Neman

... imam odličnog kućnog čarobnjaka-majstora.

sve radi, precizno i uredno kao mašinica.
popravio mi kvake i četiri izvora mraka u zadnju godinu dvije.
sve u pola sata.
pere suđe, sauga, briše prašinu, ide u dućan.
kuha.
sprema krevete, pere prozore, malja zidove, premješta ormare.
cijepa drva, betonira, mijenja pločice, zna stolariju.
čisti klime, raščišćava podrume i pretrpane loggie.
mijenja plinske boce uz dostavu.
raznosi pakete po gradu.
montira ormare i vješalice.
buši rupe za slike.
seli namještaj po stanu.
ne brblja dok radi.
ne stane dok ne završi
ne pije, ne treba ga hraniti dok radi.
sitne pare stoji.
uz kavu je zabavan, duhovit i zanimljivo priča.
sve radi uz osmijeh i šalu.

sve što traži je da ne bude besposlen, dakle, prima narudžbe.

i, ne, nije android.

bloger je :)))

pita za savjet, pa ode

to kaj te boli kad kašlješ je zato jer si od kašljanja nategnuo nanavikle trbušne i prsne mišiće i tetive
dakle, nije ti niš :)
prošlo bu za dan-dva :)
nikakve tablete ne trebaš

eto :)

Na ovaj svima tužan dan, mi smo uvijek slavili.

Okupila bi se šira obitelj oko starih grobova, u najboljim kaputima, krznima, novim haljinama, svečanim sitnicama za prvi od velikih zimskih blagdana. Svečano bismo palili svijeće, svečano šušurili sisvetske bukete. Ni djeca nisu skakutala, ne zbog općeg pijeteta u zraku, već slijedeći ozbiljnost i svečanost odraslih, ali zapravo znajući da nakon hladnog groblja pod kupolom osvijetljenog vrućeg zraka iz nepokrivenih svijeća, svi dolaze k nama, tebi na rođendan. Na pečenje i mlince, na sušenu ribu, na kremšnite, malinovac i mlado vino za odrasle. Na pjesme uz gitare. I tračeve iz predgrađa iz kojeg su svi pobjegli. Do kasno u noć.

I tako je tužan dan završavao toplo, veselo i zajedno.

Danas brojimo dvadeset godina da toga nema, da tebe nema. Danas se samo prisjećamo kremšnita, jer je mnogo tih gostiju pod kupolom svijeća. Danas smo odlučile prestati oplakivati tradicije i stvoriti nove za podmladak.

I ako oni, umjesto kremšnita, žele svečanu tortu od kinder pinguija, imat će je. I bez groblja i umrlih rođendana.

Volio si ruže, tata. Nad glavom ti sad raste snažno ružino drvo, preko dva metra visoko. A meni, molim, jednom godišnje, na rođendan, samo jednu veliku kuglu krizanteme. Bijelu.

No, da, ono, horor, mrtvaci, leševi, zombiji i nakaze. Ništa me to ne dira na filmu, ali čitati ne volim (osim, molit ću lijepo svakako, Kingove Zelene milje - al to ionak i nije baš neki horor).

No, nek se ljudi vesele ako se mogu uživiti u šminku, paukove haljine i masku s čavlima. Srećom pa je "trick or treat" dječji pohod po susjedima kod nas ipak ostao samo za fašnik.

Zapravo, hoću reći da sam si našla genijalnu zabavu da mi zamjeni ovisnost o igricama. Zove se eBay-PayPal-kartica.

E ..... sve, sve, svega ima .... našla sam stvari koje čitav život tražim, a i masu toga još što baš sad i nije pristojno prepričavati.

Ali, ali, sve radi bez greške, lijepo klikaš, sve se otvara u roku keks, sve radi, ništa nije teško pokopčat kako, kad neš kupiš, javi ti se prodavatelj i zahvali ti se, obavijeste te gdje je u kom trenutku pošiljka, pa ako je i virtualna, definitivno se ova kontrola puno bolje osjeća.

Da ne spominjem užas i horore neljubaznih prodavačica po našim dućanima.

Dosad smo samo klincima nabavljali igračke, sad malo ja :)

Al ono, još nisam tražila da mi dignu limit na plaćanje. Držim se čvrsto za zacementirani stup limita dok me šiba uragan Vinnie iz naslova. Povremeno mi se slijeva hladan znoj niz leđa, pa se sjetim da ako si sama ne ispunim želje, ne budem si dobra, posve je glupo očekivati to od drugih.

I tako, izvrsno se zabavljam svaku od ovih ranih zimskih noći.
A ujutro mi stigne obavijest da je pošiljka već na putu.

E, mrak.

Oluja je prošla prije nego što je svjetlo dana nestalo iza horizonta. Čudne se boje guraju pod krošnjama. I jezero je boje skrletnog metala. Nabubreno, napijeno, ponovo mirno ali sad popločano jesenjim lišćem što ga je vjetar, snažan i muževan, donio s rubova šarene šume.

I crne drvene grede na natkrivenoj terasi svjetlucaju neobično, mokro kao uglačani mramor. Kao vječnost. Jastuke sam spremila na prve naznake kapljica i sad razmišljam želim li ili ne želim i ovu večer dočekati vani. Unutra je toplo. Poznato i stalno. A vani je divljina. Prostor između vode i svemira, kao jastuk preljevajućih, nikad stalnih boja.

Pričekat ću ovdje. Jer znam da ćeš doći.

Mada ti se grančice sad zapliću u kosu, mada ti je kaput već promočio, mada je trava šumskih ledina natopljena i hladna. Jedne čudno tople sekunde iz mraka ćeš stati pred mene, očiju zaklonjenih iza oboda šešira kojeg će kišne kapi ukrašavati kao borduru nekog baroknog tanjura.

U svjetlu petrolejske lampe osmjesi će nam se sudariti, zjenice se dohvatiti u poljupcu bez roka trajanja. Moje ime na tvojim usnama odsvirat će mi onu istu frazu na spremnim strunama i koljena će zadrhtati.

I odbacit ću ogrtač od sjena, skinuti čipkasti veo čekanja.

Ni oluje, ni vjetrovi, ni kiša utopljena u jezeru neće me ohladiti, kad mojim venama tvoje ime zaplovi.

Još daleko, među vlažnim granama, osjeti me, ljubavi.

Mai me potakla da napišem ovaj blog, istina, premda već dugo o toj temi razmišljam. Naime, ako upitate iole iskusnog muškarca, reći će vam da sve žene nastoje biti drukčije, ili da ih se bar takvima smatra, po mogućnosti svi, ali najvažnije da je različitom od gomile smatra baš on.

A, mislim, razumljivo je to. Prvo ima nas pola čovječanstva. Ako se ne razlikujemo rasom, rastom, bojom, inteligencijom, talentom, nedajbože kakvim nedostatkom, već upadamo u prosječan skup. Kad-tad nam proradi crv da bi ipak trebale biti posebne, e ne bi li nas netko poseban izabrao.

A onda gledamo i one koje to zaista jesu, pa nam krivo ili drago, pa kopiramo, farbamo se, izgladnjujemo, trošimo pare na koješta, e ne bismo li preskočili u sljedeći razred. Gdje je isto već gužva. I skup natprosječnih je golem, da se ne zavaravamo.

Prije ili kasnije javi se i inat, upale lampice nekog talenta, popiknemo se na nekoga tko se zaljubi iz tko zna kojeg razloga i zaista nas vidi drukčijima od drugih. Pa nam to i govori. Steknemo prijatelje, istaknemo se na poslu, kreativno se razvijemo. Pa nam to i potvrde. Prije ili kasnije sve se žene isprofiliraju u drukčije od ostalih. To je činjenica.

Usput problem ponekad čini nedostatak osjećaja pripadanja, pa se svrstamo uz neku uspješnu ideju, plan, akciju, uljuljkamo se u pripadanje i odobravanje, nekritički prihvaćajući što god nam se servira kao moda, dobar plan ili ono bez čega ne ide jer tako kažu u časopisu, na kavi, u kružoku, doma ... Ako nas okarakteriziraju kao posebne, drukčije, postoji opasnost da nas odbace.

Međutim, sve to znamo.

I onda se opet javlja inat, pa okrećemo ploču. Zapravo, stavljamo onaj legendarni crveni šeširić na glavu i izlazimo ne provjerivši se u zrcalu. Sve to štima. Šeširić je kul. I boa od perja, naravno. Osim što sam zamolila sestru da me upozori ako zaista pretjeram. Računam na nju.

Samo na jedno gledam podozrivo.
Na samopromociju vlastite različitosti, dobrote, ljepote i talenta.
Znate, ono, "ja sam dobra, ja sam lijepa, ja sam nadarena za ..." Da, te rečenice ne počinju bezveze s "ja".

Smatram da su to stvari koje drugi trebaju govoriti o nama. Ili nama, još bolje

Inače zvuči ... uh, moram li reći?

Recept je jednostavan:
- banana se nareže na ploške u veću čašu
- prelije Baileysom ili nekim srodnim pićem
- jede se žlicom

Da, OK, perverzija baš kao i moj recept za mandarine u Southern Comfortu koje se jedu vilicom, jer mandarina popije tekućinu, za razliku od banana koje su samo okupane.

Ali, mislim ...

... heaven, i'm in heaven,
and my heart beats so that I can hardly speak,
and I seem to find the happiness I seek ...


Link

Sad bih tu, ne misleći, najradije odmah zavapila: NIJE!
I srećom nema lajkova, bar ne kao gumb. Grafičke smajliće ne računam.

Međutim, ako razdvojimo Iskricu na Weblog i ostalo, pronalazim sličnosti. Čak i one s kojima se slažem.
Premda je ovaj tekst zapravo vrisak ili molba da zaustavimo odlijev onih kojima se ti fejsbuk sadržaji ne sviđaju i koji su na Blog došli kako bi se izrazili, da parafraziramo originalni reklamni slogan.

Dakle, ostavimo fejs-like sadržaje za profile. Ima ondje ibera mjesta za slike svake vrste: osobne, krajobraze, izmaštane, šljašteće. Ima mjesta za citate priznatih književnika, new agera, iz filmova, s plotova ili grafita s keramičkih pločica javnih WC-a. Za parafraze, životne pouke i poruke gurua, swamija i papa. Sve tuđe misli i likovne uradke koje smo prisvojili jer baš se tako sad osjećamo, mislimo i mislimo da bi i drugi trebali. Sve prosvjetiteljske i zabavljačke sadržaje koji nisu naši. Imamo Fejs, imamo profile. Jer na tim mjestima to čitaju oni koji su nam prijatelji ili su izabrali kliknuti naše profile. Makar i zalutali.

Iskričin weblog je specifična stranica. Drugi blogovi nemaju tu dimenziju baš zbog koje mnogo nas ne odlazi i preko svake vremenske mjere. Imamo tu prvu stranicu s najnovijim blogovima koje svatko prvo vidi. I to ne samo naslove i nick, već i dio sadržaja. Svojevrsna oglasna ploča s karticama koje biramo ako nas privuku.

I što se teksta tiče, vidimo naslove i nekoliko rečenica. Međutim, slike, najčešće krajnje predimenzionirane, uopće nisu skrivene. Nametnute su svakome tko klikne Weblog tu lijevo. Zbog prirode likovnog djela, njegove sinkronosti, kako kaže Lessing u Laokonu, prihvaćamo ga i doživljavamo u svim dijelovima istovremeno, dok pisani tekst, ili u Lessingovoj interpretaciji - poezija, no odnosi se i na prozu, je dijakron, sekvencijalan, upijamo ga s vremenom i time imamo mogućnost odustajanja ako nam se ne svidi. Zbog toga su nam slike na našem Blogu nametnute. I nerijetko iritiraju.

E, sad, što hoću reći? Oladimo sa slikama, animacijama i šljaštenjima, osim ako nisu naši, ako nismo autori, ako se tako ne izražavamo, što je totalno rijetko, zapravo, i ne sjećam se takvog djela. Oladimo sa tuđim mislima preko krajolika, slatkih životinja, anđela i fantasy ilustracija. Sve je to tuđe, ništa nas to ne izražava. Imamo Facebook i profile za to.

Kvaliteta tekstova nije presudna, važnije je da je naš, originalan. Ili, ako već moramo citirati vic, misao ili odlomak, dajmo, zaboga, i svoje mišljenje uz to. Interpretaciju, slaganje, neslaganje, primjer iza života, ma bilo što. Niti smo papige, niti majmuni. Izrazimo sebe, ne kopirajmo nekritički druge.

Priznajem da me nedostatak samoizražavanja i golemi višak papigiranja više smeta čak i od svađa i ruganja drugima.
Jer na negativne misli se može reagirati.
Na nemisli je odgovor šutnja.
I odlazak.
A to je loše.



P.S.
I ako Boga znate, BAR SMANJITE SLIKE ako ih već trpate na zajedničku oglasnu ploču. Hvala.

Riječi ne stanuju više
u ovakvim noćima.
Poneka beskućnica
dogurat će kolica
do vrškova prstiju
da mi sklopi vjeđe
za mršavi sat ili dva.
Ne znam imam li pravo
voljeti te ovako.
Možda je Mjesec,
vjerojatno Mars,
zapleo logične lance
u neraspletiv čvor.
U pogledu si, ipak,
ostavio trag,
pa mrvice slijedim
gladno do sna.

Bio je to pravi brod - u gradu bez brodova i luke - zavezan užetom za obalu; naprijed dvostrukim, otraga tankim plastičnim, tek da ga voda ne odbije predaleko. Brod, a zapravo kuća. Dom. S poštanskim sandučićem pored puta i i kućnim (brodskim?) brojem. Telefon, struja, spremnik za vodu. Nekih pedesetak kvadrata udobnosti na mutnoj brzoj vodi. Je li to privid slobode, pitala sam se ipak, mada mi se od prvog trena nije činilo tako.

Uski, preuski, u bijelo obojan mostić od metalne rešetke mamio me je da zakoračim nad brzu vodu, nudeći mi sumnjivu sigurnost tankih metalnih sajli kao oslonac. Smijem li prijeći most? To je ipak nečiji dom. Nije pristojno. Stajala sam na pragu njegovog vodenog vrta; mutnog, tekućeg, stalno promjenjivog zen dvorišta. Ako pričekam ovdje na obali, možda vlasnik dođe po mene?

Besmisleno. Malo vjerojatno.

A, vuklo me je, priznajem. To tamo nešto unutra, toplo, meko i ugodno; a možda me je pozivalo tek svjetlo iza žutog ornamentiranog stakla premalih prozora. Nisam čula ni glasove, niti glazbu pa ni rijeka nije šumorila jer je bila preširoka.
U potpunoj tišini noć se zlurado cerekala mojem oklijevanju. Mjesec je stajao nisko, nagrižen s desna. Kao da se, umoran, poželio osloniti na vrhove nebodera s druge strane obale.

A onda mi je zvijezda namignula. Šarka je škripnula. Teška drvena vrata su se otvorila. Iznutra je potekla toplina i donijela mi riječ koju sam čekala:

- Dobrodošla.

Sad ću još samo malo razmisliti koji mi se najviše sviđa, ili najbolje leži:

Hrunting, Beowulfov
Durendal, Rolandov
Kusanagi-no-Tsurugi, japanski grass-cutter
Chandrahasa, Shivin
Amorahijus, Fidelahijus, Esperahijus, s čavlima s raspela
Neuroblade ili Criss iz Dine
Moorcockov Stormbringer
Hattori Hanzo
Robin Hoodov Albion
Dantari iz Treka
Gandiva, Arjunin iz B-Gite
Lightsaber, bilo Sith, bilo Jedi

e, a ovi su, kao, postojali, recimo:

Atilin mač
Claymore Williama Wallacea
Muhamedov Zulfikar
poljski za krunisanje Szczerbiec
Cezarov Crocea Mors
Perzejev Harpe
Asi iz Mahabharate
Arondight od Lancelota
Excalibur ...

Ima sve na Wiki, da, guglala sam, nekome je terapija research, nekome udri po nevinima.
Samo ovi drugi zaboravljaju što je bijes tiha čovjeka.

Prvo presjeć', onda polit benzinom i zapalit'.

I na harfi odsvirat dirge.

Snovi to nisu. Barem moji nikad nisu bili. Nikad se nisam probudila bez vjetra, bez maestrala nad morem. Kad voda oteža, poput ulja, kad se osjećaji zamrznu u ekvilibriju na pozitivnoj strani krivulje, kad slike pauziranog filma ne titraju, već upečene u plazmu ekrana svjedoče savršen san. Ne sanjam da si ispunim želje. Ne sanjam da dosegnem Mir.

A mir nisi ni ti. Kad si budan. Tad si vihor nad nazubljenim vrhuncima, bura što pjeni krijeste, uragan nad tropskim arhipelagom. Podižeš me, nosiš, i mene i kuću i dio tratine pred ulazom, od Kanzasa do Oza, i dalje, dalje, gdje misli ne dosežu. A onda me spuštaš, u kamenoj soli urezanim stubama, do utrobe zvijeri koja bjesni u tebi. I tamo me poliježeš na tron, poput carice, rumenu i već zagrijanu do bezbojnog usijanja.

Mir je u tvojim očima iza stakala, kroz eter povezanim s mojima.
Mir je u one četiri note što najavljuju tvoju poruku.
Mir su tvoje riječi za mene, ispisane priladno crnilom na bijelom zaslonu.
Mir nalazim, ipak, bez tebe i u kovrčama djeteta koje me je prepoznalo čim se rodio, a nije moje.
Mir je kad te na jutarnjem svjetlu promatram dok spavaš.
Mir je na javi kad ti osjetim bilo na grudima i u tom ritmu naslutim naš plan.
Mir je obraz na tvom ramenu.
Mir je svijet koji naše duše kockicama nemira grade između nas.

Treptaj.

Jutro ti je zlatom obojilo zamršenu kosu na mom jastuku. Probudila sam se u zoru; na istočnom nebu tek sramežljivo crvenilo. Sjela sam na uzglavlje uz šalicu vruće kave, prvu cigaretu i pogled zalijepljen za tvoje kapke.

Treptaj.

Sanjao si. Vidjela sam kako ti se oči pomiču, brzo, skriveno; slušala kako ti se disanje ubrzava; trznuo si rukom. Sanjao si. Na čelu se nije razvila bora; san je sigurno mek. Miran.

Treptaj.

Nisi još otvarao oči, premda sam sumnjala da već napuštaš san. Nekako uvijek osjetiš kad te jutrom promatram dok zadnji put snivaš. Ali, još pripadaš Morfeju, premda već na granici između dva svijeta. Nesvjestan mi dopuštaš da još mamurna snatrim. Da se sjećam prošle noći i žeravice na kojoj smo ležali.

Treptaj.

Ruku sam zavukla ispod deke u koju si umotan do vrata. Napredujem milimetrima, slijedim ritam tvog daha i ne budim te još. Jesi li i ovaj moj dodir ubacio u san? A možda se pretvaraš samo, puštaš me da lutam nepomičnim tijelom, možda budan čekaš da izgubim spokoj i da mi zadrhti ruka?

Treptaj.

Budan ili usnuo, otimaš mi mir.

Eh, pričaš mi, pričaš, satima, čini mi se.

A slušam, kako ne bih? Svako slovo upijam kao pijesak rasut po svježoj tinti.

I pamtim. Sve. Bez reda. Moje računanje vremena nepouzdano je i promjenjivo. Tako, recimo, ono vrijeme između pogleda ne postoji. Stapaju se u duge, duge trake između zjenica i pletu u niti i snopove.

Palim cigaretu. Mislim o briljantima. Posve bezveze. Odjednom su mi iskočili iz podsvijesti. Ili su ti zaiskrile zjenice? Hm. Riječi ti teku pravilnim koracima. Priča se razvija u epske širine.

Vruće mi je, premda vani studeni vjetar opominje jesen da skloni to šarenilo lišća i voća i krene na spavanje. Zažarili su mi se obrazi. Možda ne primjetiš pod ovim žutim svjetlima; možda ne otkriješ što sam poželjela. Možda samo nastaviš priču, uz pokoji zastoj da iznova posložiš misli u rečenice.

Želim, zaista želim da me slučajno dodirneš dok opisuješ rukama krugove, ovale, kadrove, zamahe i udare. Dok se priče sudaraju na bojnom polju, slijede i nadopunjuju. Usne ti pratim netremice, ne propuštam ni riječ. Grabim, uzimam, spremam. Jer želim i žudim i živim za dah koji šalješ prema meni.

A, ne, nije romantično. Svijeće bi već odavno ugasle u rastopljenim jezercima voska. Mjesec još nije ni na pola. Ni od tuda pomoći nema. Glazbu ne čujem, previše te gledam. I slušam. Ni moja mašta ne leti nad gradom, ne uskače kroz osvjetljeni prozor, ne privija se uz toplo tijelo pod meku deku.

Ovdje sam. Sada. I skupljam.

Tebe.


"Da od tebe ostane samo osmijeh i mali prst, još uvijek bi bio najbolji od svih koje sam ikad srela." (Casino Royale)

e, pa tako bih i ja mogla od bloga do bloga prozivati ljude što ne reagiraju kad mene razapinju
mogla bih se naširoko opravdavati zašto sam uzela jedan stari nick umjesto tog kojeg se blatilo
mogla bih glorificirati na prste jedne ruke one koji su me branili ili na sebe skretali munje
mogla bih epitetima, bljuvotinama, lažima i ostalim sredstvima počastiti pisanje, blogove, komentare njihove živote i izbore, kao i laži odjevene u tobožnja mišljenja tih koji se nabacuju time
mogla bih c/p razne veličanstvene riječi kojima su opisivali mene ili slične meni zbog nemiješanja i nereagiranja
mogla bih analizirati i psihoanalizirati sve te postupke i ponavljati do do kraja svijeta
mogla bih pratiti tko se s kime druži pa unakrsno pucati po nevinima
mogla bih ih oponašati u svakom obliku, neš ti invencije svađalačkih floskula
mogla bih pronaći i citirati svaki put kad su sami sebi skočili u usta, na primjer, prozivkom tko je odgovoran za tuđe riječi i slične gluposti
mogla bih na svaku provokaciju, gadariju, insinuaciju i blatantnu laž uzvratiti isto ili još gore
mogla bih ismijavati njihove nickove, njihove živote, tekstove, komentare, ljude s kojima su se družili ili se druže
mogla bih lagati i izvrtati istinu kad već nema nečega što sama napišem da me se optuži, nema ružnih izjava o drugima, nema ruganja, nema pismenih dokaza
mogla bih i samo izraziti svoje negativno mišljenje o postupcima drugih, svaki put kad mi se ne svidi što piše

jer, je li, imamo svi na sve to pravo. to stoji. i srećom smo potpisani nickom.

i dokle bi nas to dovelo?
to se pokušalo i nije uspjelo.
nisu prestale. dapače.
(neke su se, doduše, ljudski ispričale.)

ono što možemo je reagirati na laži istinom, pa neka svatko bira strane, ako ga baš veseli i zanima
možemo izreći suprotno mišljenje
možemo skretati pažnju na nepravde
možemo i sve ono s početka bloga, i budemo, uopće ne sumnjam u to, svatko prema svom izboru i karakteru
i, po mogućnosti, izabrati druga sredstva borbe jer nas inače previše lako svrstavaju u iste kokošinjce

a ja ću izabrati ignorirati gluposti i reagirati na laži i optužbe, kao i dosad i kad ih primijetim
i buniti se na prozivke onih koji ne reagiraju

i gledati s visoka na one koji se rugaju i po vlastitom priznanju uživaju u tome, ma tko da je, jer time nemaju moje poštovanje, niti podršku

s visoka na njih, jerbo to baš i nije teško s obzirom da nizine kojima se neumorno vraćaju :)))

bez obzira na po par dana truda s uljudnosti i mekim temama, jer ako je za pristojnost potreban trud, onda to govori samo za sebe




tak, nisam spomenula niti jedan nick.
ne očekujem da će se itko prepoznati.
opisano se ovdje ne događa.

ali, neka stoji, ponekom bloškom novaku na izbor kome će vjerovati.
i na upozorenje ako se prikloni.