...

mirisna pjesma
miriši,
tako miriši,
po gradu i ružmarinu
po kiši
jutarnjem buđenju
mamurnoj žurbi
nesnosno, opet
smokvama
vinu
u autobusu punom mokrih kišobrana
komadić zlatne kože,
komadić sunca
proviruje iz rukava,
na uhu zveckava naušnica,
koralj i sedef,
more je
ušlo u autobus
i uzelo
volan u ruke.

Je li to pjesma
Dobre noći
pune dobrih snova
Ili možda
Opet to prokleto možda
Samo
živimo?

jesu li to ... anemone?... ili sam opet pogriješila u botanici.
a ponekad je teško podnijeti i bajke. da. onda pobjegnemo u nekakvo naizgled okrutno odrastanje. koje traje, traje. predugo. doživotno. radije biram put prema smrti, nego ostanak u bajci. kay i gerda su mogli završiti tragično. suze ponekad ne mogu isprati trun koji smeta disanju.

ili je to bilo srce? ne sjećam se više. bakina knjiga andersenovih bajki je nekud nestala. zalutala na nečije tuđe police. ne mogu zavirivati ljudima u dnevni boravak da je ponovno nađem. pogotovo ne šunjati se po spavaćim sobama i tražiti po nahtkasliću.

kao pjesnik stvarno izuzetan, ima svoj profilirani stil, sarkastičnost, gorčinu, rezignaciju, ali i nevjerojtanu kiruršku preciznost u oslikavanju teme, gbogatstvo izbora motiva, da ne velim virtuoznost u tritmu stihova, izboru detalja iz svakodnevnice imalo obrazovanijeg tipa, bogatstvu leksika, shvaćanja svakog detalja u stihu, razumijevanje i briljantna izviješća o tuđim radovima. bajdvej, tebi se on počeo sviđati već odavno, čini mi se da ste već cca 2009 piskarali zajedno, čak se svađali, nisam sigurna jel to bio neki virovitički blog ili kaj, bili su prisutni još i roko dobra, i mnogi kji i dan-danas pišu po raznim blogovima. nisu pjesnici niš bogom-dani, niti "čuđenje u svijetu". tos u samo ljudi kojima je mašta okrenuta u drugom smjeru od npr. tipova kao što je tesla, hawking, heisenberg, mašta radi i jednima i drugima. samo, pjesnik se izražava smjesom riječi, slikar potezom dlijeta ili kista, a znanstvenik matematičkim izračunom i hipotezom koju zna dokazatil. a svi oni su samo ljudi, dakle u stanju su imati i tvrdu stolicu na ćenifi, i bojati se pauka, i opsesivno prati ruke stoput dnevno, biti škrti, uobraženi, samohvalni, tašti, ćelavi, s hemerodiima, karijesom, juriti za ženskama i sliniti uz vlastitu zakonitu, etc, etc. pisanje poezije, to je za njih samo jedan talent, kojeg razvijaju u vještinu baratanja riječima. i to rade sjajno, osrednje ili totalno amaterski. sori, kad vidim one srcedrapateljne pjesmuljice o nebeskoj ljubavi i raspucanim srčekima, i još kad prikelje uz to nekog glitter-leptirića, i onda još gomila mediokriteta to lajka, onda mislim da se i fritz i tinek okreću u grobu. a ja dobim napadaj dijareje. i mam moram na klozet. sori, ne podcjenjujem ničiji trud i pjesnički zanos, ali me smeta ta odurna taština, uz notorno nepoznavanje i neprepoznavanje stvarno dobre poezije. tu sam slična , valjda, osjetim jel sjelo il nije. ne zbog teme (u književnostii onako nije bitno što, nego kako), nego zbog načina prezentiranja koji čestopokazuje siromaštvo emotivnog života i obično neznanje. (pod emotivno siromaštvo smatram čest u upotrebu tzv. "velikih " riječi, tipa sreća, duša, srce, prošlost, nebo, bog etc. eto. sad me čitaj, ha, ha. lepi pozdrav .

ono kaj sam napisala, vama je pisanje poziv, zanimanje, zvanje, duševna hrana i još puno toga. no u svemu drugome ste isti kao i svelikoko drugo obćinstvo, ha, ha. to ti je tak, ko da doktor razgovara s doktorom. o poslu, pacijentima, operacijama, novoj dijagnostici. a posle toga jedan ide k ljubavnici, drugi ide lokat, treći išamara ženu, četvrti glumi frajera jer ide na golf, četvrtog muči zub jer se boji zubara, a svi odreda pričaju o politici i špotaju vladu, ha, ha. s tim da te jedan od te dvojice zariba za lovu, treći je škrtica jer neće niš posudit, a predzadnji je impotentan, ali to strogo skriva od javnosti i loče vijagru. poezija je talent, vještina, i nije ništa iznad ni izvan svih drugih ljudskih djelatnosit i vrijednosti. to što se poigrava našim emocijama, vrlo svjesno i prefrigano, to je drugi par opanaka. nasjednemo na emociju, a ne razmišljamo o drugim aspektima pjesme. poznavaoci poetike, stilistike i strukturalistike i oni s posebnim darom znaju o čemu se radi. ja sam tu zbiljam amater. ali volim poeziju. od srca, iz dna duše, iz pete i iz zadnje mozgovne vijuge. osjećam je svakom stanicom i blagoslovljena sam određenim stupnjem talenta za prepoznavanje, a i za pisanje. totalni sam ateist, ali mogu za to reći: bogu fala!

"svi pjesnici danas u hrvatskoj pišu "amaterski" jer ni jedan ne živi od te profesije. ne samo danas nego unatrag 80 godina. "

to mi je potpuno jasno. iako znam neke koji su nezaposleni totalno, pa im i prodaja jedne knjige dobro dojde da pojedu malo parizera. ima i takvih koji su samo dobri menedžeri, pa od samozvanih pjesnika,napumpanih prekokrasnim lajkovima na fejsu, uz obavezni prstić s jeinom "stručnom " kritikom tipa: sjajno, super, izvrsno, svetih krava, ubiru masne nofce da bi im se štampao koji stihić i spomenulo ga u nekim novinicama. na žalost i sramotu naše kulture, naroda etc. i onda, znaš, kad ti neko dela takve eskapade ko netko ko piše stvarno sjajno, ali je u osnovnoj međuljudskoj komunikaciji emocionalni kreten, onda je jasno da je u pitanju vanitas, vanitatis. f.

neobičan dijalog s muzejskim slikama postavljenim u zraku, kao hologramski prikaz, sadašnjost kao spretno montirani kadar kroz koji lelujaju prikazi prošlosti. ne kažem prikaze, nego prikazi, ne sjediš, ne čekaš, hodaš, a oko tebe se preklapaju i pretapaju boje i sjenke.oštra linija rubova zaleluja i polako pretvara u titravu varljivu svjetlost sparnog, mutnog popodneva. ostaje samo impresija jasne boje, kliktaj, bljesak, i onda gusti val koji te valja naprijed...

morali bismo izmisliti riječ za jedan tako notorni pojam: kad te ne voli i kad ne mari i kad pojma nema jer mu nije bitno...hmmm...nevoliteljnemarninespoznateljnebitnik...ne, ovo zadnje, mi nismo njemu bitne, dakle on je neki pasivni trpitelj svojstva bitnosti, a mi smo aktivni prihvatitelji njegove namabitnosti koju smo samostvorili u sebi. to kaj on o tome pojma nema jer njemu nije bitno, hmmm... kako da to ukomponiramo u jednostavnijem obliku...

znaš, ne samo da si me podsjetila na neke daklekje, onda još preteške, trenutke istine, nego si to tako sočno životno sročila ko da si snimila neki dobar selfie-dokumentarac. vidim te, vidim te s one potppuno druge strane bolnog neovisnog postojanja, no vide li te oni koji trebaju vidjeti, koji tako nonšalantno damfaju i gledaju u neke ztamišljene daleke oblake, daleko od odgovora i tvojih rezigniranih očiju koje bi se željele zaklopiti da ne vide unatrag, da ne vide sada, ne vide unaprijed ništa osim olakšanja...

ha, koliko smo puta, draga moja, kao i sve ostale, čekale da se nešto zbude, da se pokrene, čekale smo, a onda se događalo, u nama se okrenulo kao magnetno polje (kažu da se zemljino sad preokreće, posljedice: nesagledivo), pa krenule dalje. u poeziju.

svake godine na desetke, svakih deset godina po desetak, svakih trideset godina po pet, svakih pedeset godina po trojica, svakih sto ljeta po jedan. pa ko živ-ko mrtav.


Ma, uzivam u ljetu i plodovima mora, jebe mi se za nedojebanu liriku!


i ja ću uskoro, u kolovozu me čeka istra, uzduž, poprijeko dijagonalno i spiralno


Eto, negdje na casi, cega vec, samo ne na kavi, e, to ne praktikujem...da ga...izvines!


ne izvijajmo ništa, neka bude ravno, ha, ha, a u čaši - vodoravno


Oke, adesso lavoro!

ne, to uopće nije bitno, ha, ha, bio to discipulus, gondwana, lirika, precesija, ne, nije huc, nije cingel, samo čemu sve to? zezancija? nimalo duhovito. ljudi mijenjaju nickove. iz kojekakvih razloga. najgluplji je od svega toga: kvazištos, pseudofora i izazivanje tuđe pažnje na svoju kreaturu, ma tko na bila. kao što se iz gesta i mimike otkriva osoba, tako se i iz/a napisane riječi skriva karakter. a tu već odavno peziji nema ni traga. histerija, uvredljivost, pa bila i namjerno iskazivana (čemu je pokazivati ako je iskrena, to se kosi s ljubaznim ponašanjem, a čemu ako je neiskrena i namjerno insinuirana, još gori slučaj, onda je tipična manipulacija kojom se ne služe pristojni ljudi) je osobina nestrpljivih, netrpeljiviih, taštih, ponekad prestarjelih, a često nefleksibilnih individua. i to zbiljam nema veze s kvalitetom stiha, samo me, čist onak, s medicinske strane gledajući, žalosti kaj bilo ko dela od sebe bedaka, a piše tak dobro. doduše, sve hladnije, bez duše, sve manje duhovito, a sve više bespotrebno sarkastično. i nema veze koliko je čeljade staro, ali da ga nekaj gadno muči , a misli da ga ne mučiviše niš, to je jedna vražja laž. šteta po poeziju. šteta po sve one ljude s kojima se sposvadil tak teatralno i patetično da se i meni riga kao i gđi. x, iako imam izdržljivi želudac. jednom ćemo možda imati priliku čavrljati o liku iza likova, nadam se. samo čemu sva ta halabuka i internetski kičeraj ka je konačno uspio nakon godina zamolbi i molbi i prepuklih dogovora, eto, odabran je u povlaštenu grupu onih kojima će disput izdati knjigu. daklem, u listopadu čekamo premijeru, promociju, a sve ovo je samo uvertira i reklamerstvo. da, na žalost, i dobre stihove treba u našem usranom društvu reklamirati glasnim budalesanjima. lepi pozdrav, hladim se lubenicom-ljubilicom, slasna je i sočna. a za tjedan-dva odoh u čarobnu histriju pozdrav https://www.youtube.com/watch?v=wzPbM2M5SMo

VIS Idoli - Schwule Über Europa,

Harem Svete Polucije


Ali da sam muško, da sam jebač iz sjene, da sam heroj kvarta ili lokalna lola,
ne bi me palile ni guza ni noge, na svoje bih rečenice drkala do bola.
Jer moje me rečenice ushićuju, moje me rečenice u mene zaljubljuju,
želim ih zaprositi.
Moje me rečenice prokleto uzbuđuju,
s njima se želim spolno odnositi.

...podsjeća me na jednog pjesnika koji također ostavlja za sobom stihove, svojevrsnog prepoznatljivog mirisa, oblikovane istim misaonim alatom, a onda se skupe pčelice oko cvijeta i tovare svoje bisage. odnose doma. stih ostane onako svjež, neskrutnut. pjesnik ode. tu i tamo ostavi i koju gorču, manje mirisnu.
nedavno je, valljda u nabujaloj sujeti, neku ženu lažno javno optužio da ga, jadnog, proganja, pod izlikom da ju je odbio pa sad ona bijesno, osvetoljubivo, pljuje svoj otrov uokolo. nadam se da to nije taj pjesnik. jer, pjesnik, kako god skrivao svoju intimu, odaje svoj karakter pjesmom. nije važno ni tko je, ni kako se zove, ni kakvu je školu završio, ni gdje živi. ako piše dobro, piše dobro. i neminovno, daje sebe u pjesmu. a daje i kroz komentare. pa je ponekad bolje da samo piše pjesme, jer komentari mogu pokazati više nego što želi. jer, pjesme ionako pokazuju kakav je tko.

"...Kažu da kad zaspimo da zapravo umremo, a ujutro se vratimo u život. Po tome smo svi onda mali Isusi. :)))..."

krivo kažu. mozak i dalje nepomućeno radi, samo otkopča one releje svjesnosti, da ne smetaju, one koji se usprkos svjesnosti o samima sebi petljaju kao zadnji amateri u važnost bivstva. glupi neuroni, kao da ne znaju da se štošta može bezbolno riješiti nekom novom sinapsom ili barem se potruditi iskopati iz usađenog koda već gotovo riješenje.

Lirika:

TAKO STOJE STVARI S POEZIJOM
tko ono reče: poeziju će svi pisati?
tko ono reče: poezija će biti dostupna na svakom uglu?
tko reče: imat će uredni zdravstveni karton i dozvolu za rad?
tko reče: cijena jedne noći s poezijom bit će bagatelna.
tko je da je,
sve se već dogodilo.
poeziju svi pišu,
poezija je na svakom uglu,
ima uredni zdravstveni karton,
ali cijena njene usluge uopće nije bagatelna.
poezija je potpuno besplatna.
ona više nema cijene.

Neregistrirana korisnica:

pa poezija ti je danas kao grafit, neko ga vidi, netko ne, netko čita, netko ne. a netko baš traži da čita. tak ti je to. oni koji su umješni se na tomu obogate. a neki samo proizvode ili konzumiraju. s guštom ili iz navike.
no, dobro da si maknul onu pedofilsku. no nisi moral i tekstove. ili si ih skril da se ne vide pred prostim pukom? šteta.

lirika:

nemam pojma kako su mi se one dvije ubacile u moj profil. pokušao sam ih maknuti, ne ide. odvratno. na blogger nikad više!

SAVLADAVANJE STRAHA
u špilji mračnoj, od davnog doba,
živi ogromna, ružna spodoba.
od svega najviše voli rime,
sven mu je ime.
a ti (sa svojom krinolinom),
otkud se stvori pred pećinom?
u mračni ulaz gledaš bez daha,
pobjeć' bi htjela od straha.
ne idi, sačekaj jedan tren,
sad će izaći veliki sven.
eno ga, izlazi... i to traje,
jer... to je veliki sae.
priđi mu. reci: dobar dan!
i on će te uzet'... na dlan.

Neregistrirana korisnica:

ova ti je loša. od bezvezne teme (dodušem, nije važno što, nego kako), do aritmije koja toliko bode da postaje neugodna. jedna mala glupača mi je rekla (piše tim izlomljenim stihom) da je to njezin "stil". ha, ha, ako stih ne teče pod jezikom, niš od njega. brusi dalje.

lirika:

upravo obrnuto: ova pjesma je ritmički besprijekorna. ali za to moraš imati sluh, koji ti nemaš, draga dušo. jesi već zaboravila prvu lekciju koju sam ti dao, baš u vezi s ritmom u jednoj tvojoj rimovanoj. ništa nisi naučila o ritmu u vezanom stihu, nažalost.

Neregistrirani korisnik "igre i kvizo9vi":

Složit ću se s neregistriranom. Prvi dojam je narcisoidnost ("od davnog doba"!?), a potom u slijedu autarkičnost, koja, zaista, nema pokrića. Rime su na razini turbo folk spotova, a ritam drečeće skladno pripada novokomponiranim uradcima mediokriteta vezanog stiha. Autor je savršeni i nedostižni, sveznajući mentor poetike direktno pao s Parnasa. Kako to gordo zvuči, ha!? Pitam se tko svladava strah i kome je namijenjeno svladavanje straha? Grubo rečeno uobraženi trogloditizam.

Neregistrirana korisnica:

lekcije od takvih samouvjerenih osoba kao ovaj pjesnik nije baš uputno slušati. kad su izvedene na ovakav totalno nepedagoški način.
nabusito. i nekoga koga se nije nikad čulo, niti možebit pročitalo (o kakvoj lekciji je riječ???) proglašavati tako nesposobnim za ritam?
hmmm...

lirika:

da ti navedem tvoje vlastite pjesme u kojima ti ritam elementarno šepa? ma, daj! to mi se doista ne da! čitaj svena i uči. ti nisi loša žena,a nisi loša ni pjesnikinja, ali si bolesno posesivna i osvetoljubiva. svakako, zanimljiva si kad stišaš hormone. bila si dobra kod šimleše, ali ni blijeda slika svoje prave veličine! duhovne.
pjesničke.

5 TERCINA O ZMIJSKOM OTROVU
(neregistriranoj komentatorici)
kažu da je australski kontinentalni taipan najotrovnija zmija na svijetu.
njen neurotoksin dva puta je jači od kobrinog:
jednim ugrizom beštija može usmrtiti
nekoliko milijuna miševa.
međutim, ja znam ženu koja pod jezikom čuva otrov četiri puta jači od tajpanovog. ona je žena koju sam odbio. slovkam: o-d-b-i-o!
žena koju sam odbio, bila je nekad registrirana, ali sada je neregistrirana i traži partnera javno.
ugriz odbijene žene je strašan.
on bi ubio stotinu milijuna miševa,
ali ja sam veliki SAE i njeni razbješnjeli ugrizi na mene ne djeluju.

Neregistrirani korisnik No smoking:

tankoćutni poet, za tercinu malo jači od pravilnog dodekaedra sujete

Neregistrirana korisnica:

ne znam kakve veze ima odbijena žena (ne zna se ni historijat te odbijenosti, možda je to ona mala buba koja se usudila naći dečka, umjesto da je slinila za virtualnim likom iza poetske riječi?)koja je očito načinila tešku ugrozu integriteta pjesnika, pa se on sad brani otrovnom pjesmom ocrnivši je kao smrtonosnu gaduru koju je on, eto, uspješno savladao samom pjesničkom riječi. ma svašta. koja ti se to tako zdušno ponudila? a ti je tako superiorno odbio? mala buba evo narasla do opasne zmijurine.

lirika:

griješiš, draga! buba je priznala svoju grešku glede svena, pokajala se i tražila oprost. buba je velika. ugledaj se u nju! a tko bi onda bila ta koju sam odbio? je'n, dva, tri, aj' pogodi ti!

Neregistrirana korisnica:

ne znam ni koje su se nudile, niti smatram shodnim da se time hvališeš. jer, to nema veze s poezijom. a tko ti se to nudio, bilo bi zanimljivo znati svekolikom obćinstvu. naravno, istinit primjer. u kojem smislu? seksualno? kao prijateljica, bliska, intimna, partnerska? previše uvlačiš svoju osobu, njoj nema mjesta ni u ni oko pjesama. taština kojom s uvrijeđenim patosom i bijesom odbijaš svaki nagovještaj kritike (ah, da, poznato je da su svi umjetnici tašti, nekima je to neodoljivo, no većina takvu osobinu ipak smatra nedozrelom glupošću, pa se pomalo počinje sumnjati u tvoj objektivitet po pitanju sagledavanja djela. stručno ovlaštenje? hm... no, držimo se djela, komentirajmo djelo, ne ljude. zar to nije san svakog pjesnika?
veličina njegovog djela, a ne ličnosti. a ti tu profano spominješ…
ne znam zapravo komu se obraćaš. no kaj se tiče pjesama, ako si ovo ostavio javno, znači svatko koga zanima može čitat. mene zanima dobro pjesništvo, i ne pretendiram na ništa osim da kažem je li mi dobro ili ne. nisam kritičar, a još manje kritizer. samo konzument. no, ne osobe, nego pjesama. koje mi se mogug sviđati ili ne. kojem e pogađaju u nerv ili ne. i kakve veze imaš ti u tomu, osim što ih pišeš? ne laskaj si, ne zanimaš me ti nego poezija. i nismo prisni toliko da me zoveš šećeru, sorkač. nismo skup pili ni žuju ni malvaziju. ne imputiraj čitaocu da je u duhu s tobom. ne, nije s tobom nego s pjesmom, ako je. od poezije se ne povraća. povraća se od gadosti na ljude, leševe, zbog posebne uznemirenosti, šoka, a to sve ne ulazi u temu pjesme i analize pjesme.
ovih par redaka je pisano već odavno, no nekako mi se čini prikladno i prigodno:
ne srdi se, shvati ovo samo kao poeziju! znaš, autori su često potpuno drugačiji od svojih junaka, rousseau je, na primjer, masovno propagirao prirodni život, ljepotu, sklad, romantičarski zanos i moralnost. a gle gada, ostavio je svoju zakonitu s čoporom dječurlije da gladuju, potrošio sav miraz, naludovao se s kojekakvim praljama i groficama. nietzche je tako superiorno kritizirao malograđanske predrasude, njegujući vrlinu uma, no ipak je skončao relativno mlad. mozak mu izjeo zadnji stadij sifilisa. da ne pričamo o kantu, moralnom imperativu, koji se bacio u skučenost i celibat (ne bih se kladila da tu nije bilo i dosta snobovske uobraženosti). da ne govorimo o byronu, bukovskom, milleru, einsteinu. sve emocionalni kripli prema vlastitim najbližima, usprkos velebnim djelima. daklem: ne suditi osobu prema javnom uratku. čitaš ovo ovdje, i lijepo ti je, uživaš. no ne treba se jediti što u nekim stvarima ljudi misle drugačije. o ponašanju ne možemo, ako osobno ne poznajemo ljude. ne ljuti se, ali ovo je poezija." ako ovakvu "razgovornu" formu pjesme s direktnim obraćanjem ne shvatimo kao tvoj "obračun s njom", u obliku sarkastičnog pjesmuljka, onda je to zaista simpatičan pjesmuljak, dostojan tipične reakcije muškića na žensku hirovitost,ha, ha.

lirika:

dakle, da završimo našu priču, jednom i definitivno. imala si šansu čitati me, dopisivati se sa mnom, razmjenjivati neke duhovne srodnosti, ali o meni kao osobi nisi znala ništa. sve što si mogla iskonstruirati o meni - mogla si iz mojih stihova, mojih komentara, mojih riječi. a možda iza tih riječi (vice versa!), iza te moje virtualne verbalne turbulencije - stoji čista suprotnost onome što si ti onako vehementno opisala u svojoj ružnoj vivisekciji na svom blogu (pod naslovom: moj WEBlog - ... - Iskrica Weblog). ispovraćala si se, draga moja, ali po sebi. uvukla si i bubu (bolju osobu od tebe) u taj drek. i sad nastavljaš bljuvati ovdje, ispod mojih pjesama, jer ne možeš podnijeti da sam te odbio. da, tebe sam odbio, ne pravi se blesava. pa ipak, bio sam ti pružio ruku prije kojih sat vremena, ali ti mi se opet i opet ukakaš u ruku. daj, nađi si jebača i odjebi od mene već jednom. ali ti si bolesna i ne odustaješ pa mi preostaje jedino i efikasno sredstvo: da ti zabranim komentiranje.

Neregistrirana korisnica :

moš ti branit komentiranje, ali ne možeš prikriti da lažeš, da bi obranio vlastitu slabost: taštinu. i onda uvlačiš treću osobu, mene, da bi pokrio svoju neljudskost. na stranu poezija, kao čovjek si se pokazao samo lažljivo govno. eto ti o dobroti. ne trebaju mi virtualni jebači, kao što to neki običavaju. neuspjeh kad te netko otkrije kakav si, boli, jel da?

z

"xy: Raditi na rimi i metru...! Sevastopoljski Vlase!
July 17
Sevastopolski Vals : da, miki!
kad ujević razvuče gomilu nezapamćeno nepravilnih metara u osamnaestercu, s nebulozno nečistim rimama, to je onda ekspresionistički iskorak starog znalca.
kad crnjanski napiše ritmički i srokovno jedva probavljive strofe, onda je to dražesni hir prevratnika stroge forme.
kad parunova sklepa sonete kojih bi se, u metričkom i rimarijskom pogledu postidio posljednji bloger amater, onda su to genijalni soneti nenadmašnog versifikatora.

a kad s-- , jednom, i samo jednom, napiše namjerno silabički nepravilne strofe (rimama se nema što zamjeriti), onda miki kaže: raditi na metru i rimi. ma, zamisli ti to!
i još doda kako sam bolno osjetljiv na iole ozbiljniju kritiku.
čovječe, da sam tin, a ti da si alfirević, prebio bih te ko mačku!
e, miki, miki!"

o, taštino uobraženog lika, riječi, djela...


najnovija bolesna izlučevina uobraženog stihoklepca, ma kako kvalitetan bio:

"Sevastopolski Vals
July 14

MARINA

za profilnu na fejsu stavio sam lijepo žensko oko,
to ste vidjeli, ali jeste li se zapitali: zašto žensko?
moram priznati,
samo je jedna osoba skužila foru:
iako cijelo vrijeme pišem isključivo kao muškarac,
ja sam u stvarnosti – žena!

mislio sam da će taj spin još netko skljuviti,
što bi mi bilo drago kao ženi
(obožavam muškarce, naime),
ali, eto, do danas – nitko,
osim spomenute.

dakle, dragi moji, to žensko oko bilo je onaj fini feromonski trag
za prave mačo muškarce,
a otkrila me – žena!

pa ipak:

o mia bella mora
no non mi lasciare!

(s--)"

još jedna morbidna zajebancija? da. imamo svemir u sebi, uostalom, sve u nama su ostaci neke davne supernove, nove, magline, planetezimala...ali kaj je preveč je preveč, zbiljam.

hja, ponekad mi dojde da šutnem u guzicu onu gomilu spavača koji tako revno i redovno hodaju, sve po običaju i onak kak se šika, i svi su tako fini i uljuljkani, zna se kad se spava, kad se kava pije, kad se keže koja riječ, kad se treba i kako nasmijati, pred kim, i što valja viriti iz košare špeceraja... i bolje da budemo tihi i mirni,, možda nas zaboravi ta gadura, makar na deset minuta, taman da pročitamo novine i vidimo što treba smatrati važnim... hvala, Velibore, ovo mi je ideja za neku novu pjesmu, podsjetnik na učmalost lažne sigurnosti životnih kukavelja. nadam se da se ne ljutiš što si mi obratio pažnju...

banalni paradoks

zadrijemali ste malo
već su počeli da se množe
prvi strahovi
smrt dolazi iznenada
mislite
a niste na vrijeme obezbijedili grobno mjesto
rate pristižu
nemilosrdne kao smrt
samo još malo
još nekoliko smežuranih godina
da sve dođe na svoje
da malograđanština postane beznačajna
u poređenju sa sklerotičnim koracima
prema odredištu
zadrijemali ste
to je samo loš san
vi ste besmrtni
a medicina napreduje
brzinom puža u galopu
samo se dobro naspavajte
počešite iza uha
ionako će drugi prije vas
grom ne udara u koprive
mrtvi ne mogu umrijeti
život
to ste vi

samo
da vas pitam
spavate li ovih dana

Velibor Stančić


smrt je samo pobjeda smrti, za nas više ništa, osim u onom mučnom trenutku spoznaje da je, eto, tu, i ulazi u nas. ovaj put toliko intenzivno da nas obuzima potpuno, bez ostatka. znaš, ponekad seee pitam odakle ljudima tako nesnosno uporna potreba da ostave svoj trag, da načine nešto velebno po čemu bismo ih se sjećali, a samo smo, kao jedinke, trenutni prolaznici po zemljinoj površini. s ništa više ili manje važnosti za cjelokupnost od neke bakterijice ili gljive. možda za nekog individualno bliskog?
još uvijek iz nas izbija zakon čopora: pojedi ili budi pojeden, budi alfa. samo ovo materijalističko društvo dodatno potencira tu želju za moći, imovinom, vlasti. no, nisu svi sposobni biti alfa. na žalost, od onih koji su sposoobni, većina nije ni dostojna.

Hvala Vama, što ne spavate previše...Naravno, i za čitanje i inspirativan komentar!

ne spavam koliko mi je potrebno, na žalost, uvijek sam mamurna i neispavana. no, barem vrijeme svjesnosti nastojim iskoristiti koliko mi snaga dopušta .nastavak komentara su i zanimljive opaske koje su moji fejs-frendovi naveli na mom zidu. ne, nisam to navela da navedem na gledanje mog zida, nego na lijepu posljedicu Vaše pjesme, da je zanimljiva mnogima

Naravno da smo se razumjeli, xxx.Hvala Vam i za dijeljenje pjesme...Drago mi je da pjesma podstiče razmišljanja i razgovore. Inače bi bila besmislena.

hop! prvi i prvenstveni poriv je prijeteća eksplozija koja nastaje u tijelu poete ako verbalno ne ostvari svoju misao. doduše, neki, oni bolji, sposobni su je zadržati kao neizbrušeni kamen kojem priušte puno, puno fine dorade, da na koncu izađe oštar kao britva u javnost. a svrhovitost??? o tomu bismo mogli razglabati do beskraja, isto kao o "smislu" života, ha, ha

Govor je potreba, svakako! Sigurnosni ventil u većini slučajeva, razmjena različitih vanjskih i unutrašnjih "pritisaka"...i sviđa mi se kad nije, kao što je često slučaj, samo nepotrebno šištanje i onomatopejsko isparavanje naših ganglija. Mada, i ono može da ima svoje kavlitete. U vašem slučaju, svaki govor je "oštar kao britva" i nepogrješivo siječe ovu monotonu paučinu koja se raširila iznad nas. Hvala Vam. Svako dobro! Neka živi oštra riječ!