Mic, mic...

...Ilica, od 10 - 12 dopodne, ljudi udaraju kišobranima, bezobzirno, tu i tamo prođe koja šminkerica u mokrim cipelicama...dosadno, za popizdit...
vidim Horvatinčića u Jurišićevoj i pitam se, zar taj još uvijek jaši slobodan (ali ja, kao da sam došla iz Amerike, čudim se ko' pura dreku)...
hodam pješice od Iblerovog, preko Trga do Frankopanske, zavirujem u skoro svaku trgovinu, da pohvatam zadnje trendove (ali ništa, kod mene osobno više trendova, nego u tim Zarama i H&M-ovima), vraćam se istim putem...
u Jurišićevoj osjećam poznati miris, i tako valjda već pedesetak godina - isti...zato se spuštam u Mimice i kupujem ribice s jednim kruhom i Fantom, za tamo, a jedne lignje za van (lignje zato, jer su mi oči veće od želuca)...
kupujem na kiosku novine, da se pod hitno upucam u političku i inu hrvatsku svakodnevnicu, usput vidim Dylan Doga i Alan Forda, kupujem po dva, od svakoga...pročitat ću ja, a odnijeti ću i kćeri tamo daleko, kad se budem vratila...uvijek naruči...
i tako, vraćam se kući, usput kupila i neke druge stvari, koje mi trebaju i opterećena vrećicama, uputila se prema stanu...

Link

...gayovi ili oni primitivci, koji ih napadaju...tko tu u stvari razbacuje novac...da nema idiota, koji ih napadaju kojekako, ne bi trebala niti tolika zaštita, pa niti prema tome, toliko trošenje zajedničkih novaca...zato, nek se malo zapitaju oni, koji tvrde suprotno, da je to zbog gayova...čitam diskusiju na fejsu...

Djelomican c/p iz Jutarnjeg lista:

Danas je široko prihvaćeno da se određeni postotak ljudi bolje služi lijevom nego desnom rukom, a bilo je vrijeme kad su takve izopćavali ili ih čak pokušavali promijeniti vežući im ljevicu na leđima.

Crkva, koja je onda, kao i danas, usrdno poticala svakovrsno barbarstvo, lijevu je ruku nazivala đavolskom i nečistom. Homoseksualnost i nelagoda koju ta pojava izaziva u dijelu društva u cijelosti se, jedan kroz jedan, može preslikati na nekadašnju diskriminaciju ljevorukih, piše za Slobodnu Dalmaciju Ante Tomić.

Lezbijke i pederi su, za početak, u jednakom udjelu prisutni u svim kulturama i civilizacijama, kroz cijelu povijest čovječanstva, upravo kao i ljevoruki ljudi. Pod dva, činjenica da oni postoje nezavisno o društvenim prilikama, običajima i odgoju, nesumnjiv je dokaz da je ta sklonost, kao i ljevorukost, urođena, a ne stečena. Pod tri, homoseksualnost se, baš poput nekada ljevorukosti, drži neprirodnom i nečistom te se proganja ili, kao, pokušava izliječiti.

I napokon, pod četiri, kao što smo prihvatili i ne nalazimo ništa zazorno ni zlo da netko piše ili jede lijevom rukom, razumno je prihvatiti jednostavnu biološku datost da neke od nas tjelesno privlače osobe njihova spola, da oni pritom ne čine ništa neprirodno, nego upravo naprotiv, odgovaraju zovu svoje prirode i zbog toga nisu nakaze i čudovišta, već ljudi kao i mi.

Ne znam poznajete li kojeg homoseksualca. Ako i poznajete, lako je moguće da ste ustuknuli pred saznanjem što je on zbog one mučnine i odvratnosti koja okružuje ovaj društveni tabu.

Niste željeli čuti njegovu ispovijed, pobjegli ste i kasnije mu digli pozdrav, a on vam je zapravo želio kazati nešto što vam je vrlo blisko i ljudski, nešto što ste i sami nekad zacijelo iskusili, a to je onaj strašni osjećaj odbačenosti. Svaki je od njih pedera i lezbijki, otkrivajući svoju seksualnost u onim adolescentskim godinama kad je svi otkrivamo, bio užasnut kad je shvatio da je drugačiji.

Bio je ispunjen tjeskobom i panikom u društvu heteroseksualnih vršnjakinja i vršnjaka, nesretan i jadan što je u biološkoj lutriji baš njega dopao taj listić. Da može, svaki bi ga od njih tada, s četrnaest ili petnaest mijenjao za onaj pravi, heteroseksualni listić.

Da ima pilula koja će ga učiniti jednakim ostatku razreda, homoseksualni bi je adolescent bez razmišljanja progutao, a mnogi bi to učinili i kasnije, jer su čitav život u nepomirljivom sukobu sa svojom istinskom prirodom. Homoseksualce se često prikazuje obijesnim i nezasitnim osobama koje otvoreno i besramno udovoljavaju tjelesnim nagonima, no istina je upravo suprotna.

Mnogima je od njih ta stvar prokletstvo, kriju je i potiskuju opterećeni socijalno uvjetovanom krivnjom i sramom, a oni najnesretniji se i gade sami sebi, ne manje nego što se gade vama. Biti homoseksualac, da skratim i rezimiram, obično znači imati sranje od života, naročito ako živite u jednoj bijednoj, zatucanoj zemlji kao što je ova naša.

...misli, da ga nitko ne vidi :)))

Link

Link

...tko to može i od ovih deklariranih životinjoljubaca?
...hvatanje životinjice, njen strah, klanje, meketanje, pustanje krvi, skidanje kože...ja se ježim...i da se razumijemo, ne prigovaram, ima toliko ljudi koji uživaju u tom mesu i oduvijek su, ali, ja više ne mogu, ne mogu, od kada mislim na to

...u svojem životu...pa dobro, i dosta je bilo, valjda je vrijeme za odmor...ili su mi se muškarci smučili...tko zna...sjećam se, kad sam još bila dijete, najela sam se nekog kolača toliko, da mi se bio smučio...ali poslije sam ga opet mogla jesti...nakon nekog vremena...however, sad mi je muka...od muškaraca (ne od kolača)

Link

...da za mene ovdje nema više ništa, osim Bloga...

...ne sviđaju mi se ovi iskričarski profesionalci, koji idu od cvijeta na cvijet...
...a da ne govorim o tome, da sam većini super-prestara (iako ovi mladaci, koji me spopadaju svakodnevno, to ne znaju, jer šta oni znaju, šta je biti sa ženom od preko 60, kad im se to do sada samo događalo u glavi i u fantaziji)...
...ali dobro je, dok imam svoje dvije ruke, pa i i kad se počnu tresti, još je bolje...ja ne odustajem klasike 1:1, da mi se svidi, da se zagrijem, da se zaljubim, da hoću eksplodirati...ak toga nema, jbg, nisam in

Link
Link
Link

Link