Ljubav kao utopija

...trpanjsko!

Oholo i tašto!
Zlatom svojim zlatnim
Ništavno si lažno,
Jer ljubit ne znaš,
Ti si samo jadno
Svjetlo iluzije,
Ja, Dragana sam,
Sunce, Svjetlo i
I pakao
I Dragi moj je!

O, sunce trpanjsko!

Tugom svojom
Prekrit ću lice.

Moje
Blijede prste
Nitko neće vidjeti.

Ni majka.
Ni ptice.

Tugom svojom
Prekrit ću lice.
I strogo ću paziti
Da ne vide suze.

Ni majka.
Ni ptice.

A dragi?
Moje suze briše
I kaže…
Ta rosa je to
Poslije kiše….

Ti,
što si
majkom svojom prokleta,
nisu za tebe ruže,
za tebe su muškarci bez duše.
Slatkog jezika.
Srca mesarskoga.

Ti,
što si
majkom svojom prokleta,
zabij glavu u tu jamu
studenu
i nikom se, više nikom
ne otvaraj..

Ti.
Nikada.

Od majke prokleta.
Od svijeta prezrena.
Prijatelja svojih
zaboravljena.
Zaslužuješ jamu
bez imena.

I što sam mogla reći?
Da te više ne volim?
Zanemari moje riječi
Jer tako i onako
Ćeš ih
Zaboravit…
I što sam mogla reći?
Da tako i onako
Nisi
Za mene?
I što ću ti ja?
Kad znaš me samo ranit
Ljubit ne znaš
Ne možeš
Zaboravi …
U snovima
Poljubi me
Jer ja ti se više ne ću vratit…

Sunce to,
Modro more,
Žale, bregove, oblutke…

Darujem ti..

Smjehove, smješuljke,
Zagrljaje mnoge, nježne trenutke…

Darujem ti…

Sivi suton, bijelo jutro, prijatelje,
Dobre ljude, sretne prolaznike..

Darujem ti za rođendan…

I nije ovo neka pjesma
Al pisana je za tebe i tebi..
I nije ovo neka pjesma
Al u njoj postoji želja
Da ti se dopadnem..
Da ti kažem, da…
Sviđaš mi se jako…
Imaš predivne oči,
Predivan osmijeh, o
Da, sviđaš mi se jako,
I ah, da!
Zaboravila sam ti reći
Ovo je pjesma za tebe

Eksplozijom misli razbit ću
Taj brod što posrće i sopće,
Bliži se,
Sapinje mi konopce puti,
Tvoje želje da pratiš me…
Imaš li snage za to?
Razbit ću pramac,
Zamahnut pjenušcem,
Razbiti tu krmu
Što sjurit će se u more
strašnim treskom…
Da, umrijet ću s tobom,
ako je moguće…
Želim biti tvoja impresija,
Impresija trenutka i vječnosti…
S tobom ću posegnuti u zaborav..
I završit ćemo na obali mora,
Strašni, zadihani i sretni…
Možeš li to?
Radi mene učiniti,
Razbiti misli i ponovo ih rastočiti
Ih na početak bitka..
Za tebe ..rastočit ću se i
Pretvorit u ružu,
Mirisom svojim uzet ću ti srce
U najljepšim cipelama s potpeticama
Hodat ću cestom samo
Za tebe
Možeš li to?
Voljeti me?

I srce i sunce
Je veliko i daleko.
Tvoje toplo tijelo
I moja hladna ruka
Stapaju se
U
Nježan zagrljaj.
I srce i sunce
Je veliko i daleko.
I zavit ću
Svoje tijelo
Maglom i mjesečevom
Prašinom.
I ne ćeš me
Stići, ti
Što juriš
Na
Bijelim
Zvijezdama,
Ne ćeš me stići…

sjedim na obronku, misli utonulih u zaborav,
poda mnom grad, svjetla u sutonu

paprati, lišće i ona tamnozelena tišina
kao koprena paučine slijevaju se nad ramena

i zrikavci, i svakovrsna leteća čeljad
tiho i nenametljivo polako
zatiru taj suton
u zaborav

i kao kroz maglu
osjećam njegovo/njeno lice
gubim osjećam
a pobjeđuje zaborav
u ovoj igri paprati i lišća
dok zaborav krade zadnje obrise

i ova večer stapa se u lijenu
simfoniju igre i užitka, u tišini
nježnoj tišini paprati i lišća
igre sunca i obrisa mjeseca
što se smije meni smije
u moj prgavi nasmiješeni obraz

i dok poda mnom vrišti povijena trava
pod stiskom mog tijela
osjećam vrisak njenih vlati
osjećam u dubini sebe njen /njegov vrisak
njen vrisak što je nekad bio strast
a sad je samo vrisak samoće i rastanka
samo zvuk kroz tamu magle
i noći što zatire suton
a samo svjetla nad gradom
pokazuju mi put do auta
put odlaska s ovog našeg mjesta
i zaborav

i zaborav onaj slatki zaborav
što umilno šeta kroz šumu
uz mene i oslobađa mi tijelo
svakog pritiska i težine
sjećanja na ruke i pogled
i način kojim si hodao

sjedim na obronku, misli utonulih u zaborav,
poda mnom grad, svjetla u sutonu
ne sjećam se više ničeg
smijeh i zaborav
zaborav....

O, samoćo,
Divna, krasna,
Moja prijateljice!

Obujmi me,
Uhvati tišinom,
Da nestanem,
Da samo
Tračak svjetla
Ostanem,
Što titra
I miruje.

O, tišino,
Tiha i ukleta,
K tebi hitam,
Moja prijateljice..

Prstom nacrtat ću
Haljinicu
od tafta teškog
Da ostavim dojam
Dame..

Čeznutljive
Čedne
Veličajne.

Mladiću ću tužnom
Mandolinu svirat
Zavodit ga,
Rukama ga,
Sviralom ga moćnom
Do u srce dirat…

Zamišljenom nikome…

Svatko ovdje može svoju priču
Ispričati,
Al kad razgovor poteče,
Pa te riječi gnječe
I nestane romance,
A stvarna slika
Pravi lik otkriva,
Svatko ovdje može svoju priču
Ispričati.

I ovo je
samo pjesma
U koju
Smjestila sam
Tebe
Pored sebe
Da sjedimo
Zajedno
Na klupi
I
Držimo se za
Ruke
I sanjamo snove
Svatko svoje,
Uporne i
tihe
Kao što
Je ovo
Jezero
Ispred nas
Teško, veliko,
mirno,
I neprobojno
Za ljudske
uzdahe.

Priroda.
Bogu hvala,
Diše svojim
Životom
I dodiruje nas
Samo
Kao
Veličanstvena
Slika
Savršenog
Univerzuma.

Ti i ja
Na toj
Klupi
Dio smo
Tog
Savršenog sklada,
Ljepote
I
Bliskosti.

Beskrajna rečenica
U nizu riječi
Što struji…

I ovo je
Samo pjesma
U koju
Smjestila sam
Tebe pored
Sebe
I
Ništa više.

Mljackava
I topla.
Čokolada.
S lješnacima,
groždem…
Čokolada crna,
Čokolada bijela
U zubima,
Pod nepcem..

Čokolada…

Vedar, i s nebom pomiješan,
Smiješan, bio je
Taj
Tvoj osmijeh.
Pomalo podrugljiv…

Onda bi nadigao obrvu,
Glumački, vješto..

Voljela sam taj
Tvoj osmijeh,
Veseo i podrugljiv,
Zatravljen,
Glasan.

Osmijeh.