vita brevitas, ars longa

Med svjetlima
umrijet će noćas
leptiri šarenih krila,
med travama
umrijet će i cvrčci
svirajuć´ svoje
neumorne note.

A umre li u meni ljubav,
onako,
kao da nikad nije bila,
umrijet ću i sam:
Bez ljubavi
ni ti me ne trebaš,
moj živote.

Tko bi znao reći
vrijedi li ostariti
i lagano umirati
zbog njenih usana,
zbog njenih bokova,
zbog njenih grudi?
 
Tko bi znao reći
vrijedi  li sebe dati
za tu ljepotu
koja srce slama?
 
Ne znam.
 
Tek jedno znam:
Zbog njenih očiju,
klečeći,
umirao bih godinama!
 
 

Ne traži livadu naših snova.
Već davno su je preorali.
Ni međe više ne postoje.
Ostalo je samo jedno široko prostranstvo.
Ne hodaj blatnim brazdama sjećanja
i ne krivi oblak što ispred Mjeseca stao.
Sad Mjesec svoje srebro rasipa
po nekoj drugoj livadi.
A oblak ništa nije kriv,
njega je samo zaborav donio.

Nije ovaj dan moj!
Meni svanuo nije.
Od jutra pršte
tuđi osmjesi
iza zatvorenih vrata,
a ja se ne znam
tako smijati.
Ovaj dan me prevario!
U samo svitanje,
osmjehom naviješten,
sav se izgubio,
izblijedio,
uvenuo
kao otrgnut cvijet.
 
Ovog dana
nije trebalo biti.
Bez njega,
ja bih se sutrašnjem
danu
više radovao.

Med svjetlima
umrijet će noćas
leptiri šarenih krila,
med travama
umrijet će i cvrčci
svirajuć' svoje
neumorne note.
 
A umre li u meni ljubav,
onako,
kao da nikad nije bila,
umrijet ću i sam:
Bez ljubavi
ni ti me ne trebaš,
moj živote.

Kako bi bilo lijepo
da smo ostali djeca.
Naše planine
ostale bi
samo naše planine,
i naše livade,
ostale bi samo naše livade,
a poljski cvjetovi
nikada ne bi venuli.
Kako bi bilo lijepo
da smo ostali djeca.
Po našim gradovima
cvjetale bi breze
i pitomi božuri,
a gore iznad nas
gugutali golubovi
i lejeli bijeli lampioni
s tek dozrelog maslačka.
Kako bi bilo lijepo
da smo ostali djeca.
Naše rijeke tekle bi
prozirne i bistre,
a po njihovim obalama
cvjetali bi narcisi
i plišane krizanteme.
Kako bi bilo lijepo
da se mi ponovno vratimo
u to naše djetinjstvo.

Zgrčio se
dan na nebu
kao suza u oku.
A ne plaču oblaci
niti je duša
nespokojna.
Samo se neka
nedorečena tuga
rasula
promrzlim poljima
jer je gorčinom dotakla
grumen
još rahle zemlje
pod kojom mladost
pokošena
spava.

Izmaglica jutra
ukrade danu
dah jeseni.
Vjetar prosu kišu
sivog oblaka smrti.
Krik
slomljenih grana
i teških plodova branja.
 
A ja,
kao žuti list jeseni,
nestrpljiv u srcu svom,
odvraćen u pogledu
prolaznosti,
utopljen olujom kiše
u sivilo magle,
težine,
letim svoj posljednji let
kroz grane
života
na putu
umiranja.

Na vjetru sjećanja
umiru
teške godine prolaznosti
strpljive u samoći,
gorke u ponoru strasti,
nerečene,
neokaljane,
nespremne
i neproživljene.
Tišina nepomičnosti
leži u snu sive daljine,
u krvavom znoju
noćnih buđenja.
Oprašta se
treptajem oka
od teške
istine života
i čeka
iščekivanje jutra.
 
Gazim
sve plićake
životne prolaznosti
i u velikom slapu
gubim misao i smisao
o povratku istine
gole,
proste
smrtonosne.
 
Zaspati
na tvrdom kamenu,
ne vidjeti,
ne disati,
ne živjeti.

Ti što stojiš
sam
kraj napuštenog
pločnika
u kaputu od
zvijezda
što Mjesecu
krade san.
Ti, lutalice stara,
licem napuštena
djeteta,
jer nemaš dom ni dragu,
stojiš istrošen,
sam k˙o maska
lošeg karnevala.
Loš je tvoj početak
dok nadzireš
svoj kraj.

Kao stablo
u oluji
moju dušu savijaju i muče
nevidljive ruke vjetra.
 
Htio bih
više
gore,
u visinu svjetlosti,
dok me korijenje
vuče prema zemlji
u tamu zla.
 
Moje grane
lome
oluje vjetra,
jesen zavija u krošnji
dok na izabranom
dlanu
umire posljednji list.
 
Razdire mi se
srce
u žudnji za zvjezdama,
za visokim i slobodnim
oblakom u krošnji.
 
U bljesku munje
i prasku groma
padam
u provaliju
truleži i umiranja.

Oprostite dobri ljudi, što je moje srce meko,
ja večeras suzom plaćam - Svakom dođe vrijeme neko.
 
Nek` mi nitko ne prilazi noćas, mome malom stolu,
noćas pijem čaše vina i samujem u svom bolu.
 
I najjači padali su pred sudbinom svoga bola,
al` su znali da skriju zle sudbine makar pola.
 
Stani malo, zla sudbino, da potkujem konje vrane
pa da stignem na put sreće prije neke zore rane.
 
I pijetlovi noćas šute, k`o da im do zore nije,
stizali su slični meni što krenuše i kasnije.
 
Kad nestane moga puta, i na kraju svih krajeva,
isto nam se svima piše - tko tuguje i tko pjeva.

Bila je ka˙o Mona Lisa
što vremenu jednom znači,
i oluje nebom zaustavlja
nebom vedri i oblači.
 
Ti si pjesma za pjesnika,
hladan izvor za sve žedne,
proljeća ti nisu ravna
s tvog izvora kapi jedne.
 
Eh,  što mladost brzo prođe
vrjednija  od suhog zlata,
u čarobnoj svoj lljepoti
osta tužna neudata.
 
naborano rumen licce
sad ga hladna suza kvasi,
a mjesec joj svoje vlasi
smješao u sjede vlasi.
 
drhtave joj ruke stare,
u borama starost krije,
i pijetlovi jutrom šute,
zbog nje im do jutra nije.

Tuguje li tužna
breza raspletena
kao djevojačke kose
dok Mjesec nebeskim svodom
prebrojava zvijezde
da koja ne umakne njegovoj pozornosti?
 
Tuguješ li ti kojoj nije
sve na broju,
kojoj na broju
nisam ja, ni sve radosti
što sam ti podario. Ali i samoća
ima društvo - tišinu, i muk, i tebe.
Je li dovoljno imati samog sebe
 
u mirisnim i plavim zorama,
u hladnoj zimskoj noći,
u oblačnom gromovitom nebu
kad munja nebom para?
Ne, za društvo i sreću je
potrebno dvoje,
makar jedno
bilo i nesretno.

Kad bih mog˙o zaboravit sve što mi se ružno zbilo
pa da kao sretni ljudi dignem i ja glavu čilo.
 
Kako mogu zapjevati kad je jesen u dnu duše,
mostove sam sagradio a drugi ih slavno ruše.
 
Čvrstom rukom žuljevitom orošeno brišem čelo,
tihi vjetar nadu budi dok miluje klasje zrelo.