TRIDESET TRI SAMCA I NEKOLIKO PAROVA

Nedugo nakon što sam se zaposlila, iznenada je od srčanog infarkta u 44. godini umro suprug jedne kolegice, a meni, u mojoj tada 24., nikako, baš nikako nije bilo jasno što je njima da stalno ponavljaju «ajme, a tako mlad!». Jer sam mladom doživljavala sebe, one s 30 starijima, one blizu 40 starima, a sve iznad toga legitimnim kandidatima za srčane infarkte i prirodne smrti. Pa i da mi je tada netko prišapnuo da ću upravo u godinama bliskim pokojnikovoj dobi ponovno protrljati oči, udahnuti punim plućima, zavrtjeti se kao zvrk, ludovati, ljubiti, smijati se i tugovati stoput intenzivnije nego što sam tada, kada sam mislila da mudrija, iskusnija, luđa i ljepša ne mogu biti, ne bi taj šapat dosegnuo dalje od vanjskoga uha. To je moglo učiniti i jest učinilo samo iskustvo i vrijeme.

Nakon što sam došla na Iskricu, u jednom sam profilu na pitanje koji bi odgovor volio znati odmah na prvom spoju pročitala odgovor koji je glasio otprilike ovako: Volio bih saznati koliko će joj vremena trebati da se skine s Iskrice. Nasmijala sam se, ali zapravo ne shvaćajući moguće slojeve ispod te duhovitosti. Jer mi je Iskrica tada, kao i većini juniora, bila samo dejting sajt, a ne društvena mreža (u doslovnom smislu tog izraza). I to je moglo učiniti i jest učinilo samo iskustvo i vrijeme.

Kao što je učinilo još mnogo, mnogo toga.

Pa npr. sada znam da ubračeni, za koje sam se u početku čudom čudila da uopće ovdje tako jasno i glasno postoje, nisu nužno ni bećari ni plačipičkice, ni ljigavci ni žderonje gladni pogače preko kruha, jer je duša ljudska valovita i slojevita i ništa ne mora biti kakvim se čini.

Sada također znam da se virtualni prsti, za koje sam u početku mislila da su samo lepršavi bezazlenci, mogu protegnuti tako snažno i tako daleko da ispremeću znakove kraj stvarnih puteva, slučajno, sudbonosno, radi zabave ili pak iz zloće, zaključit će namjernik ovisno o tome je li se na toj cesti razbio ili se razvio.

Nažalost, sada znam i to da ne postoji dno dna neuljuđenosti komunikacije, uvijek se može još niže.

Ponešto sam i utvrdila, već poznato gradivo o žongliranju istinama i lažima, krvnicima i žrtvama u stalnoj izmjeni uloga, masovnoj psihologiji i individualnoj psihopatologiji, posljedicama glasnog iznošenja mišljenja i stavova, brendiranju, etiketama, i pameti bez pokrića.

Ali važnije od svega jest to da sada znam koliko se u virtualitetu može duboko, svestrano, punokrvno i neodoljivo uživati, i da su ti užici neovisni o dobi, motivaciji ili namjerama, kao i to da se virtualna poznanstva mogu pretočiti u neke od najbogatijih odnosa u stvarnom životu.

Bez Iskrice, a osobito bez bloga, ništa od navedenoga ne bih razumjela. A ne bih upoznala ni ovoliko sebe koliko sam upoznala, jer me blog potaknuo da pišem.

Zbog svega toga, a ne samo zbog tratinčica u očima, odlazim odavde laka koraka, zahvalna, zadovoljna, pocupkujuća.

Jedino, kao i za svaki pravi gušt, kažu da vrijedi ono "ako jednom, onda uvijek". Hm, jednom iskričar(ka) – uvijek iskričar(ka) / jednom bloger(ica) – uvijek bloger(ica? Pa, ne preostaje mi drugo nego i tu provjeru prepustiti iskustvu i vremenu.

Pozdrav svima!