U NOVOJ ŠKOLI....

Kada sam ja bila mala curica nismo imali barbike za igranje. Imali smo veliki plastične bebe obućeni u haljinice, bijeli gačice , pamučne kapice i plastične cipelici. Novu robicu za bebu pokušavali smo napraviti sami od krpica.Redko čija mama imala vrjemena ili želji da sašije koji novi komad odjeći za igračku.
Dok je vani bilo sunćano i toplo ja i moji frendice provodili smo dobar dio dana igrajući se sa bebama u parkiću preko puta naše zgrade.Ponjekada neka od nas znala naći nešto elastično i prozirno nalik na čarapu i prave velićine za punašne nogice plastičnih lutaka.Problem je bio u tome da nikada nismo pronašli par takvih čarapica. Čuvali smo taj elegantni komad odjeći, znali smo se posvaditi kome pripada pronađeni komad.
To blaženo neznanje trajalo sve dok moja mama jednom krenula rasčistiti i pobacati smječe iz mojih igračaka.Odjednom sam čula urlik : što je ovo ? odaklje ti to ? Ništa ne shvačajuči zurila sam u bjesno mamino lice koja sa gadlivosću držala čarapicu skinutu sa noge mojej bebe.Odljeti čarapa u smječe, ja gorko plačem zbog izgublenoga blaga.Tada sam to doživila to kao veliku nepravdu , otimačinu i uz to sam još dobila zabranu igranja u parku.Godinama nisam razumela razlog mamine ljutnje.Još smo neko vrjeme znali pronaći u grmlju taj komad odjeće ali poučeni mojim iskustvom nijedna od nas ga više nije nosila kuči. Sakrivali smo te retki trofeji.
Puno godina kasnije saznali smo da se taj predmet zove se kondom i dugo nismo razumeli čemu to služi.
Mala priča iz moga djetinstva da vas nasmije prije spavanja.

zeleni čaj još je prevruć za pijenje. noge umotane u plišanu dekicu, mala ruža rascvala u vinskoj čaše.
na kutu pored mene ima mesta bar još za troje ljudi. tko želi čaja ?? i jaffa keksi ?
dobro jutro :-)

Link

dva kroasana sa marmeladom završilo u smječu.
opet me nasanjkala stara izreka : ono što možeš napraviti danas ne ostavljaj za sutra.
malo ću lupati glavom u zid . prazna glava uvijet za preživljavanje.

oglašavam službeni početak rasprodaje...
ima nešto tuge, puno sjete, lažnih tuđih obečanja, nerealnih oćekivanja...sve iz prve ruke
možemo i kompenzirati..uzimam zuzvrat osmjeh i razigranost i dobronamjernost..

Link

Link

Od ranjega djetinstva moja mama ućila me da podjelim i dajem drugima stvari i osječaji jer je to pravi način da u svoj život dovedem i zadržim drugi osobe.
Učila me to na sitnicima. Ako ja dobijem jedan bombon da podjelim ga sa svima u svojemu društvu. Nije bitno da svatko od nas će osjetiti samo trenutak slasti. Manjak kolićine nadoknadit će zadovoljstvo djelenja
.Dobro sam naućila tu pouku. Nije bilo bitno da djelim sa osobom koja svoj bombon neće ponuditi meni jer ima samo jedan.Naučila sam biti tvdoglava u tome. Od prilike do prilike uporno sam nudila dio svoga sendvić ili čokoladice onome tko je u tome trenutku bio sa mnom. Nakon nekoga vrjemena i druga djeca poznata kao škrtice redovno bi mi jedinoj u društvu ponudili komadić svojega slatkiša.Često sam tako uspjela sprijateljiti se sa osobnjacima. Većina njih i nisu bili škrte, prije bih rekla sramežlive i strahovito nepovjerlive.
Ali postoje i izuzetci. One koji uvijek žele nešto dobiti a ne znaju ništa dati.Nije problem kada se radi o stvarima. Stvari su potrošne i prolazne.Problem je kada se radi o emocijama.Spremni su uzeti tuđu ljubavj i kada nju ne žele i ne trebaju. Samo da to imaju za svaki slučaj, zlu ne trebalo.
Kako naućiti se prepoznavati emocionaljne škrtce ? A da ne postaneš i sam sjebićan?

Još jedna godina na izmaku.U glave radim godišnju bilancu.Zar moram sav život plesati tango ? A ja i ne volim plesati, više volim promatrati drugi plesaći .Rađe sedim za stolom i izmenim koju riječ sa onima koji su trenutno umorne od plesa i žele samo odmoriti noge otećeni od cupkanja pod pjesme po tuđemu izboru.
Ni ja nisam uspjela u izboru ovogodišnjih melodija.I kada pokušam sjesti netko mi izmakne stolicu.Sva sreča da sam još uvjek dovolna spretna da ne padnem kada me netko pokuša nametnuti svoj ritam.
I to je neko postignuće.Zaljuljam se, nagaze me po nogama , zatrepćem da izbrišem suze, nasmješim se da ne pokažem da me boli.
Sve više dolazim do zaključka da moram postati mažoretkinja sa bejzbol palicom.Većinu ženu odgajaju da jedino oružje koje smijemo upotrebljavati : vilin štapić i dobra volja za ispunjavanjem tuđih želja.
Odluka za iduću godinu : sa vilinim štapićem naložit ču vatru.

Čitajući profili primetila sam da većina nickova tvrde da su duhovne osobe.
Za razliku od nih na blogu su obićno duhovite osobe ( a ja nekako mislim da uz duhovnost mora ići i duhovitost. Inače kako bismo preživili ? )
Ako postoji život izvan života, onda svatko od nas ima ugrađenu crnu kutju ( kao u avionu ili kamionu ) Ispustimo zadnij uzdah i onda naša duša ode na oćitavanje stručnjacima( prvo petar nju otključa)Pregledaju naš životni put, kriva skretanja, udaranje glavom u zid...Što rade dalije ? Reprogramiraju? Ono što me u tome scenariju mući : a što je sa dušom tih stručnjaka ? Da obavljaju taj posao moraju biti bezdušne.

Crknuo mi je reciver, tako da moram snimati svoj film prije spavanja.Tonući u san promatram svoju bajku za odrasle.
Ćesto primetim dvije kuje koje lutaju mojim gradom.Jedna prosjeda bokserica i jedna kraljevska pudla.Obe dvije su nekada živili u sređenoj obitelji.Njihove bivše vlasnici rado su ih šetali ulicom, ponosno pokazivali nove ogrlice koji su kupili svojima ljubimicama, njihovu izdresiranost ( naućili su ih komandu : k noge ! )No ne kažu đžabe da psi postanu nalik na gazde.Tako da su i te kuje postoli svjesni da noga gazde nije savršen svijet. Jer noga zna i šutnuti, samo ta vrsta poslušnosti dresira se bez publike.I tako mojima kujama došla pamet u glavu i pobegli od noga čije raspoloženje moraš nanjušiti prije nego te uspije dohvatiti.Slučajno su se sreli pored istoga zadnjega ulaza lokalnoga restorana( ma i nje pravi restoran, prije bih rekla zalogajnica s nogu )Dugo su promatrali jedna drugu .Sa vrjemenom počeli ostavljati jedna drugoj kakvu kost.Nisu naučeni otimati.Sada ih vidim kako zajedno lutaju. Kada je jedna ranjena, druga donesi kakav obrok, pomaže zalizati rane.Ponjekada jednoj od nih ućini se da je ruka prolaznika dobronamerna, jer nudi češkanje iza uha i škakljanje trbuha.Sva sreča da bar jedna od nih postane oprezna i promatra okolinu , jer ako primete šinterska kola u blizini, poćne besomućno lajati i natera drugu još jednom osvrnuti se oko sebe.
Još su žive usprkos svakakvima zamkama šintera.I dalije znaju pomahati repom kada vide odbljesak osmjeha u oćima prolaznika.
Znam da bajka i nije baš jako smješna, no takva je kakva je. Bajka o jednom neobićnom prijateljstvu .
Sa ovom pričom želim vam svima zahvaliti na čestitkama i dobrima željama.Prijateljstvo zna nas održati na nogama.

Hvala svima koji su mi uputili dobre želji . Trebat će mi. Neki od vas poznam samo preko komentara, neki sam upoznala uživo, sa mnogima sprijateljla se.
Kako neki dan mala susjeda od Kokoš Anel rekla da ima pola pet godina, tako se i ja osječam.Nažalost u reali često smo prisileni sakrivati djete koje živi u nama, jer sivi ljudi shvačaju to kao priliku da te povrjede ili dokažu svoju navodnu pamet. Kakve veze razigranost i poverenje u tuđu dobronamernost ima sa intelegencijom ?
Ovu zimu vaše društvo mi često pomoglo zadržati osmjeh i kada me netko mrko gleda, jer sam znala da su ulice i u reale puni drugih osoba iste valjne dužine, samo moram ih naučiti se prepoznati.blog je dobra škola za to.
Hvala još jednom :-)

Razmišljam danas o svome životu i životima prijateljca. Svaka je imala period u kojemu bila gažena. Ponekada su to roditelji, nekada partneri , odbijeni udvarači, djeca...Poznam žene koji to gaženje nepovratno slomilo, jednostavno su prihvatili ulogu prostirača pred vratima na kojemu piše : dobrodošli..Živu relativno udobne živote i tvrde da nih to ne vređa, da ne treba zamarati se , pognuti glavu na trenutak jer drugi dan bit će bolij.Postali su nekako bezbojni, po potrebe pobožni i tradicionalni.
I preko mene su prošla tuđa stopala, ali znam da me nisu uspeli zablatiti ili ostaviti trajni otisak. Više se osječam kao perzijski tepih, malo izlizan, boji su sve zagasitije, oštri kontraste pretvorili se u tople tonove
.Znam da sam tepih ,a ne ulazna prostirka.Gaženjem su me učinili mekšom i toplijem za druga pažlivija stopala.Biram osobe pred kojima odmotam se, ostale mogu viditi samo tepih smotan u valjak. Samo mi nije jasno zašto me treba netko proklofati da bih se toga sjetila.

dobro jutro. vidim da je jutrošnja kava popijena sinoć. a ja sam već spavala :(
već je vruče, navratiti bar mahniti i nasmješiti se .
prjedlog za novu igru : danas u RL djelimo osmjihe svakomu namrgođenomu.
možda se to proširi kao virus.
Dobro jutro :-))))))))))))

U mojej lokalnoj trgovine verojatno misle da sam u prošlom životu bila stonoga.Svako malo dolazim kupiti nove šlape ili papuće.Ne znaju da je redovna pojava da pred ulaznima vratima kuči često nađem samo jednu šlapu od para.Imam naviku imati pred ulazom neki par papuča za nabrzaka projuriti preko dvorišta ili odnjeti vrećicu sa smjećem u obližnij kontejner.
Samo te šlapi ne ostanu dugo u paru.Izađem, gurnem nogu i onda cupam na jednoj, jer druge šlape više nema.Imam tri sumnivca .Jedna šarplaninka, jedan vučjak i jedan veliki čupavi mešanac .Susjedovi psi i mački vole prošvercti se u moje dvorište, tu ima uvijek zdela sa vodom, komad zemlji za izvaliti se, terasa za sakriti se od kiše.Verojatno doživljavaju moje dvorište kao ljetovalište, znaju da ih nitko tu neće udariti ili vikati. I na odlasku ponesu suvenir za uspomjenu.Pretpostavljam da to zakopaju kao što znaju zakopavati kosti, jer nikada nisam uspela naći odnešenu šlapu.
A ja kada nabavim novi par, poućena iskustvom držam ga unutar kući.Samo to traje par dana, i opet završe ispred vrata.
Danas razmišljam dali sam izgubila sposobnost učenja na greškama ili uživam u tome? Ako ne mogu naućiti se da budem praktićna i razumna sa šlapima, kako ču se naućiti da i svoje srce držim čvrsto zaključano , da ne ostavljam ga vani nadohvat prolaznicima,kada to ne znam napraviti sa obićnima šlapama.Najednostavnije bi bilo da naućim se hodati bosa, kada stopala ogrube, više neće zaboljeti kada nagazim kamenčič, neću jako osjetiti nladnoću ili toplinu.
I odmah mi pada napamet komentar mojej mame : pa kada češ opametiti se ?I ja se pitam, kada ?