Morski vuk

Gledajući svakodnevno što čine špekulanti zajedno sa neodgovornim političarima i bankarima te sve veća neizvjesnost financijske krize zbog njihova igranja s milijardama (novcem svih nas) dodje mi da potražim sasvim novi kutak ispod ovog neba negdje daleko bez svega gore navedenoga!

Ali
ako će to biti korišteno pozitivno
odnosno ako neće biti korišteno za nezakonita bogaćenja, korupcije i zatvaranje očiju pred mafijaškim poslovima a na kraju i suradnja.
Dakle i sa znanjem treba znati!
Treba znanje još u razvoju pozitivno usmjeriti i omogućiti mu pozitivan rad jer u suprotnom može znanje djelovati kontraproduktivno.

Tuto - Znaš li ti Muto da onaj tko je bliže vatri, bolje se i ogrije!

Muto - Istina je to Tuto, samo oni koji su biže vatri lakše se mogu i
opeći njome pa čak mogu i da izgore. Dok se to ne može dogoditi
onima koji su daleko od nje.

Tuto - Ali im se zato može dogoditi da se smrznu, daleko od vatre.

Muto - Neće im se dogodoti da se smrznu ako se prilagode
uvjetima u kojima se nalaze.

Tuto - Pa ako se prilagode uvjetima i oni koji su blizu vatre,
neće im se dogoditi da se opeku niti da izgore.

Muto - Eeee, to sam želio da čujem iz tvojih usta Tuto.
(dalje Muto priča u sebi)....samo kad bih ja znao ovom
Tuti sad lijepo objasnit da nije isto; "prilagoditi se uvjetima"
i prilagođavati uvjete sebi.

Mladi teže da se domognu što bolje diplome u što boljoj školi! I logično je to ako se želi steći znanje.
Međutim u svoj toj trici do diplome mnogi zaborave da je i životna škola jako važna, čak toliko važna da je se ne može zamijeniti ni sa najvišim i najboljim školama. Daleko od toga da želim potcijeniti znanje koje se stječe u školskim klupama. Ali u principu znanje koje se stječe životnom školom ne uči se niti u jednoj školi.
Ipak u današnje vrijeme postoje razne dodatne (privatne) škole i tečajevi gdje se može steći dosta od tog znanja koje je važno u životu a ne uči se u redovnim školama. Djeca pak najviše o toj životnoj školi uče od odraslih (u prvom redu od roditelja).
Tu i počinju nedoumice. Pitanje je koliko su odrasli (u prvom redu roditelji) spremni pružiti znanja iz te oblasti. A ima naravno i slučajeva kad su odrasli spremni pružiti jako puno iz te oblasti ali mladi su nezainteresurani, t.j. mladi u svojim glavama imaju neke druge (svoje) predstave o životu i ne žele nikoga slušati.
Takvi mladi su već u startu osuđeni na onaj teži životni put i ostaje im da sve to iskuse na vlastitoj koži pa tek onda nauče. Mnoge neugodne i jako loše, često po život opasne doživljaje morat će zbog toga nepotrebno osjetiti i na vlastitoj koži iskusiti.
Dakle!
Znanje se ne stječe samo u školskim klupama.
Potrebno je samo steći blagovremeno ispravnu sposobnost prosuđivanja; "što je dobro a što loše" - tu u startu je važno ne prevariti se. Kroz život će čovjek često susrećati se sa situacijama kada će nešto moći učiniti što bi za njega osobno bilo dobro i u njegovu korist ALI ako se to ne uklapa u okolinu i šteti joj, tad treba imati tu sposobnost ispravnog prosuđivanja i na vrijeme prosuditi "da to nije dobro odnosno da je loše". Ovakve i slične primjere se treba potruditi na vrijeme prepoznati, naučiti, upijati ih iz svakodnevnog života kako bi se moglo uvijek ispravno prosuđivati u korist cijlog čovječanstva, naše okoline i na kraju samog sebe.  (na žalost mnogi prvo misle na samog sebe i tu pogriješe)
Teško bi bilo nabrajati sve moguće primjere iz životne škole na kojima se može dobro naučiti žovtno znanje. Ali jedno je sigurno! U ovom vremenu u kojem živmo puno je lakše doći i do ispravnog životnog znanja i može se mlad imati veliko životno iskustvo i životnu žkolu. - Pitanje je samo što tko želi i u kojoj mjeri -

- Održano međunarodno testiranje svih zemalja da se vidi čija je politika najgluplja.
- I Srbija ubjedljivo osvoji tu titulu.
- Pitaju novinari Srbe: Pa dobro kako to ....
- A Srbi svi u glas: Mi smo hrabar, ponosan narod i nismo glupi kao ostali,
na sva pitanja smo hrabro odgovorili sa NE. Opet smo sve pobedili!
...... ovo je samo vic da se razumijemo

Prošlo je puno vremena dok nisam otkrijo i shvatijo da je Tito zapravo bijo veliki diktator. Svi koji su rođeni šezdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji priznat će da je u to vrijeme bilo nemoguće bilo što otkriti i znati o Titovoj diktaturi. U to vrijeme je Tito imao jako veliku moć u svijetu a u Jugoslaviji je bijo bog i batina. Djeca su od malena odrastala uz pjesmice; "Druže Tito ljubičice bela tebe voli omladina cela" ili parole "Tito partija - omladina akcija". Moram priznati da su se sve pjesmice i parole o Titu dobro rimovale, bilo ih je lako zapamtiti i pjevati. Naravno da tada nitko nije razmišljao da je to sve vješto odrađeno i pripremljeno u Titivom kabinetu kako bi se u glave naroda usadilo od malena da se Tita traba (ne mora nego treba) voljeti i cijeniti iznad svega. Uz takvo odrastanje je bilo nemoguće bilo što loše znati o Titu ili ti nedaj bože pomisliti kako se živi pod Titovom diktaturom. Ako je i postojalo takvih koji su to znali ili otkrili, morali su to dobro skrivati i šutjeti inače im se prikači epitet "državni neprijatelj". A to je značilo za takvu osobu najgore zlo. Policija i udbaši bi takvu osobu stalno maltretirali i progonili, smještali ih na goli otok (zloglasni Jugo-kazamat) a moglo se lako dogoditi i to da takva osoba jednostavno nestane bez traga.
Dakle samo su dvije mogućnosti postojale:
1. Ili voli i cijeni Tita i njegov režim (što više tu ljubav pokazuješ to su ti veće mogućnosti za bolje sutra).
2. Ili se pomiri sa crnom sudbinim što si otkiijo pod kakvom diktaturom živiš.
Ovo je moje otkriće do kojeg sam ja došao kroz odrastanje u Titovoj Jugoslaviji poslije šezdesetih, a sada ja to svoje otkriće i mišljenje demokratski slobodno izosim u javnost. Ni od koga ne očekujem da se slaže sa mojim mišljenjem i ovo moje otkriće nikako ne znači da u Titovom režimu baš ništa nije valjalo (za neke je itekako valjalo).
Da ponovim. "Dakle samo su dvije mogućnosti postojale: 1. Ili voli i cijeni Tita i njegov režim (što više tu ljubav pokazuješ to su ti veće mogućnosti za bolje sutra).2. Ili se pomiri sa crnom sudbinim što si otkiijo pod kakvom diktaturom živiš".

Kad sam bijo mali učili su me kako ću prve korake praviti.
savladao sam tu vještinu brzo (bar moji tako kažu) i prohodao. Nakon što sam naučio hodati, nešto me je vuklo dalje
pa sam počeo i trčkarati i za pravo trčati, nakon čega su uslijedile i raznorazne dječije akrobacije. Naravno da je tu bilo
i padova i da je često boljelo pa se zbog toga i plakalo a ponekad je bilo smiješno pa bi se svi smijali.
Prije mojih prvih koraka su slijedile moje prve riječi na koje
(moji kažu) da su dugo čekali ali kad je krenulo postao sam neumoran.
Sve je to već odavno daleko iza mene a ja sam se
u međuvremenu između ostalog učio i razmišljati. I tu su počeli problemi. Poželio sam donositi sam neke odluke a to je povlačilo konsultiranje sa mojima, pa ubjeđivanje, iznošenje mišljenja i stavova, saslušavanje
drugih pa na kraju saslušavanje samog sebe, traženje ispravnog puta za donošenje ispravne odluke. Nije bilo lako. Morao sam se učiti da nije uvijek dobro to što ponekad sam poželim u određenom trenutku.
Trebalo je sa željama uvijek ići na vagu i svaki put se prvo dobro konsultirati sa razumom pa tek zatim
donositi odluke. Lijek za sve probleme su bile jedino dječije igre i tu sam maksimalno uživao, prepuštajući se samo tom trenutku. Bio sam dijete prirode i osjećao sam sreću u duši, radujući se suncu koje je, u jutru izlazilo a na večer zalazilo. Promatrao sam s velikim interesovanjem kroz prozor kad bi kiša padala a znao sam i izaći i trčati po kiši, veseleći se mokrim kapima koje su padale s neba, a ja nisam znao zašto tako neumorno padaju. Snijeg je za mene bio prava dječija radost.
Pubertet je stigao nekako potpuno prirodno kao sasvim normalna stvar i tako je i prošao. Naravno da je tu bilo i prvog zaljubljivanja i svega što već ide uz to. Nakon puberteta sam se već osjećao nekako, zrelo, odraslo. Vrieme je došlo za usklađivanje duha sa tijelom i promatranje te proučavanje samoga sebe.
Volio sam uživati dopuštajući mislima da me vode i prepuštati se tim putovanjima gdje su misli neograničene, gdje se dobija osjećaj stapanja sa univerzumom. To još uvijek volim, to mi pomaže da održim ravnotežu između duha i tijela i u teškim trnucima.
Naše misli tj razum su kao kormilo na brodu kojim treba znati vješto rukovati da bi se održala ravnoteža i u teškim situacijama.

Vrijeme je došlo da odrastem i stanem na svoje noge. Školovanje je završilo, diploma je napokon stigla u ruke. Slijedi potraga za poslom. Na tom putu polako upoznajem svijet odraslih, mnoge ljude i neljude. Sad počinjem shvaćati zašto je najljepše doba dječije doba. Gledam svijet odraslih, možda još djetinjim pogledom i djetinjiom naivnošću, i sjetim se kako mladi uče od starijih i kako na oblikovanje mladog čovjeka utkeče naslijeđe i okolica.
Želim pričati o nadi, o vjeri, o jednom boljem sutra. A onda pogledam sve oko sebe, i okolicu i naslijeđe, i zapitam se: kako biti optimist u ovoj zemlji beznađa i, ponajviše, kukanja? Što danas naučiti od starijih? Zar je uistinu sve tako crno kako nam se govori? Kao da ne postoji ništa lijepo u ovom svijetu i u ovoj zemlji. Reoše mi da je život težak, da bi lagali ako bi rekli da nije. Da, često je grbav. Ali što je s nadom? Gdje nam je nestala vjera? Ima li nam onda smisla živjeti? Ili je sve to samo iskrivljena slika stvarnosti? Siguran sam da nam mediji i odrasli nameću ponekad onaj ružniji dio. Često i nas mlade krive da smo nektivni, pasivni. Nisu se zapitali jesu li i oni, možda, krivi za takvo stanje. Nije im palo na pamet da se i mi mladi često razočaramo njihovim (ne)moralom. Često se na izborima svi kunu u mlade i vele da će na nama svijet ostati. Opet se pitam: a što će od ovog svijeta ostati? Bolje rečeno: hoće li nam išta ostati? Naslijedit ćemo pesimizam, izokrenute moralne vrijednosti, napola već ubijenu majku prirodu. A mi bismi htjeli rasti u zdravom okruženju, barem s nadom i vjerom u bolje sutra. Ni to nam se ne dopušta. Već u srednjoj školi nam pune glavu kako se ne možeš upisati na fakultet niti ga završiti ako nemaš vezu. Ubija se u nama volja za učenjem, za radom i trudom, jer se učiti po navedenome ne isplati. Nekad mi se čini da se danas vezama sve treba zaslužiti. Tko je čuo za trud, rad i poštenje? Zar to nisu prave vrednote? I kad se dočepaš te diplome, opet ti treba veza da se zaposliš. Mnogi te usmjeravaju i u daleke zemlje, jer ocdje su, naime došla teška vremena. Ne mogu vjerovati u to. Zar nije bilo mnogo teže našim precima? Nekad nas je bilo i manje ali se optimistički borilo i radilo.Uvjeti su bili mnogo teži, nikad se nije posustalo. Vjerovalo se u Božije proviđenje, radilo se od jutra do mraka i nije se kukalo, a daleke zemlje nisu moja djedovina. I tako dok gledam (ne)ljude, uprem pogled u nebo i tihu molitvu šapućem: Bože, ja želim ostati dijete! Ne želim odrasti jer velika je mogućnost da neću postati čovjek. Morat ću igrati prljavo kao mnogi odrasli. Da bih opstao u tom svijetu morat ću postati ne-čovjek. Kad bi nas učili da se borimo, radimo i vjerujemo! Borba će prerasti u pobjedu, rad će uroditi plodom, a život je ljepši i lakše se podnosi s nadom i vjerom!
(Svjtlo riječi, rujan 2007, svijet mladih)
Ovakve priče uvijek duboko u dušu dotaknu ljude, a samo (ne)ljudi mogu ostati ravnodušni. I sam sam uveliko svjedokom ove priče. Svakodnevno slušam kojekakve kuknjave i vidim kako ljudi pokušavaju rukama i nogama i svim svojim silama pronaći nekakve veze, u naivnoj nadi za bolje sutra. Umjesto da se bore rukama i nogama i svim svojim silama, da svojim poštenim radom i trudom izbore svoje mjesto pod ovim nebom, a da bolje sutra ne očekuju preko noći.
Moja poruka je i mladima i starima: da se na život mora gledati i djelovati sa puno više optimizma i ljubavi. Optimizam i ljubav produciraju pozitivnu energiju za životom i vremenom donose sve bolje i bolje rezulrate, te se tako učvršćuje vjera.
Optimizam plus ljubav = je vjera!
Dakle formula je jednostavna i lako je zaključiti: da ako smo sigurni u vjeru da se ne treba plašti ni trenutaka kada je život težak, kao ni situacije kao u ovoj priči. Jer kad smo sigurni da imamo vjeru tad imamo i optimizam plus ljubav što znači da sebi nećemo dozvoliti da nas nikakva situacija pokoleba niti da posustanemo!
Vjera ne znači samo to da vjerujemo u Boga jer vjerovati u Boga znači vjerovati i u sebe. Ako smo izgubili vjeru u sebe (samopouzdanje) to znači da smo izgubili i vjeru u Boga. Vjerovati u Boga znači dozvoliti da se Bog nastani u nama, stoga se mora vjerovati i u sebe i nikad ne gubiti samopouzdanje.
I za kraj, da puno ne gnjavim: nije lijepo da ljudi dijele ljude na ljude i (ne)ljude jer ipak smo svi mi samo ljudi od krvi i mesa. I nismo bezgrešni, ali s vjerom možemo postići puno bolje. Bog nam je podarijo razum a mi treba samo da to najjače životno oružje ispravno koristimo!

Iskreno receno
vrijeme je jebeno
ali vjerujem da ce biti bolje
uz nesto dobre volje.

Vrapcicu moj maleni
dodji malo k meni
i pozuri,
ne cekaj da lisce
do kraja ozeleni
jer mogao bi
prokljucati vulkan u meni.

Mogao bih ti pricati danima i nocima i citati misli u tvojim ocima. Ali mene interesira kako najkrace stici do tebe. Trazio sam te u telefonskom imeniku ali ti ne bijase tamo, samo da znas to nije razlog da se ne upoznamo.

Ovako kaze Konfuzius
Tri puta vode do mudrosti: razmisljanje - ono je najplemenitije; odgoj - on je najlaksi; i iskustvo - ono je najneugodnije
-Razmisljanje zaista pomaze covjeku da donosi ispravne odluke cak i kad je najteze i samim time je plemenito.
-Odgoj nam uvijek servira netko drugi (roditelj, odgajateljica, uciteljica i cijeli tim profesora) zato i je nalaksi jer dok se oni muce oko nas, nase je samo da ucimo.
-Iskustvo se dozivljava na vlastitoj kozi i svaki promasaj i krivi potez ostavlaju tragove i moze da bude jako bolno, zato i je najneugodnije.

Sve se vise dogadja da zena ili muskarac ocekuju
od svog partnera ONO NESTO sto ce ih privuci
i sto ce tako jako zaiskriti kao neka nepoisiva
ljubavna svjetlost i na taj nacin otvoriti srce i
pokazati pravi put ka sretnoj ljubavi.
ONO NESTO za svakoga nemora biti isto.
Za nekoga moze to biti poseban smisao za humor
dok za drugoga moze biti to poseban pogled u
ocima ili romanticna dusa ili sasvim nesto deseto.
ONO NESTO je tako jako i neodoljivo i cvrsto
povezuje ljude a najbolje se primijeti kada se
pronadju dvije SRODNE DUSE. Tu se otkrije
ONO NESTO sto je nezamjenjivo nicim drugim
i daje cijeli smisao zivota, ulivajuci posebnu
energiju i nadahnuce za srecu u zivotu.