I Bog stvori čovjeka

Zdravo korupcijo, milosti puna,
ministar s tobom,blagoslovljena ti
među tijelima državne uprave i
blagoslovljen plod mita i korupcije,
provizija.
Sveta korupcijo, majko biznisa,
moli za nas otpadnike od državnog
proračuna, sada i u času javnog
natječaja.
Amen

 
 
Poživio  Bill  Gates  sto  godina, kad  dođe  vrijeme  da  ode  na  onaj  svijet. I  čeka  on  tako u  čistilištu  kad  se  pojavi  Bog  osobno.
 „ Dakle , Bille, malo  sam  zbunjen . Ne  znam  gdje  bih  te  stavio. Istina  da  si  zadužio  čovječanstvo  što  si  stavio kompjuter  u  skoro  svako  domaćinstvo  svijeta,  ali  s  tim  si  donio  i  brdo  sranja.  Svejedno, napravit  ću  iznimku i  dopustiti  ti  da  sam  odabereš „
 
„ Dobro , hvala, ali  koja  je  razlika  „?
„ Evo , pa  ti  pogledaj. Prvo  je  pakao „!
I  pogleda  Bill  pakao. Čisto, lijepo , mirisno, pješčane  plaže, kristalno  bistro  more, komadi  trčkaraju u  toplesu, vrište  od  smijeha, …..
 
Bill  očaran  kaže :
„ Pa  ovo  je  sjajno . A raj „ ?
„ Pogledaj i  raj „, kaže  Bog
Visoko  na  nebu,  par  slatkih  anđelčića  svirucka  harfe i  leprša  po  oblacima. Bill  gleda,  razmišlja  i  kaže   :
„ Mislim  da  je  ipak  bolje  u   paklu.  Biram  pakao „ .
„ Dobro  ,  kako  god  želiš „ .
 
I pošalje  on  Gatesa   u  pakao. Nakon  dva  tjedna  posjeti  Bog  Billa  u  paklu. A tamo  Bill u  vreloj  mračnoj  pećini  sav  u  teškim  lancima  šiban  od  dva  demona, vatra  suklja,  tutnje narodnjaci , ……
 
„ Šta  je , Bille, kako je „  !?
 
Bill  totalno  izmučen  i  razočaran  odgovara  :
„ Kako , kako  je ? „ Pa  jezivo  je, nije  uopće  onako  kako  sam  očekivao. Gdje  su  one  predivne  plaže i  komadi i  kokteli i sve ….
 Bog  se  nasmiješi  i  kaže :
 
„ E,  sinko . To ti  je  bio  screen  saver „
 

 
 
Mjesecni racuni za vodu, struju, stan, televizijsku pretplatu i telefon govore tko je tu nekad zivio. Racun za vodu na ime bivseg stanara, odselio je prije trideset i nesto godina, nitko ne zna gdje je sad i je li ziv, ali mu se ime ponavlja iz mjeseca u mjesec, zivo kao ziva voda, a negdje u nekim arhivima i kompjuterima on se jos uvijek vodi kao da je tu, trosi vodu i o tom trosku dobija redovne mjesecne izvjestaje. Racun za struju na ime pokojnog djeda; pouzdano se zna da je tu umro prije punih dvadeset osam godina, eno ga lezi na Barama, u osuncanoj tisini, sam medju svojima, ali struja koju potrosimo jos uvijek je njegova i njemu imamo zahvaliti sto navecer kad idemo spavati imamo sta ugasiti. Racun za televizijsku pretplatu je na bakino ime, iako je nema tu cetrnaest godina, jer je televizor kupljen tek nakon djedove smrti; on male ekrane nije podnosio i vjerovao je da pametan i kulturan covjek ima radio, novine i kino, a ne televizor da po cijeli dan u njega bulji. Racuni za stan i telefon su na imena zivih i prisutnih, ali samo u ovoj kuci, a u nekom drugom domu raspored je drukciji, opet s imenima mrtvih i odsutnih.
Tako je bilo uvijek, u starim kucama i stanovima, tamo gdje se dugo zivi i zidove bi vec trebalo ostrugati jer su slojevi boje stvorili palimpsest koji se vec ljusti i red bi bio vratiti se temelju zida i opet poceti ispocetka, sloj po sloj boje, sve dok jedne godine, vec puno stariji, ne ostruzemo i njih. Nema u tome tuge i kajanja, ali nije tako s imenima mrtvih i odsutnih na svim tim racunima. Nazvati nadleznu sluzbu, podnijeti molbu na nekom salteru, mrtva imena zamjeniti zivim, sve nam se to cini kao izdaja koju ne smijemo uciniti ako ne postoje prakticni razlozi i ako nas ovog puta utjesni zakoni birokracije ne natjeraju na to.
Sarajevski telefonski imenik uvijek je bio pun mrtvih dusa. Mozda je tako i s imenicima drugih gradova, to ne znamo, ali koliko smo samo puta upucivali nekog na svoj broj preko imena mrtvih predaka. Ime necijeg mrtvog oca, majke, djeda kuca zivim srcem ciji broj trazis u telefonskom imeniku i bas nikad ne pomislis kako bi bilo prakticnije da ljudi vode vise racuna o tim stvarima i brisu one koje je smrt vec zbrisala s lica zemlje. Kao sto se ulice i trgovi naseg grada ne zovu po zivima, tako se ni mnogi od nasih telefonskih brojeva ne zovu po nama. Onome tko upita zasto je to tako bolje je nista ne reci jer mu odgovor nikada nece biti jasan. Da hoce, ne bi ni pitao.
Sa strahom se uzeo u ruke ovaj novi posthistorijski telefonski imenik Sarajeva u kojemu vise nijedan ili skoro nijedan broj nije onaj od prije rata. Numerologija nasih zivota nije ista i ne bez ceznje sjetimo se brojeva koji vise nista ne znace, na koje se nitko ne javlja osim onih ledenih elektronskih bogova koji samo ponekad imaju glas muskarca ili zene, posljednjeg Adama i Eve, i obavjestavaju nas da ta linija ne postoji, da je taj broj iskopcan, kao da je rijec o linijama i brojevima, a ne o zivotima, ali puno cesce mali ledeni bogovi oglasavaju se kao elektronski signali koji nas podsjete na nase drage i mile onako kao sto nas na njih podsjeti urna sa pepelom i grob. Plasio si se da ce uz nove brojeve ici i nova imena i takva te je dragost obuzela kada si u novom telefonskom imeniku svoga grada pronasao mrtve, desetine njih, koji nisu dozivjeli rat, nego su umrli davno, nekom obicnom sarajevskom kosevskom smrcu i danas traju uz neke nove brojeve, zivi medju zivima, kao da se nista nije dogodilo, kao da bomba nije pala medju njih. Oni su dokaz nekog viseg sentimenta, mozda povrsnosti i neurednosti iz koje se taj sentiment radja, ali o cemu god se radilo drago ti je i ne pada ti na pamet da objasnjavas zasto ti je drago. Na svijetu vjerojatno postoje gradovi u kojima se imena mijenjaju po nekom automatizmu, u kojima su mrtvi doista mrtvi i mjesto im je samo na grobljima, u kojima se placa globa ako svoje mile i drage nisi odjavio sa svojih racuna za vodu, struju, stan i telefon, ali ovo nije jedan od tih gradova i vjerojatno nikada nece ni biti. Smrt tijela tu nije isto sto i smrt imena, a u imenima su, kao sto dobro znamo, sacuvane zauvijek duse stvari.
M. Jergović
 

 
''Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz .Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu .Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav .Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi nasvijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni ,svaka čast našoj ludosti !''

 
Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć... Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv,jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.
 

 
Stvori  Bog  magarca  i  reče  mu :  „ Bit  ćeš  magarac, radit  ćeš  od  zore  do  mraka, teglit ćeš  na   svojim  leđima  sve  što   ti  stave i  živjet  ćeš  30  godina. „ Magarac  odgovori : „ Neka  bude  volja  Tvoja, Gospodine , ali … 30  godina je  previše. Zar  ne  bi  bilo  bolje  10  ? „.  I  usliši  Gospodin  magarca  i  načini  ga  takvim.
 
Zatim  stvori  Bog  psa  i  reče mu  : „ Bit  ćeš  pas, čuvat  ćeš  kuću  čovjekovu, jest  ćeš  što  ti  stave  i  živjet  ćeš  25  godina .“ Pas  odgovori : „ Neka  bude  volja  Tvoja  Gospodine , ali … 25  godina  je  previše . Zar  ne  bilo  10  ? „ I  usliši  Gospodin  psa  i  načini  ga  takvim .
 
Onda  stvori  Bog  majmuna  i  reče  mu  : „ Bit  ćeš  majmun , skakat  ćeš  sa  stabla  na  stablo  i činiti  majmunarije  za  zabavu  okoline svoje  i  živjet  ćeš  15  godina . „ Majmun  odgovori : „ Neka  bude  volja  Tvoja , Gospodine ,  ali  …  15  godina  je  previše . Zašto  ne  bi  bilo  bolje  5 ? „ I  usliši  Gospodin  majmuna i  učini  ga  takvim .
 
Konačno  stvori  Bog  čovjeka i  reče  mu : „ Bit ćeš  čovjek , najinteligentnije  stvorenje  na  zemlji, gospodarit  ćeš svijetom i  svime u  njemu ( osim  ženom , to  ti  nikad  neće  uspjeti ) i  živjet  ćeš  30   godina . „ Čovjek  odgovori : „ Hvala  Ti  i  neka  bude  volja  Tvoja , Gospodine , ali  …  30  godina  je  premalo . Zar  mi  ne  bi  mogao  dati  20  godina  što  neće magarac , 15  što  ih  odbije  pas   i  10  što ne htije  majmun ? „ . I  usliši  Gospodin  čovjeka  i  načini  ga  takvim.
 
I  tako,  čovjek živi  30  godina  kao  čovjek , zatim  se  oženi  i  živi  20  godina  kao  magarac ,  radeći  od  zore  do  mraka  i  tegleći  na  svojim  leđima  teret  obitelji. Potom  ode  u  mirovinu i  živi  15  godina  poput  psa , čuvajući  kuću  i  jedući  što  mu  daju . I  na  kraju , živi  još  10  godina  kao  majmun , skačući  od  stana   do  stana  svoje  djece  i kreveljeći  se  da  zabavi  svoje  unuke.