U NOVOJ ŠKOLI....

ONI KOJI NISU USPJEVALI ČUTI GLAZBU ONE KOJI SU PLESALI SMATRALI SU UGLAVNOM LUDIMA
A.MONET

Sumrak brzo pokriva moj dragi grad. Palim auto, žurim na dogovoreni susrjet sa splitskim blogerom. Veselim se što ću dodati lice još jednome virtualcu.Ispred hotela mrak, samo retki šetaći sa psima. Izlazi iz hotela...auuu.. pa kako će stati na moj prednij sic.Stišam muziku, pomalu zapoćnemo razgovor.Stižemo u Rijeku , vodim ga u našu sbornicu na korzu.Dok došla guanta, već smo pregledali obiteljski albumi.Šetamo korzom dignutih krjesti .Obilazimo naš centar sa visoko dignutima nosevima .Pa mi imamo pravoga Popaja u društvu.Možemo bez straha prošetati mraćnima ulicima.Sve manije ljudi na korzu. Uljećemo u naš omileni kafić Svira gitara, netko pjeva.Zainteresirani pogledi osoblja : odaklje je vaš body gard ?? Neumorno pričamo mali životne priči.
Još jedan anonimni junak. Umjesto diskaća propuzao blatom Vukovara.Sada shvaćam, zašto su njegovi stihovi tužni.Još jedan neuobičajan život.Približava se vreme rastanka.Pokušavo istrgnuti našega Popaja iz ruka mlade drage konobarici.Sjedi sa nama, danas tu neće biti pijanih, sluga je spora.opraštamo se.Još jedan komadić virtuale pretvoren u toplo srce i veliki osmjeh.
Sretno i vjetar u jedra : -))

Zima mora da je gadno razdoblje života za sve ptice.Centar moga grada pun hranilica za ptičurine i ptićice.Vlasniki tih hranilica uredno plačaju porez kukuvacima , koji su nama svima poznati po uvalivanju svojh jaja u naša mala gnjezda.
Vjedri hladan dan izmamio svo pernato stanovništvo da se skuplja oko tih malih otoka izobilja.I mi, tri vrapca, nismo mogli tome odoliti.Po običaju odletimo na poznatu malu terasu. Već znamo da vlasnik veseli se našem dolasku, uvijek potrudi se da nama bude udobno .
A vrapci ko vrapci, kada su na okupu.. cvrkutu nema kraja.Smijemo se, pričamo o mrvicama kruha i retkima prezrelima jabukama i narima, koji su ostali zaboravljeni na ogoljenima granama drvjeće.Takvi zaboravljeni plodovi još uvijek su puni arome i učahurene topline lanjskoga ljeta.
Mali razgovori pune topline , ne obračamo pažnju na svjet oko sebe.Iznenada postanimo svesni tišini oko nas. Čuje se samo lagana muzika i naše cvrkutanje.
Osvrtam se ... vani se već mrači...sve stolovi oko nas puni.Svega tu ima : sova, kosova, šojka i sjenica,ponjeki sokol. Svi šute...slušali su naši male pjesmice..
Vidim u tim oćima tugu i želju ... da postanu vrapci...
Shvaćamo da je vreme za odlazak.Već je zašlo sunce.Vrapćice se moraju vratiti kući prije sumraka.Kako se spušta mrak, tako sve više lješinara spušta se po rubnim granama.
Odlazimo svaka na svoju granu sa toplinom u srcu ...Znamo da možemo progurati ovu zimu na mrvicama... jer je jabuka sve manije..

Prošli su praznici.. napokon.Sa svih strana vrište natpisi : rasprodaja, popust 100% , kupiš dva dobiješ tri.. nisam ljubitelj velikih trgovačkih centara, više volim mali udobne trgovine. Nažalost .. sve ih manije..I tako odnese me vrag u veliki trgovaćki centar..U prizemlju kafić, zastanem tamo. Kopam u torbe, tražim upaljać. Iznenada dojuri gospodin sa upaljaćom.I tako kreni čakula, malo pića, hrpa popušenih cigareta , puno smjeha i poneka šutliva stanka.Kako lako pričati sa neznanacem, uvijek izbrbljam više nego treba.
Još uvjek iz navike kupujem razigrani minici, koji tužno čame u ormaru.Ipak se osjećam manije ranivo u suknji do kolena i dolceviti.Retko prepustim se želji da prošetam sa malim piersingom u pupku.Trudim se držati svoju djetinjatost pod kljućem.
Nijedan razgovor ne može trajati vjećno, vreme da krenem.Izmenimo brojevi mobića , ako bude prilike popit ćemo koju kavu zajedno.
Na kat trgovine vode staklene stepenice.Nisam to ni primetila.
Puna glava riječi i osmjeh na ustima.Zastanem na vrhu, moram još jednom razmisliti , puna sam dojmova.Slučajno bacim pogled u prizemlje. Dobro što sam udahnula..Neznanac još uvijek za istim stolom,samo sada shvaćam zašto.. Pa on može viriti pod svaku suknju koja zakoraći na te staklene stepenice..
Jurim prema liftu.Znala sam da ne volim veliki trgovine, pa koji mi je vrag tu opet dovukao ..Ali svijedno moram zahvaliti neznancu... da nije njega, dovukla bi kući hrpu vrečica sa nepotrebnima stvarima...Malo sam tužna, ali mi je drago da sam još jednom uspjela izaći van sa punim novčanikom , a ne samo sa sitnišem po džepovima..hmmm... poanta ? .. sretna sam da sam dovolno pametna da bi shvatila koliko sam glupa..

Ovaj jutarni domenjak samo po pozivnicama.Za prošlogodišnji nickovi vrata širom otvorena.Za upoznavanje novih nickova nije baš prikladno doba dana za upoznavanje.Ujutro smo svi u piđamama i nepoćešljani.Grubijani ko sekitigagurnem i bratutiizvadim neka ostanu u svome brlogu.
Kućni ljubimci su dobrodošli.Staviti im bundice i šeširići. Johanica, ako dovodiš zmijicu, omataj nju oko vrata i stavi šal. Twirl, tu ti čeka štrikani bodi sa puno patenata.Baš je zima vani.
Kava na stolu... čekam..

Umjeso prstena za zaruke, dobila sam staru muzićku škrinjicu. Otvoriš , zasvira muzika i balerina zapoćne pljes. Znam kako izgledala, samo po tuđem opisu, ja nju nisam nikada videla.Puno kasnije sam saznala gdje i zašto završio taj poklon.Nisam se ljutila, jer je poslužila za otplatu staroga grjeha.Tko zna kome sada ta balerina pleše..
Do dana današnjeg život mi je daval šakom i kapom. I lijepo i ružno.Vjerujem da je znal, koliko mogu nositi, pa nije štedil..
Zadnij poklon , koji sam dobila za rastavu braka, je ovaj laptop na kojem pišem.Za ovaj Božić sam shvatila : pa to je ta čarobna škrinjica koja tolike godine čekala da se vrati onome komu bila darovana. Znam , promenila se ta škrinjica, ali promenila se sam i ja.
Sada već rano ujutro otvaram ovu čarobnu škrinju punu života.Umjesto novinskih naslova, ćitam mali životni priči. Olovni vojnik koji napokon domamil tužnu djevu u svoj zagrljaj. Obitelj adams u praznićnom raspoloženju.Puna nojeva arka.Mudrica koja ponekada pretvara se u žabu.Ali baba i bezbroj razbojnika.Princeza bez staklenih cipelica.Limeni vojnik umoran od bitaka.
Svaki dan nova bajka.I traje, traje...
I danas mi sinulo, kako svaka stvar , koju sam trebala dobiti, naći će svoj put do moga praga..
Ova je moja mala božićna priča .

SRETAN BOŽIĆ ŽELIM SVIMA ! a ne samo njima..
I SUTRA NE DOLAZI TU AKO STE MAMURNI I LOŠE VOLJE.

Puno sam putovala.Oduvjek sam se dobro slagagala i sa muškim i ženskim društvom.
Kada sam bila mlađa, nisam baš puno razmišljala o prikladnosti svoji želja, bitnije mi bilo zadovoliti svoju radoznalost. Imala sam priliki posjećivati legalni bordeli , jer bi namoljakala svoji muški frendovi da me povedu sa sobom. Znala sam da tamo ne smijem ići sama, jer ili bi mi odbili pustiti unutra, ili bi mogla doživiti neugodnosti.
u Japanu nisu nas pustili unutra, jer je bjelcima zabranjen ulaz na takva mjesta. bila sam u bordelu u Meksiku, nikaragvi, honk kongu.samo bi sjedila na šanku ili za stolom i čavrljala sa curama, koji su kontali dječki sa kojima sam došla.Nikada nijednu nisam pitala : zašto to radi? Jer nisam ih želila povrjediti. Ima tamo izuzetno lijepih žena i obićnih, svih boja i velićina.I nisu glupi, i nisu propalice.
puni su ljudskosti.Uvjiek mi ta sjećanja potaknu da razmišljam , da li ti simpatićni ženi uspjeli izvući se iz tako nakaradnoga života.Pa zar ne mislite da žena koja može zažmiriti na svaku fizićku i psihićku manu nije olićenje razumevanja i ljudskosti ?

U MOME KVARTU PRAVA ZIMSKA IDILA. NEMA PROMETA, ĆAK I GRADSKI BUS ZAGLAVIO.
SNIJE PADA I PADA... SVI HODAJU NA PJEŠAKA :-))
UPRAVO SAM OKITILA TREŠNJU SA KOMADIMA FRIŠKE PANCETI. TAKO DA SAD IMAM PORED PROZORA SVE KVARTOVSKI VRABCI I ONE DRUGI SA ŽUTIM TRBUHOM. SUSJEDOVA MAČKA KIBI IZ GRMLJA... HAHAHA... MOŽE SAMO OBLIZIVATI SE.. PREVISOKO ZA LOV :-))
SAMO MI MALO RUKE IZGREBANI I POKOJI POLOMLENI NOKAT OD PENTRANJA PO TRJEŠNI.
RASPOLOŽENJE je suuuuuPER.... !!

Ups.. napokon zanimlivi posao.Presvukli mi u soba, na glave moram nositi rogove.Stojim na trgu pored fontane.Malo mi je zima, ali sjaj okićenoga grada ugrije moje kravlje srce.Šteta , što je posao honorarni.
Ćim padne mrak, sav trg oživi i napuni se ljudima. Neki samo žure, nakrcani paketima sa darovima.Žure svojima kučama, jer ih čekaju topli zagrljaji, ili bar se nadaju tome.
Ali moje pravo društvo oni moji mi u prolazu poćeškaju po rogovima, spuste papirići sa željama u vreću pored mene.Ima i drugih, koji pokušavaju potegnuti me za rep.Sva sreča da imam i kopita.Ufff... zaslužila sam i popust kod lokalnoga zubara.
Skoro svaku većer prošeta jedan stambeni nuškarac sa žuljevitim rukama. Recitira stihovi potiho, toliko umoran da ne primeti da hoda sa otvorenim šlicom... Prestraši sve fini gospođi koji približe se da bi čuli lijepi riječi.Tužna sam zbog toga... zar ne shvaća da nijedna ne očekuje da vidi srce u rasporaku.Nasmiju se i pobegnu.
Svako malo prošeta muškarac sa kozom na uzice.Uvijek drži sgužvane novčanice u jednoj ruci, a u drugoj šešir .... zar ne zna da se u šešir samo stavljaju kovanice, a ne srce i topli zagrljaji..
Jedan smrznuti lik iz prikrajka svako malo otvara kaput...dječurlija ga gađa bocama, a prolaznici spuste pogljed i ubrzaju korak.
Skroz jedan osvetljen prozor svako malo proviri nasmijani muškarac.Misli da on samopromatra nas iz soga toploga doma.Ni on ne može otići na poćinak dok vane odjekuje smijeh i vjetrić nanosi divne arome nepoznatih parfema.
Danas se zbio neverojatni događaj. Liku u kaputa prišla jedna vesela žena, zakopčala ga, uhvatila za ruku i odvela na terasu maloga kafića.Pred večer.. evo ga opet. Obrijan, nasmijan u ispeglanom odjelu sa kravatom.Prepoznala sam ga jer još uvijek odmeri svaku ženu , koja prolazi pored njega.
Na mom trgu šeta i puno divnih žena, no o tome moždu ću pisati drugi put.Sada moram završiti, jer ne smijem pričati kada trg pun ljudi.

Danima sam prolazila pored zapuštene kuči sa neupadlivim natpisom WEBlog.
Nije mi palo na pamet da virim unutra, jer su tu često bili parkirani tamni limuzine iz kojih neki čudni likove u odjelima nudili lizaljki i kondome sa okusom vanilije ili jagode.
Jedno kišno popodne odlućila sam provititi kroz ulazna vrata. Kuča je bila puna razliućitih ljudi !
I tako sam postala skvoter.Kuča je velika, ima i tavan i podrum.Oduševila me, prava ljubav na prvi pogled.Tiho sam se ušunjala i stisnula se uza zid, dok ne promotrim malo drugi stanari.Prišla mi jedna rasčupana baba sa starim keksom u ruci. Mucavo sam se zahvalila. Jedan tužni dječak ponudio mi smješni slike... oni koji se menjaju kako ih okrećeš. Glad i žed natjerala mi je prići bliže drugima skvoterama. Neki su mi pokušali vratiti u mraćni kut, neki su ponudili stolicu i staru deku da ne mrznem.
Društvo je raznoliko.Ima tu iskusnih i mudrih.Često su šutlivi, progovore tjek kada naši svađe odu predaleko. Imamo i propovjednika, budista, muslimana.. Svijet u malom...U podrumu stanuje banda...Još sam na miru, na sreču ne tjeraju mi da se pridružim.Skužili su oni da sam slabi vojnik.
Na tavanu su sekte. Tamo možeš ući, ako voliš čitati.Ima svega za pročitati..
Priručniki iz psihologiji, stari ljubavni romani i original prjepiska vođa sa ostalim pućanstvom ove čudne kuči.Volim tamo malo boraviti, samo traže od mene da budem tiha.
Sama kuča je prepuna soba. Našli smo mali prostor pored prozora, ja i moja nova prijatelica kubanka. U sredine stalno se vrti curetak u vilinskoj odjeći. Ne prilazim blizu, jer ćini mi se da ima staklen pogled.Tu i tamo prolazi netko recitirajući poeziju. Ima dana kada iz svakoga kutka odjekuje druga muzika, a ima i retkih noći kada svi pjevamo uglas. Šteta , što su retki... Mislim da sam čak primjetila jednu gospođu sa starim vjenčanim buketom. Nisam sigurna.Često se samo pritajim i slušam....stari skvoteri znaju spominjati policijski hajki... Ne znam da li je to istina ili mit.. Jer u našoj kući bez straha se dila pornografija , knjigi markiza de Sada, priručnici tantra seksa, seksualna pomagala..
Nije jednostavno tu stanovati. Moram stalno čvrsto zakopčavati džepovi, jer neki dan jedan lijepo poćešljani dječko pokušao mi kopati u džepu mog kaputa.
Ali i drugima skvoterima isto.Spavamo obućeni, jedno oko uvjek otvoreno ili ti frend drži stražu. Ali još uvjek tu želim boraviti..

NOĆ I DAN...
Često se pitam, zbog čega je noć dobila svoju vlastitu riječ? Jer je noć dio jednoga dana, zar ne ?Vjerojatno zato da možemo sakriti svoji boli i razočarenja, koju mogu po dnevnom svjetlu postati zabava ljudima , koji ne vide suton i praskozorje... Crno-bjelima ljudima..
Pomirala se sam sa tim da nepoznanci zahtjevaju da se opredelim koji dio mi je draži. A ja sam sva siva. Plava sam kad mi obasjaj sunce, zelena u ranu zoru, žarim crvenom bojem po danu i prelazim u tamno plavu navečer.
I jučer sam nakon vezilji otišla u svoji snovi sa osmjehom na ustima, jer je noć uspjela proviriti u dan.Radujem se tome ko dijete, jer kada izmješamo boji... vidimo dugu :-)
Volim dan i kada je sunčan, ps bakice heklaju pred kučom. I kada otkriva izgubljena lica ljudi, koji kopaju u kontejneru tražeći plasičnu bocu, jer su previše iznemogli da bi skupljali stakleni rasuti na ceste poslje noćnih provoda.I kada pokažu pogrblenoga, mršavoga psa lutalicu , koji je bojašliv i pomalu agresivan, ali mi pogleda u oči tražeći bar malo nježnosti, ako već nemam za njega koji slasni zalogaj..
Volim i noć. Ona nije glasna, samo mi zablesne kojem slikom kada izviri mjesec, ili jednostavno osvetle nju farovi automobila.I svatko od nas MOŽE viditi ostatci dana... Zar svaka noć nije samozatajni komentar dana ???
Dragi moji, otvoriti širom oči kada se susrečemo, bio to dan ili noć.Potruditi se... Vidit čemo onda tu puno duga, kad prihvatimo da cijeli svjet i svaka osoba NIKADA nije crno- bjela, ako to ne želi biti..
 
 

Ja volim kazalište lutaka. Spretni lutkari sa iskustvom znaju u predstavi upravljati sa više lutaka različitih glasova . Divim se toj vrste lutkara. Pustimo to . što su neki likovi zločesti , a neki savim ok. Na nama da odlučimo , koji lik nam draže.
Kazalište sjena već je sasvim druga priča. Kako tamo vidiš likovi ovisi u kojem kutu gledališta sjediš.
Jućer sam na blogu učestvovala u predstave kazališta sjena.
Renta -nick pozvao svi prisutni da učestvujemo u operaciji lobotomiji nad jednim poznatim lutkarom. Dozvolio nama da kopamo po tuđemu mozgu uz njegovo dirigiranje.
Gore navedeni lutkar stigao na stol sa diagnozom postavljenom od renta- nicka. Optužen za provalivanje u tuđu privatnost. Pošto jedna od nas posumnjala u tu diagnozu i pokušala diskutirati sa samozvanim stručnjakom, poslana je hitno u kut. I kao opomenu dobila od voditelja priredbe pretnju o stavljanju na blog njenih privatnih podataka. ( DA LI ONDA I RENTA -NICK TREBA LOBOTOMIJU ??)
Ono, što mi uzbunilo u toj predstavi : Zašto renta- nick nije koristio svoj redovni nick ? Jer je loš lutkar , kukavica ili njegova predstava nije baš vrhunsko djelo umjetnosti ?
Nažalost ne mogu vas uputiti na ta dva bloga, jer su po završetku operaciji jednostavno izbrisani.
 

Stranica 1 od 2 - zapisi 1-10 od 14 1 2 >>
ZA POLUGODIŠNJU OCJENU.. IZ HRVATSKOG

ZBOG NEPOSLUŠNOSTI I NEISPUNJAVANJA DOMAČIH ZADAČA PREBAČENA SAM U NOVU ŠKOLU.



MOJ NOVI RAZRED PUN BLIZANACA I TROJAKA ( djeca iz epruveti ?) Sjedim u prvoj klupi, da mi nastavniki imaju na oku.Još uvjek sam zbunjena... Traže da za školsku lektiru čitam samo tekstovi u određenoj boji. A JA SAM DALTONIST ! Moja dobra frendica ima veliku familiju ( svi nickovi po uzrastu uho do uha) I stalno tuče dječka sa koji mi prži cd i daje novi sličici. Jednog ledenoga curetka dječki iz viših razreda gađaju kamenjem i pokušavaju dignuti suknju.



Imamo i odlikašicu ! Skoro se svima zamjerila, jer ne da prepisivati. Neki curi samo mjauču i stenjaju, jer nemaju , što drugo reči.



Vođa sportske ekipe po običaju često je bahat. Ako nisi dovoljno lijepa, moraš ga gljedati sa sjajem u očima ili mu popuš...



Jedan klinac, sav je markiran ( starci dobro potkovani?) poganoga jezika, jer se ne zna družiti se..



ma ne dami se više pisati, i onako mislim da ču i iz ovoj školi dobiti šup kartu..



Vračam se sa razgovora sa ravnatelem. moram završiti svoj sastavak. U ovoj školi na vratima jedan jaaaako čudan kučni majstor. Štrašno želi znati moje genetsko podreklo. Nahučkao jednoga dječaka iz susjednog razreda da mi stalno plazi jezik.HAhaahh... misli da ću ja uzvratiti.Nastavnica biologije ugurala mu kredu u usta. Moja naimilija prijatelica nosi sombrero u školu i nagovara mi da idem na obalu.



Teta iz prekomorskoj kantine stalno mi tješi i gurka dodatnu krafnu. Nastavnik iz povjesti stalno nosi različite cipeli, primetila sam to, je zakucava spomen ploču na školu. Ma ova škola prepuna je čudnih likoca, sva sreča da stalno svira muzika ( a ima i pornografii na satovima seksualnog odgoja) JUHUUU stigla i moja prijatalica sa puno brače i sestara.



MAMA, mjesto mi u vrtiču....

Snovi... puno sanjam, znam sanjati čak i okus i miris vočka koji volim.
Iz detinstva sječam se snova o padu u bezdan ( kažu . da je to zato što rasteš)
I jesam izrasla ujedan put iz maloj debeljuci u visoku mršavku.
Retko imam nočne more. sječam se da prije odluke o rastave znala sam prestati disati u snu. Tiha jeza, probudiš se užasnut. Mislim da mi moja podsvjest pripremala na skok u novi život :-))
Sada su mi vratili se sve moji lijepi snovi. i baš se pitam : jesam li priglupa ili optimist bez pokriča :-)) ?