vita brevitas, ars longa

Rekoše mi: tražio te netko,
nama stranac, ali tebi dobro znan.
Rekao je da već dugo čuva od proljetnog cvijeta satkan san.
O, kakve li čudne ironije,
sjećanje mi livadama šeta
sa jesenjim lišćem prekriveno.
Na vjeđama samo kapi ljeta.

U gradskoj ljekarni kupim lijeka
za čitavih mjesec dana
kao što se u trgovini kupi
vreća brašna, vreća soli.
Usput nekoga sretnem
i kažem: "Osjećam se dobro."

Hrastovi će stoljetni prolistati,
zujat će pčele
u mirisu bagrema.
Zazvonit će zvona,
netko će tiho zaplakati
i ti ćeš znati:

mene više nema.

A ja ć,
toga dana, ili te noći,
kada se budem tiho
opraštao od sebe,
samo spokojno
sklopiti oči,
i smiren ću otići,
znajuć'
da ljubim tebe!


(od A. za B.)

U gradskoj ljekarni kupim lijeka
za čitavih mjesec dana
kao što se u trgovini kupi
vreća brašna, vraća soli.
Usupt nekoga sretnem
i kažem:"Osjećam se dobro."

Na ognjštu našem malom
ugašena vatra stoji,
stara ura na sred zida
prestala da sate broji.

Paučina i prašina,
požutjele stare slike,
u samoći sam samujem,
u tišini i bez vike.

Gdje su dani bosonogi
iz djetinjstva moga?
Kao da je jučer bilo,
jo se rado sjećam toga.

Otišli su svi najdraži,
jadi stisli kao brda,
da ih zovem - nebo gluho,
a na grobu zemlja tvrda.

Daruj mi noć.
Ona je kao prah.
Nije obavezno
da pamtiš.
Volim tišinu.
Ni glas ti ne moram čuti.
Uvijek pogodim
da si ti.
Znam te.
Pamtim svaki tvoj dodir,
godinama zapisujem.
Grudi su mi
prošarane uspomenama.
Nitko me ništa ne zapitkuje,
nemoj ni ti.
Samo mi daruj noć.

Ulazim u hrama tamu
I bijedni obred dajem.
Tamo čekam Divnu Damu
Pod kandila rujnih sjajem.

Kraj stupova u polusjeni
Zvuk vrata prene pogled moj
A u me gleda ozareni
Lik NJen samo, san o Njoj.

O, privikoh se tim rizama
Veličanstvene Vječne Žene!
Visoko bješe karnizana
Osmjesi, priče, snoviđenje.

Kako su, Sveta, mile svijeće.
Kako ti srce radost visi!
Nitko mi uzdah nit riječ reče,
Ali vjerujem: mila - Ti si.

Čita Bog Marxov Kapital i viče
"krađa, krađa"
Božja ruka budi Marxa koji se okreće u grobu
okreće se on, okreće, nesretan jer ne zna
tko ga budi tj. nije siguran.
Naime, Marx niječe Boga pa samim time
i svoje buđenje dovodi u pitanje.
-S druge pak strane imponira mu što Bog
(ako ipak postoji)
o njemu Marxu razmišlja na tako neobičan način.

"Krađa, krađa!" (Božja vika)
Budi se i Nietzsche.
Ni njemu nije jasna cijela priča
još manje mu je jasno zašto je jučer jeo svećenike
dvojicu, trojicu, četvoricu odjednom.

"Krađa, krađa!" budan je i Lenjin
On ustaje iz svog sarkofaga (zanemarujući filozofske
rasprave o uzroku svog buđenja) i preko Crvenog
Trga ravno u brijačnicu.
"Potkraćivanje brade molim - i metak mi iz glave izvadite
ako Boga znate!" zahtjeva Lenjin

Na spomena Boga - Bog je ušutio i sa sebi stvara
ovakve predodžbe
Marx je lopov - šaljem ga u pakao
Nietsche je kanibal - i s njim u pakao
a Lejnin
"nakon brijanja i vađenja metka iz glave šaljem ga
u Vatikan za Papu - pa Rus nikada nije bio papa"
mudro zaključuje Bog.

Ovakvim potezima Bog ispravlja neke stare
nepravde, ali i unosi zabune u ionako razjedinjeni
kršćanski svijet.

Kao autentični katolik trenutačno grozničavo
preispitujem temeljne nauke svoje vjere
u nadi da se ipak nisam sjebao mjestom rođenja.

Okom treće osobe jedan od ljepših prizora
je gledati dvije zaljubljene osobe
kako zagrljeno spavaju

U ulozi zaljubljenog
nikada ne mogu biti svjestan ljepote trenutka
jer (kao što rekoh) spavam dok grlim

Jedino kroz promatranje drugih
ideal sreće za mene je sasvim vidljiv

i zato
osobnu sreću i dalje smatram nerealnom
vjerujući da je sve lijepo što mi se događa
tek san

Hm, da... Da.
Mislim da ću započeti vikend. Jutros.
Idem u vizitu. Pa na "brifing".
Ima nas dovoljno. Jutros.
Hm, da...
Pitat ću sina, hoće li doći. Danas.
Ukoliko neće, moram peglati. Danas.
Ukoliko neće, moram čistiti. Danas.
Međutim, sve je to deja-vu i može
se lako dogoditi da mi se zapravo ništa neće dati;
nit' peglati,
nit' čistiti,
nit' kuhati,
nit' slikati.....
Danas.

Ne jedeš

Događa se da brzo misliš pa ti brzo prođe dan
i ljudi projure kraj tebe a ti tek osjetiš vjetar
gibanje kroz
pa se pitaš, kamo žurite ljudi, a onda spavaš
Ne jedeš razumljivo
u snu ti priča (bez hrane shvatljivo)
o dva lice koja te vole
različitim danima
Podjele tjedan na pola i kažu
"naša je" - premda nisi

Kada gledaš
svijet ti gledan okom mršav je
ni on se ne hrani
nekada smo spominjali jabuku
i mlijeku davali epitete
A danas si sasvim tanka
ne rekoh nelijepa
kupljena ti kruška i mrkva
nahranjena bila dovijeka!

Uostalom kao i ja
sve ti oči same
čekaju
Rado bi uvrijedila neznanje
Bio bi ti velik dan - htjela bi

Uostalom kao i ja
pokušavajući
zaboravljajući
snom trčeći
krvareći
grči ti se ruka - ponekad

Uostalom kao i ja
prepoloviš se
pogledaš me
ne znamo se
Tek smo jutra pokorenih

Netko kaže da su najljepše Španjolke
Dankinje imaju lijepu kosu i većinom velike sise
Jedan (relativno poznat Hrvat) imao je ženu iz Indije
- krasnu
Misice su najčešće iz Dalmacije
Moja majka kaže da je svaka žena lijepa na svoj način,
ali to mi zvuči kao fraza

Najljepše su Italijanke
- jesu majke mi vidio sam u Veroni

bilježe li ljudi oko mene
(koji me dakako uopće ne poznaju)
trenutak kada ću izaći iz tramvaja

Ako bilježe,
sam moj izlazak dobit će dodatno opravdanje

Međutim ako ne vide
putem do kuće
glavu si razbijam pitanjem
-postoji li ikakav smisao
u mojem napuštanju mašine

Presretna majka
kupit će mu narukvicu od zlata

potvrdit će svoju ljubav

a zatim će razmišljati
o naborima na stolnjaku
i pozvanim gostima

Koji skoro u pravilu
pojedu manje no što se to
od njih očekuje