Neke misli...

Nađoh ovo u starim mailovima...

Pravi muškarac pije crnu kavu bez mlijeka, bez šlaga, bez čokoladice, bez šećera. Ako je već šećeri, šećeri je momački, ide do kraja i pije tako slatku kavu da žličica u njoj ostaje okomito zabodena. Prezire Nescafé ništa manje od bezalkoholne pive. Po pitanju Cedevite još ni sam nije načisto, pa se ne izjašnjava. Jede puno kruha. Fornette izbjegava, kao i ljude koji ih konzumiraju. Kad mu blagajnica u supermarketu uz kupljenu robu pruži i markicu s bodovima za nagradnu igru, s mržnjom je pogeda preko brkova i odlučnije nego Tito Staljinu hladno joj kaže “Ne!”.
Pravom muškarcu se smuči kad vidi kako mali, sirotinjski, iskompleksirani narodi oponašaju velike i moćne. Bilo da je vjernik ili ateist, pravi muškarac prezire novouvedene mode poput Valentinova, Majčinog dana, Noći vještica (nastavak Majčinog dana), Dana kruha i ostalih komercijalnih kategorija. Pravi muškarac prezire one koji su sa zadovoljstvom prihvatili stranu jezičnu penetraciju pa govore «brand», «ultimativno», «event», «fuckin dobro», «jebeno zabavno» i slično. S druge strane, pravi muškarac nije ni pretjerani domoljub, on je solo igrač, vuk samotnjak čije su pobjede i porazi osobni, a ne kolektivni. Ne treba mu toplina i sigurnost stada, bilo da se radi o narodu ili navijačkoj skupini. Pravi muškarac se nikada ne žali na nogometno suđenje.
Pravi muškarac ne voli poštapalice, duge uvode i prenemaganja. Kad netko započne rečenicu riječima «Ja mislim…», pravi muškarac odmah vidi da taj uopće ne misli.
Pogrešno je uvjerenje da pravi muškarac nikada ne plače. Istina je da i on pusti suzu, ali iznimno rijetko, svega par puta u životu, u najemotivnijim situacijama poput završne scene filma «Hrabro srce» ili dočeka hrvatske nogometne reprezentacije.
Pravi muškarac je veliki borac protiv turizma. Čvrsto je uvjeren da turizam polako ali sigurno kvari duh nacije razvijajući s jedne strane ponizni i ulizički duh nacije konobara, kurvi i turističkih animatora, a s druge strane gramzivost bešćutnih stanodavaca.
Pravi muškarac nije izgubio lovački instinkt; u kritičnim trenucima hladnokrvno poput Prljavog Harrya tamani uljeze u stanu. Jednom se tako iz dnevnog boravka, u kojem se ljepši spol emancipirao gledajući paragvajsku sapunicu, prolomio četvorostruki krik – vjerovali ili ne, istovremeno su napala četiri jahača apokalipse: žohar, komarac, miš i muha. U tom strašnom trenutku topi se ženska autonomija i u pomoć se doziva pravi muškarac. On ulijeće spremno poput Schwarzeneggera u filmu Komandos, naoružan usisivačem, Sportskim novostima i papučom broj 46. Savršenim desnim backhandom, mekšim od Agassijevog, savijenim novinama pogađa komarca tako savršeno da ga ubija, a da na zidu ne ostaje fleka. Istovremeno, s osjećajem ravnim Schumacherovom mekom dodiru kočnice u zavoju, gazi papučom žohara tako da ga smrska, a da mu ne iscuri bijela sluz koja se našem junaku uvijek gadila jer ga podsjeća na punjene bombone. Nakon što je neutralizirao žohara, pravi muškarac munjevitim pokretom ruke kao Bruce Lee hvata muhu u letu. Miša usisava i potom nemilosrdnošću Van Nistelroya otvara usisivač, vadi vrećicu sa zarobljenim protivnikom i stavlja je u zamrzivač na duboko smrzavanje, računajući da će, ako bude imao sreće, njegov Miki Maus, kao i tata Walt Disney, dočekati neka bolja vremena kada će ih odlediti. Nakon tog spektakularnog obračuna s mišem, pravi muškarac se udaljava s bojišta u tišini, praćen zadivljenim pogledima žena, koje konačno mogu odahnuti i nastaviti s tv-sapunjanjem.
Unatoč činjenici da sve ostale uljeze nemilosrdno kažnjava, pravi muškarac nikada ne bi zgazio mrava, niti mu na bilo koji način ugrozio tjelesni integritet, premda mu se, u onoj priči o cvrčku i mravu, mrav prilično zamjerio.
Bez obzira na to je li bogat ili siromašan, pravi muškarac se kloni žena kojima su jako važni novac i materijalne stvari. Dakle, kloni se većine žena. On zna da je opsjednutost novcem obilježje sirotinje. Kad ženska počne govoriti o lovi i autima, kao podlogu već čuje kako joj krulji želudac. Ako već sama nije sirotica koju od rođenja treniraju za lov na bogatog ženika, površnom analizom najbližih joj predaka, pravi muškarac nepogrešivo ustanovljava da je tu netko bio crna bijeda i da je taj atavistički, sirotinjski strah da se jednog dana ne umre od gladi i snažan impuls za pukim preživljavanjem u pripadnicama narednih generacija pervertirao u vlaženje na zlatnu karticu i skupi automobil. Ako mu se i dogodi da ga njuh prevari i da izađe s takvom ženskom, čim je detektira odvest će je negdje da se dobro naždere, odmah je otpratiti kući, zahvaliti joj i smjesta je izbrisati iz mobitela i pamćenja. Zaključujete da je pravi muškarac na neki, feministicama i vegetarijancima odbojan način - idealist.
Na vijest o smrti najstarije žene na svijetu, Kineskinje koja je umrla u 128. godini života, pravi muškarac joj je odao poštovanje minutom šutnje, pomislivši koliko je samo gaća oprala u tom dugom životu.


PRAVA ŽENA

Prava žena se prepoznaje po jednoj jedinoj osobini: sviđa joj se pravi muškarac

I dočekali smo i to, najveći bjegunac i živi mrtvac hrvatske politike je izgubio živce i želi ponovi drmati ovom zemljom. Sanaderu stvarno gori pod petama, želi otvoreno podržati kompu Bandića te utjecat na pravosuđe kako bi zaustavili istrage u vezi Hypo banke.

I to nije neočekivano, naprotiv, ono što me zanima i što ćemo vidjeti je kako će reagirati narod. Hoće li to biti dovoljno kako bi mobiliziralo narod da izađe na izbore i glasa protiv Sanaderovog pulena (Bandića) te da javnost otvoreno i glasno podrži sadašnju premijerku (koliko god ona bila tek manje zlo.)

Ako podrži, ako se nešto pokrene – napokon, možda stvarno nešto bude od ove zemlje.
Ako ne – pa tada niti ne zaslužujemo drugačiju vlast nego Bandića kao predsjednika i Sanadarea kao premijera.
A tada je pitanje tko je tu zombi, živi mrtvac – Sanader ili Hrvati?

Malo o politici, naravno povodom nedjeljnih izbora.
Ali neću o kandidatima, nego o nama (a iz teksta ćete lako vidjeti tko je moj favorit).

Za ove izbore je karakteristično iščuđavanje „intelektualne“ i „urbane elite“ na to da je u drugi krug ušao Bandić, kandidat s toliko gafova i s takvom antikampanjom. No baš je u tome bit. On je savršen predstavnik (do karikaturalnosti savršen) jedne „druge“ Hrvatske. „Ruralne“ Hrvatske koja je antipod „urbanoj“ Hrvatskoj. Ovdje oba termina stavljam u navodnike jer često nisu niti ti „ruralni“ Hrvati ruralni, a niti su „urbani“ Hrvati stvarno urbani.

I dokle god ta „urbana“ elita bude gledala s visoka na Bandića – jednako kao što s visoka gleda sve koje smatra „ruralnima“ kod dijela hrvatske populacije će se javljati razumljiva reakcija – inat. Poistovjetit će se s njim i glasati za njega.

Tipičan primjer za to su Radio 101 i Net portal (bivši Iskon) – toliko su opsjednuti ismijavanjem Bandića da su njegova najbolja reklama.

I zato slijedeći puta, kada vam dođe neka poruka, na kojoj se ismijava neadekvatno ponašanje dotičnog razmislite malo zašto vam je to smiješno, ne govori li to mnogo više o vama nego o njemu? Ne radite li mu reklamu daljnjim širenjem takvih poruka.

Jer koliko god se on ponašao neadekvatno, te je njegovo ponašanje na razini je Borata ili predsjednika Bjelorusije ili Kirgistana, te nas zato ne bi dobro predstavljao u svijetu, presudan razlog za davanje glasa njemu ili ne bi ipak trebalo biti njegovo (najblaže rečeno) netransparentno i autokratsko vladanje Zagrebom. I to je ono što treba isticati i širiti dalje, a ne gafovi koji ga čine simpatičnim i „bližim narodu.“

Jer u takvim slučajevima vrijedi jedna stara iz nekih drugih vremena:
„Što je više klevata i laži Drug Tito nam je miliji i draži.“

Zašto je to tako teško reći?

Koliko puta mi se to dogodilo. Upoznam neku djevojku, bilo virtualno, bilo uživo, i započne neka komunikacija.
I nakon nekog vremena djevojka zaključi da ju ne zanimam i odjednom bez objašnjenja i pozdrava prekida komunikaciju i ignorira bilo kakav poziv ili poruku s moje strane.
I u redu je to da joj se ne sviđam, ne jednom bih se i ja negdje u to vrijeme „ohladio.“ No nije to tema, naravno da se ne moramo uvijek „naći.“

Tema je, kako se ponašamo kada nekome trebamo dati do znanja da nas ne zanima. Imamo li toliko hrabrosti, elementarne pristojnosti da mu/joj to kažemo, u lice ili se barem pozdravimo i jasno damo do znanja kavom porukom.

Doživio sam često da žene primjenjuju metodu ignoriranja – „pa nek' shvati da me ne zanima.“
A kako smo mi ljudi društvena bića i isključivanje iz društva je (psihološki gledano) najgora kazna – pa je postupak ignoriranja izrazito agresivan i nasilan čin.

I onda se nekim čudom, na drugom kraju spektra, nakon dovoljno takvih odbijanja pojave psihološki nestabilni tipovi koji ne prihvaćaju takav „ne“ i počinju proganjati.

Ili manje zastrašujuće, ali i dalje negativno, kada muškarci više ne znaju raspoznavati je li riječ o odbijanju ili tek o izazivanju napetosti i ostavljanja dojma „nedostupnosti“ kako bi želja bila veća. I tada muškarac prerano odustane, a žena ostane zbunjena zašto se inače zanimljiv muškarac (više) ne zanima za nju.