Gotovo.

Umri ljubavi.

Zaklopi svoje crne oci po posljednji put i nestani.

Vrati nam mir.

Donesi tugu i bol.

Daj da isperem srce puno gorcine suzama.

Vratim samo lijepe uspomene.

Umri.


Ovo nisi ti.

Ovo nisam ja.

To nismo mi.


Kukavica nesmije pobjediti hrabrog.

Slabost ponos.


Umri ljubavi.


Neces nestati u zaboravu.


Srest cemo se opet negdje.


Umri.

Skoro pa postapalica u mojoj firmi...
Polako kontam kako sam ustvari nasao posao koji mi savrseno odgovara temperamentu...
Odoh...

Gassssssss...

Link

...kukavicu

Stajem malo s pripovjedanjem moje i njene proslosti.
Prekidam tijek uspomena kojima je bio cilj da izazovu tugu i sjetu u njoj.
Kajanje mozda.
Jer znam da cita ovaj blog.

I sad, pod pritiskom svojeg tvrdoglavog, eksplozivnog i pomalo agresivnog karaktera postavljam gore navedeno pitanje.
Sebi, njoj, Vama...

Kakva osoba moras biti da jednostavno, distancirano promatras kako tvoj ''obvezani'' svim silama i poznanstvima trazi nacine da unisti zivot, osveti se onome tko je dosao u tvoj zivot samo zato jer si ga trazila...samo zato jer ''obvezani'' nije imao ili je s vremenom izgubio ono cemu si se nadala?
Zivot covjeku koji te je znajuci za njega ipak pustio sebi blizu i dao ti sve sto je i sam imao?
Ha?

Ne, ne mrzim sve zene kako mi ponekad zna doci PM ovdje...i ne, ne osvecujem se ostalima zbog nje iduci iz jedne veze u drugu samo tako...ne predavajuci se u potpunosti vise nikome.
Prolazim kroz jedan period koji je kazu normalan...iako ponekad kod mene i prenaglasen zbog dinamike kojom sam ga ''odradio''...

Mrzim njen tip osoba...iako mi je jos nejasan zbog sutnje iza koje se skriva...

Zivoti ljudi upletenih u sve nisu igra.
Mozda jednoj zeni koja se nalazi u sredini sve to i izgleda zanimljivo...mozda ju i zabavlja dokazivanje koji od njih dvojice moze vise ili ce pokazati vise...kao u srednjem vijeku dok su se organizirali dvoboji...samo sto su sada puno ''kulturniji'' i maceve su zamjenile veze, poznanstva i slicno...sudovi...tuzbe...

Gdje je savjest tu?

Ljubavnik postaje nize rangiran samo zbog prstena kojeg nije stavio?

Mrzim kukavice.
I ljude koji neznaju stati iza svojih odluka...pokazale se one na kraju lose ili ne...te se samo sakriti pod kamen i cekati da sve prođe.
Jer ponekad ne prođe.
Nisu bitni velicina, tezina ili ta poznanstva...bitna je ustrajnost u dokazivanju svojih uvjerenja.
Istine.

Granicim li s ludoscu?
Zasljepljen sam necime sto sam stvorio samo u svojoj glavi nesvjestan mozda i ociglednih lazi koje su dolazile s tvoje strane...
Neznam.
Ako i jesam svaka ti cast.
Odigrano je bilo vrhunski.
Ali na tu ulogu nisam pristao ako si mi je namjenila bez mojeg znanja.
I cijenu za to ces platiti.
Kakvu god.

Ucio sam te da budes snazna.
Nebrojeno puta ti podizao samopouzdanje isticuci kvalitete koje ni sama nisi znala da imas...
Kudio te kada si bila u krivu.
Cisto realan i sa dvije noge na zemlji.

Sta ti je zivot sad?
Buducnost?
Ponizna sutnja dok se oci ne zatvore posljednji put?

Jebes sve to.

Ne treba buditi animalno u ljudima ako si nespreman nositi se s time.
Ne treba ih ni ''voditi'' u uloge u koje znas da ce uci zbog svojeg karaktera.

Jer i najbolje dresirani pas ponekad ugrize trenera.

Slon koji je zivio 30 godina pod rukom vodiča na kraju izgazi do smrti istoga...svjestan toga da ce i njegov kraj doci vrlo brzo nakon toga...

A sve sta je zelio je bilo da ode natrag u prasumu...jer ga instikti tamo zovu.

Kukavice...nije vam to zivot.
Ma koliko god hrabrih pobjedili...uvijek cete biti nista vise nego - KUKAVICE.

A TO JE MISAO S KOJOM SI NECU DOPUSTITI DA IJEDNU NOC LEGNEM U KREVET.

Ma koliko god problema radi toga imao ili koliko god mi zivot zbog toga bio ponekad pretezak.

Link

Princezo, javi se
neke se pobede dobijaju na juris
ne tvrdoglavi se
priznajem javno
da se genijalno duris

S vremenom sam (ni sam to ne primjetivsi) polako ostao bez ekipe...
Pravdao sam i njih i sebe s recenicama ''odrasli smo, udaljili se...'' ali ustvari to nije bila prava istina...
Ja sam otisao...
Otplovio u svoj svijet građen samo oko tebe...a oni...oni jednostavno nisu vise mogli zatvarati oci na svaki moj odlazak od stola kada bi na mobitelu osvanulo tvoje ime ili opravdanja ''nemogu sada, ocekujem njen poziv''...
Tesko im je bilo razumjeti da sam se morao javiti...ili cekati...jer nisi bila slobodna kao ja...i ti su trenutci bili rijetki i ukradeni...

Poceo sam i poprilicno piti tada znas?
Skrivao sam to dosta vjesto...dok i sama ne bi skuzila ujutro po zbrljavljenim porukama...ali samo bi im se smijala...ne shvacajuci sta se uistinu zbiva samnom...
Vino je tjeralo nesanicu...i ubrzo su butelja i pol postale ''normalno''...
Smirivale su me prije lijeganja u krevet dok bi na google-u pregledavao slike Osijeka i trazio tvoju zgradu...park kojim seces...proucavao kartu grada...samo kako bi dok razgovaramo u mislima mogao projicirati kuda se kreces ili sta tvoje oci gledaju...

Zelio sam ti biti blizu...

I znas...moram ti jos nesto priznati...

Nismo se prvi put susreli u Zatonu.

Ne.

Vidio sam ja tebe i prije.

Dosta prije.

Nekoliko tjedana nakon onog prvog prijelomnog trenutka.

Sjedio sam navecer s J u Skalinadi...i opet je tlacio s pricama o tebi, svojim snovima, sumnjama...kao mnogo puta prije...sve dok u jednom trenutku nije pukla i rekla ''budalo, pa ti ni neznas je li ta zena stvarna...sta imas od nje? Sliku i glas? A sta ako je to samo stara oronula baba koja zahebava ljude okolo jer joj je dosadno?''

Šok.

Nevjerica.

Sta ako?
Zar uzalud ludujem?

Moram te vidjeti.

Moram znati.

Sjeo sam u auto iako su vec dvije boce vina bile u nama...i sa samo milju kuna krenuo u nepoznato...prema Osijeku...na drugi kraj Hrvatske...

Duga je to voznja bila.
Negdje pred zoru sam stigao pred tablu s imenom tvojeg grada...
Osjecaje koji su tada divljali u meni je tesko opisati...
No ponajvise veliki strah...

Od nepoznatog.

Zgradu sam pronasao bez problema.
Kao da sam oduvijek dolazio tamo...

Parkirao ispod onih topola i samo se umirio.

Gledao jutro kako se budi.
Slusao nove zvukove.
Upijao mirise.

I cekao.

Muki sam prvu prepoznao.
Bila je ista kakvom si je opisala.

No vodio ju je neki muskarac.

Kratkom vjecnoscu cu opisati onaj vremenski period dok se mozak borio s istinom da je to ON.
Da, bio je to ON.

Proucavao sam ga.
Pazljivo promatrao svaki detalj na njemu...
Nacin na koji hoda.
Odjecu koju nosi.
Frizuru.

Jer bio je nista drugo nego rival.
Neprijatelj.
A da ni sam toga nije bio svjestan.

Kratko mi je uhvatio pogled.
Mislim da ga je vise zainteresirala rijecka tablica.
I samo je produzio dalje...
Vratio psa u zgradu i opet se spustio dolje u auto...te otisao na posao...

Kao uvijek poslala si mi odmah poruku s pitanjem jesam li budan...

Odgovorio sam potvrdno no ujedno slagavsi kako mi nije dobro te nisam ni otisao u radionu...ostao sam doma i jos malo cu odspavati...

Uzvratila si poljupcem...i rekla da se javim kada se probudim...

Preostalo je nista drugo nego opet cekati...

Sjecam se umora koji me obuzeo...umor u kombinaciji s mamurlukom...
Minute su prolazile kao sati...
A ja sam samo cekao...
Nespreman priznati ti tko sam i gdje sam...kukavicki skriven u veo tajni pred tvojom zgradom...

I tada...negdje oko 11 upalilo se svjetlo u tvojem portunu...

Znao sam da sigurno ti silazis dolje...

Kako?

Samo osoba koja losije vidi bi palila svjetlo usred bijelog dana...

Sjena koja polako silazi se ocrtavala kroz katove...

Nije te dugo bilo tog jutra...
Neuobicajeno dugo...
Mislio sam da te opet migrena dohvatila usred noci...kako je cesto znalo biti prije nego bi ''dobila''...

I onda je dosla.
Kratka poruka s jednom recenicom.

''Mislim da se zaljubljujem''

Svijet mi se stresao iz temelja.
Osjecaji su navrli...pomijesani u jedno klupko neprepoznatljivosti...od srece sto je jedna ''velika'', odrasla zena starija 8 godina od mene nasla ljepotu u zvijeri kakvom sam se uvijek nastojao prikazati...pa sve do tuge jer sam znao kako sam te obmanuo...fizicki...

Tisuce pitanja sta uciniti su mi tog dana prolazile glavom...
Sakrio sam se iza sutnje koju sam opravdao zauzetoscu poslom...iako nikada kao tog dana vise gresaka u zivotu nisam napravio...

I znao sam da moramo oboje pregristi ''govno''...

Rekla si da ces poslijepodne otici kod Dubravke zaliti cvijece te cemo tako imati malo vise vremena nasamo...

Drhtao sam kad sam dobio poruku ''nazovi''.

Osjetila si odmah u mojem glasu kako nesto nije dobro.
Dok sam skupljao hrabrost da ti kazem pokusavala si pogoditi o cemu se radi...znatizeljna i nestrpljiva kao uvijek...

Zapoceo sam...onim svojim jednolicnim tonom koji ti je uvijek govorio da me nesmijes tada prekidati...

Sve...od sebe...pa do istine koju sam saznao o tebi...

Sutila si dugo nakon toga.

I samo kratko prozborila ''ovo mi je valjda lekcija da se okrenem svojem braku''.

Pogodila si me time vise nego ijednom uvredom na koju si imala pravo u tim trenutcima.

Zavrsitao sam u sebi - ''ne, nije istina, ja te volim iako nisam ni velik, ni crn ni plavook''...ali te rijeci nikada nisu sisle s mojih usana...

Otisao sam se voziti te noci...sam...u nepoznato...dok si ti slala poruke ''kako si'', ''molim te javi mi se'' i ''brinem''...

Tek pred zoru sam se odlucio okrenuti i vratiti doma...

Bolila me moja ljubav prema tebi.

Jako.

Nista vise nije bilo isto slijedeceg dana.
Pitala si me i tko sam ja uistinu...na sta nisam imao snage odgovoriti ti...bojeci se da neces moci uistinu nastaviti samnom iako si ti bila prva koja je rekla ''bitno je ocima nevidljivo''...

Tjesio sam te danima poslije toga...ponavljao ti da te uistinu volim...i da se sramim vise nego ikada u svojih 30 i nesto godina...zaboravljajuci i ne zeleci ti predbacivati sto je ''u dugoj vezi'' bilo ustvari ''u braku''...

Rekla si da cemo ostati prijatelji unatoc svemu...prihvatio sam to. Drugog izbora nisam imao ako sam zelio zadrzati tvoju blizinu.

Sakrio sam i svoju ljubav prema tebi...iako mi se ponekad znalo potkrasti koje ''volim te'' ili ''njezan poljubac za lake snove''...

Ponekad bi ti poslao i neki poklon...podlo kupujuci opet tvoju paznju...uvlaceci ti se pod kozu...dok mi se nisi vratila i opet pocela onako kao u pocecima pricati o svemu sta te tistilo...

Poceo sam opet izlaziti tada...svaki vikend...opijajuci svoju tugu alkoholom...ali pisuci ti poruke svake te noci...opisujuci sta radim i gdje...
Ali nikada ne prelazeci granicu ni s jednom od tih cura koje su dolazile i prolazile...

Postujuci obecanje koje sam ti dao.
Obecanje ne da ti necu reci ako budem spavao s ijednom kako si me molila...vec da uopce necu imati nista s ijednom dok si ti kraj mene...

Smijali su mi se frendovi...ozbiljno...

''Budalo! Kraj tebe zgodna cura od krvi i mesa a ti usred Hemingway-a saljes poruke udanoj zeni koja spava kraj svojega muza??!
Kretenu!''

Nisu razumjeli.
Mozda ni danas ne razumiju.
Ali zbilja nisam htio izgubiti osobu s kojom sam mogao podjeliti najskrivenije bolove i frustracije kroz koje sam prolazio doma...
Niti sam htio povrijediti onu koja je tada polako gubila svoj najveci oslonac - majku.

Bili smo dva invalida skrivena iza dobre fasade...
I polako zapocinjali taj dvostruki zivot...

...

Bili smo sve ono sta smo zeljeli biti.

Tog ljeta sam posljednji puta otisao na Zrce, sjecas se?
Jedan vikend.
Ja i ekipa...
5 slobodnih budala naoruzanih zeljom za zabavom i hrpom alkohola.

Sjecas li se i mog zadnjeg extacy-a kojeg sam izbrijao sjedeci na plazi i tipkajuci s tobom do dugo u noc...dok je on spavao a moji lovili komade po Papay-i i Calyps-u?
Nikad ti nisam rekao da su mi se smijali slijedeceg dana...sprdali jer sam ''krivo zabrijao''...a ja sam samo zelio pokazati ti kako mogu odrzati obecanje da te necu prevariti...

Prevariti...

Zenu za koju sam u medjuvremenu saznao da je udana...
Kako ljubavi?
Pomocu onog drugog broja s kojeg si mi poslala mms-ove...onog koji je glasio na Sandru *****, vlasnicu obrta ********...prezimena toliko jedinstvenog da je samo jedan telefonski broj u cijelom Osijeku glasio na njega...naravno pod muskim imenom...
Zenu koja je svake noci lijegala kraj svojeg ''zakonitog''...

Ali...sutili smo oboje...zarobljeni u tom svijetu maste...bijegu od stvarnosti...
Pricali i tipkali van granica svega normalnog...
Sjecam se i pogleda T-Mobile-ovog prodajnog agenta kada mi je dosao u firmu da ukljucim neku ''jacu'' opciju za poruke...pogleda nevjerice na cifru od 3-4500 poruka mjesecno...i njegovog odmahivanja glavom uz recenicu ''ne, takvu opciju nazalost nemamo''...

Polako si postajala sve veci dio mojeg zivota...toliko da bi se svaka i najmanja devijacija u nasem dnevnom ritmu odrazila na moje raspolozenje...
Da...razvila se neka cudna ovisnost.

Pricala si mi dosta o svojoj proslosti...priznavala stvari koje ni najbolje prijateljice nisu znale...
Tako i avanture prije mene...

Neznam zasto no boljele su me.
Ozbiljno.

I onaj one night stand u Zatonu na igrama a i Zagrepcan koji te nakon tri godine samo tako ostavio prestavsi se javljati...
Opravdavala si i njega i sebe s recenicama kako ste oboje bili zauzeti...ili kako to nije bila ljubav...

Zaplakala si kad sam ti predlozio da i ja i ti malo usporimo te se probamo ne cuti nekoliko dana...

Te suze su me slomile.
Zbog tih suza sam si dopustio da te zavolim do kraja.

Ali...cak ni sada dok ovo pisem ja neznam jesi li ti mene ikada voljela ili ti je samo trebala paznja...rame na koje ces se nasloniti dok je majci bilo sve gore i gore a tvoje nesanice zbog brige sve cesce...

Grizle su me one slike najboljeg prijatelja koje sam poslao kao svoje.
Izjedale...
Do mjere da su se pojavile i moje nesanice.
Postajao sam sve nervozniji...umirivala si me misleci da je sve samo zbog roditelja...i njihovih odvjetnika koji su unistavali sve lijepo, svaku uspomenu koja me vezala uz rijeci ''mama'' i ''tata''...

Koliko je snage tada bilo u tebi moja ljubavi...tek sada to shvacam...snage i strpljenja koji su obuzdavali moja divljanja...tuge...

Koliko sam izdrzao?
Ti bolje pamtis...
Mjesec dana je li tako?
Vec smo bili debelo u razgovorima sjecam se...i telefonskim mazenjima...kradjama slobodnih trenutaka za sex preko zice :-)

I tada je dosao onaj prvi teski dan za oboje...

Vise te nema...otisla si...vratila se zivotu kojeg si imala i zavrsila svoj izlet u ono o cemu si citala u svim knjigama koje su ti prosle kroz ruke...ili slusala od svojih prijateljica koje nisu imale ''njega'' da mu se obecaju do kraja zivota...
Ostavila si me s uspomenama i okusom gorcine...
Gorcine koja vec mjesecima izjeda razum i srce.

Pitam se hocu li ikada vise moci voljeti kao sto sam volio tebe.
Ili barem mrvicu manje?

Jer...neznam kako ti ovo reci...ali...cekao sam te cijeli zivot.

Bilo ih je i prije tebe...ludih mladenackih ljubavi dok je tijelo trazilo svoje...zujalo od jedne do druge potpuno nesvjesno toga sta treba raditi...slusalo instikte no emotivno nespremno na ista vise...nezrelo...

I dosla si.

Mozda i kasno...tridesete su vec zakucale na vrata...

Pod okriljem ljetnje noci. 06.07.2009 u jednoj jedinoj poruci - ''Bernal zeli uci u flert s vama. Odgovorite s Da ako prihvacate poziv ili Ne ako ne zelite razgovarati''

Bernal? Nije li to muski nadimak upitao sam se?
Ali znatizelja i samoca su me natjerale da odgovorim.

Sjecam se tog prvog dugog tipkanja.
Sjecam se i svakog komplimenta za moju duhovitost ili inteligenciju.

Nisam se nadao da ces se vratiti i sutradan.
Ali poruka za dobro jutro me silno razveselila. Kao i virtualne domace kruske i breskve koje si mi poslala...opet si probudila osjecaj u meni da je nekome stalo...

Dani su prolazili a poruke su postajale sve cesce i cesce...od onih obicnih za dobro jutro i laku noc pa sve do iskrenih ''kako si mi danas''...
Otvarali smo se jedno drugome.
Otresali prasinu koju su vjetrovi zivota nanijeli na duse pune mladosti i zelje za srecom, ljubavlju, paznjom...

Pomagala si mi da prodjem kroz rastavu roditelja a ja (da nisam ni znao) tebi da se lakse nosis s majcinom borbom s rakom dojke.

Zavolio sam ton poruke.
Srce bi zakucalo brze a osmijeh se sam penjao u kutove usana dok bi uzurbano trazio mobitel na pretrpanom stolu ili u djepovima hlaca...

Sjecam se i veceri kada smo prvi puta vodili ljubav porukama...u masti sjedeci na balkonu hotela u Limassolu...

Cudno sam se osjecao jutro poslije...kao da sam izgubio nevinost...a ni glasa ti nisam poznavao...imajuci od tebe samo dvije slikice i stotine poruka...

Rekla si mi da si u dugoj vezi.
Rekla si mi i da tipkas kada mozes...

A ja sam lagao da sam visok i crn, plavih ociju...

(to be continued...)