O životu

Da,kad hoću nešto napisati na blogu,moram kliknuti na
tu opciju da bih pisao.U zadnje vreme mi se sve manje
klika na tu opciju.Jesam li se zasitio bloga,jel mi fali
inspiracije?Neznam ni sam,ali znam da mi fali da pročitam
nešto (meni) zanimljivo.Nekako je u zadnje vreme blog u
mirovanju,malo ko išta piše,zašto,što se dešava,neznam
niti želim o tome.Znam da nekima fale neki nickovi,nekima
fale svađe,a nekima zezancija.Želim biti iskren kao i obično
pa ću reći,meni ne fale nickovi već tekstovi koji bi mi bili
interesantni.Ne fale mi ni blogovi sa svađama,naprotiv
drago mi je da ih nema.Ne smetaju mi ni blogovi sa slikama
ili linkovima,ali i njih je sve manje.Znam da se ni moji blogovi
mnogima ne sviđaju (nisu im interesantni) to je meni razumljivo.
Ne ne tražim da sada svi počnete čitati moje blogove,ne tražim
ni da počnete pisati meni zanimljive blogove.Želim samo čuti
dali vama fali blog zapisa?

Uvod:
Priča je iz tv emisije sve za ljubav,koju sam gledao na TVu.
PS.Dodajem link na kojem možete pogledati ovu priču to
jest ovu priču.Ova priča počinje od 35 minuta video zapisa.
Link

Tri sestre.
Danijela je nazvala telefonski broj emisije sve za ljubav
u želji da pronađe svog oca i svoju polusestru,po ocu,koju je
vidjela jednom davno dok je bila mala.
Danijela je rođena i živjela u Srbiji,tadašnjoj SFRJ.
Njena majka je bila iz Srbije,a otac iz BiH.Pošto njezin otac
nije radio,a majka bila bolesna došli su u Srbiju gdje je majka
imala zdrastveno osiguranje.
Dok je još Danijela bila mala,njeni su se roditelji rastali.Tada
je upoznala polusestru Gordanu koju je Danijelina maka
jedno kratko vreme čuvala.
Ubrzo je tv ekipa stigla kod Danijele.Ona im je ispričala
svoju priču i tv ekipa je krenula u BiH da se raspita za
Danijelinog oca.U BiH su našli Danijelinu polusestru po ocu
ali ne Gordanu već također Danijelu.Danijela iz BiH je
bila najstarija kćerka svog oca.
Ispričala je priču da su njezini roditelji radili u Njemačkoj
i da su se posvađali i razdvojili na neko vreme.Nakon
nekoliko godina su se pomirili.Jednog dana je došla njena
polusestra Gordana koju otac nije priznao.Ispričala je
da Gordana živi u Hrvatskoj i da je udata.Nije znala
gdje Gordana živi,nije znala da ima sestru Danijelu u Srbiji
niti je znala da je njezin otac bio oženjen dva puta.
Također je rekla da su joj roditelji umrli.
TV ekipa je pronašla Gordanu koja je znala za Danijelu iz
BiH,ali ni ona nije znala za Danijelu iz Srbije.S Gordanom
su doli u BiH.
Nazvali su Danijelu iz Srbije i rekli joj da ona dođe u BiH.
Rekli su joj da imaju novosti i da im je ona potrebna
zbog dalje potrage.Kada je Danijela iz Srbije stigla u BiH
rekli su joj da imaju dve vjesti za nju.Jedna dobra i jedna loša.
Dobra vjest je da su pronašli njenu sestru,a loša da je njezin
otac umro.Upoznali su je prvo sa Danijelom,a nisu joj rekli
da to nije Gordana.Nakon toga su joj rekli da ima dvije
polusestre i upoznali je i sa Gordanom.
Tri sestre su nastavile posle toga da se viđaju.

Za moj pojam,dugo nisam ništa pisao.
Ima tu svega,nekad počnem pisati pa odustanem.
Nekad nemam volje,nekad nemam što,a zadnjih
dana nisam imao kad.Bio sam jako umoran kako
fizički tako i psihički.
Ova priča je počela davno,o njoj sam nešto malo
već pisao,u stvari o ženi iz ove priče,a ne o ovoj
priči.Sada ću pisati o zadnjih 6 dana,računajući
i današnji dan.
U Utorak je svanuo ljep sunčan dan i spremio sam
se za odlazak kolicima u jednu podosta daleku
prodavnicu.Išao sam jednoj prijateljici kupiti nešto.
U toj prodavnici je bilo jeftinije nego u ostalim,zato
sam išao tako daleko.Pre polaska sam svratio do
nje,da vidim trebali joj još nešto.
Njih dve su sjedile u sobi,bile su istih godina.
Sara,distrofičarka i srčani bolesnik,često sam
kod nje,skuvam joj kavu i pomognem da je popije.
Dam joj tablete da popije,promjenim kanal na TVu.
Pozovem pomoćnog (personalnog) kad joj treba.
Rada,zdrava žena,dolazi kod Sare 4 sata dnevno
da joj kuva nahrani je i još ponešto uradi.Njih dve
su prijateljice,a ja sam Radu upoznao preko Sare.
Rada ima muža i troje djece.Dvoje odraslih i jedno
treći razred osnovne.
Sari nije trebalo ništa više,osim onog što smo se
sinoć dogovorili da joj kupim i ja sam otišao.Nakon
obavljene kupovine u povratku sam svratio do jedne
pekare da sebi kupim bureka (sa mesom) na vagu.
Kupio sam 1 kg neka imam za dva dana.Dok sam
čekao burek sjetio sam se da Sara voli krompirušu
a Rada pitu od tikvica pa sam uzeo i njima dvema
pite da ih počastim.
Vraćajući se u zavod nazvao sam Saru da kaže Radi
da sam joj kupio pitu da ne ode kući prije nego ja
dođem.Malo posle toga zove ona mene da joj još
nešto usput kupim.Kupio sam i to i vratio se u zavod.
Obje su se obradovale pitama.
U sredu Rada nije došla kod Sare,išla je negdje sa
mužom i mlađim sinom.Ja sam pomagao pomoćnom
u pomjeranju namještaja kod Sare da lakše kolicima
priđe računaru.To je za mene bio težak fizički posao
i dobro sam se umorio.
Navečer sam Sari,kao i obično kuvao kavu,kad mi je
rekla da je Rada imala težak moždani udar i da je u
bolnici na aparatima.Doktori su rekli da postoji mala
šansa da preživi i to,ako preživi naredna 24 sata.
Na žalost nije preživjela,umrla je u Sredu kasno
navečer.Sara i ja smo to saznali u Četvrtak.
U tri naredna dana sam išao kod Sare i izjutra i navečer
umjesto kao ranije samo navečer.Sara inače vesela,uprkos
svojoj bolesti i nemoći sada je tužna i zabrinuta.
Govori da to nije pravedno.Rada je umrla,do jučer zdrava
žena,koja ima djecu,a ona,kojoj treba pomoć oko svega
je živa,po njoj ona je trebala umreti.Zabrinuta je i ko će
joj kuvati,koga da sada nađe.
Danas je Radina sahrana.Nema više Rade,ali ona će i dalje
živjeti u srcima njenog muža,djece i Sare.Život ide dalje i ko
zna što još nosi sa sobom.Ja znam i vjerujem,iako je sada
svima njima teško i tužno,još će biti i lijepi i tužnih dana.
Život je ljep i promjenljiv kao i vreme,veselje i brige se
smenjuju kao i sunce i kiša.
Još ima dosta dobrih ljudi,naćiće se neko ko će moći i htjeti
Sari kuvati i pomagati,samo treba vjerovati da posle kiše
dolazi sunce i radovati se tom suncu.

Janja je rođena davno kao jedno od mnogobrojne djece
njenih roditelja.Rođena u malom selu pored malog grada.
Život u maloj sredini bio je sve samo ne lak,ali istovremeno
i lijep.Radilo se od jutra do sutra,što joj nije bilo teško.
Od zabave tu je bilo sijelo i prelo.
Da već pogađate,živjela je u srednjoj Bosni.U tim posleratnim
godinama u toj maloj sredini i to još u selu,malo je ljudi bilo
zaposleno.U školu su išla samo muška djeca i to samo zanat.
Ženska djeca nisu išla u školu.
Tadašnji običaji su bili surovi,sa djevojkom/momkom se nije
moglo ni popričati nasamo.Zabavljalo se samo na tim sjelima
i prelima po strogim pravilima.Nakon udaje žena je morala
da sluša muža i njegove roditelje.Žena se ništa nije pitala
a razvod je bio zabranjena tema.
Ukoliko bi neka žena i razmišljala o razvodu nije imala kud.
Roditelji je nebi primili jer je bila velika sramota da se vrati.
Posao nije imala jer nije ni u školu išla pa se nije mogla ni
zaposliti.Nije bilo ni centara za socijalni rad koji bi je zaštitio.
Jedino pravilo je bilo,ćuti i trpi.
Janja se zaljubila u jednog lijepog,naočitog,zaposlenog
momka.Ni on nije išao u školu,radio je kao šumski radnik.
Ubrzo je zaljubljenost prošla,kada bi se nečemu usprotivila
dobila bi šamar.Kada je počela razmišljati o razvodu već
je imala dvoje djece,koja su često bila gladna.Živjeli su
skupa sa muževim ocom/udovcom i muževom braćom
koji su još bili djeca.
Kada bi Janja rekla mužu da želi razvod on se nije bunio.
Rekao bi joj da slobodno ide,ali bez djece.Za nju to nije
dolazilo u obzir jer je znala da bi djeca uz njega patila.
Ukoliko bi i otišla i povela djecu sa sobom,nije znala što
bi sa djecom.Ona bi mogla raditi kao najamni radnik u
nekoj bogatijoj porodici,ali kuda s djecom.
Nije se mogla ni ponovo udati.Muž joj nebi dao djecu niti
bi je drugi (bolji) primio sa djecom.Zbog toga se Janja
odlučila ostati u braku zbog svoje djece.Više se ni u čemu
nije suprostavljala mužu.Više mu ništa nije prigovarala.
Njihov brak postao je podnošljiviji,brinula se za djecu i
nije se svađala sa mužom pa je i on postao bolji.
U međuvremenu su muževa braća odrasla i došlo je
vreme da se žene.
Malo zbog toga što je kuća postala tjesna za sve njih
a malo i njezinom ne nametljivom željom,uz pomoć
njenih roditelj i miraza,kupili su komadić zemlje,napravili
kuću i odvojili se od njegovih.Sada su već imali dosta
djece koju su školovali.Oboje su puno radili,ona čak i
iznad svojih mogućnosti.I dalje je muž bio glavni i za
sve se on pitao,ali je ona naučila kako dobiti ono što
najviše želi,ne za sebe nego za svoju djecu.
Više nije bilo ni svađa ni batina,polako se ona sve više
pitala i odlučivala.Bila je sretna,ne zbog muža nego
zbog djece koja su bila dobra.Djeca su bila njezna sreća
i zbog njih je živjela i radila.
Vremenom djeca su se poženila i poudavala.Muž joj je
umoro,a Janja je ostala sama.Sada živi i čeka kada će
joj doći djeca,unučad i praunučad.Istovremeno im se
raduje,ali se brzo i umori od sve te gužve kad dođu.
Sada su joj potrebni mir i tišina.Često zna reći
"Lijepo je kad dođu,ali još ljepše kad odu"

Ja vas molim ne uzimajte mi moje snove.
Ne uzimajte mi moju maštu,ne uzimajte mi moju iluziju.
Ne uzimajte mi moju ljudsku dobrotu,ne uzimajte mi snove
o nevinosti,ljubavi i povjerenju.Ne,ne budite me,ostavite
malog dječaka u meni neka budan sanja o sreći i bezbrižnosti
i neka živi od ljubavi,jer akom me probudite,ako uzmete išta od
moje bajke ja ću uvenuti kao cvijeće bez vode,ako me probudite
i vratite u stvarni život,u život odraslih,ja neću biti ja,ja ću biti
samo sjenka s kojom se sudarate i po kojoj gazite.
Zato ostavite sanjara da živi u svojoj bajci od života,u svojoj
mašti i svojoj iluziji gdje je sve lijepo i gdje su svi srećni.

Zvonko je sjedio na klupi u parku i posmatra djecu
koja su se igrla.Gledajući ih sjetio se svog unuka
koji je živio s roditeljima,preko velike bare u velikoj
jabuci,kako mu je sam unuk objasnio.
Za trenutak njegovu pažnju privuče ženski glas u
njegovoj blizini.Okrenuo je glavu na stranu iz kojeg
je dopirao glas.Ugledao je ženu u sobnim invalidskim
kolicima.Prvo je primjetio da žena nema noge od
koljena na dole.
Mada nije prisluškivao,nije mogao da ne čuje što
govori.Pričala je s nekom ženskom osobom,to je
zaključio po tome kako je oslovljavala osobu s
kojom je pričala.Dopadala mu se boja njenog glasa
kao smješak na njenom lijepom licu.
Završila je razgovor i stavila telefon na klupu pored
koje je sjedila u kolicima i počela nešto da traži u
torbici koju je držala na krilu.Da nebi i dalje buljio u
nju ponovo se okrenuo prema djeci,ali više nije uživao
u njihovoj igri.Pogledao je na sat i zaključio da je
vreme da krene kući na ručak.
Žene u kolicima više nije bilo,ali je na klupi ugledao
telefon.Očigledno ga je žena zaboravila dok je
preturala po torbi.Uzeo je telefon i pozvao zadnji
birani broj.Javio mu se ženski glas.Objasnio je
da je našao telefon na klupi u parku i pitao čiji
je da bi mogao vratiti telefon vlasnici.
Kada je dobio ime i adresu otišao je u taj dio grada
i našao se ispred male kućice sa vrtom.Za trenutak
je zastao posmatrajući cvijeće pred ulazom.Kad
je podigao pogled ponovo je vidio Slavicu.
- Ja sam Slavica - rekla je,a onda dodala - ja sam
zaboravila telefon.Nazvala me je prijateljica na kućni
telefon i rekla mi da ste zvali i da će te doći pa sam
vas očekivala.
- Ja sam Zvonko - predstavio se - ako se slažete
voli bih da ne persiramo jedno drugom.Koliko
vidim približnih smo godina i nema potrebe da
jedno drugom govorimo vi.
Ponovo se pojavio onaj simpatični osmjeh na
njenom licu.Prihvatila je njegov predlog i pozvala
ga da uđe u kuću da popiju kavu.Nije ni primjetio
kada je prošlo vreme,ali je toga postao svjestan
kada se u kući postalo tamnije.Zahvalio se na kavi
i ugodnom razgovoru,a ona njemu što joj je doneo
telefon i onda je on otišao.
Te večeri je slabo spavao,stalno mu je Slavica bila
u mislima.Sutradan oko podneva ju je nazvao i pitao
dali bi uveče izašla s njim negdje na večeru.Obradovao
se kad je prihvatila.
Proveli su ugodno veče i nastavili da se viđaju i dalje.
Nekad su odlazili u park,nekad u pozorište,a nekad
su provodili vreme kod njega ili nje.

Znam da nije pristojno objavljivati privatne poruke,ali isto
tako znam i da mi moja prijateljica neće zamjeriti.
Ovo je samo početak njene prve poruke meni i početak
mog odgovora njoj.

Ponedjeljak, 25.01.2010. u 16:58
Pošiljatelj: XXXXXXX
Primatelj: tape
Pozdrav
Tape.... ja nepoznata XXXXXXXXX, javljam ti se na
private, kao nikad. Žao mi je, žao mi je jako što si nestao
s webloga, i žao mi je što si promijenio profil,pojednostavio ga....

Ponedjeljak, 25.01.2010. u 17:55
Pošiljatelj: tape
Primatelj: XXXXXXXXXX
Re: Pozdrav
Zahvaljujem se na javljanju.
Nisi ti baš nepoznata.Par puta
si bila na mom blogu.

Kao što se vidi iz poruka,nas dvoje se dopisujemo već 9 godina.
Kao i u svakom odnosu bilo je tu i svađa koje sam davno
zaboravio,ostale su lijepe uspomene koje s radošću pamtim.
U vreme kad sam došao na iskricu još sam bio zaposlen,sad sam
u mirovini.Tada sam još mogao hodati bez hodalice,sad ne mogu.
Kad sam prvi puta došao na iskricu neznam ni sam.Oni koji su pre
mene došli ovde i koji su pisali na forumu,koji je u to vreme radio
znaju da sam više puta odlazio i vraćao se.
Kasnije je forum zatvoren i tada sam otkrio WEBlog,do tada nisam
pisao na blogu.Neko vreme nisam pisao ni na blogu i tada mi se na
pvt javila ona i tako je počelo naše prijateljstvo,prvo virualno,a
kasnije smo se upoznali i uživo.Za ovih 9 godina vidjeli smo se
4 puta i to tri puta u Hrvatskoj i jednom u B. L.
Češće smo se viđali u HR jer ja tamo imam braću pa sam dolazio
kod njih.Moja braća žive blizu Zagreba kao i moja prijateljica i tako
smo se prvi puta u HR sreli na glavnom kolodvoru u Zagrebu kad
sam se vraćao od brata.Tom prilikom mi je ona unela torbu u vlak.
Osim što je meni tada pomogla oko torbe,pomogla je i mojoj sestri
nakon njene operacije,čuvala joj je djecu i kuvala,sve je to radila
zbog prijateljstva prema meni.
Zahvaljujući našem dopisivanju i prijateljstvu ja znam sve što se
kod nje događa i ona zna sve što se kod mene događa.Skoro svaki
dan razmjenimo bar po jednu poruku,s velikim povjerenjem se
povjeravamo jedno drugom.Pišemo o svemu i o brigama i o
onome što nas veseli.Zahvaljujući njoj ja virtualno živim život zdravih
a ona zahvaljujući meni život nas tjelesno hendikepiranih.Ona je
upoznala i nekoliko mojih prijatelja i prijateljica.
Ovim blogom joj zahvaljujem na prijateljstvu s nadom i vjerom da
naše prijateljstvo neće prestati dok smo oboje živi.Mogu i želim
reći da mi je ona najbolja virtualna i realna prijateljica u mom životu
i moj život bi bio puno siromašniji bez nje.
Hvala ti draga moja prijateljice.
PS nepunih 9 godina.

Tomo je bio osrednji učenik,njegova najčešće ocjena
u srednjoj školi je bila trica.Išao je u ugostiteljsku školu.
Želio je biti konobar.Već je išao preko ljeta na more
raditi kao konobar.Bio je to sezonski posao.Time je
spajao ugodno sa korisnim.
Kao i većina njegovih vršnjaka često je razmišljao o
sexu,ali za razliku od njegovih drugova,on je maštao
i o braku,o suživotu sa nekom curom i obitelji.Kada
bi maštao o tome,uvjek je želio brak drugačiji od
braka svojih roditelja.
Njegovi roditelji su se često svađali,svađe su uglavnom
bile oko novca kojeg nikad nije bilo dovoljno.Tomin
otac je radio kao rudar dok je majka bila domaćica.
Tomin otac je bio staromodan čovjek koji je mislio
da je muškarac taj koji mora zarađivati za obitelj
a žena brinuti za kuću i djecu.
Tomina majka je to prihvatala,ali problem je bio što otac
nije mogao zaraditi dovoljno za izdržavanje petero djece
i zbog toga je često dolazilo do svađe.Majka je ocu
prbacivala nedostatak novca,a otac majci da nezna
rasporediti novac.Na Tomino čuđenje,nijedno od njih
dvoje nikad nije ni spomenulo razvod.
Naprotiv između svađa oni su bili nježni jedno prema
drugom,nikada otac nije udario mamu niti ju je varao
kao neki iz susjedstva,bar to Tomi nije bilo poznato
niti je to majka ikad spomenula.
Tomi se sviđala Jelica školska koleginica,ali mu je
istovremeno išla i na živce pa ju je izbjegavao.
Jelica je živjela u domu za nezbrinutu djecu.Bila
je povučena štreberka.Dečki su se često šalili na njezin
račun što je Tomi smetalo.Jednom ju je pozvao u kino
ali se brzo pokajao zbog toga.Pričala je samo o školi.
Kada joj je predložio sex ona ga je odbila,rekla je
da se premalo poznaju za sex.
Od tada su se njih dvoje stalno svađali.Čas su bili
prijatelji čas ni to.Kada bi je pitao o njezinim roditeljima
ona ni o tome nije željela razgovarati.Njezino odbijanje
sexa i razgovora o bilo čemu osim o učenjuTomu je
navodilo da bira ljepše i opuštenije cure s kojima nije
nalazio ništa zajedničko osim sexa.
Ispočetka je bio srećan što mu kolege zavide na lijepim
curama,ali i to mu je vremenom dosadilo pa se poput
Jelice i on povukao i osamio.

Zoran je odlučio da nakon nepunih pet godina napusti iskricu.
Došao je na iskricu na nagovor jednog prijatelja.Prvobitni profil
mu je napravio prijatelj.Mada se on s tim nije slagao prijatelj ga
je učinio mlađim,ljepšim,mršavijim,obrazovanijim i sa boljim te
plaćenijim poslom nego je nego je to bilo u stvarnosti.
Mada je Zoran imao već 35 godina,do sada je imao samo jednu
ozbiljnu vezu koja je bila pred veridbom.Kada se njegova djevojka
iznenada udala za nekog trgovca,Zoran je izgubio samopouzdanje.
Prekinuo je školovanje i sa samo osnovnom školom zaposlio se
na građevini kao šegrt majstorima.
Kasnije je imao još par kratkih veza,ali ništa ozbiljno.Sve te veze
brzo bi prekidao on ili djevojka s kojom bi bio.U međuvremenu se
udebljao,usamio i imao samo jednog prijatelja.
Zbog iskrice je kupio laptop i uveo internet koji do tada nije imao.
O internetu i računarima praktički nije znao ništa,sve mu je taj
prijatelj objašnjavao.U početku,za pregledanje profila te pisanje i
čitanje poruka mu i nije trebalo neko znanje.
Javljao se isključivo ženama koje su imale sliku u profilu,koje su
mu se izgledom sviđale i koje su tražile ozbiljnu vezu.Kada bi se
počeo s nekom dopisivati,izbjegavao je upoznavanje uživo,jer je
znao da će svaka ubrzo otkriti lažne podatke iz njegovog profila
i da neće biti drugog spoja.
Dugo bi se dopisivao s nekom i kad bi se upoznali uživo njegove
pretpostavke su se pokazivale točnim.Tada je sam ispravio podatke
u profilu,ali tada je teže uspostavljao kontkte sa ženama.Zbog toga
je imao više slobodnog vremena i počeo se zanimati za WEBlog.
Prvo je samo čitao blogove,zatim je poželio i sam napisati nešto
na svom blogu,ali nije znao kako napraviti svoj blog.
Na jednom blogu u kojem se govorilo o pisanju na blogu u komentaru
je zamolio pomoć oko otvaranja bloga.Dobio je na pvt nekoliko
savjeta,ali ih nije razumio i svaki njegov pokušaj je bio uzaludan.
Onda mu se javila jedna iskusna blogerica i sve mu objasnila
jednostavnim rječima,sve korak po korak i uspio je,napisao je
svoj prvi blog.
Nakon nekog vremena poželio je stavljati linkove i slike na blog.
Mogao je pitati prijatelja kako to da uradi,ali nije želio da mu
prijatelj zna da on piše na blogu.Uostalom nije mu ni rekao da je
ispravio podatke na svom profilu.Odlučio je pitati dotičnu blogerku
za pomoć,ali je zaboravio njezin nick i zbog toga je tražio njene
poruke i kad je našao zamolio ju je za pomoć.
Uz njeno veliko strpljenje naučio je i to.Tada je pogledao njezin
profil.Bila je starija od njega 4 godine,mada je izgledala mlađa
od njega,bila je i dosta ljepša od njega,bila je i obrazovanija i bila
je udovica te imala jednog sina.
Prvo su se povremeno,a zatim redovno prijateljski dopisivali.
Imali su,na njegovo iznenađenje,dosta zajednički tema.Nasmijavali
su jedno drugo i dosta se šalili na račun njegovog neznanja ili na
račun njenih muka sa sinom srednjoškolcem.Mada su se već
godinu dana dopisivali on je izbjegavao upoznavanje uživo i
pazio je da nikada u dopisivanju ne pređu granicu prijateljskog
odnosa,mada mu se ona jako sviđala.
Kada je ona izravno predložila da izađu na prijateljsku kavu i
upoznavanje uživo on je prikupio snage i hrabrosti te prihvatio
njezin predlog.Nastavili su se povremeno viđati još nekoliko
mjeseci,ali nikad nisu prešli granice prijateljstva.On je krio od
nje osjećaje koji su se u njeme rodili prema njoj.
Po njogovom mišljenju ona je za njega nedostižna,on joj ništa
nije mogao pružiti i nije je bio dostojan.
Te večeri on se zabavio čitanjem njihove međusobne prepiske
i sjećao se njihovih druženja.Nije ni primjetio kako vreme
prolaz i jutro ga iznenadilo.Ugasio je laptop pa se spremio za
posao.Dan je bio vruć,a on nenaspavan morao je da radi na
gradilištu.Tada je odlučio da napusti iskricu i da počne sa dijetom
nebi li izmršao.
Čim je s posla stigao kući,nazvao je Maju i brzo joj rekao:
"Majo odavno mi se sviđaš kao žena i kao prijateljica.Volio bi kada
bi pristala da samnom izađeš na ljubavni sastanak.Učinila bi me
najsrećnijim čovjekom na svijetu.Nemam hrabrosti da ti sve ovo
kažem licem u lice pa sam ti rekao telefonom"
Prekinuo je poziv pre nego je ona imala vremena da odgovori.
Pet godina kasnije Maja i Zoran su slavili prvi rođendan njiovog
zajedničkog sina.Sada je Zoran bio dosta mršaviji,mada ga je
Maja i onakvog voljela.U međuvremenu je Zoran završio prekinuto
školovanje uz pomoć Maje pri učenju i sada je radio kao majstor
na gradilištu.

PS.Ovo je izmišljena ljubavna priča.

Jutros na ovaj dan 18 08 2018,koji je u znaku 8ce
probudi me zvuk dolazeće poruke na mobilnom
telefonu.Protrljam snene,krmeljave oči i pročitam
poruku.Iz mobilne mi čestitaju rođendan uz poklon
50% jeftnije razgovore uz njihov slogan "Imate prijatelje"
Obavim higijenu,popijem tabletu protiv šećera i uključim
Iskricu,kad ono poruka od jedne iskričarke,s kojom do
danas nisam razmjenio nijednu poruku.Žena mi
čestita rođendan uz lijepe želje.Hvala joj.Odgovorim
i zahvalim na čestitki.Uzmem telefon,nazovem mamu
i napomenem da mi je rođendan pa mi i ona čestita.
PS moja mama ima 10 žive djece i nije nikakvo čudo
da nezna kad je kome rođendan pa je mi napomenemo.
Potom nazovem prijatelja s kojim idem na ulični šah
i dogovorimo se da idemo kad on dođe sa šišanja.
Tad razmišljam što bih sebi poželio za rođendan.
Teško bih se odlučio za jednu želju jer neznam koja
bi mi bila najvažnija,a da je realna,a ne da na primjer
ozdravim ili finansijski obogatim.Tako razmišljajući
odlučim se za želju da mi bude i dalje kao sada,da
ne bude gore i bit ću zadovoljan i sretan.
Dok sam ovo pisao stiglo je još nekoliko čestitki.
Jedna prijateljica me zvala da dođem po doručak
ljevušu i još dobio i bobonjeru.
PS Svima vama kojima ja danas rođendan kao i meni
nek je srećan,a vama koji mi eventualno ovde čestitate
zahvaljujem unapred svima skupa umjesto da svakom
pojedinačno zahvajujem.
Ovde sam dok mi prijatelj ne javi da možemo krenuti
a zatim idem vani.

Ovo se ja sam sebi smijem jer znam da vama neću biti smješan.
Moja žena je samo samnom hodala i spavala.
To ti samo misliš.
Ne,sama mi je to rekla.
Možda ti je slagala.
Nije.Kaže da su svi drugi imali auto i da je sa drugima bila budna.
PS.Tražim ženu koja ima i vozi biciklo.
Zašto?
Da ne mora hodati ili trčati za mojim kolicima kada svakodnevno
izađemo u šetnju,a ponekada i u šoping.

Čamcem preko rijeke trebate da prevezete vuka,kozu i kupus.
Morate prevoziti jedno po jedno,ne možete istovremeno recimo
kupus i kozu.Kako će te ih prevest na drugu obalu,a da vuk ne
pojede kozu ili koza kupus?

Šala mala,ali i jesam mamin sin.
Ko me je rodio,odhranio,odškolovao,odgojio.
Naravno mama.Mama je oduvjek bila domaćica.
Uspješna,hrabra i jaka domaćica,trebalo je odhraniti
odgojiti i odškolovati deset djece.
Tata,tata je bio šumski radnik i rjetko kod kuće,tako
da nam je mama bila sve.Od nas deset (po kilometraži)
ja sam joj najbliže,a udaljen sam 150 kilometara.
Tata je umro i sada mama živi sama.Strah je nju,strah je
nas,što,ako padne i ne mogne nikoga dozvati.
U dom malo hoće,malo neće.Navikla je ona na svoju
kuću,svoju slobodicu.Teško joj se kretati,teško kuvati
i čistiti kuću pa bi u dom,ali u domu nema tu slobodu.
U domu joj nemamo gdje doći,gdje prespavati i onda
ne želi u dom.Ići ću na zimu kad zapada snijeg,ići ću
sledeće godine i tako prolazi vreme.Mama je kod kuće
i veza je između svih nas,svi nju zovemo,ona nam
svima prenosi što ima kod drugih.
Uobičajeno sinoć me zove i pita kako su kod Tarifa
(naime tako ona zove kviz potjera) imali onako
malo koraka prednosti u završnoj potjeri.
Obično joj objašnjavam koliko su osvojili u konvertibilnim
markama i koliko svaki od njih dobija.Komentiramo
Ljubav je na selu (ona to zove stari momci) onda
život na vagi (ona to zove debeli) i sinoć me pita
kada će ponovo biti stari momci i debeli.
Redovno me pita imam li što jesti,samo da ne budem gladan.
Ona strahuje da ne jedem dovoljno,da gladujem.Zato se i
šalim da sam mamin sin.Kada ja nju pitam kako je ona
samo kaže "Mogu jesti,dobro sam"

PS.Ne o svima,samo o onima koje cijenite zbog neke njihove osobine.

Nemam pojma o tom zakonu ni ovde u BiH a kamoli u HR.
Neću to ni komentirati,ali bih pitao nešto Romana.
Romane ne kažem da su tvoji podatci netačni niti da su
tačni,u to ne ulazim.Ne ulazim ni u to što ih objavljuješ
ovde na blogu.Kažu svako o onome što ga boli pa tako i ja.
Mene ne boli ko ima,neka ima,drago mi je.Mene bili ko nema.
Pa evo i pitanja,imaš li ti među tim svojim podatcima,podatak
kolika je prosječna invalidnina/tuđa njega i pomoć/nadoknada
za tjelesno oštećenje ili kako se već zove u HR,civilnih invalida
hoću reći hendikepiranih osoba koje ne mogu sami da se
umiju,počešljaju,obuku,jedu,okupaju,a kolika su ta ista
primanja vojnih ratnih invalida ili kako se već zovu u HR
koji mogu sami sve nabrojano?
U borački dodatak,ukoliko ga u HR ima ne ulazim,pitam
samo za primanja na ime tjelesnog oštećenja.