Priče

Patrola je bila normalna, ništa uzbudljivo, ništa nesvakidašnje, pomalo dosadno... i to je bilo dobro. Obje strane se stvarno pripremaju za razoružanje i u zraku se osjeća da je rat gotov. Političari suprotstavljenih strana su počeli svojima objašnjavati kako su oni drugi postali kooperativni.... to puno znači. Čak se spremaju od dvije, do danas neprijateljske vojske, stvoriti jednu. I obje strane tvrde da su pobjednici. Što je ovdje i točno.... pobjednici su zato jer su odlučili da neće nastaviti rat.
Vozimo dosta dobrim i prilično prašnjavim putem, iz zvučnika ide hrvatski mix (od Olivera, Prljavog kazališta, Vane, Gibonnija, Škore... pa preko Colonije i Crvenih jabuka... do klapa).. dosta je bilo španjolsko-portugalskog terora (šef mi je iz Paragvaja, pa iako ne voli baš Brazil voli njihove pjesme).
I dan je bio dobar. Dobra vožnja, džungla sa obje strane ceste, dobar zvuk iz zvučnika, sunce sjaji u kasno jutro, još nije točno iznad nas, vanjska je temperatura još ispod četrdeset stupnjeva, klima u autu radi.
A onda sam ga vidio. Div. Morao je biti div. Morao je biti prekrasan. Morao je biti kralj... A oni su ga srušili... i ostavili. Mislim nisu ga ostavili cijelog... ostavili su samo ono što nisu mogli odvesti... zato jer je bilo preveliko.
U meni rastu bijes i tuga istodobno. Rodom sam iz Gorskog kotara, obožavam šume, obožavam stabla koja se propinju prema nebu. Kao dijete satima sam znao boraviti u šumama, igrati se i skakati, penjati se i provlačiti kroz grane ili samo ležati i promatrati nebo kroz mrežu od grana i lišća. Šume su kao crkve u kojima se priroda moli i zahvaljuje Bogu. A ako su goranske šume crkve... ove ovdje su katedrale... a ovaj posjećeni Div...
Stao sam i izašao, šef me malo iznenađeno gleda jer smo stali prije pola sata ali ništa ne govori nego koristi pauzu da ponovo zapali. Prilazim ostacima Diva, najširi dio je u promjeru viši od mene... preko najužeg jedva gledam. Morao je davno biti posjećen, barem prije jedne kišne sezone. Vidim i gdje su ostalo natovarili na prikolicu. Ovdje ne koriste dizalice nego pored porušenog stabla iskopaju rupu i naprave nanos (zemlja je uglavnom bez stijena) a onda prikolicu uvedu u rupu i na nju navaljaju porušeno stablo. Ali ovaj div je bio prevelik, barem donji dio. Zašto ga nisu ostavili na miru? Mogli su znati da neće sve stati na tu prikolicu. Na nijednu prikolicu.
Drvo je jedno od najvećih bogatstava koje ova zemlja ima, jasno mi je da se takav potencijal mora koristiti, i moji stari su uglavnom živjeli od šume, ali ovo je bila samo čista pohlepa. Što je najžalosnije ljudi koji su porušili ovog Diva dobiti će najmanje... kubni metar plemenitog drva ovdje košta između osamdeset do sto US dolara. Toliko naime evropske kompanije plaćaju ovdje gdje nabavljaju "sirovinu", i to i nije loše jer ovdje je to dobra mjesečna plača.. Ali je to ipak pljačka, legalna i prema tržišnim zakonima, ali ipak pljačka jer u EU kubni metar plemenitog drva, kako su mi ovdje rekli, košta i do tisuću eura. A rat... pa rat je upravo omogućio još veću pljačku... nitko ništa ne kontrolira... kome je važno nekoliko porušenih stabala više u nekoj džungli za vrijeme nekog rata koji nikoga ne interesira (kada ste zadnji put čuli neku vijest iz Cote d'Ivoire a da nije vezana za nogomet).
Šef uzima fotoaparat i hoće me slikati uz porušenog Diva... ja se odmičem... ne želim tu sliku.... ne želim izgledati kao skupljač trofeja... želio bih da sam se uz Diva mogao slikati dok je stajao.... i širio se... i išao prema nebu.

-A što to gledaš?
-Oblake.
-Oblake?
-Da, oblake.
-Ti gledaš u oblake dok sam ja tu… sa tobom?
-Ali ti si i tamo.
-Ja sam tamo?
-Da… ti si i tamo?
-Kako to mogu biti i tu i tamo u isto vrijeme?
-Kako oni mogu biti tako lijepi ako ti nisi tamo… u njima?
-Ti si skroz šašav. Volim te.

To je bio naš treći pokušaj da dosegnemo do tog sela. Prvi je propao kad je na jedno dvadesetak kilometara prije cilja puta jednostavno nestalo. Bio je put, pa je onda bio malo lošiji put, pa je onda put nestao.
Drugi put ja nisam išao, ali i tada se nešto slično dogodilo i moji kolege su se vratili neobavljena posla. Sjeli smo za mapu. Znamo da mapama ne smijemo previše vjerovati jer je jedna od naših glavnih sporednih zadaća – prikupljanje podataka za nove mape. Potražili smo i neke satelitske snimke ali, bez obzira na špijunske i ine filmove, džungla je još otporna na satelite.
Pronašli smo i treći put, po našim podacima mi smo nedavno došli do jednog sela na tom putu i znamo da se produžava dalje, ali između tog sela i sela u koji želimo stići prolazi rijeka, ne baš mala, šira od naše Kupe. Po znaku na mapi, postoji most ali mapa je mojeg godišta, a to je staro, puno staro (na mapu mislim :o)). Znamo da tamo nikada nismo bili, ne samo mi kao pojedinci, nego mi kao organizacija i zato idemo.
Dan je bio vedar, jutarnja temperatura prihvatljiva ali brzo raste. Poznati dio puta nije nam baš interesantan jer smo ga već nekoliko puta prošli. Prolazimo i zadnje poznato selo. Slike manje više iste kao i do sada, u ovom dijelu prevladava džungla ali ipak to nije ona prašuma kakvu ćemo vidjeti ako uspijemo doći do cilja. Sušna sezona je na vrhuncu, to znači puno prašine i sparušenog bilja, odnosno oko naselja i namjerno zapaljenih površina.
Kao drugi, moram voziti pažljivo jer putovi su uski i lako mogu naletjeti na pješaka kojeg ne vidim, niti on mene vidi ili čuje od prašine i zvuka motora prvog automobila. Malo pomaže to što preko radio uređaja vođa patrole šalje upozorenje, uglavnom na vrijeme.
Dolazimo do, po mapi, zadnjeg sela prije rijeke. Zastajemo kako bi prikupili poneku informaciju o situaciji ispred nas. I tu vrijedi pravilo "mapu čitaj, seljaka pitaj". Ne saznajemo puno. Ljudi znaju za rijeku i za neka sela blizu rijeke ali sa te strane nitko nije dolazio godinama, a ni oni ne idu na tu stranu nego prema gradu odakle smo i mi došli ili prema nekim selima južno ili sjeverno.
Produžavamo dalje, put još postoji ali je Bože sačuvaj, prašine više nema jer milimo tri do pet kilometara na sat, možeš izaći, zapaliti cigaretu i šetati uz auto (u autu je zabranjeno pušenje :o)) no i džungla počinje sličiti na pravu džunglu, povremeno ne vidite nebo od zelenila a sparina raste progresivno pa vam se i ne izlazi iz klimatiziranog auta.
Odjedanput... čistina! Prvo što vidimo je nogometno igralište, ne baš pravo, malo je na krivo ali branke su tu. Malo dalje, kolibe, tradicionalne okrugle, od blata, prekrivene trskom, i naravno ljudi. Selo! Ne postoji na mapi, ali na to smo već i navikli. Dok mi prilazimo ljudi kao da su stali, nitko i ništa, osim naših vozila, se ne miče, a onda, kada su vozila stala, nekoliko muškaraca, a iza njih žene i djeca, počeli su prilaziti.
U prvom automobilu su dvojica kolege iz Afrike i oni su odmah izašli. Sa mnom u autu je Brazilac i on uzima satelitski telefon kako bi probao uspostaviti vezu sa bazom, a ja skidam koordinate sa GPS uređaja radi dopune podataka za nove mape. Nešto kasnije izlazimo iz auto. Odjedanput vrisak i djeca su počela bježati, Brazilac i ja gledamo zbunjeno naokolo, nemamo pojma što se dogodilo. Kasnije su nam objasnili da smo nas dvojica prvi bijelci koje su najmlađa djeca vidjela.
Pokušajte vi zamisliti kako bi reagiralo vaše trogodišnje ili četverogodišnje dijete kada bi se iznenada nešto crno, slično čovjeku, pojavilo ispred njega i to iz kutije koja je brundajući došla iz obližnjeg šumarka iz kojeg nikada ništa nije došlo. Ja mislim da bi pametno dijete pobjeglo, ali... pa ima svakakve djece.
Dok ostali razgovaraju vadim fotoaparat i hoću slikati neku djecu koja stoje kao svijeće i na pristojnoj udaljenosti od Brazilca i mene... ali hoću vraga... samo sam uspio uhvatiti u objektiv jednu malu dok bježi punom parom :o).
Saznajemo da je rijeka tu, blizu, par minuta hoda ali autom se ne može. Most ne postoji niti je ikada postojao, ima samo jedna, već godinama neispravna, motorna skela. Odlučili smo otići do rijeke i pogledati kada smo već došli ovamo.
Sunce prži, znojimo se nemilo dok idemo prema rijeci. Nekada je ovaj put možda bio i prohodan za vozila ali sada, bujice u kišnoj sezoni potpuno su ga uništile. Usput od vodiča saznajemo da selo uglavnom proizvodi rižu i neizbježne banane, a bave se i ribarenjem na rijeci. Trguju uglavnom sa selima na drugoj obali jer tamo je cesta bolja i ponekad dođe i poneko vozilo skoro do rijeke. Nemaju struje već dvije godine, pumpe za vodu im ne rade ali koriste vodu iz rijeke. Doktora i ambulante nema ali postoji tradicionalni liječnik (čitaj vrač), a kada to ne pomaže pokušaju bolesnika prebaciti preko rijeke pa ako ima sreće ... možda je tamo i neko vozilo.
Stižemo do rijeke, sa nama i iza nas gomila ljudi, staro i mlado, imam osjećaj cijelo selo. Na drugoj obali vidimo nasukanu skelu, motor ne vidimo, ali kablovi i stupovi, nosači kablova, izgledaju dobro. Dok vođa patrole razgovara sa seljanima i počinje sa našom standardnom procedurom prikupljanja podataka ja se pokušavam izvući iz mase i napraviti nekoliko fotografija ljudi, obala, djece, skele, prirode... za izvješće ali i za sebe.
Tražim bolju poziciju za slikanje skele na drugoj strani i odlazim malu uzvodno, odvajam se od mase, provlačim se kroz neki prolaz u grmlju i izlazim na obalu. A tu, dva, očito starija ribara sjede u svom čamcu, sličnom onim čamcima na Dunavu, i čiste mrežu. Ne uzbuđuju se zbog gužve petnaestak metara nizvodno, a ni zbog ovog bijelog klipana koji im je skoro upao u čamac. Pokretom pokušavam pitati mogu li ih slikati, a oni mi kimanjem pokažu da mogu. Napravio sam dvije, tri slike i htio sam otići i ostaviti ih na miru ali mi je stariji pokazao da sjednem. Bilo je tu neko... pretpostavljam veslo iako je meni više izgledalo kao lopata. Sjeo sam na to i stao gledati njih dvojicu dok prebiru po mreži.
I onda... vrijeme kao da je usporilo... uhvatilo lijeni tok rijeke i lagane... spore pokrete prstiju dvojice ribara. Osjetio sam treperenje vrućine, prigušene zvukove džungle i tihi prolazak laganog vjetra koji kao da se trudio zaobići svaki list, svaku travku a da ih ne pomakne. U mene je ušla tišina, ali ne ona apsolutna, prazna, nego tišina puna mirisa i zvukova spokoja. Više nisam osjećao ni vrućinu ni... ni ništa, ni želje, ni potrebe, samo tišina puna života.... i trajanje...
Znam da sam stvarno sjedio samo nekoliko minuta..., ali i danas imam osjećaj kao da je taj trenutak bio vječan, bezvremen.
Lagano sam se digao, samo sam mahnuo rukom ribarima, a oni su mi odmahnuli i nastavili prebirati po mreži.
Ni treći put nismo došli do tog zabačenog sela.

Tišina. Tišina me polako obavija. Osjećam mir oko mene i u meni. Plavo, prigušeno svijetlo prodire kroz prozor i razmiče prigušene sjene u sobi. Nepovezane misli kruže mi kroz um ali ne stvaraju nikakav kaos i nemir nego se rasplinjavaju u tišini koja me okružje. Iz zaptivenih dubina, po rubovima svijesti, pužu i neke čudne, zamagljene i prikrivene riječi bez značenja ali ni one me ne izbacuju iz ovog carstva tišine jer ih, bez ikakvog žala i napora, izbacujem nazad odakle su i došle.
Sivkasto bijeli dim, uvijajući se kao trbušna plesačica, napušta vrh cigarete i, šireći se, lagano plovi prema stropu a onda se, kada upadne u struju toplog zraka, savija prema prozoru i napušta me. Nit paučine skoro neprimjetno treperi na struji zraka. Kroz bijele pramenove magle probijaju se prvi zraci sunca i, lomeći se kroz jeftino i nekvalitetno staklo, stvaraju čarobne i neuhvatljive crteže u kutu sobe. Nešto loše i bijedno što stvara ljepotu.
Kako svijetlo sve više prodire u sobu zrnca prašine počinju treperiti na zrakama sunca i plesati svoj praiskonski ples u kojem je okovana, još uvijek neispisana, glazba tišine. Jedna sunčeva nit, lagano šetajući, dodiruje pukotinu na zidu, obasjava je pretvarajući je u kanjon a onda je, isto tako lagano, napušta ali sada neskrivenu i obnaženu pred mojim očima. Slika zimskog krajolika kao da je ispustila nijemi krik kada je bljesnula pod zrakama nadolazećeg dana reflektirajući bjelinu snijegom prekrivenoga krajolika nazad u sobu. Tišina, mir i svijetlost, prepuni tako opipljive praznine, preplavljuju me i polako tonem u spokoj. Zidovi nestaju.

Mrak je polako nestajao pretvarajući se u dugačke sjenke koje su se postupno povlačile prema istoku kako se sunce izdizalo do gospodara neba. I more kao da je odustajalo od osvajanja i stalo se postupno povlačiti od oštrih stijena otkrivajući sitan pijesak u koji će, kad-tad, pretvoriti i ove stijene koje sada napušta. Ono ima vremena.
Ali on nema! Pogledom je bludio u smjeru kamo su pokazivale odlazeće sjene… u smjeru kamo je odlazilo more. Htio je dohvatiti onu crtu gdje nebo i more postaju jedno ali je u ovo praskozorje nije mogao točno odrediti… opet mu je izmicala… kao i toliko puta do sada.
Kada se prije par mjeseci vratio mislio je da više nikada neće osjetiti taj zov. Bilo mu je svega dosta, bio je umoran od nemanja korijena, bio je umoran od lutanja, od novih lica koja se više nisu razlikovala, od novih gradova koji su se pretapali u jedan te isti grad… tako poznat a ipak u njemu nije uspijevao pronaći ništa.
Bilo mi je dosta cesta koje nisu vodile nigdje, brodova na uvijek istom oceanu, zrakoplova sa uvijek istim uniformiranim stjuardesama. Bilo mu je dosta svega.
Više ga nije uzbuđivalo penjanje po planinama koje su vodile samo na vrh i nisi ga privlačile duboke šume sa svojim vječitim tamnim zelenilom. Htio je samo biti tu… sa njom… i gledati je dok spava, dok pliva, dok pretražuje po policama supermarkete, dok gricka vrh nokta, kojega nikada ne pokvari, gledajući najnoviji triler. I želio ju je milovati, ljubiti i maziti i više ne otići od nje. Želio je pustiti korijenje… konačno… Prije šest mjeseci!
Prije tri dana probudio se rano, prije nje. Odlučio je malo zaplivati prije nego što se i ona probudi ali kada je izašao iz šatora osjetio je nemir, osjetio je zov i pogled mu je odlutao u daljinu, u onu izgubljenu crtu između neba i zemlje, neba i mora. Prema mjesecu koji je tonuo na zapad. I jučer… i jutros. Već bi bio i otišao ali… Kada se prošli put vratio ona mu je rekla da ga više neće čekati ako ponovo ode! Ona mu je rekla da i ona ima snove, a oni ne uključuju daljine! I mislila je ozbiljno! Duboko u sebi osjetio je njen bol i znao je da je taj bol veći od njega. Jedino nije znao da li je njegov zov daljine veći od nje. Nije znao… još.

Rano ljeto. Negdje u Gorskom Kotaru. Ustanite malo ranije, prije svitanja. Otiđite na kakav šumski proplanak ili livadu obraslu onom sitnom i rijetkom planinskom travom. Izujte se i uđite bosi u travu, neka vam rosa opere noge i nemojte se bojati od malo hladnoće (a biti će vam hladno), nećete se razboljeti, samo će vam misli biti jasnije i čistije. Okrenite se prema istoku.... i sačekajte sunce.
Prvo će zvijezde početi blijediti, najprije one na istoku.... nebo će polako postati tamnoplavo... plavo... svjetloplavo. Ako ima malo oblaka na istoku postati će tamnocrveni... crveni.... ružičasti.... sivo-bijeli. Iz tog crvenila početi će izlaziti sunce.... najprije i samo preliveno crvenilom koje se postupno preljeva u žuto. Ako imate malo sreće i na istoku bude onih malih, nježnih, paperjastih oblaka vidjeti ćete kako se svijetlost mijenja u cijelom spektru duginih boja. Kao da sunce skida noćnu košulju i sprema se za novi dan.
I nije još gotovo. Sačekajte da sunce otjera i noćne sjene sa livade gdje ga čekate. U tom trenutku pogledajte travnjak. Tisuće i tisuće rosnih kapi počinju isijavati sunce iz sebe, svijetlo se lomi ali sada u svakoj kapi rose vidite dugu. Obliti će vas toplina sunčevih zraka i hladnoća će nestati. I poslušajte malo... kada ste dolazili... neposredno pred svitanje... šume i livade bile su pune zvukova. Kada se sunce razlije preko cijelog neba ponovo će sve biti puno zvukova. Ali u trenutku dok izlazi... sve se utiša... cijela priroda miruje i čeka rođenje... rođenje još jednog dana. Utišajte se i vi... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
Kada, negdje u ožujku, za vrijeme jedne od tri "marćane" bure, putujete autocestom Zagreb-Split, kod Udbine napustite istu i krenite starom D1, prema Gračacu i Obrovcu. Kada prođete zadnji tunel prije nego što iz Like kročite u Dalmaciju usporite malo. Sa svih strana okruživati će vas sive stijene sa ponekim stablom. Sa lijeve strane proći ćete pored udoline sa nešto trave i zelenila. Stijene kao da se nadvisuju nad vas. Pronađite malo proširenje van ceste i tu ostavite auto. Krenite pješke dalje... i pazite da vas ne pokupi netko tko žuri....
Odjedanput stijene će se početi razmicati, prvo ćete vidjeti nebo, svjetloplavo i čisto, bez i jednog oblačka.... zatim će se planina širom otvoriti i ispred vas će se prosuti sivo-sivo-zelena Bukovica i zeleno-žuti Ravni Kotari. U dubini Zrmanja presijeca to sivo-žuto-zeleno tlo plavo-zelenkastom trakom tamo gdje se ne gubi u sivilu kanjona.
Iza toga uska tamnoplava traka Zadarskog kanala i crta otoka. Na buri ćete uočiti bijele vrhove valova kako jure prema otocima i dalje na otvoreno more. A otoci, kao da su vam tu... na dohvatu ruke... jasni i čisti... plavo-zeleno-bijeli. A iza toga more... prostire se daleko... daleko... sve dok se ne spoji sa nebom. Otvorite se... pustite da sva ta širina uđe u vas i neka vas prelije od glave do pete. Ugasite sve zvukove... utišajte se... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
U bilo koje doba godine, ljeti ili zimi, na proljeće ili na jesen, kad god vam padne na pamet dođite u Zadar i prije zalaska sunca dođite na zadarsku rivu. Laganom šetnjom... bez žurbe, krenite prema morskim orguljama na samom kraju rive. Probajte doći tamo malo prije nego što sunce zađe i sjednite na stepenice-orgulje. Sigurno ćete osjetiti malo vjetra sa mora, u bilo koje godišnje doba... možda i puno ako ste izabrali takav dan. Okrenite se prema zapadu i čekajte... prvo će se crvenilo proliti nebom... od crvenog na zapadu pa sve do ljubičastog kako se boja razlila prema istoku. Onda će blještava zlatna sablja presjeći more na dva dijela. Držak sablje je u suncu.... a oštrica ravno u vašem oku. Lijevo i desno more postaje skoro crno sa tisuće i tisuće zlatno-crveno-zelenih točkica. Sunce polako počinje ulaziti u more, sjene se produžuju, crnilo sa istoka polako se širi, crvenilo na zapadu polako nestaje ali postaje sve crvenije i crvenije... sve dok u jednom trenutku ne eksplodira jarkim žutilom i ugasi se. Sablja nestaje, sunce je navuklo morski pokrivač preko sebe... samo se još rubovi oblaka, koje sunce, tamo negdje iza obzora, još uvijek obasjava, presijavaju crvenim svjetlom. Zvijezde se prospu po nebu. More postaje tamno i nemirno, kao da se sunce meškolji dok se smješta u postelju. I počinje glazba morskih orgulja... čudna i pomalo strana... iskonska... Opustite se... cijela ova predstava je za taj trenutak. Pustite da vam se duša umota u tu glazbu... utišajte se... oslušnite malo svoju dušu.... i pronaći ćete taj bezvremeni trenutak mira.
I ne zaboravite... svi ovi trenuci su puno ljepši i puno dublji ako tada u svojoj ruci držite ruku voljene osobe.