...

Enes Kišević "... I ništa te kao ne boli..."



ima
takvih dana.
ima dana kad to i zapaziš.
ima dana kad zapeče.
kad se zabrineš.
kad praviš planove
da tako ne bude.
i onda
kao
nešto intezivno radiš
da ne bude tako.
i onda se umoriš ko mrcina
pa postane ti svejedno
od intenzivnosti.
i to ne tako svejedno što se to i dalje događa,
nego, oh, tako svejedno
što na žalost,
ne možeš ništa nego pokušati
biti nasmiješen,
sretan
i da te ništa ne boli.

možda negdje
u nekoj
dubokoj
vijuzi primozga
osjećaš da si naprosto
lijepo,
sretno,
ludo,
nasmiješeno
i bolno
- živ.

Neobične li radosti
Svečano postavljeni stolovi,
svjetlucaju čaše
žamor
fontana
miris kretanja onih
koji su opet ovdje
na kratko
tako je ugodna prigoda

u kvadratu drveća i krovova
smjestile se zvijezde
jasne i daleke
a dolje,
kad vratim se
pogledom
tvoje potpuno
neočekivane
oči
polako me
željno
spuštaju
na tvoju podlakticu

Kako je lijepo kad
S nekim se ljudima ne moraš
Dogovarati ništa posebno
Mobitel
Usklađivanje riječi,
Dogovor
Dolazak
Susret
Formalni osmjesi
Gubitak vremena
Ne sjećam se ulaska u ljuljajući čun
Moje su noge načinile nesigurnu ravnotežu
Čekam da se zamori klatno valova
Ili je to bila zapravo splav?
Nemam pojma, stvarno pojma nemam
Promiču pejsaži
Kao veliki mjehuri od sapunice
Hoću li se sjetiti kasnije
Da bilo je tu svakolikog drveća, cijele krošnje
I izrovana obala
I plitke plaže gdje bilo je zgodno pristati
No nije nam na pamet padalo
Ne sjećam se, ne sjećam se
Samo je ravna i glatka površina po kojoj plovimo i dalje plovimo
Bez vesala, kormila, jedra, motora i roblja
Mirni trenuci vječnosti
Neba
I vode
Kroz koju klizimo
Zajedno

s nadmoćnim smiješkom
starog iskusnjaka
rečeno mi:
oh, ovo je preintelektualno,
teško za čitat'
ja sam, znaš, inače
profesionalac
i dobro se kužim
mogu pisat' o čem' oću
bez imalo osobnih osjećaja
i ne miješam, nikako, nikako
posao i emocije, ne, ne, nikako
a ovdje ima i neke erotike, mmmm
dikcija mi je inače super
al' ono tvoje naprosto
nije moguće izgovorit'
i koja je to uopće vrsta poezije?
epsko? lirsko?
kud je svrstat'
predugačke riječi…

ne kukaj, dragi profi
(komparativna ili barem
gimazijsko gradivo, jezici možda,
osnovna pretpostavka za pismenost
ne?
ti za takve stvari uvijek
plaćaš lektora?)
oh, sad mi je jasnije
zašto je tako teško razumjeti
samo za tebe
sažet ću pjesmu
u čitljiv oblik,
samo za tebe
kraće rečeno:

seronjo,
odjebi!

Visoka žena

Viša od mene za dvadeset centi'
S ogromnim stopalima veličine
Dječjeg groba...
rekla je, poljubi me sroljo...

R. Roklicer; O čemu pričaš




Uvijek su mi bili neobični slučajevi
Portabl-muškaraca
Nisam se snalazila s njima baš spretno.
Kako tretirati nekog
Tko je već u startu vrlo svjestan
Poticajne slučajnosti
Da mu je tata bio bauštelac
I on je prva generacija koja studira u gradu
(bit će nešto od tog djeteta, garant, na mene je)
A onda, fini odgoj, uredna marljivost
Plus neviđena inteligencija nagona za samoodržanjem
Naravno da to neodoljivo privlači svaku normalnu ženu
Koja voli kvalitetu
No usprkos dobrim preporukama
Vidim sumnjičavost i diskretni drhtaj straha,
Nee, reklo bi se prije instinktivnu odbojnost u očima
Kad se sagnem da ti prilijepim pusu. U čelo.
Je li baš potrebno to čangrizavo intektualno nadmetanje?
Ne treba mi tvoje apokrifno znanje niti certifikat o tečaju
Na kojem si briljirao
I kao takav si vrlo uspješan
I svi su ti drugi skrivili nepravdu
Ako slučajno nisu priznati tvoji doprinosi
Auto ti, naravno, ne treba, iako si u davno doba vozio limuzine
A kuća iz bivšeg braka je na bubnju,
Bivše cure poslije te nemile havarije
Nisu ništa valjale, gadure,
ma ni ona zakonita prije,
Nije ti dan-danas jasno zašto je otišla
tražeći bolji život, sigurno je bila zaljubljena u onog glumca
on to vjerojatno ni ne zna,
ona se nadala, glupača, pravo joj budi,
no ti samo želiš biti vuk samotnjak
i nitko ti ne treba,i zato si otjerao i onu zadnju,
a to je bilo iz čiste samilosti,
ne želiš joj otimati mladost i dobru priliku
(to što se pohaklate koji put,
To su samo rezidue,
Ništa, ne znači to baš ništa, rekao si da je gotovo,
samo je nezgodan problem
da treba upotrebiti kontracepciju, usprkos ponosu)
Naravno, portabl muškarci
Nisu nikad depresivni, neodlučni,
Bez znanje i utakmica u nogama
I mali hendikep centimetara
Problematičan je samo nesnalažljivim kompleksašima
koji ne znaju što žele
ma ne znači ništa, ti si oduvijek znao što želiš
uvijek si uspijevao šarmirati
velike, snažne i tako mlade žene,
(zaslužuješ ih po svom habitusu,
i tu godine samo dodaju na šarmu i mudrosti)
s kojima nisi ostajao zauvijek
jer si po prirodi vuk samotnjak i ne treba ti nitko
no, dobro, veliki ego,
rekli bi bijedni psiholozi-amateri,
velik je uspjeh
veliko znanje,
sposobnosti, veze,
veliki rešpekt od strane pravih znalaca
(za autsajdere se nema vremena, čemu trošiti dragocjenu minutu)
Velika osvajanja neupitna
Velik si ti čovjek, naravno…
Samo, nikad nisam uspjela provjeriti
Imaš li dovoljno velikog u gačama
Možda si na vrijeme mudro procijenio
Da za tebe sam, sa svojih sto kila – premali zalogaj?

Opet mi brbljaš, dosado,
Usporen prinudom godina
Neke nevažne priče o pravednom ogorčenju
I junačkim podvizima
Naravno, neostvarivim bez tvoje prisutnosti

Ali o tomu ćemo vani, kad izađemo i popijemo kavu,
Jednom drugom prilikom, sad nemaš vremena, žuriš,
Tako te nužno trebaju,
A usput moraš podijeliti i nekoliko šarmantnih osmijeha,
Uvijek si bio pristojan i kavalir, i prema meni, naravno,
Nemam se rezona buniti,
Uvijek si pomno pazio na formu, stupanj prisnosti
I distancu, barem su tako vidjeli oni
kojih se to zapravo nije ticalo,
no bio si dovoljno slijep da zanemariš mene
koja sam znala gledati

I opet nismo rekli ništa važno
Pa neke se stvari podrazumijevaju
Zašto kompliciram kad je tebi jasno sve
Pa valjda je i meni
Možda si umišljam previše, naravno,
Budimo razumni
I ne čuješ kad te očima preklinjem:
Gle, opet mi nisi ništa rekao,
Osim nekoliko nesuvislih poluistina
koje ovdje nisu nimalo bitne
za rasvjetljavanje slučaja pod radnom dijagnozom:
kako reći ženi da je ne voliš i zašto.

A ti si frfljao o simptomima i skidanju temperature
Bezazlenim aspirinima
dok je termometar pucao od celzijusa
i sam si se navukao u objašnjavanje
neupitanih pitanja jer u glavi imaš samo
svoje scenarije i već uvježbanu dramaturgiju, didaskalije,
a ovaj put se ne radi o teatru, zabogamiloga!
Ovo su samo priučene fraze za stišavanje
Ono malo savjesti
I neprikladne muške taštine
I misliš da si uvijek bio fer i mekoga srca
Pa možeš recitirati napamet naučene
Rečenice koje zvuče tako razumno i obzirno

I iskreno žalosna promatram tvoj zaleđeni osmijeh
I oči iza kojih stoji samo neprilika i zbunjenost
Jer ne bi se uopće trebalo osjećati nelagodno,
Pa savjest ti je potpuno čista
pred bogom, zakonom i ženama, zar nije?

No za istinu je svako mjesto pravo
Samo za onu potpuno meni veliku i bitnu
Trčiš naokolo i preskačeš tuđa dvorišta
A susjedi ujutro nalaze
Slomljene letve
Skini tu izdajničku čarapu
I barem stavi flaster
Kad ti skoreni tabani više ne osjećaju ništa
Pa čak niti čavle.

Kako je dobro
Da pada ova lijepa
proljetna kiša
Bit će mi lakše
Sakriti
Da plačem
Neka pomisle svi
Da to je
Proljetna kiša
Na mom obrazu

Samo, što činiti,
Nemam pojma,
Kad kiša prestane padati
Kako da opravdam
Svoje mokre oči
I lice po kojem cure
Prozirne kapi
Kao proljetna kiša

kad netko ode
mjesto mu zjapi
prazno
i možeš sjesti tamo
da te još malo grije
znaš da je bio, sjedio
sve dok je još toplo

što ako ne dođe nitko
a čeka ga mjesto
čeka ga
a on ne dođe?
šteta
bit će teško
držati to mjesto
tako toplim i udobnim

napisat ću oštru predstavku
gradskim vlastima
možda i šire
ne samo da se troše pare
na kojekakve besmislice
kao što su strasti, čežnje i nadanja
nego se dopušta i
neviđen hohštapleraj –
prazno mjesto
koje više ne želim,
ne želim,
ne želim
grijati uzalud.

Radna verzija pjesme o portabl ljudima, premalim za velike žene, ili da naslov bude, po onoj clarckovoj, kraj djetinjstva?

Dok sam bila mala
Bila sam tako mala
Da sam bila manja od bicikla
I svi su bili tako veliki
da nisam čula
o čemu govore
bili su preveliki

onda sam bila malo veća
tek toliko da mogu čuti
sve što govore, ali sam i dalje
bila mala, manja od
maminih cipela, a svatko je stao u
vlastite cipele, a divovi u daljini
oni su nosili svoje divovske cipele

onda sam još narasla
taman se dovoljno rastegnula
da vidim da ima i manjih ljudi
manjih od mene
i onih koji su tako veliki
da ih nikad neću stići razgledati
sa svih strana

i dalje mi se ponekad čini da se širim
i debljam, kažu da je to
normalno za moje godine
klimakterij, štitnjača, što li?
Paaa, gledajući s pozicije
Visoke, široko razbacane žene
Sve mi se nekak čini
Da su oko mene u pitanju, hmmm
Antropoidne portabl- verzije?

A divovi su ostali divovi
Nedostižni i stameni.

No sad me već situacija
Ozbiljno zabrinjava!
Vaga stoji na mjestu
A drugi mi se čine sve manji i manji
Tko je tu jeo one lude gljive
Pijuckao čarobne napitke?
Portabl ljudi, dakako,
ni ruku da pruže, prekratke im

ponešto se i može izvući
na nanotehnologiju
sad je sve toliko uznapredovalo
sve strpaš u stick, pod prst stane.
No zašto mi se ljudi čine
Sve manji i manji i manji
Nemaju više ni ruke da mi pruže
(kunem se, na strogoj sam dijeti,
cipele ni broja veće!)
ljudi poda mnom sve manji i manji
a divovi su i dalje
tako nedostižni i stameni?

Jedan čitac uzdahne:
Ahahah. jako lijepo.
aliiii....

Drugi vrti glavom:
Opasno!

Zabrinjava me očiti negativizam
prema mom poetskom uratku,
ta ovo je samo pjesmica,
otkad su pjesmice opasne –
pitam namrštivši čelo.

Odgovor dobijem u hipu, mudar i jasan:
Nekima jesu.
Nije jedna glava pala
zbog napisane riječi
jer se njena snaga očitala kao
opasnost
za nečiju
„istinu“

Hm, možda i jeste u pravu
No da bi glava pala, treba je najprije
Gordo podignuti

A u ovom jednostavnom slučaju
lakih stihova
postoje samo dvije verzije, jasna tumačenja:

- Daj pičke.
- Neću.

- Na ti pičke
- Neću.

Sve drugo ostaje otvoreno
na slobodno iščitavanje
umjetničkim konzumentima
i ovlaštenim kritičarima s certifikatom
za trančiranje pjesničkih iznutrica

na pitanje tko tu koga
precizno možemo odgovoriti
samo ti i ja.

Skini sad s ramena
Te bijedne krpe što nosaju ih pravednici
I oni što pravilnike o čestitosti uče napamet
Ne registriram predmete unutar crte neživosti
Pa slobodno razaraj bedeme svoje svete ispravnosti
Kulu bjelokosnu u kojoj ti
Duša strepi od urokljivog pogleda
Kamen po kamen satri zidove
Što podigli su ih strahovi i nadanja
Nekih potpuno drugih ljudi
Otrgni sumnjivi sram urastao kao korov
Lišaj nametljivih prošlih riječi
Baci ih daleko
Nek žderu meso podatnijih od tebe
Otvori svoje trgove, ne skrivaj ih drvećem
Ni poniznicima koji se okupljaju kao jeka čežnjivih sjećanja
I klanjaju bogovima
Zatečenim na ruševnim oltarima

A gledaj, stvari su zapravo
vrlo jednostavne
Ovdje smo samo ti
Ovdje smo samo ja
Ovdje smo samo mi
Dok vodimo ljubav
U ovo nježno jutro

pala
mi je
kap
tvojega soka
na usnu
soka
životvornog

ne budi
škrt!

pusti me
da ga posrčem žudnjom
da se napojim
tvojeg
izvora

uzalud oblačiš odijelo
pristojnosti
i distance osobnog prostora

ja vidim te golog

nema koprene prošlosti
nevine čistoće svilenih ponjava
ponosa, stida i obzirnosti
jer tako nalažu pravila o
dostojanstvu i časti

vidim te golog

uzalud širiš dlanove
i kriješ neprikladne ožiljke
koji su tako neestetski i sramotno jasni
rane što zjape, a nisi ih isprao do kraja

vidim te tako golog

jer gol sjediš na svom pustom kamenu
a oko tebe je uredni urnebes užurbanog grada
kojeg si sagradio u mislima
tvoja osobna barcelona
i ne vjeruješ mi kad ti kažem

da vidim te potpuno golog:

bah, tako gledaju samo prepohotne
i nedostojne žene!
pristajem na obranašku objedu.
tvoja ogorčenost ne mijenja činjenicu

da si gol
i da vidim te tako golog.

Opet slušam stare dobre stvari
I miriše mi štrudl od višanja
Šušti mamina haljina od ripsa
Dok skida brašnjavu pregaču s bokova

I slušam te male ljude u kutiji
Kako pjevaju, i tatu slušam
Kako pjeva. I smiješi se
I pružaju ruke jedno drugome
I plešu i pjevaju i smiješe se

Kad su otišli mali ljudi iz kutije?
Čudim se kako ih nisam vidjela
A bdjela sam čitavu noć da čujem kako izlaze
I pazila ujutro da vidim kako ulaze
A onda je mama okrenula zeleni valjak,
Čulo se klik i opet su pjevali, a ja ih nisam vidjela

I još čujem tatu kako pjeva stare dobre stvari
I ponekad zamiriši mamina štrudla od višanja

Vrijedi li dalje čekati male ljude iz kutije
Kad mama i tata više ne plešu
I tako se rijetko smiješe?

imovinsko stanje:
- dva pogleda u oči. namjerno
- još dva. slučajno
- ovlaš poljupčić. komada tri.
u razumnim okolnostima
(tu se ne broji
rođendanski i oni holivudski, pred publikom.
- jedno grljenje oko struka
vrlo spontana radnja.
strasna!
trajalo je sekundu predugo
taman toliko da vide svi zainteresirani
- ruka oko ramena
uvijek u strogo prigodnim okolnostima
naravno.
ionako nema ni razloga ni svrhe da bude drugačije
- povremeni veličanstveni sjaj u očima uz komplimente o dobrom izgledu

utrošeno:
- nekoliko lijepih haljina
- satnica pred ogledalom
- skladište prepuno kritične mase strasti i neizvjesnosti
uz povremenu potrebu za hitnom intervencijom
da bi se izbjegla totalna katastrofa
- gomile higijenskih potrepština za brisanje suza,
razmazane šminke, deterdženta za pranje unterveša
potpuno natopljenog tjelesnim sokovima
ovdje se ušteda mjeri samo po nedostatku popravaka uslijed destrukcije pogodnih površina za rad. ne, nije bilo destrukcije i raubanja matrijala, jer nije bilo niti uporabne dozvole, a ilegalni rad rezultira visokim kaznama (ta ipak smo pošteni ljudi i nećemo ništa moralno neprikladno, to se podrazumijeva)

dodatno:
- nepredviđeni honorari
za tjelohranitelje emocionalnog integriteta
(čitaj: energija potrebna za suzbijanje nepoželjnih nuspojava kao što su
nekontrolirano bacanje predmeta nekome u glavu
fizički atak na nečiji lik&djelo
uništavanje tuđe imovine
koja se random našla na vidiku)
- zatim potpuno neprihvatljiv izdatak za previše ljubaznih osmjeha
neprofitabilnih
i sa strane marketinga totalno promašenih

može li se što ušićariti
na nekretninama?
ne.
ta cijene padaju starošću objekata
nije rentabilno.
postoji li mogućnost otkupa?
nagodbe?
ništa od toga.
nema zainteresiranih investitora.

daklem: na sastanku upravnog odbora zaključeno
(molim neka svaka stavka uđe u zapisnik!):
stečajni postupak neminovan!

pitam se jel uopće ostalo išta za ovrhu?