Riječi i slova

Bio nekoć neki bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i magarca. Odlučili su otputovati kako bi radili i upoznali svijet. I zaputili se sa svojem magarcem.
U prvom su selu čuli komentare: „Pogledajte samo ovog neotesanca. Dok on jaše na magarcu, njegovi roditelji moraju iza njega klapati.“
Na to žena reče svom čovjeku: „Nećemo dopustiti da ljudi pričaju loše o nešem sinu“ Čovjek skine dječaka s marca i sam ga zajaše.
U sljedećem selu čuli su kako ljudi govore: „Vidi ovog bezobraznika... Pušta da mu žena i dijete pješače, dok je on zajahao magarca. Nakon toga su zamolili majku da se popne na magarca, dok su otac i sin vodili živinče.
U trećem su selu čuli kako ljudi govore: „Jadni čovjek! Premda je cijeloga dana teško rintao u polju, prepustio je ženi da jaše na magarcu. K tome i vidite to jadno dijete. Pored takve nemajke ono se nema kada radovati ni nasmijati. I nastaviše put jašući svih troje na magarcu.
U sljedećem su selu čuli komentare od ljudi: „Pa ovih troje su zbilja stoka u usporedbi sa živinčem na kojem jašu. Pa slomit će jadnom magarcu kralježnicu pod svojom težinom. I odlučiše da će svih troje ići pješke pored magarca.
U sljedećem selu nisu vjerovali svojim ušima kad su čuli kako ljudi govore: „Pa pogledajte samo te idiote! Pješaće premda imaju živinče koje bi ih moglo nositi.
Rezultat:
Drugi će te uvijek kritizirati, vrijeđati i psovati, i nije jednostavno susresti nekoga tko će te prihvatiti onakvim kakav jesi. Stoga živi onako što smatraš ispravnim i idi kamo te srce vodi.

Život je kazališni komad bez prethodnih uvježbavanja. Stoga: pjevaj, budi nasmijan, pleši i voli... I živi svaki trenutak svog života... prije nego padne zastor, a komad se završi bez pljeska publike (Charlie Chaplin)

Bog ne stvara životne nevolje.
Sam ih odabireš
kako bi ti pomogle u usavršavanju


Sylvia Browne - KADA BISTE VIDJELI ONO ŠTO JA VIDIM
Načelo XIII.


... Vidite, na Drugoj Strani kažemo: „Ah, ja to mogu“, Tako odaberemo rezne teškoće koju u stanju blaženstva smatramo da možemo svladati kako bismo duhovno napredovali prema Bogu. A tada silazimo na Zemlju i poželimo izmijeniti svoju kartu. Istina je da je možemo neznato mijenjati, ali njezine najvažnije značajke ne možemo izmijeniti.
Tako odaberemo ugovor za dobroga Boga bez ljudskih značajki, koji nam omogućuju naučiti ono što Sam/Sama već zna. To je vrlo slično simbolizmu iz Knjige postanka, kad Bog izjavljuje da učimo silazeći na Zemlju i obrađujući polja te rađajući u mukama, nakon što su Adam i Eva pojeli jabuku sa stabla spoznaje. Negativnost je, nažalost, dio te spoznaje, sviđalo se to nama ili ne. Ako ne doživljavamo teškoće, ne upoznajemo samoga sebe i ne možemo unaprijediti svoje znanje i dušu.
Ova privremena razina postojanja postoji zbog toga što je Bog dopušta. Kao naš Stvoritelj, Bog nam je ujedno i Otac i Majka. Roditelji mogu potvrditi da puštaju djecu od kuće kako bi učila, pa je logično da i naš Stvoritelj čini isto, jer želi da steknemo znanje.
Naša su djeca dio nas, kao što smo i mi dio Boga. Ljubav prema njima, patnja zbog njihovih pogrešaka i suosjećanje u boli svojstveno je ulozi roditelja. Shakespeare je pogodio bit rekavši: „... dječja je nezahvalnost oštrija od zmijinoga zuba!“ Uzgred, (i ovo ne govorim samo zato što sam majka) kad dijete skrene s pravog puta, zašto se psihoterapeut najprije usredotoči na majku? Istina je da je majka srce doma, a što je s okrutnim ocem koji zapostavlja svoju djecu?
U svakom slučaju, roditelji svojoj djeci nastoje osigurati siguran dom pun ljubavi; nastojimo ih zaštititi kako god možemo, ali ne možemo živjeti njihove živote umjesto njih. Zašto bi naš Stvoritelj bio drugačiji? Zbog toga je zemaljska razina tek privremena postaja u našemu postojanju. Istinska stvarnost je naš dom na Drugoj Strani, sigurno okružje ispunjeno samo ljlubavlju. Na Drugoj Strani nema negativnosti ni zla, a naš nas Stvoritelj toliko voli da tu razinu čini istinskom razinom postojanja naših duša.
Dakako, od pamtivijeka nam govore da bogovima moramo ugađati žrtvama i pokorom (dodala bih: prema pravilima koja su donijeli ljudi) jer će nas u suprotnom zadesiti njegov gnjev u svakojakim oblicima, od propadanja usjeva, pošasti i rata do gubitka voljenih osoba. Štoviše, u ne tako davnoj prošlosti dijete niste mogli pohvaliti zbog straha da bi Bog ili tobožnji demon mogao osjetiti zavist i uzeti dijete. Moja mi je baka rekala kako su joj, dok sam ja bila dijete, govorili da izgubimo ono što previše volimo. Ona je, dakako, znala da je to besmislica, ali ta crtica pokazuje kako nas neznanje sve može zatrovati. Ne mogu dovoljno naglasiti da Bog ne stvara negativnost u našim životima – sami je stvaramo.
...
Kad se dogodi tragedija, prirodno je upitati: „Zašto ja?“ Pa, zašto ne vi? Svi smo mi zapisali svoje karte kako bismo se usavršili. Tek kad stignemo do toga, odlučimo da to ne želimo. Međutim, vrlo je zanimljivo to što čovječanstvo ne želi prihvatiti odgovornost za bilo koji dio života te radije optužuje Boga. Svoje duše predajemo dogmi, tijela povjeravamo liječnicima, a financije prepuštamo drugima. Neki čak imaju zaposlenike koji kupuju umjesto njih! Doima se da više ništa nismo sposobni sami učiniti – nije ni čudo da se često osjećamo bespomoćno i beskorisno.

....
Upamtite da je vaš motiv za vlastiti pristup životu uvijek i zauvijek između vas i Boga. Svaka minuta naših života služi usavršavanju – mi se samo moramo sjetiti i shvatiti ih tako.
...
U školi ne možemo jednostavno otići k savjetniku i žaliti se, osobito ako smo sami odabrali predmete koje ćemo svladavati. Jednako je i u životu: zašto bismo Boga optuživali za ono što smo sami odabrali svladati? Zauzmemo li nešto optimističniji stav prema životu, ustanovit ćemo da svijet prema nama više neće biti toliko neprijateljski raspoložen. Pa ipak, neki pojedinci ne znaju uživati u dobrim vremenima i neprestano čekaju a situacija pođe po zlu.

...
I vama i meni najteže je prihvatiti da smo sami odgovorni za svoje karte, osobito ako izgledaju doista loše. Mogli bismo se pitati: Zašto sam zapisao jedno, a želim drugo? Pa, neki od nas sjećaju se prošlih trenutaka u kojima smo bili sretniji, ili se sjećamo Druge Strane, gdje je sve bilo savršeno. Ta sjećanja dopiru do nas i u nama bude čežnju za domom.
...
Kako vam ovo načelo može pomoći?
Život čine krugovi u krugovima: ulazite, vraćate se i kružite sve dok se ne vratite kući i ostanete ondje. Znam da ste se vjerojatno osjećali napuštenima poput Joba u Bibliji – osjećate da vas je Bog zapostavio, da je dopustio da vam se štošta dogodi ili vam je to sam učinio. Ništa od toga nije točno. Stoga, umjesto da Boga optužujete za nevolje koje ste sami odabrali, optužite sebe za to što ih ne podnosite smjerno i dostojanstveno. Čak i ako katkad morate stisnuti zube i izdržati, kad dođete na Drugu Stranu, barem ćete znati da ste dali sve od sebe.
Sindrom „jadan ja“ samo vam donosi još više negativnosti. Takav stav jača sve dok se ne utopite u moru samosažaljenja ili osjećaja „Zašto mi je Bog to učinio?“ Dokle god ne prekinete taj obrazac, osjećat ćete se poraženo, a snaga koju vam je Bog dao oslabjet će u vašoj duši. Osjećat ćete se napušteno i usamljleno i bit ćete skloni reći nešto poput: „Što sam to učinio u ovom ili u nekom drugom životu da sam ovako kažnjen?“ Niste učinili ništa – osim što ste možda preuzeli tešku kartu iz koje ćete učiti, položiti završni ispit i unaprijediti svoju dušu, koja prebiva u vrlo privremenom tijelu.
Dakle, kao što ja radim na svojoj naprasitosti, i vi morate prevladati određene značajke svoje osobnosti. Drugim riječima, morate se suočiti sa životnim problemima, ali i s problemima u sebi. Doista nije važno samo što prolazite, već i kako s time izlazite na kraj. Vanjski je svijet tek pokusni poligon, a vi ste ovdje da biste iskušali svoju unutarnju bit ili dušu te ustanovili kako svladavate takve prepreke.
Istina je da danas nalazim više ljudi u njihovim posljednjim životima no što sam ih nalazila u proteklih dvadest godina – ja sam među njima. Tomu bi mogla biti dva razloga. Jedan je istrošenost – ljudi su jednostvno siti ovoga svijeta koji obuhvaća ljepotu, ali i mnogo mržnje, rata, stresa, okrutnosti i tako dalje. Mnogi ljudi s kojima telefonski razgovaram i kažem im da je ovo njihov posljednji život, na ovaj ili onaj način odgovore: „Ah hvala Bogu! Znao sam to i ne želim se više vratiti ovamo. „I sama sam mnogo puta rekla da se približavamo svršetku.
Drugi razlog jest moje uvjerenje da su mnogi ljudi proživjeli mnoge živote i osjećaju se spremnima za završni ispit. To je nalik školi: katkad može biti teška. U nekim biste predmetima mogli uživati ali druge mrzite ili padate pa ih morate ponavljati ili smatrate da vaša ocjena nije točan pokazatelj vaših sposobnosti pa se potrudite malo više. Ja sam mrzila matematiku a osobito algebru ali sam se uz dodatnu pouku provukla. Nikada je nisam koristila niti je istinski svladala ali sam taj vražji predmet položila isključivo zahvaljujući upornosti. Škola je bila ispit muke, ustrajnosti i strpljenja, ali je bilo i divnih predmeta: zanimali su me književnost, drama, humanistike znanosti i povijest. Kad ste spremni položiti završni ispit kao i u životu nestrpljivo iščekujete početak drugoga vida vašega istinskog postojanja (poput povratka kući). Svladali ste pouke i stvarnost počinje.
Kaže se da bismo trebali iskoristiti dan. Pa ja iskorištavam trenutak. Doista ste okruženi obiljem ljepote sjaja i ljubavi, ali to ne opažate jer ste usredotočeni na sažalijevanje samoga sebe. Sve je veoma jednostavno: Bog je doista na svojemu (i našemu) nebu i u vašem će svijetu naposljetku sve biti u redu. Ako nije izvana potrudite se da bude iznutra. Ako nevolji pogledate u oči i ne trepnete iz nje ćete izaći kao pobjednik – osobito ako se budete podsjećali kao što su to čiili svi proroci i glasnici da je ovo prolazna postaja i da ćete se uskoro vratiti kući.
Stoga se uspravite, smognite hrabrosti i dostojanstva te se s ovim teškim svijetom suočite podignute glave. Znajte da ćete to prebroditi.

Perma itsraživanjima jendog engleksog Sveuičlišta, poptuno je sveejdno kjoim se resdolijedom pšiu solva u nkeoj rijčei, jeidno je btnio da pvro i psoljednje solvo bduu isparvno naipasni. Osatatk mžoe btii skorz izmejšan, a da rijčei iapk bduu lkao čitljvie. To se dogđaa sotga jer čvojek ne čtia sovlo po svolo, ngeo cjielu rjieč ojdednom.