na svoje kolege? Da se njihove knjige manje čitaju i da se o njima manje piše u medijima?

Nisam sigurna da se knjige književnica na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni manje čitaju, pogotovu što znamo da većinu čitateljskog korpusa u nas čine žene - o tome bi trebalo provesti neko istraživanje, pa vidjeti. Mislim da se u medijima sve manje piše o književnosti općenito - pri tom mislim na pravu književnost, a ne na njenu isključivo zabavnu, komercijalnu inačicu - pa samim tim i manje o književnicama.

Ulaženje u kuće i stanove književnica, te izvještavanje o njihovom izgledu, dekoru i obiteljskim prilikama na nekoliko bogato ilustriranih stranica ne smatram prikazivanjem njihova stvaralaštva - a na to se, dakako, treba koncentrirati. Pri tom je i novinarska svijest o načinu izvještavanja, pisanja o književnosti sve niža - nepripremljeni novinari koji knjigu nisu ni prolistali ni pročitali i koji u intervjuima postavljaju površna, neinspirativna i daleko od srži problema pitanja, muka su s kojom se bore i naši muški kolege, a ne samo književnice.

Medijski tretman spisateljica me manje brine, on dolazi na kraju lanca, kao posljedica nevidljivosti žena koje pišu i nedostatku tradicije da to uopće primjećujemo i da nas njihovo nedostajanje smeta. Meni to smeta čak i na čisto vizualnom nivou: kad na kakvoj književnoj tribini, festivalu vidim na bini šest muških gostiju i voditelja, meni se u startu ne da to slušati.

Mogli biste mi s pravom prigovoriti da diskriminiram - s pravom, velim, kad bismo živjeli u izbalansiranom svijetu u kojem bi takva zastupljenost na tribini bila slučajna ili kad bismo pošli od premise da naprosto nema dovoljno žena koje pišu, pa su njihovi muški pandani na tribinama, u antologijama i na festivalima neminovno zastupljeniji, odnosno kad bismo pošli od pretpostavke da ako i ima dovoljno žena koje pišu, možda su naprosto, iz još nedokučivih nam razloga, manje talentirane.

Pa iako žene čine 51% svjetskog stanovništva, poći od takvih dviju premisa je, što se mene tiče, sasvim legitimno, a i znanstveno je zanimljivo kao polazište za istraživanje. Tim tragom sam krenula istražujući ovaj fenomen, pa sam profil autorica suzila samo na one koje pišu kratke priče. Tražila sam ih po antologijama (tu je ulov bio slab, izuzev jedne ženski rodno određene antologije i antologije kratke priče iz 2007. koju je sastavio Jergović), «Večernjakovim» bazama autora kratke priče i onih nekoliko izdanja «Ekran priča» - tu je ulov bio bolji, ali nije bilo lako ući u trag baš svima.

U pokušaju da dođem do jedne vrlo obećavajuće autorice iz «Ekran priča» ispostavilo se da se radi o pseudonimu iz kojeg se krije jedan - muškarac, uz to poznati prevoditelj. Evo, ovaj će detalj obveseliti pobornike teorije da muškarci pišu bolje (ili eventualno oporije, ili da biraju relevantnije teme, daleko od ustaljeno tematiziranih muško-ženskih odnosa, ali o tome će, vjerujem, u ovom intervjuu biti još riječi).

Onda sam se prisjetila raznih autorica čije sam priče sporadično čitala po periodici ili na Internetu, a koje su me takle svojim svježim pristupom i zanimljivom izvedbom, kao što su Jasna Žmak, Sandra Obradović ili Tanja Mravak. Počela sam sastavljati neformalni popis i istraživati dalje među dobitnicima nagrada na raznim natječajima za kratku priču - tu je pak bilo puno laureatkinja.

Među onima s objavljenim nemalim brojem knjiga, a manje poznatima široj javnosti kao autorice kratkih priča sjetila sam se, primjerice, odlične Marine Šur Puhlovski, i tako redom.

Ustanovila sam da, dakle, da u nas ima dovoljan broj žena koje pišu kratke priče, a među njima onda i dovoljan broj onih koje dobro pišu, te se odluka da ih učinimo vidljivijima rodila brzo, a period pripreme je onda bio vrlo kratak, jer sam htjela događaj upriličiti za Zagorkin rođendan, 2. ožujka.

Od ideje do realizacije je proteklo oko mjesec dana, s budžetom od nula kuna, pa je ovo čedo kojemu tepamo da je festival, a zapravo je ad-hoc panorama i opušteno slavljenje ženske kreativnosti s nepretencioznim ambicijama, krenulo u život vrlo skromno i to što je u kratko vrijeme ipak pokrenulo, a i uzburkalo toliko duhova, zahvaljujem samo beskrajnom oduševljenju i energiji koju su sudionice promptno uzvratile, energiji njihovih tekstova, kao i, dakako, entuzijazmu, stručnosti i volonterskom doprinosu još dviju selektorica koje su uskočile pri kraju da pomognu dovršiti iščitavanje i selekciju, te organizatoricama iz Centra za ženske studije koje su moju ideju podržale i u kratkom je roku realizirale.

Namjera mi je i bila samo da iniciram, pogurnem ove godine, onoliko koliko mi moje prilično narušene zdravstvene prilike dozvoljavaju, događanje za koje smatram da ima svoju vrijednost i unutrašnju, samostalnu dinamiku, pa da ga onda polako preuzme stručni žiri koji bi već od iduće godine, ili ako ne, od idućih godina, ukoliko se uspije dobiti kakva potpora, budžet, vodio kao natječajni festival, gdje bi autorice tijekom cijele godine mogle slati svoje radove i prijavljivati se same, pa bi se opasnost da se nekog važnog i zanimljivog preskoči smanjila.

Jer ove smo godine imali priličan broj ograničenja: nemogućnost da pozovemo autorice van Zagreba i naknadimo im pripadajuće troškove; oslonjenost na moju osobnu informiranost i uvid u tekuću produkciju kratkih priča koje su pisale autorice (makar sam «odaslala» glase u puno pravaca da mi se ukaže na autorice koje možebitno preskočih); kratak rok organizacije i selekcije, a time i nemogućnost nekih autorica da se pojave u zakazanim datumima, i dakako, kao posljedicu svega toga, i poneke oscilacije u kvaliteti samih tekstova, tematskoj šarolikosti i sl., o čemu bi se dalo voditi računa u drugim uvjetima, ali nas to u ovom trenu ne brine, neka fešta krene i polako zaživi.

Svaki je javni nastup / istup / govor ionako podložan kritici, a i politički je čin, pa neka i ova fešta bude izložena tome. Ako je kritika istovremeno i dijalog, radi se o zdravoj interakciji kojoj se unaprijed radujemo i za koju se nadamo da će stvoriti onu toliko potrebnu inspirativnu stvaralačku klimu za nove autore i autorice.

Što mislite, postoji li takozvano „žensko pismo", i ako postoji što se pod njime zapravo podrazumijeva?

Ne znam postoji li «žensko pismo» i što se pod tim podrazumijeva - to ostavljam književnim znanstvenicama da definiraju i označe - ali znam da postoji ženska šutnja i prešućivanje, prigušivanje ženskoga glasa, a protiv toga se može i treba nešto učiniti.

Mislite li da su muškarci i žene različiti po svom mentalnom i emotivnom sklopu?

A što Vi mislite: jesu li djeca i starci različiti po svom emotivnom i mentalnom sklopu, jesu li dvije prijateljice različite po svom emotivnom sklopu?

Treba li u umjetosti inzistirati na spolnoj različitosti muškaraca i žena?

Ne treba - u tome i jest stvar. Ali ukoliko pravite antologiju proze i u njoj imate 80 ili 90% muškaraca, i dvije alibi-žene, ako imate festivale i ina književna događanja s isto toliko alibi-žena, pri tom iz godine u godinu se ponavljajućih, a te antologije i festivale ne nazovete muškima - inzistira li se time na spolnoj različitosti?

Mene osobno najviše brine neosviještena i nesvjesna diskriminacija selektora - neke od njih osobno poznajem i zbilja su stručni i pri tom dragi ljudi. Protiv svjesne se diskriminacije lakše boriti, jer se ona brani nekim argumentima na koje se može ići protu-argumentima, razgovorom, dijalogom, nadom u moguću promjenu stanja.

Neko sam dulje vrijeme u glavi nosila vrstu umjetničke intervencije, performativni akt na ovu temu: izdati antologiju suvremene hrvatske kratke priče u kojoj bi bilo 90 % autorica i 10% autora, a ne nazvati je ženskom, niti je proglasiti panoramom. Nikad ne priznati da sam se rukovodila «ženskim ključem», nego mirno treptati i reći «Ah, nisam ni primjetila, rukovodila sam se samo načelom kvalitete».

Ozbiljna me boljetica u tome omela, ali sigurna sam, 99% sigurna, da bi me neprestano zapitkivali i prozivali «Zašto toliko žena?» Dok se za obrnuti slučaj obrnuto pitanje uopće ne postavlja. A i ako se postavlja, onda uvijek dolazi, kako to lijepo volimo reći, od «tamo nekih feministica.»

Mislim da je zanimljivo koliko se pitanja u ovom intervjuu vrti oko potrebe ili suvišnosti jednog «ženski rodno iznačenog» festivala, i čini mi se da to više govori o okolnostim, okružju u kojem naše spisateljice stvaraju, nego o festivalu samom. Jer kad se pokrene tema roda u svezi s pisanjem, najednom se toliko toga ipak ima za reći, a povod za Festival je ipak bio puno jednostavniji: Zagorka je bila spisateljica, književnica (a kao što rekosmo: sebe je prvenstveno vidjela kao novinarku) i iako je željela biti samo novinar, spisatelj, netko tko dobro radi svoj posao bez obzira na spol, drugi su nju stalno vraćali na pitanje roda, pa se primjerenim činilo da festival pokrenut njoj u čast, bude festival - autorica.

Uzgred budi rečeno, festival Kratka priča ženskog je roda nije feministički festival, okuplja 25 autorice svih mogućih profila, stavova i generacija, slobodan je i labav po strukturnoj vezi / srodnosti pisma među autoricama i mene baš ta šarolikost veseli.

Postoji donekle konsenzus na nekom širem, svjetonazorskom nivou, ali on je najčešće povezan i s kvalitetom izvedbe, odnosno onim što mene intrigira i gdje vidim plodno tlo za budući zanimljiv razvoj, posebice kod mlađih autorica i onih nešto starijih, koje su tek počele pisati, ali to još uvelike, dakako, ovisi o njima i tome koliko i kako će one još raditi na sebi i svom talentu, razvijati se.

Ovogodišnji izbor isključuje, a time neminovno i diskriminira, autorice koje su već dobro poznate široj javnosti kao autorice kratkih priča (kako bi u ovoj, prvoj godini, ostavile mjesta za manje poznate autorice), kao i one koje žive van Zagreba (iz razloga financijske prirode), no vjerujem da će već od iduće godine biti moguće ukinuti oba ova ograničenja.

Među uvrštenim autoricama koje će predstaviti djelić svog književnog opusa na festivalu Kratka priča ženskog je roda, ima velikih oscilacija. Ne samo u kvantiteti dosad objavljenih knjiga, već i u kvaliteti tekstova. Nije li inzistiranje na „rodu" u književnosti dvosjekli mač? Jer, samo zato što je „žena koja piše", autorica ne mora nužno biti i kvalitetni umjetnik, - pardon, umjetnica.

Što se oscilacija u kvantiteti do sad objavljenih knjiga među autoricama tiče, to se baš i traži: priliku treba dati i autoricama koje nemaju objavljenu knjigu, ukoliko svojim stilom i izvedbom obećavaju, intrigiraju. Također smatram, a vjerujem da ćete se i Vi sa mnom složiti, da sama činjenica kako autor ili autorica imaju nekoliko objavljenih knjiga ne govori neminovno o kvaliteti njegovog ili njenog teksta.

A propos drugog dijela Vašeg pitanja: dakako da «žena koja piše», niti «muškarac koji piše» ne moraju nužno biti umjetnici. Ne mislim da ovim festivalom mi nešto inzistiramo na «rodu u književnosti», dapače, želimo postići veću vidljivost žena koje dobro pišu, kako jednog dana rod više ne bi bio bitan, nego kvaliteta teksta.

Mi smo nazivom barem otvoreno odredili o kakvom se festivalu radi, a što reći o festivalima na koje je pozvano 80 ili 90% muškaraca, no nisu nazvani «muškima»? Ide li možda taj izbor u prilog onoj tezi da je mali broj žena koje pišu, ili da nema onih koje toliko dobro pišu da bi zavrijedile biti pozvane u većem omjeru? Odnosno, da ih ima koje pišu dobro, ali ipak slabije od svojih muških kolega? Stilski i formalno lošije? Tematski manje izazovno? Ili im nije stalo, odbijaju pozive na festivale? Ili su stidljive, introvertirane, neambiciozne, ne bore se dovoljno za se i svoje djelo? Imaju drugih prioriteta?

Evo, ja sam istrošila sve logičke opcije objašnjenja ovog fenomena, imate li Vi neko bolje objašnjenje?

Kad je u Booksi na Festivalu malih književnosti nedavno gostovala bugarska književna delegacija s većim brojem žena nego muškaraca u svom sastavu, ugodno sam se iznenadila, a zapravo bi to trebalo biti tako normalno - da se neki put potrefi malo više muškaraca, nekad malo više žena - da to ne bismo ni trebali zamjećivati. Priupitavši jednog njihovog mladog člana delegacije kako to da su im žene (toga puta) u većini, on se zamislio: «Vidiš, nisam to ni zamjećivao, ali sad kad me tako pitaš, pravo da ti kažem, trenutno žene u nas pišu bolje nego muškarci.» Ali dajte se Vi, molim Vas, prisjetite, je li ikad u Leipzig ili Frankfurt išlo u našoj književničkoj delegaciji više žena nego muškaraca, ikad?

Prošlog sam ljeta u Dublinu radila intervju za «Temu» s irskom autoricom Mary Morrissy i upitavši je kako joj se svidjelo u Hrvatskoj na Festivalu europske kratke priče, na koji je par mjeseci prije toga bila pozvana, rekla je da joj se jako dopao i Zadar i Zagreb, da su organizatori i ljudi općenito bilo jako ljubazni, dragi i gostoprimljivi, ali da jesam li primjetila kako je na festivalu užasno malo žena i čemu je to tako. Kasnije sam pogledala pozvane na taj festival i ustanovila da je žena tog puta još i bilo, i usprkos tome se njoj to učinilo malo.

Kakav je Vaš stav prema inzistiranju mnogih žena, na ženskom rodu riječi? Ne čini li Vam se pretjeranim to stalno inzistiranje na "icama" (koje, usput, prilično vuče na deminutiv). Nije „autor" već „autorica", nije „umjetnik" već „umjetnica". Nije li u umjetnosti svejedno je li autor ženskog ili muškog roda? Čemu inzistiranje na različitostima ako spol u umjetnosti nije bitan?

Zapravo ne razumijem Vaše pitanje - stava oko «inzistiranja» na ženskom rodu riječi kad za te riječi već postoji ženski rod? Zar je oko toga potrebno imati neki stav? Dakako da žena nije «autor», nego «autorica», nije «umjetnik» nego je umjetnica, nije «javni bilježnik» nego «javna bilježnikinja», itd.

Ne čini mi se pretjeranim «to stalno inzistiranje na -icama», kako Vi kažete, ali, nota bene, meni se čini da tog inzistiranja nešto i nema, i da je situacija obrnuta: žene su se većinom navikle na muške verzije svojih zanimanja. Dapače, dvije su mi poznanice, kojima na vizitkama piše «inspektor» i «odvjetnik», rekle da baš žele taj muški oblik, jer imaju osjećaj (a vjerojatno ih on i ne vara) da ih se onda ozbiljnije shvaća.

Rekla bih da ovaj primjer više govori o tome kakva je (još uvijek) naša sredina, nego u prilog tezi da «inzistiranje na različitostima» nema nekog smisla. Zanimljivo je da potrebu izražavanja ženskih zanimanja ženskim rodom imenica smatrate «inzistiranjem na različitostima». Kao da je muški rod imenica neki najprirodniji, osnovni «rod» ili oblik po kojem se imaju ravnati ostali rodovi.

Dakako da je umjetnosti svejedno je li ženskog ili muškog roda, bitno je da je umjetnost dobra - zato pripustimo malo i tog ženskog glasa da se u umjetnosti više čuje.

Pročitavši priče koje će biti čitane na festivalu (www.kratkaprica.bloger.hr) , ne mogu ne primijetiti kako je većina priča koje će se čitati fokusirana upravo na odnos žena- muškarac. Nije li to još jedan dokaz ženske „ovisnosti" o onom drugom? Kod naših kolega pisaca, odnos muškarac - žena samo je jedna od mnogih tema koje obrađuju. Kod književnica je ta tema, barem je takav moj dojam, više nego dominantna. Kako to objašnjavate?

Točno je da je fokus priča koje će se čitati dosta orijentiran na odnose žena - muškarac (iako ne u svim pričama, u barem jednoj imamo i odnose žena-žena :) i sasvim je moguće da žene i inače više zanima prikazivanje odnosa s «drugim»: prijateljstvo, ljubav, obiteljske povezanosti, ustrojenosti i rastrojenosti. Priznat ćete da u srži velikih priča ionako uvijek leži nešto od toga, a mene od motiva i teme više zanima izvedba.

Da li ta «ženska ovisnost o drugome» (ako je ima - ili je to ono što se ženama imputira da imaju) može umoriti kao motiv? Da, pogotovu ako je izvedba osrednja, ili je postavljena u svjetonazorski okvir koji meni nije blizak. Ali sam odlučila propustiti jednu-dvije takve priče, jer želim dozvoliti različitim poetikama i senzibilitetima da dođu do izražaja, te ih prepustiti prirodnom kritičkom sudu čitateljstva.

Dakako da me više raduje, kad je o «ovisničkom odnosu» riječ, kad u priči postoji ironijski odmak, odnosno autoironijsko prikazivanje baš takvih ovisnosti - kao, uostalom, u Vašoj priči «Otići ću, jednom. Sasvim sigurno».

Marija Jurić Zagorka, u čijem će se stanu održati festival, i dan-danas među mnogim književnim kritičarima i teoretičarima slovi kao pisac (pardon, spisateljica) trivijalne literature. Postoji li opasnost da i festival KRATKA PRIČA JE ŽENSKOG RODA zbog svoje „diskriminacije" muškaraca koji su dobrodošli tek kao publika, bude doživljen kao trivijalan?

Moguće, ali preuzet ćemo taj rizik i u konačnici postići obrnut učinak: održavanjem festivala u Zagorkinu čast, te godišnjim održavanjem znanstvenog skupa koji proučava njeno djelo na jednoj pouzdanijoj osnovi od ovakvog ili onakvog glasa koji je prati, ukazat ćemo na Zagorkinu stvarnu vrijednost i ulogu koju je imala. Njeno djelo nećemo moći svrstavati u isti red s Joyceovim «Ulixom», recimo, ali sigurna sam i da teza o trivijalnoj literaturi, odnosno «literaturi za mljekarice» neće više dugo držati vodu.

Kakav je bio odaziv književnica za sudjelovanje na festivalu?

Odaziv je bio velik, autorice su ne samo brzo reagirale i poslale sve potrebno, nego su u organizaciju cijelog skupa unijele toliko entuzijazma, da je to još dodatno prešlo i na nas, i dalo nam novi polet. Vrlo lijepo iskustvo, moram priznati.

Je li bilo i nekih negativnih reakcija? Je li je neka od književnica odbila svrstati se u „ženski književni geto"?

Niti jedna! Iako sam očekivala i takve reakcije, te sam u pozivu autoricama i sama ih pitala bi li imale nešto protiv, s obzirom da pozivamo samo autorice, da preduprijedim moguće kontroverze. Ali ja iskreno ne potcjenjujem naše muške kolege, niti mi je bilo kakav separatizam na umu, pa mislim da se ta iskrenost i osjeti, te nije bilo nikakvih odbijanja po toj osnovi. Jedna nam je, meni vrlo važna i kvalitetna autorica morala zbog spriječenosti otkazati u zadnji čas, i to je sve.

Kada se pisci udružuju po „mjestu prebivališta" (kao recimo splitski „utorkaši") ili zato što pišu na nekom dijalektu (kao na primjer mnogi ogranci Matice Hrvatske), onda to prolazi bez ikakvih negativnih reakcija. Međutim, kada se pisci udruže po spolu, to može izazvati mnoge kontroverze, zar ne?

Može i ne mora. Ovisi puno i o tome kako ćemo se mi postaviti. Ne treba praviti buku ni oko čega. A ako je i bude, meni će to biti više zabavno, nego problematično.

Kako biste reagirali kada bi čuli za festival ROMAN JE MUŠKOG RODA na kojem bi nastupili samo muškarci?

Pa roman jest muškog roda.

Svojevremeno je krenula inicijativa za pokretanje nagrade za najbolje žensko književno ostvarenje, kakve postoje u svijetu već decenijima. Međutim, reakcija pojedinih hrvatskih književnika (muškoga roda) bila je, više nego burna. Oni su takvu nagradu nazvali čistom diskriminacijom. Kakav je Vaš stav po tom pitanju?

Oprezna sam po to pitanju, ne iz zabrinutosti bi li takva nagrada diskriminirala naše kolege po pismu, nego bismo li tada jednu Dubravku Ugrešić, recimo, sve češće viđali među finalistkinjama i dobitnicama takve, «ženske» nagrade, a sve manje među finalisticama i nikad među dobitnicama one univerzalne nagrade, koja kakti-ne-diskriminira po spolu.

Prostor natjecanja odjednom bi se mogao suziti, a to ni jedna književnica od formata ne želi: ona se želi «natjecati» sa svojim muškim kolegama i jednako uživati u njihovim, kao i svojim uspjesima na istom polju. Ona se želi radovati kad nagradu dobije jedan izvrsni Dalibor Šimpraga, od koga može i puno naučiti, dati se inspirirati, «naseliti» privremeno to polje koje je on otvorio, ali i moći otvarati svoja, nova polja po kojima će je privremeno slijediti njene muške kolege i otići korak dalje. I sve tako redom. Zar jedna prava, zdrava književna scena ne bi trebala tako izgledati?

Ali ako me pitate bih li podržala ideju o pokretanju ženske književne nagrade u nas, mislim da u načelu bih, uz nužno razmatranje opcija kako preduprijediti i njene moguće neželjene popratne pojave koje prethodno spomenuh: sužavanje polja natjecanja u odličnosti s kolegama piscima.

Što je cilj pokretanja jednog ovakvog književnog festivala?

Cilj pokretanja ovakvog književnog festivala je slavljenje ženske kreativnosti u pisanju kratkih proznih formi, pokušaj povećanja vidljivosti i davanje glasa ženskom spisateljskom korpusu u nas, a posebno će me radovati i tendencije rastezanja žanrovskih i izvedbenih granica koje kod nekih autorica primjećujem - tendencije eksperimenta, istraživanja i razvoja tog elastičnog i dinamičnog tijela kakvo je kratka priča danas.

Kakav odaziv publike očekujete?

Očekujemo velik odaziv publike i toga se pomalo pribojavamo, jer u prostor Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke stane oko 40-50 ljudi, no snaći ćemo se i rješavat ćemo takve stvari u hodu.

Gospođo Milijić, hvala Vam na razgovoru. U ime svih sudionica festivala, i u svoje osobno, zahvaljujem Vam se na pokretanju festivala KRATKA PRIČA JE ŽENSKOG RODA, a čitatelje portala mvifo pozivam da nam se pridruže (bez obzira na spol) na književnim druženjima u Zagorkinom stanu u utorak 2.3. i u ponedjeljak 8.3. u 18h (Dolac 8).

Druga 'babetina':

Andrea Zlatar rođena je 13. travnja 1961. godine u Zagrebu, gdje je polazila osnovnu i srednju školu (klasična gimnazija). Studirala je komparativnu književnost, filozofiju i klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je Rektorove nagrade i boravila je na kraćim stručnim stipendijama u inozemstvu. Godine 1988. magistrirala je iz područja književnosti (tema Marulićeva “Davidijada”) a 1992. obranila doktorsku disertaciju (tema Modeli srednjovjekovne autobiografije: ispovijest i životopis). Radi na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1986. godine, sada u svojstvu redovitog profesora, gdje je uključena u nastavnu i znanstvenu djelatnost (projekti istraživanja suvremene hrvatske književnosti u europskom kontekstu). Redovito sudjeluje radu znanstvenih skupova iz područja povijesti i teorije književnosti.
Usporedo sa znanstvenonastavnom djelatnošću Andrea Zlatar bavi se od početka osamdesetih godina uredničkim i novinskim poslovima (Omladinski radio, Studentski list, Gordogan, Vijenac, Zarez). Uz znanstvene radove objavljuje i esejistiku (knjiga Veliko spremanje. Dnevnik učene domaćice, 1995.)

Treća 'babetina':

Rada Borić je hrvatska feministkinja, znanstvenica i aktivistica za ženska prava.
Rodila se u Zagrebu. Diplomirala je hrvatski jezik i književnost (Jugoslavistika) i komparativnu kniževnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu je završila i poslijediplomski studij književnosti. Bila je dugogodišnja lektorica hrvatskoga jezika, književnosti i kulture na Sveučilištu u Helsinkiju. i predavačica kulturne povijesti Balkana na istom sveučilištu. Predavala je i u SAD-u na sveučilištu Indiana. Autorica je prvog finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika (2007.). Nakon višegodišnjeg boravka u Finskoj, u Helsinkiju, vratila se u Zagreb.
Izvršnom je direktoricom Centra za ženske studije. Prema časopisu Forbes, jednom je od sedam najmoćnijih feministica na svijetu.. Od 1993. radila je sa ženama izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata (Centar za žene žrtve rata), a 1995. jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u kojemu je vodila kolegije o feminističkoj kritici jezika te različite projekte. Sudirektorica je poslijediplomskog seminara pri IUC-u u Dubrovniku Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi (Feminisms in Transnational perspective), a trenutno (studeni 2010.) je članicom Upravnog odbora Europskog ženskog lobija.
• Vitezica Reda bijele ruže Finske 2007.
• nominirana za nagradu Amnesty Internationala Ginetta Sagan 2002.

Baba Jaga je meni uletila na blog

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1555&log=350934#comments

Vancouver: Unbefuckinlievable combination.....

K.D. Lang sings Leonard Cohen's Hallelujah
http://www.youtube.com/watch?v=P_NpxTWbovE&NR=1

13.02.2010. u 9:49 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar


I to unbefuckinglievably good combination!

Autor: vegavega8 | 13.02.2010. u 9:59 | opcije

•

You to what??????

Autor: tooldforshit | 13.02.2010. u 10:05 | opcije

a ja stare babe prek 40 ne diram niti sam ikada dirao..:-P

Prva od 'babetina';

Doc. dr. sc. Iva Grgić Maroević (1963) diplomirala je anglistiku i talijanistiku te magistrirala i doktorirala književnost s traduktološkim temama na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je jedanaest godina bila zaposlena kao lektorica u Odsjeku za talijanistiku. Kao pozvana predavačica dva je semestra boravila na Visokoj školi za prevodioce i tumače u Trstu, gdje je vodila kolegij „Metode i poetike prevođenja u dvadesetom stoljeću“. U Društvu hrvatskih književnih prevodilaca osnovala je i vodila radionice prevođenja talijanske književnosti, dok je teme iz feminističke književne kritike i ženske književnosti predavala u Centru za ženske studije u Zagrebu.
Na Odjelu za talijanski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru zaposlena je od 2005. godine, otkada vodi kolegije „Uvod u traduktologiju“, „Povijest prevođenja“, „Analiza prijevoda“, „Usmeno prevođenje“, „Suvremena proza u prijevodnom zrcalu“ i „Književnost, rod, prijevod“.
Aktivno se bavila i konsekutivnim i simultanim prevođenjem s talijanskog i engleskog jezika. Objavila je niz prijevoda, najviše iz moderne i suvremene književnosti (L. Pirandello, V. Woolf, P. Levi, G. Mascioni, D. Maraini, D. Del Giudice i drugi). Autorski joj članci, objavljeni u časopisima i zbornicima u Hrvatskoj, Italiji i Švicarskoj, pripadaju područjima talijanistike, traduktologije i ženskih/rodnih studija.
Samostalno ili u suradnji priredila je nekoliko zbornika posvećenih problemima prevođenja (O hrvatsko-talijanskom i talijansko-hrvatskom književnom prevođenju, Zagreb, 1996; blok Poetike prevođenja u časopisu Kolo, br. 3, 1998; Prevođenje kultura, Zagreb, 2005; Tradicija i individualni talent. Misao o prevođenju kroz stoljeća, Zagreb, 2007.) Priređivačica je izabranih djela Luigija Pirandella (Zagreb, 2002).
Istraživačica je na projektu „Hrvatsko-talijanski kulturni odnosi“ koji vodi prof. dr. sc. Sanja Roić sa Sveučilišta u Zagrebu. Izlagala je na brojnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je godišnje nagrade „Frano Čale“ Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu (1993.). Predsjednica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca i predsjednica Centra za ženske studije u Zagrebu.
Izbor iz radova objavljenih u posljednjih pet godina:
Knjiga:
Osman i njegovi dvojnici. Traduktološka studija, Hrvatska sveučilišna naklada, DHKP, Matica hrvatska, Dubrovnik-Zagreb, 2004.

Znanstveni radovi:
I volgarizzamenti italiani del Marulić latino, u zborniku Marko Marulic umanista croato nel contesto storico letterario dell'Italia e di Padova, ur. L. Borsetto, Edizioni dell'Orso, Alessandria, 2004., str. 139-149.

Petrarchismo in assenza di amore: Il canzoniere di Nada Bunić (s T. Maroevićem), u zborniku Petrarca i petrarkizam u hrvatskoj književnosti, ur. B. Lučin i M. Tomasović, Književni krug, Split, 2006., str. 75-83.

Neizvjesnost recepcijskih uporišta: o Cesariću i Tadijanoviću u talijanskim prijevodima, u zborniku Hrvatska književnost XX. stoljeća u prijevodima: emisija i recepcija, ur. C. Pavlović i V. Glunčić-Bužančić, Književni krug, Split, 2007., str. 50-63.

Tra rilettura e riscrittura: sulla traduzione poetica dall’italiano in croato nel secondo Novecento, u zborniku Letteratura, arte, cultura tra le due sponde dell’Adriatico, ur. G. Baldessarri, N. Jakšić, Ž. Nižić, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2008., str. 43-62
Un manifesto e il suo doppio: La donna futurista tra F.T. Marinetti e Valentine de Saint-Point, u zborniku Il doppio nella lingua e nella letteratura italiana, ur. M. Čale, T. Peruško. S. Roić, A. Iovinelli, FF press i Talijanski institut za kulturu, Zagreb, 2008. str. 625-633.
Mirko Tomasović, prevoditelj – komparatist u zborniku radova povodom 70. rođendana Mirka Tomasovića Poslanje filologa, ur. T. Bogdan i C. Pavlović, FF press, Zagreb, 2008., str. 93-107.
Stručni radovi:
Japanski dnevnici ili anatomija sjećanja, pogovor u D. Maraini, Brod za Kobe, Disput, Zagreb, 2004.

Cvijeta ili o žudnji (uz knjigu L. Paljetka, Dnevnik Cvijete Zuzorić, plemkinje dubrovačke), časopis Književna republika, 3-4, 2005.

Preispitivanje i preispisivanje (uz knjigu S. Roić Stranci. Portreti s margine, granice i periferije), časopis Književna republika, 7-8, 2006

Istinoljubiva moć imaginacije (uz knjigu V. Machiedo Putovima i prečacima), časopis Književna republika, 1-2, 2007.

Virginia Woolf ili mnogoglasje svijesti, pogovor u Valovi, biblioteka Vrhovi svjetske književnosti, Naklada Jurčić, Zagreb, 2008.

Sredit ćemo kučku
Razotkriti mućku
Jer taknula je mečku
Izgubila srećku!
Autor: vegavega8 | 22.05.2011.

Sad idem kosu oprati
Jer mi se od misli na nju ublati
Spremna sam zaklati
Jer ne mogu plakati.
Autor: vegavega8 | 22.05.2011

'Nitko od "mojih" nikada nije nekome implicite ili eksplicite prijetio u stilu lokalnog poete "Bili smo u društvu, znam tko si, jednog dana ću ti se samo pojaviti..." To vam garantiram, kako za sebe, tako i za martu, babu, ......