prije_kiše

Pričaj mi..o dalekim zemljama koje nikada nećemo vidjeti
O jutrima u kojima se budimo sretni jedno kraj drugoga..
Pričaj mi o šumama po kojima nikada nećemo hodati...
O nama kako zagrljeni ležimo ispod nekog drveta i gledamo u nebo
Pričaj mi o vinima koje nikada nećemo kušati..
O sreći koju osjećamo dok slušamo jedno drugo..
Pričaj mi o stazama po kojima nikada skupa nećemo hodati..
Pričaj mi o Velebitu i spavanju pod zvijezdama...
Pričaj mi o gradovima koje nismo vidjeli
O ljudima koje ćemo sretati na našim putovanjima
Daj da na trenutak povjerujem da živim...

sve manje vremana provodim u virtuali..dođem na blog, nasmijem se..ponekad nešto komentiram i idem dalje...puno sam sretnija od kada sam manje tu..sve više je nekih druženja vani..smijeha uz pivo..i sve manje me virtuala vuče...napokon,živim :)

 
Volim te-kažeš , dok mi nehajno prebacuješ ruku na rame
Ne treba mi nitko osim tebe-naginješ se da me poljubiš.
Gledam tvoje lice ozareno srećom. Moji odgovori te ne zanimaju.Ili pomalo plaše..
U meni oluja..
Mičem se, palim cigaretu zagledana u daljinu….
 

način na koji si me gledao...kako si me ljubio...taj jedan tren... dug kao vječnost..pomislila sam...da si onaj kojeg tražim....

 
izbrisala sam pola vipice :)
možda zbog ovog vremena..i kiše koja nikako da padne...

 
al ja sam danas sjebana....

Preko iskrice  sam upoznala divne ljude.Lijep je osjećaj kada sretneš nekoga sličnog sebi, priča samo krene i nakon par poruka ti se čini da poznaješ tu osobu cijeli život...
Ali ono što smatram posebno vrijednim je to da sam često puta na iskri razbijala predrasude..Koliko puta sam imala predrasude o nekim grupama ljudi ..Ali razmjenjujući poruke sa pripadnicima tih grupa , moja uvjerenja su se mjenjala.Počela sam iz drugog kuta gledati na njihovu stvarnost.Sa nekima sam se sprijateljila.:D
U RL bi teško imala tu mogućnost....
 
 
 

na iskrici sam više-manje ravno dvije godine..dolazila sam , odlazila sa obećanjem sama sebi nikada više...ali neki nemir opet krene...vozim se u autu i uhvatim sebe kako razmišljam kakv nick ću si dati...i dok se okreneš opet sam tu...reinkarnirana sa novim nickom...ja ne znam kako vi ali mene ova virtuala skroz ponese...izgubim osjećaj za stvarni život..i sve svoje slobodno vrijeme trošim tu...a dragi ljudi oko mene, prijatelji koje nisam dugo vidjela, telefonski pozivi koje odgađam..čekaju..čekaju...da ja iz virtuale pođem opet "živjeti"..jer ruku na srce..ova virtuala je samo san...a stvarni život se odvija  tu oko nas...
ili je cijeli život samo san ?

postali smo pokretne reklame firmi čije proizvode kupujemo..sa jakna i majica  ponosnih vlasnika se kočopere znakići :(..
neki dan vidim dijete na ulici s balonom mc donalda u ruci..reklamira ga , iako je već odavno sa mamom pojeo svoj hamburger...
kada ćemo se osvjestiti..i reći..NO LOGO...???
hej..pa oni bi trebali plaćati nas koji ih reklamiramo po gradu !
 

priča se da mi žene dobivamo jako puno poruka...a isto tako, da je kulturno na svaku odgovoriti..halooo ???
gdje bi ja došla kada bi išla svakome odgovarati ?
ja dobivam takve poruke da vam mozak stane...počevši od onih banalnih tipa-" dal smetam" na koje samo mogu odgovoriti sa da ili ne ( ali u pravilu ne odgovaram ništa)...
do onih za koje neću dalje trošiti riječi ( prepuštam to vašoj mašti )..
naravno, nađu se tu i poruke koje mi oduzmu dah..profili zbog kojih još neću ugasiti svoj profil....
nema ih puno..ali taman toliko da osvijetle ovu virtualnu tamu :)

opet onaj osjećaj usamljenosti kraj gomile ljudi oko mene...smješkam se uljudno..razgovaram..klimam glavom..pratim priču..
u meni praznina...osjećaj usamljenosti se pojačava...