Gotovo.

Ostanite sami.
Noć opet postaje duga.

...evo me...kratko navratih...

Tmuran dan u Rijeci...kisa navraca svakog trena pa ni pas nece dalje od tanke linije koja dijeli dvoriste od nogostupa...
Ne da mu se kisnut...pizdun jedan razmazeni...

Sami smo danas...od jucer jos...pa do sutra navecer...

I moram priznati kako je bas ta samoca koja je prije bila svojevrsno utociste sada postala teska.

''Sada'' ?

Da.

Zivimo s jos nekim.
S nekom da budem tocan.

Ono sta je u pocetku bilo samo druzenje preraslo je u vezu.

Unatoc razlici u godinama.

Unatoc razlici u visini.

Unatoc karakterima.

I...gre...

Sa svim svojim trzavicama, previranjima i tisinama koje sada oznacavaju nemir.


Otkud ovdje odjednom?

Da pozdravim...i jos jednom izbacim emocije iz sebe...kao sto sam nekada davno znao boraveci na ovim virtualnim prostorima...


I zahvalim.

Na dobrom...i losem...

Na skoli zivota...podrsci kada je trebala...svemu...


Nadam se da ste se i Vi ''pomakli''...

Cuvajte mi se.

Društvo - pozdrav.

Nakon ni sam neznam koliko godina skuzio sam da mi se ne da vise...

Događanja ovdje su postala poput scenarija za film ''Beskrajan dan''

A i opterecuje me u sebi traziti opravdanja za svakojake ispade raznoraznih komentatora tipa ''opet je pijana'' ili ''zaboravila je uzeti tablete'' itd itd...

Zamorno.

Jako.

Stoga...onako cisto jednostavno - good bye.

Tko zeli i dalje citati tekstice koje tu i tamo objavim nek me nađe na fb-u (Hrvoje Mali Silov)...a svi ostali - necete mi faliti kao ni ja vama.

Sretno vam u zivotu.

I da se sto prije otrgnete od ovog legla najgorih zakulisnih igara.

LP

Link

Easy like Sunday morning...

Slow motion buđenje...

Odlazak u jutarnju kupovinu...i to sa popisom - nije da se ima para pa se rade mega nabavke vec su godine stisle pa su 4 artikla postala plafon za jutarnja pamcenja...


Ne pijem kavu...

Iako me tlak prekjucer na jednom od onih samoposluznih aparatica za brzo mjerenje iznenadio - 150/ 105 (ili tako nesto)

No dobro...kada mi kao za baku vrecica s ljekovima bude veca od vrecice iz trgovine - tek tada cu se zabrinuti...

Ovo je valjda normalno - zivot u Hrvatskoj + moja hiperaktivnost...


Back to present...

Brodokomerc obavljen, jos ostaje kiosk...

Ali sta cu teglit stvari sa sobom...otvaram zadnja vrata auta da ih odlozim iza sjedala - naravno mojeg posto iza njega kada si ga namjestim za voznju ima mjesta i za Toni-a Kukoca...kojeg muci grc u nozi...


Surpriseeee!!!


Nemam pojma sta vise sve ne leti nasim nebom no ovo je bilo veeeeliko...

I lijepo mi je ''uletilo''...

Cijela obloga vrata + pola zadnjeg sjedala...

Damn!

Da sam imao zracnicu uzivio bi se u ulogu onih tipova koji ciste aerodrome od letecih napasti... (sta ste mislili da lijepo zamole pticice da odu letiti negdje drugdje? Hmmmm think again...)


Odjednom se kupovina ubrzala...


Jer tko ce sastrugat tu municiju sa crne koze kada se osusi???


No ''one thing came to my mind''...

Nije li to kao sreca?

(na stranu zadovoljni smjesak vlasnika kemijskih cistionica kada im dođe mlada dama sa ''obiljezenim'' novim kostimom s vapajima da spase sta se spasiti da...)

Sreca za auto?

Ili za obojicu?


Kenjkavo je neko vrijeme u Rijeci...sprema se vecernja kisa koliko mi se cini...

Je li neka mlada (obavezno SLOBODNA) dama raspolozena za đir?

...cisto da razbijemo mit praznovjerja (ili ne :-))


Link

Postoje fotografije koje su vise od toga...

Fotografije koje ne ovjekovjecuju jedan trenutak vec cjelokupno stanje drustva kada su snimljene...

Ovo je jedna od njih...

Starica nošena poput janjca na ražnju...bosonoga...s tragovima povlacenja po podu na svojim hlačama...pogleda uperenog u nebo...s pitanjem ''ima li Boga''...

Djeca koja sa strane sklapaju ruke u molitvu na rubu suza...

I policajac kojem se na licu vidi tuga...iako stoički mora odraditi ono sta mu nitko u akademiji nije rekao da će morati jednog dana...u rukavicama...valjda da ne osjeti kako dodiruje drugo ljudsko biće...

Jer kriminalci su nesto drugo...
I zasluzuju pendrekom po leđima...

Ali ovo je i za njega bilo ''too much''...

Hrvatska realnost odavno ljudi moji.


Ne zanima me kome je tko ostao duzan.
Niti kakve banke su bile u igri...

Zena ima preko 70 godina...

I moglo se drugacije...

Nije ona huligan s utakmice ili clan zemunskog i inih klanova...

HRVATSKI DUG

Hrvatska je na današnji dan, točnije ove sekunde, dužna:
53.330.745.300,31 eura

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, ima nas ravno:
4 284 889

Kada ukupni dug podijelimo na broj stanovnika, ispada da je svaki stanovnik dužan:
12 446,23 eura

Ako uzmemo da jednu obitelj u prosjeku čine 4 člana, ta ista obitelj je dužna:
4 x 12 446,23 eura = 49 784,92 eura

Ako taj iznos pretvorimo u kune, na današnji dan, jedna četveročlana obitelj u Hrvatskoj duguje:

376 953,14 kuna

Još jedan izrazito interesantan podatak, naime... dok sam napisao ovaj tekst i sve ovo izračunao, hrvatski dug se povećao za točno:
84 770,17 eura

c/p Bloger Krule, 26.06.2014


Ova informacija ako je tocna me u jednu ruku zaprepastila.
Svi smo svjesni cinjenice da smo ''u banani'' zar ne?
Ali nikada se ustvari nismo pozabavili brojkama...a ako su nam ih negdje i prezentirali jednostavno se nismo previse opterecivali s njima...vec su nam bitnije one o stanju kredita, minusu na tekucem racunu, registraciji za auto koja dolazi u slijedecem mjesecu itd, itd...
Jer dok ne glasi na nas tjs na nas OIB onda to ni nije nas problem zar ne?

Pa ionako nikada necemo vratiti taj novac...neka se nasa djeca bakcu s tim...

Ljudi moji...koje smo mi ovce.

Da li se itko ikada zapitao tko je napravio taj dug?
Moj otac? Djed? Pradjed?

Ne...ma odakle mi uopce ta ideja...

Pa zar nisu ta vremena u kojima su zivjeli bila ''zlatna vremena''?

Nije li onda bilo puno bolje nego danas?

Odgovor znamo.

Ali dok god sutimo naslusati cemo se lazi koju ce nam prezentirati svaka nova stranka koja dođe na vlast.


Obicni, radni covjek danas moze samo sanjati cifre sa vrha ovog teksta.
FINA ga blokira vec za par stotina kuna i dok si ne otvori zasticeni racun ili podmiri dugovanje ostavljen je na milost samome sebi i eventualnoj pomoci roditelja, prijatelja ili okoline da se snađe i prezivi taj period...

Ostanes li iznenada bez posla također novac sa zavoda za zaposljavanje moras cekati mjesecima...jer su si sami propisali rok od 90 dana za rjesavanje tvog zahtjeva o naknadi za privremenu nezaposlenost...

Primjera poput ovih ima jos puno. Jako, jako puno...


Kako bi bilo lijepo kada bi se građani ove države ujedinili i stavili pod blokadu cijelu državu...
Onako, istom mjerom kako i oni nas sa svojim instrumentima monetarne politike...

Ne iz neposluha vec ubrzo iz održavanja osnovne egzistencije...

Pa da vidimo tko je dug napravio...i radi koga se on povecava...

Ljudi na funkcijama su preuzeli s njima osim povlastica (redovnih placa, sluzbenih vozila s vozacima, naknade za sve putne troskove itd itd) su po slovu zakona preuzeli i odgovornost zar ne?
Neznam za Vas ali ja rijetko viđam da netko i odgovara...

Nemora to biti rigorozno kao u Kini s njihovim javnim pogubljenjima...ma ne...iako i to ima smisla posto se mocni i vrlo bogati ljudi na samom vrhu svojeg uspjeha boje samo jednoga - smrti...
Neka samo bude sto vise primjera poput Sanaderovog...

Treba im svima skinuti gace...i kao u europskim zemljama na vlasti dobiti politicare koji ce se s obicnim pukom u tramvajima voziti na posao...


Odrekao bih se svojeg drzavljanstva da mogu.
Bilo bi jos lijepse kada bi moj primjer poceli pratiti i ostali stanovnici ove zemlje posto bi tako na kraju taj isti dug postao ono sta je i oduvijek bio - dug drzave...
Ne mojeg tate, djeda ili nekoga pokoljenjima iza svih nas...
Jer mene je za njih sram kada slusam kako je to naslijeđeni dug...


A jos vise i zbog djece koja ce ga tek ''naslijediti''.


Da li bi voljeli postati ljudi koji zive u onoj lijepoj drzavi bez imena?
Tamo negdje između Slovenije, Mađarske i Bosne?
Onoj sa morem plavim poput azurnog kamena i ravnicama koje bi hranile cijeli balkanski poluotok?

Nasmijani i neoptereceni crnim vjestima i novim kreditima?

Eh...kad bi barem svi...

A do tada...kamate rastu...jer sutimo...ponosni sto smo Hrvati.

Zavrsio je jos jedan svoj radni dan isprativsi radnike sa zeljama za sto ugodniji vikend, zakljucao radionu i krenuo doma...
Vec i rutinski pozdravio psa koji ga je docekao u dvoristu.

Zvuk kljuceva na staklenom stolu je taj puta kao i svake Subote bio drugaciji...i njegovoj podsvjesti je poslao samo jednu poruku - vrijeme za odmor.

Ali znacio je i jos nesto - zapocelo je i vrijeme tisine koju je tu i tamo znao prekinuti samo zvuk njene poruke koju mu salje skrivecki dok muž baca smeće ili izvodi psa u kratku setnju...

Mrzio je vikende...umjesto da im se raduje...i znao je da si mora izmisliti neku ''zanimaciju''...


Nije vise bilo ni Nedjeljnih ruckova posto su roditelji usli u poodmakli stupanj rastave...vec samo puuuuno slobodnog vremena...


Negdje u tom periodu otac mu je i upoznao njegove dvije dugogodisnje prijateljice...otkacenu J i suzdrzanu B.

J nije bila nikome jasna...zastrasujuca sa svojim biker-skim stilom i tetovazama koje ne prilice mladoj, zgodnoj curi...ali on ju je izuzetno volio...posto mu je bila jako slicna...

A B...hmmm...B je bila također drugacija...no na jedan neobjasnjivi nacin...
Mirna, hladna, suzdrzana...osoba koja bi te promatrala jos nekoliko trenutaka nakon sto bi zavrsio recenicu...

B je i zapela ocu za oko...te ju je on vec poceo samostalno pozivati na kave...


Nije se opterecivao time nesto pretjerano...posto je B i od njega bila mlađa nekoliko godina...te mu je jednostavno bilo drago da mu stari ima drustvo drugacije od onoga u kojem se poceo kretati za vrijeme rastave - ljudi sjena koji do kasno u noc sjede u kaficima i pricaju samo o kvotama za utakmice...


''Bip-bip''

Poruka!

Ali ne, nije ona...

B je...

''Sta radis veceras? Idemo kupiti bocu vina i odvesti se na vrh Ucke te na miru popricati o necemu?''

Uzdah razocaranja porukom koja nije bila od njegove ljubavi je prekinula vedra misao - pa zasto ne?

Volio se voziti...a volio je i dobro vino...kao i zene...



''Moze, kad da te pokupim?

- U 9?

Ok...vidimo se''


Pretpostavljao je o cemu zeli razgovarati.


I tako je i bilo...


Pokupio ju je u dogovoreno vrijeme pred zgradom i krenuli su prema svojem cilju...

Vozili su se sutke slusajuci muziku s radia...dok su boce zveckale na zadnjem sjedalu...

Oboje zbunjeni situacijom u kojoj su se nasli...unatoc dugom prijateljstvu polagali sve nade u alkohol kao katalizator razgovora koji ih je cekao...


Noc je bila predivna.

Pogled se s jedne strane pruzao na cijeli istarski poluotok sve do Venezie a s druge na njihov rodni grad i planine Gorskog kotara...


I razgovor je krenuo...prvo s neobaveznim temama...a onda iznenada i s onime radi cega su se nasli...


''Znas...viđam se s tvojim starim...odemo tu i tamo na cugu...i...neznam kako ti reci, ali jako podsjeca na tebe...samo je puno smireniji...''

Nasmijao se.

- znam.
Rekao mi je.
I drago mi je radi toga...

''Ali...ali...zar mi neces nista reci? Jer...ni sama neznam sta radim...''

- Ne. To je tvoj zivot ne moj...kao i njegov...

Ostala je zbunjena...i onda se nasmijala...
Vino ili olaksanje?
Nije ni bilo bitno.
Smijali su se i eksirali casu do kraja...spremni na otvaranje slijedece boce...

''Bip-bip''

ONA!
Konacno!
Poruka za laku noc!

Kopa po travi trazeci svjetlo mobitela...i nalazi ga...

No tekst koji cita ga ostavlja bez daha.

''Ako mi se upetljas...

...unistit cu ti...

...zapamtit ces...''


I rijeci nestaju...zamjenjuje ih samo bubnjanje u usima...
Jos jednom gleda ime posiljatelja...ne zeli vjerovati...

Ali mora...jer se i ime i broj podudaraju...

''Jesi dobro? Sta je bilo? ''

Polako pokusava vratiti makar lazni osmijeh na lice kako bi prikrio šok ali bezuspjesno...

'' - Moramo ici! Oprosti ali dobio sam poruku od nje koja me izbacila iz takta i nemogu vise biti ovdje...''

Svjesno ju je slagao pokusavajuci istovremeno vratiti kontrolu nad svojim emocijama...

Vlastiti otac?
Takve prijetnje?
Samo zato jer je prihvatio njen poziv na cugu?

Zavoji koji su vodili natrag prema Rijeci kao da te veceri nisu imali kraja...

Zelio ju je sto prije ostaviti pred njenom zgradom i pobjeci...

Kamo?

Nije znao...

Od sebe...od svih...

Osjecajuci se kao jebena zrtva lose karme...


''Bip-bip''


Fucking shit!!!
Zar opet???

Ali nije bio njegov.

No nakon pogleda na njeno lice pod svjetlom mobitela bilo mu je svejedno - kao da je i bio njegov.

'' I ti? ''

Zbunila se.


'' I ti? Dobila si poruku od iste osobe kao i ja?

- Da...izgleda da jesam...ali neznam zasto...samo sam mu rekla da cu s tobom izaci veceras na cugu a ne sa njim''


Odluku je donio u trenutku i zaputio se direktno prema kuci u kojoj je sada zivio samo on...posto je mama odselila jos za vrijeme brakorazvodne parnice...

Svjetlo u kuhinji ga je odalo...i nakon nekoliko minuta bubnjanja morao je otvoriti vrata...u kupacem ogrtacu hineci da se tek digao...

Razgovor koji su tada vodili nije za stranice ovog teksta...ali se lako da pretpostaviti svakom mastovitom citatelju...

I otisao je doma...upropastene jedine slobodne veceri koju je imao ali opet tako olaksane duse...sa cak i ocu potvrđenom ljubavlju prema jednoj jedinoj zeni...


''Bip- bip'' - Ponedjeljak ujutro.

''Ti si najbolji sin kojeg jedan otac moze pozeljeti. Sada znam da cu uvijek moci racunati na tebe. Hvala ti...ako ikada...'' - i jos mnogo, mnogo toga tako kliseiziranog da je gotovo trenutno bilo zaboravljeno...


Da, dobio je mufa...


''Sine, imao si tako dobru prijateljicu...

- Imao? Mislis - imam?

NE, imao...''

Vec tada su trebale lampice za uzbunu zasvijetliti...

Link

Ne tako davno, promatrajuci ljude oko sebe i slusajuci o njihovim zivotima cesto sam se pitao sta se to mora desiti između roditelja i djece da se posvađaju na mrtvo ime...

Ti slucajevi su vecinom bili vezani uz roditelje mojih prijatelja...dakle ljude u ozbiljnim godinama...u koje sam ocito ni ne primjetivsi i sam ''ugazio''...

Cudilo me kada bi oni posjecivali bake i djedove sami...bez svojih roditelja...

Zasto?

Sta?

Pa kako?

To im je ''mama'' ili ''tata''...

Ili kada su se jednom od njih prvome roditelji rastali...


Gledas, slusas...i nemozes se ni vidjeti ni staviti u tu situaciju...
Odmices je iz svog svijeta isto tako olako kao sto zaboravis los film na koji si izveo curu u kino...

I vratis se miru svog ustaljenog, ''normalnog zivota''...


A onda te ''klepi''.

Da se ni ne nadas.


Kao kod vecine traumaticnih iskustava bjezis u nerealnost...mastu...

Porices...nastojeci odrzati privid iluzije da ces uvijek imati tu sigurnost nametnutu ocekivanjima drustva...


Je li lakse kada si stariji ili je ipak to bolje proci u mladosti?

Stvarno neznam odgovor na to posto sam isto prosao vec u ''ozbiljnim'' 30tim godinama...

Ali vjerujem da je ipak lakse kada si mlađi i ne shvacas tjs ''stede'' te informacijama o advokatskim timovima i slicnima koji su angazirani samo da ''uniste'' onog drugog...onog ''koji je kriv za sve''...


Tuga je jebena stvar.
I uvijek je prati i sjena razocaranja...

Zgrabi...i dugo, dugo ne pusta...

A imao si kao donekle objektivni promatrac rjesenja i savjete...no ili si ih propustio naglas reci ili te jednostavno nitko u svojem bijesu nije slusao...

Ma mozda...mozda si i znao da je tako moralo biti...vec i od onog prvog dana kada je jedno od njih naizmjence pocelo spavati u dnevnom boravku zato jer ''onaj drugi hrce''...


No najgore je sto se uvijek nekom nevidljivom rukom sva sranja pocnu desavati istovremeno...i rijesavajuci svoje probleme ne vidis sve vece i vece tragove dima koji ukazuje na pozare koji se razvijaju u najblizoj okolini...


Iznevjerena ocekivanja.

Generacijski jaz?

Nerazumjevanje?


Ali...kolike god velika razlika bila između brojki u osobnoj i danasnjeg datuma roditelji su ti uvijek ocekivana luka mira...


I zalutas kada njen svjetionik sakrije magla bijesa i ljutnje.


No valjda tako mora biti.
Moras zaploviti sam.

Da...ponekad pozelis samo sjesti u auto...odjuriti sa bocom Jacka u krilu u noc...trazeci bijeg...ili konacnu tisinu...resetiranje svih misli i ''fresh start'' bez pitanja koja ce se vuci godinama poput repa...

Ali...

...iako se trenutno ne vidim opet u toj luci, vezan za tu istu rivu, iskustva drugih mi govore da grijesim...jer se svaki brod vrati natrag...makar na kraju...njenom ili svojem...

A do tada...hmmm...do tada i dalje ploviti samaran olujama...trazeci nesto neotkriveno...dokazujuci da zemlja nije ravna ploca...sta god i oni i okolina tvrdili...

Link

...svima osim komarcima koji me grickaju upravo sada dok pocinjem s ''urjecjivanjem'' misli koje se motaju po glavi od zadnjeg bloga...

Link

Nisam jos naucio voljeti ljude koji vole mene...

...nisam naucio ni prestati voljeti one koje volim ja...

Mozda cu.

Jednog dana.

A mozda i ne...

Time ostetivsi samo sebe...nikog drugog...



Odlucio sam voljeti samo nju.

Utopisticki...naivno...djecji...nezrelo...ma kako god Vam srce zeli...

Vase...

Odraslih...zrelih ljudi...


Ljudi koji cijenite pisce ciji je cijeli zivot bio inspiriran bas tom jednom ljubavlju...nesretnom i nikada ostvarenom...

Ali niste imali hrabrosti...

Jer bas emocije su te koje razlikuju ljude od ljudi...ma koje god od njih pisali velikim slovima...


Ja sam knjiga.

Moj zivot je prica.


I pisati cu je kako ja osjecam...

Trijezan.

Pijan.

Tuzan.

Ili sretan.



A na gubitku ce biti samo ona.



Jedna osoba.



No bolje i to...nego zivjeti s nekim tko je zadovoljan ostacima onoga sta si bio...


To nitko ne zasluzuje...

NE...


Zivjet ce u meni do kraja zivota.

U vizijama onoga sta sam mislio da cemo biti...

U jutrima s doruckom u krevetu...setnjama...zajednickim kupovinama na trznici...


Jer sam ja tako odlucio...


Jedino sta jos treba je skupiti snage za hladne zimske noci i kisu na prozoru...


I doci do svog kraja...


Kao jedan od rijetkih...hrabrih...koji zive srcem...bez trunka logike...


Voljeti...i u isto vrijeme zeljeti da vise nikada ne budem u njenoj blizini...

Link

...i samo sebi...

Link

Bus je po obicaju kasnio...

A Žabica krcata pandura koji su dijelili kazne za zaustavljanje...

Nisam je ni skuzio isprve...

'' Hej! Upadajte brzo!''

Prtljaga u bunkeru...mala na zadnjem sjedalu...ona na suvozackom...

Potpuno razlicita a tako slicna...

Govora tijela i rada ruku zene koja je neodlucna...i iscekuje...


Pravac Opatija...

Polako...pazeci kroz zavoje...

Jer nismo svi isti...i nije nam vozna opustanje...


Trivijalno cavrljanje...


Nikad nece doci na njeno mjesto.

Niti jedna...


Ali svejedno lijepo je pobjeci iz trenutka u nesto iz proslosti...

Dok kisa na cestu nanosi srebrnkasti sjaj...


Moram ostati priseban slijedecih par dana.

Ne pomijesati realu i iluziju.

Njenu ili svoju...nebitno...




Link

Link

U Englesku.
Prije nekih sat vremena mi je to javila njena najbolja prijateljica...koja je ostala negdje između nas...

Mislio sam da mi je postalo sve svejedno u ovih godinu i pol koliko je proslo...

Mislio sam i da je ne volim vise.

Puno toga sam mislio.


Ali u trenutku kada mi je to priopcila noge su se zbilja poljuljale...a zeludac...zeludac se vezao u cvor...

Sjeti se covjek...sjeti se divnih trenutaka dok smo bili svatko za sebe a opet MI...i takvi planirali bas ono na sta se ona sprema...

I zaboli.

Jebeno.

No to je to...i sada cak i srce mora prihvatiti da je gotovo.

Zamolio sam prijateljicu samo jedno...da i njoj i meni pomogne da odrzimo jedno obecanje...

Da se nikada necemo razdvojiti bez pozdrava.

I eto...kroz neki sat, kada se ova dođe oprostiti od nje nazvat ce me na mobitel i dati mi nju...valjda...

Za taj finalni goodbye i good luck...

Dugo ce biti ovo cekanje...

Duze od svih proteklih mjeseci...

Elegantno je ostao neprimjecen u masi budala koji su se samo dosli kreveljiti novinarima i isfuravati nesto sta je iznenada postalo moderno...

U širem krugu prijatelja (ustvari poznanika pošto su to ljudi uz koje sam još uvijek vezan samo nekim poštovanjem ili zajednickim uspomenama iz mladosti) imam nekoliko njih koji bi na drustvenoj ljestvici kotirali kao ''uspjesni''...

I unatoc pricama koje prate neke od njih prema meni su kao i ja prema njima ostali fer i iskreni...sto mi je ustvari u ovom periodu zivota najbitnije...

Zasto im je jos uvijek drago otici samnom na kavu ili odvojiti neko vrijeme za razgovor ili setnju?
Je li to sazaljenje zbog poznavanja spleta losih okolnosti kroz koje sam prosao te se zato nalazim u ovoj situacij koja je apsolutno suprotna zivotu od prije 5-6 godina?
Ili zelja da zbilja pomognu?

Neznam...ako i to pocnem analizirati taj krug ce se također poceti drasticno smanjivati...

No jedno je zajednicko svim tim druzenjima...

Nakon uvodnih kurtoaznih recenica i prisjecanja tih zajednickih trenutaka razgovor uvijek ode malo dublje...prvo kroz smijeh a kasnije i u ozbilju...

Znam da me postuju zbog mojih stavova i nacina razmisljanja.
Svjestan sam toga i da smo bili poprilicno slicni u mladosti...a oni su ti koji su se polako ''odvojili'' loveci samo jedno - karijeru i novac.

I uspjeli su...koliko god bili optereceni poslovnim problemima i stresom no uspjeli su...barem za hrvatske pojmove ''uspjeha''...

Ali.

Ne volim njihove savjete.

Jer uvijek su isti...

''Da Hrvoje, u pravu si potpuno glede toga sta govoris...ALI... '' (!!?)

Nema ''ali'' ljudi moji...nema...

Ako je netko u pravu ne smije postojati nista na ovom svijetu da bi ga se osporavalo.

Nikakav novac, nikakve ''nagrade''...

Jer tada osim crnog i bijelog dobivamo ''sivo''...
A sivo je nesto neodređeno i stvara prostor za poteze koji ce uvijek biti objasnjivi od strane onoga koji ih poduzima...ma koliko god on losa osoba bio...

Sivo je i dovelo ovo cjelokupno drustvo, pa i sami svijet u stanje krize, nemorala i lopovluka...pardon, tajkunizma...


U prvim razredima ekonomske smo imali predmet koji se zvao ''Novcarstvo''.
Super profesorica koja nas je na tako zabavan nacin ''provezla'' kroz nesto sta je ustvari poprilicno dosadno - povjesni razvoj novca te njegovu ulogu u danasnjem svijetu...

Od kamencica, preko zlatnika do danasnjih papirica...i jos koju godinu do bitova na memory stick-ovima i cipovima.

Novac.

Razlog za sve cesci ''ali'' ljudima koji shvacaju sve negativno sta je glad za istim donijela...

I taj ''ali'' nije nimalo drugaciji od onoga za nerazumjevanjem ili stigmatizaciju npr. vegetarijanaca, homoseksualaca ili bilo cega ''drugacijeg''...

Ali.

Ma nema ''ali'' ako sam u pravu i realno gledam u istinitost ili opravdanost nekog poteza.
Nema ''ali'' za temu koja je potkrijepljena cinjenicama.

''Ali'' je za svijet politicara i manipulatora svih vrsta...

A ne za ljude koji zbilja zive zivot.

Jebo Vas ''ALI''.