Neman

Mislila sam da je u tako niskoj cijeni uključen samo doručak, ali su me iznenadili punim pansionom.
Vidite, oduševljavam se sitnicama koje stvarno nisu bitna stvar u životu. Ničijem. No, otkad sam prvi puta vidjela slike hotela, svima pričam o njemu i gnjavim ih da pogledaju slike i slinim nad par dana boravka ondje, tak, zato jer postoji. I kad se ukazala prilika da za stvarno male pare to i ostvarim, di ću sad pljuvati po tome?
Da, istina, nije radila neonka nad stolom. Ali je sobarica dozvala električara za pet minuta. Istina je i da im je bežična mreža slaba, ali zato ima kabl i to radi. Istina je i da doručak u krevet košta 200 kn, al to mi fakat nije trebalo kad je švedski stol takav da sve pada s njega. Bolji od toga vidjela sam samo u Las Vegasu, ali to se definitivno ne računa u stol, prije u švedsku dvoranu s hranom.
Probat ću nabrojit po sjećanju, jer nisam ponijela blokić na doručak. Idemo redom od ulaza u blagovaonicu:
sokovi od borovnice, maline, naranče, jagode i tropskog voća, sve svježe iscijeđeno
mineralna voda, gazirana pića, čajevi jedno osam ili deset vrsta, hladno mlijeko
jaja na pet načina: pečeno, kajgana, poširano, s timijanom i ružmarinom i kuhana
4 vrste peciva, 4 vrste kruha plus tost obrezane korice za tostiranje
slanina pečena, 2 vrste hrenovki, 2 vrste kobasica (svinjske i teleće)
pršut, šunka pečena, kuhana, dimljena, kulen, čajna, zimska
sirevi: ementaler, gauda, suhi neki mnogo fini, oni s plijesni koje ne volim, kozji
svježi sir, s vrhnjem, vrhnje, kajmak, feta
kroasani masu vrsta, prazni i punjeni
voće svježe, voće kompot, egzotično voće, komadići kokosa
kolači minjonski čokoladni i voćni i svašta, čokoladne praline
orašćići, bademi, lješnjaci, pinjoli i neki nepoznati meni
pet vrsta muslija, jogurt i mlijeko, razni posipi
jogurta, acidofila, abc kultura i tko zna što još iz te kategorije
kaša (porridge), gris na mlijeku
sirovo povrće u štapićima (mrkva, celer, krastavci), paradajz, kupus, neke egzote
marmelada u malim staklenim bočicama, nabrojila sam 7 vrsta plus 4 vrte meda
sirni namazi nekoliko vrsta
kava obična, filter kava, espreso
kakao, čaj koliko hoćeš
Sutra ujutro ću ponijeti blokić i popuniti popis s onim što sam zaboravila spomenuti.
Ručak i večeru neću opisivati.
Ne da mi se.
Jedva se dovučem do kreveta pa zaspim.
Da, i kava je fina, al ne baš toliko bolja za te pare.

U sredinu stvari kad skočimo elektronske kartice za hotelske sobe bolje rade ako se stane pred točan broj sobe.
Inače je prvi dojam prekrasnog, novog hotela s pet pravih zvjezdica posve pogrešan jer je prtljaga preteška, put bio zamoran zbog zimskog sunca koje, naravno, piči u lice od doma do odredišta. No, jednom kad se vrata otvore, započinje bal.
Prvo soba.
40 kvadrata plus 20 kvadrata terase plus 20 kvadrata kupaonice.
I to im je najjeftinija varijanta
Najskuplja je soba s jacuzzijem na terasi, zapravo bazenom od metar i pol dubine koji se prelijeva u infiniti bazen na terasi prvog kata. Diskretno je odvojen od drugih crnim, neprozirnim staklom koje ostavlja dojam širine, ali štiti od pogleda. Te su sobe najmanje, ali se vrijeme ioanko provodi u krevetu i korak dalje u jacuzziju. Ako želite dati jednu prosječnu plaću za jednu noć s doručkom usred sezone.
Moja soba je luksuzna, ali nije bila tako skupa zbog reklamnog kongresa kojim se ovaj hotel predstavlja struci. Ne mojoj, doduše, ali i moja kaplja je pomogla tkati taj slap, pa su me primili na njedra.
E, sad. Nema ormara. Zidovi su prekriveni panelima crne, bijele i boje hrasta, te zastorima koji sa zidova prelaze na staklene stijenke, što daje dojam još većeg prostora. Zastori se, naravno, vuku po podu i ima ih za obuć čitavu sobu.
Krem tepih je dva prsta debel, ali vam svejedno daju papučice. I bijeli bademantl mekan ko ajnpidekl. To sve kad pronađete ormar skriven iza jednog od panela. I preživite napad odozgor koji počinje čudnim šuštanjem i onda se nešto slije s gornje police vama na glavu. Dodatni paperjasti jorgan, naravno
Iza jednog od panela je kupaonica. Tuš kabina metar i pol puta isto toliko s kišom sa stropa i kada s mlaznicama u koju stane košarkaš. Umivaonik je dvostruki, u jednom komadu mramora od dva i pol metra ispod isto toliko velikog ogledala. Iznad kade je prozor na dnevnu sobu pa imate i danje svjetlo. Vodič kroz hotel nam je objasnio da su kupaonice ugrađivane kao kompletni moduli odmah nakon što su postavljene betonske ploče i servisira ih se izvana, pristupom kroz, što drugo nego panel pomoću snažnog magneta koji ima samo tehnička služba hotela.
Još nisam dovršila sobu, a već sam na tehnikalijama. Krevet je veći od američkog hotelskog, a taj je golem. I visok. Mekan kad se sjedne, tvrd kad se legne, vrhunski za spavanje. Ono drugo zamišljajte sami.
Stolaca ima masu. I svi su mekani.
Sve u sobi kontroliraju centralne upravljačke jedinice, ima ih tri, u hodniku i sa svake strane kreveta. Za svjetlo, za klimu, telefoniranje, struja, priključak za net, televiziju. Nad krevetom nije klasična slika, već platna, komadi tkanine s tiskom motiva iz starohrvatskih crkvica po Istri. Svaka soba ima originalno umjetničko djelo.
I premda je čitav hotel zapravo umjetničko djelo, posvuda ima intervencija i skulptura, što tekstilnih, alumnijskih, svjetlosnih, ali i hortikulturnih, pa tako po golemom volumenu lobija, što se proteže kroz svih sedam katova organskog dizajna (poput srca i aorti) ima visećih vrtova, pustinjskog i močvarnog bilja što iza stakla ulaze u prostore restorana i konferencijskih dvorana.
Sve je tu za gosta. I valet parking, gdje se iskrcate pred ulaz, a tip vam parkira auto koji će i dovesti pred ulaz kad vam treba. I jedan od četiri lifta koji vozi ravno u wellness centar da ne morate u bademantlu hodat kroz javne prostore. Na obje strane kreveta blokići i kemijske, jabuke i flaširana voda za doček u sobi, maramice i sav ostali ekstra toalet u kupaonici i besplatan internet u sobi.
Određeni horor ipak jest kad upalite TV i na ekraju piše Welcome pa vaš ime.

Tako je prokleto prazna praznina između galaksija.

Uvukla se studen u kosti koje više nemam, ali osjećam poput fantomskog dodira dlana mog umrlog oca po obrazu što je zaspivao izmučen stotinama rodbinskih i prijateljskih poljubaca. Nad mramornom rakom zasutom laticama otpalim s ocvalih vijenaca.

Tijelo moje nepredato je zemlji. Nesmrvljeno u prah. Sputano je trakama natopljenim vremenskim formalinom i ugniježdeno u mliječnobijelu plastiku. Slijepe oči ne trebaju prozore na poklopcima.

A duh moj hrli, poskakuje planski, proračunato, od zrnca do zrnca zvjezdanog praha. I tegli za sobom čelik, aluminij i ugljik, kavez od svjetlucavih a tako čvrstih niti što čuvaju, maze i prenose nam svijet na drugi kraj svemira.

Vozim, dok drhte mi duhovi prstiju, dok cvokoću sjećanja zuba i trnci penju na zamišljen zatiljak.

Hladno.
I samo.

Ispisuješ kvrgava slova i na silu izravnate trotočke.
Simbole što pričaju o lijepom, o trajanju, o toplom.
Svaki potez započinješ ubodom u meko
jer izbjegavaš okoštale ožiljke
i otvrdnjele kožne džepove starih rana.
Utisneš stilus dok krv ne poteče iz prerezane kapilare
i napuni uleknuto mjesto poput tintarnice
u koju ćeš umočiti pero
i bez otresanja zagrepsti prvo slovo novog poglavlja.
I do kraja ne prekidaš rez.

Razlijevaš si dušu po grimizom prošaranu bolnom baršunu.
I svoj srebrni sigil ostavljaš na kraju svakog uzdaha.
I pečat poljupca u zagrijanoj i tmastoj krvi svake točke.

Na živom tkivu ispod kože utiskuješ mi roman u stihovima.

Osim što danas sjedim pokraj otvorenog prozora i grije me sunce, naiđem na vijest da se globalni omotač oblaka spustio jedno 40-50 metara niže nego što je bio prije. Valjda za prošlog mjerenja.
A naslov "Zemlja uzvraća udarac" je super originalan, baš kao i moj.
Kao, tako se planet brže hladi, bla, bla, znanost, nešto, protumjera globalnom zatopljenju.
Mislim, što smo se uopće nervirali oko klimatski promjena?
Ima se lijepo neki AI u jezgri, u jedanaestoj dimenziji, gdje god bilo i to - dežuran. Klik-klik, ajmo lijepo ovčice, uragani, cirusi, homonkulusi i ostala bratja kleknut malo, ovi novi su zbrljali do ruba izumiranja. Samo tako.
Ajmo biti pametni pa pretpostaviti da je tako uvijek i svugdje.
Da se bezveze nerviramo ni oko čega, većinu vremena.
Sve će to papa Svemir popraviti: i glad i siromaštvo i nesretne ljubavi i kredite.
Evo, na primjer, pitanje je dana kad će se globalni bankarski sustav urušiti sam u sebe.
Najbolje da se povučemo u komune, razmijenjujemo robu i ljubav.
Brojimo oblačiće na nebu.
Ma što brojimo, uskoro ćemo ih moći i dohvatiti.

Gladna sam.

Potreba je nesavladiva. Grči me. Gužva mi sve misli i tiska ih niz zdrijelo. U želucu mi se naselila crna rupa koja halapljivo zijeva za masom i materijom. Singularitet navučen na hranu koje nemam.

Ništa što pronalazim u hladnjaku i ormarima, ništa od toga nije dovoljno dobro. Nije dovoljno dovoljno. Već sam vrećicu napunila smećem otvorenih konzervi, napola pojedenih čipsova i praznih staklenki. Ne vrijedi.

Glad je neizdrživa.

Da sam bar vampirica, izašla bih u ovu dugu zimsku noć i pronašla žrtvu čije bih se krvi napila, zasitila, zauzdala divljanje gladnih, vrištajućih stanica moga tijela.

Da sam bar vučica, pronašla bih neki obor s ovcama, makar strvinu.

Da sam sjeverna medvjedica, trošila bih ljeti nakupljene zalihe od tuljanovog mesa i masti, dok me do proljeća grije pokrov od zaleđenog snijega i leda.

Da sam, nisam.

Samo sam žena.

I gladna sam te.

SIMPLY RED

Narančasti plamen svijeća boja sobu vatrom. Još jutros sam ih porazmještala, i sad trepere u malim grupicama kao prosuti dijamanti na baršunu. A još više nego svijeća, posvuda se valjaju crveni, ljubičasti i plavkasti jastučići, odbijajući svjetlucavim nitima iskre s plamenova. U ovom kaleidoskopu samo tvoje zelene oči nedostaju.

Još deset minuta. Znam da nećeš kasniti. Kad smo jutros dogovarali svijeće i jastuke, u glasu sam ti čula da ćeš stići na vrijeme. Možda si već dolje, pred ulazom. Možda pališ cigaretu, jednu, na brzaka, nezaiteresiran za okus i kolutove. Pred vratima čekaš točno vrijeme i znaš da sam već odavno spremna.

Provjeravam u ogledalu kako mi crveni svileni negliže pada preko novog, vrlo skromno čipkom ukrašenog bodija. Crvenog, naravno. Danas će se mnogo toga crveniti. Obrazi od poljubaca, usne od naslanjanja, bedra od vrućeg i vlažnog dodira.

I početak će nam uvijek biti nespretan, ma koliko se dugo i duboko poznajemo. Dok oči ne očitaju želje iz pokreta i tuđih zjenica, dok ruke ne posegnu kroz kosu, dok ne pustim onaj prvi uzdah, pravit ćemo se dotle poznanicima, svaki u svojem naslonjaču. A ja ću, možda, samo možda, ovoga puta pustiti da tkanina sklizne s mog koljena kad ti pogled pobjegne do mene dok spuštaš čašu na stol.

A želim ti oteti i onaj trenutak kad budeš ugledao jastuke poslagane po svakoj stepenici od prizemlja do kata. Kad shvatiš da do kreveta nećemo doći uspravno, hodajući i držeći se za ruke, kao obično. Jer, sjest ćeš na prvu stepenicu i sjest ću ti u krilo, licem u lice i zagrliti te crvenom svilom rukava. I osjetit ćeš na svojim golim bedrima mjesto gdje se tanke čarape pretvaraju u bogatu čipku podvezice.

I u mom ćeš crvenom poljupcu pročitati kakve predstave smišljam za nas na svakoj sljedećoj stepenici.

Od večeras rasprodajem sve.
Ali, prvo snove.
Njih imam puno previše.

Šareni su, mazni, fini,
u muslin i svilu umotani.
U paru pakirani.

Jeftino dam. Za lipu, čak,
jer pada već mrak.
Uhvatiti moram zadnji vlak.

Navalite, stoga, ovamo.
Garancija je punovaljana.
Nekorištena roba.

Kupite odmah! Ne treba pustiti
da ostanu neiskorišteni
ovakvi prekrasni snovi.

Dakle, prebrodili smo šljokice i zvončiće, petarde i vatromete, srčeka i čokoladice.
Sad maske i onda do kraja godine od simbola ostaje samo farbanje jaja?
I šunkice, kobasice, do kolinja.
Karanfili i grah za Prvi maj su out?
Midsummer nam nisu uveli. A i Đurđevdan je nepodoban.
Nema radnih akcija i zastava uz krijesove.
Thanksgiving i bundeve su tek dekorativno ušle u igru.
Ispada da od travnja do studenog ostadosmo bez simbola i žderačine.
Bipolarno smo manič... praznični.
Kao i sve drugo, nesistematski horukaši.
Sezonski depresivci. Pesimisti su za praznike, optimisti u ostatku godine.
To nam je, valjda, u genima. Te promjene.
Uopće ne znam kako bismo preživjeli na nekom pacifičkom otoku, gdje je svaki dan praznik uz cvijeće i voće i ples na pijesku smaragdne uvale gdje stalni morski vjetrić hladi stalnim suncem ugrijane dane.
Bili bismo na tabletama.
Baš kao i da smo Eskimi da poput naših pasa jedemo samo sirovo meso i loj.
Nemaš od čega ni alkohol svariti.

Ma,neka nas ovdje ... pisat ćemo pjesme ...

Sad, upravo sad mi se pod nogama razdvojila stijena, od soli nagrižena, od leda propucana, mrvila se eonima i konačno poklekla pred elementalima, eto, baš ovog trenutka u kojem tišina razdire živo i neživo tkivo u eteru među ljudima.
Još ovu sekundu lebdim.
Ostajem na krhotini snova što je zapela za javu. Još ne razaznajem sile koje će me dohvatiti i gorljivo se, gladno baciti u bitku za prevlast nada mnom.
Imam li izbora?
Smijem li odabrati elektroslabu pa da se pretvorim u nakupinu kvarkova, pa se raspadnem uz mlazove radijacije koji će ostaviti trag mog imena, bljesak u vakuumu? Ili da se zgusnem u singularnost bez sudbine? Gravitacija će me ponovo odvući u bezdan iz kojeg redovno puzim poput anti-Sizifa. Ili da ti se prepustim? Tebi, petoj sili tamne tvari, što prvo ubrzava, usijava, a onda goni čestice i sudara ih nemilosrdno, nepoznato, zastrašujuće.
Znanost me izdala, hladna kučka.
Rasula se još jedna teorija bez pokrića.
Poput struna raspliću se niti razuma.
Nedostaje mi magija.

"Poput mnogih pametnih ljudi koji cijene objektivnost, u srcu je bio solipsist, a u srcu je nosio grumen leda kojeg je Melissa osjećala i namjerkala otopiti." (I.M. Solar)

Neš ti plana ...

Žene su krive za globalno zatopljenje. Em dišu i ispuštaju ugljični dioksid, em su evolucijskim imperativom prinuđene topiti ledenjake.

A led je tako veličanstven.
Spokojan. Bez bola.
Umrtvljen.
Sablasan do besvijesti.
Briše boje u monokromatske pejsaže.
Zasljepljuje poput najžešće zaljubljenosti.
Dostojanstveno kuje blistavi zatvor nediskriminirajući ni list, ni planinu.

Iz ugrijane sobe moji prsti dive se divu, gospodaru prirode.

Dies inferno.
Pakao smrznut radi estetskog doživljaja.
Lutkarska predstava odrvenjelih udova.

Vatre tinjaju pod ukrućenim pepelom.




"Solipsizam je filozofsko vjerovanje da postoji samo osoba i njeno iskustvo. Solipsizam je ekstremna posljedica vjerovanja da se znanje mora tražiti unutar ličnog iskustva i potom neuspjeha da se nađe most preko koga bi osoba mogla da nas obavjesti o bilo čemu što je izvan nje. Solipsizam sadašnjeg trenutka proteže svoj skepticizam čak i na vlastita prethodna stanja, tako da sve što je ostalo, jesam ja, sada. Solipsizam je poseban oblik subjektivnog idealizma."

Tjah.
Sapienti siti.

"Ako pođes sa mnom, nikad nećemo biti sigurni. Proganjat će nas do kraja svijeta. Ali, do dana kad mi spale tijelo, voljet ću te."

Izgovara to kraljević Paris u amerikaniziranoj verziji starog mita.

Arhetipovi su to. To se gleda, to se traži. Plaća. I Troja i Gladijator. Bilo bi dobro vidjeti je li netko napravio (a vjerujem da jest) sociološku studiju tko zapravo gleda te filmove i po koliko puta. Jer, sigurna sam da Gladijatora više i češće (možda i baš svaki put kad je na programu) gledaju žene.

E, i tu je Brad, i tu je Eric, pa Orlando ... a ondje Russel, Joaquin ...

No, ne radi se o tome. Ono što muškarce valjda privlači mitovima su herojske odluke, žrtvovanja i iskazivanja, jer lijepo kaže Brad klincu na početku kad ovaj izrazi strah od protivničkog šampiona: "Ne bi se borio s njime? Eto, zato tvoje ime neće pamtiti."

Ono što valjda privlači žene su rečenice poput one prve gore. Zadojili su nas. Kolektivno onesvijestili da je to ono što rješava sve životne probleme. Pa kao najbolje libijske bodigardice ili vojnikinje Mosada život ćemo položiti da bismo čule takve riječi.

Da zbog našeg lica čitava flota krene na Troju.

Onaj osjećaj kad se riječ izgovara mnogo puta, ili napiše i iznenada vas preplavi neodoljivo, posve neobjašnjivo shvaćanje da je tih nekoliko slova posloženo u apsurdnu kombinaciju dostojnu Pythonovaca, Adamsa, Red Dwarfa, Trećeg kamenčića od Sunca?

Mene jutros progoni BEZAZLEN.

Promotrite zločinca.
Demonsko ime, bez sumnje, Azazel, Belzebub ... dobar nick, možda?
Kombinacija: Z ... L ... samo O fali.

A, ono, sve milo i krasno, bezopasno, čak.

Semiotička paranoja.

Virtualna deformacija, oboljenje novog doba.

Oče moj mili, ti koji s visina promatraš nas, ponosan budi.
Nestalna jesu sjećanja tvoja na svaki moj grijeh.
Odbaci sumnju što s tobom se rodi, što pjesme ti piše i nestvaran stih o propaloj nadi i srušenoj vjeri, jer istina nije što poje ti strah.
Pogledaj, oče, koprena se diže, što nekad je bilo sad nije ni trun.
Ponosan budi na mene i moje, jer ocem te zovem, a otac mi nisi, jer odavno pustih da nosi me val.
I biram da sjednem pod prozore tvoje, da osluhnem sate kad dopuštaš sklad.
Zažmiri na drugo, urokljivo oko i priznaj da nisam ukaljani kal.