Ljubav kao utopija

I tiho prolazi ovaj dan…

Tiho
Kao sjena…

Dotičem prijatelja…
Vidim ga gdje sjedi
Za tipkovnicom
I šuti,
U ekran gleda.
U me gleda, premda me
Ne vidi.

I tiho prolazi ovaj dan,
Tiho,
Kao sjena…

Po papiru
Mišem skitam
Za prijatelja
Stih sričem

Da zna da nije jedan
Nego da su dva.

Dva prijatelja.

Tiho
kao najtiša
kiša
došetat ću
do tvojih
usana
ti, ružo
neokaljana,
ti, sjeno
mojih sjena,
putniče,
nesretniče,
samotnjače,
varalico,
Tiho,
kao najtiša
kiša
nestat ću
na vrhovima
tvojih
usana.

Osmjehom,
Od ruža tek propupalih
Ukrasit ću obraz,
I tebi!
Tek, za dobro jutro,
Dati…

Vilinskom konju
ovu pjesmu pišem
da kaplje mu bola
s lica
izbrišem...

Ah, vilinskom konju,
vilenjaku zelenom,
pjesmu ovu jutarnju,
vilinsku kosu,
vilinsku halju,
prstom dotičem...

I za šumsku vilu
Oženi se on,
Ne znajuć da joj,
Hladan vjetar
Postelja je,
A suho lišće
Njezin dom…

Poljubac
Od soli,
Snijega i kiše
Rasuo se po
Mom stolu
I diše...

Sretan rođendan..tiiii, sretan rođendan tiiii, sretan rođendan, liebe Heidiiii, sretan rođendan tiiii! ..ha ha....slobodno mi možete čestitati rođendan...vi znani i neznani! Danas primam čestitke!

Da l¨ treba
Maštat?
Pitaju se
Ovdje
ljudi,
Psovat?
Zmajeve po zraku
Puštat?
Pitaju se,
Ima li to smisla?

Budalu iz sebe
Pravit
Plovit Iskrom
Svoju zvijezdu
Tražit

Razočarano pak
Tad utihnu
Tuge svoje
Brojeć..

Maštat treba, ljudi!
Jahat na
valovima
Morskim!

Od papira
Treba
Pjesmu
Napravit!

Snovima se
Ispočetka
Vratit…

Gluha i turobna noć
Samo blijedi odsjaj
Nekog lika
Nada mojom glavom
Visi i
Čeka
Kuda ću poć....


O, gluha i turobna noći,
Prizivam strasno
Tvoju moć i zvijezde,
Ne plačite ratnici bez
Moći
Vaše su ruke još
Velike i vrijedne...


O, gluha i turobna noći,
Svoju utjehu donesi,
Baci iskru
Da nad nama
Krijesi...


O, gluha i turobna noći.,
Tvoju tajnu znaju
Samo
Ratnici bez moći,
O, gluha, o turobna noći....

O, mora da osjećaš se ko
Sitan lopov, tat,
Dok kradomice
Ispisuješ
Taj svoj nik...
U kojem ti si
Tako uspješan i sjajan lik...

I kažeš, ti vremena
Nemaš,
Jer na put se spremaš,
I obveze su brojne, kongresi,
Zavrzlame...

O, kako li je divno, slatko
Obmanu tu kriti,
I za trenutak samo
Junak ili heroj,
Makar i u laži,
Biti.

A malo dalje,
Tvoja žena fini ručak sprema,
I dijete plače,
No to nije tvoja domena,
Ti više frazi sklon si
Ti junače bez lika i lica
S obvezama, novcem, ženom i
Djetetom
U krilu,
Mrtvac duhovni,
Klaun interneta

O, mora da osjećaš se ko
Sitan lopov, tat,
Dok kriomice
Ispisuješ
Taj svoj nik...
I osjećaš se moćno, jako
Jer ti si tako sjajan lik...

Kako obojiti dan
Što sav se snuždio
Od tuge
Što visi s oblaka
Dok ti spavaš
A ja sanjam
Tebe
Pod kestenom
Gordog i mladog
Od uzdisaja
Mojih.

Vali...
mreškavi i meki,
uzbibani,
vjetrom okupani,
pomorcu na
dar
darovani..
Vali...
zadihani,
uzrujani,
djetinjasti,
brzi...
Pjenom gorkom,
suhom smokvom
u dar
zamotani...
Vali...

Eto, vale sam vam zamotala u darove pomorci bijesni i sretni!

Večeras će obući svoje
Mačkasto odijelo
Jednim velikim
Mijau
Obznanit će
Da je gladna
Da je žedna
Da mnoge potrebe
Ima
Ali i da je sita
I da joj zapravo
Ne treba ništa


Princeza „Ružičasto“,
Ah, princeza „Ružičasto“…

Potezom kista
Narisat ću tvoje lice
Od jagoda izradit
Ću usne
I pojesti tako da
Budeš sladak
Od poljubaca
Mojih
Mirišljavi pjesniče
Papirnati i meki
Prijatelju…

Što znači radost dvoje ljubavnika?
Što znači plahost usahle vrbe u pustinji…?

Mrtva, mrtva tišina,
Predmeti u prostoru,
prljavo rublje na stolu,
opušci,
čaše…
I ona neizmjerna tuga što ubija.
Ubija svaku svijetlu misao.
I čedo
što se okreće prema Zemlji
i nestaje.

Što znači radost dvoje ljubavnika,
Što znači plahost usahle vrbe u pustinji,
kad više nitko ne vjeruje u ljubav
Neg umjesto ljubavi podmeće
Svoju vlastitu izgubljenu bitku,
strah
i
predrasude?

Nikad, nikad ne okreći obraz istini,
nikad, nikad ne reci, ja ću biti onaj isti,
nikad, nikad ne odlazi u postelju pjan i lud od ljubavi
Jer jutro koje dolazi je sumorno i teško.

I samo.
I samo tvoje.