Čudno i bez kraja
Pitao si me kakav mi je život, kako održavam ravotežu između želja i onog što mogu iscijediti od svakodnevlja?
Htio si slušati o podražajima koji natapaju moj gladni mozak, o dodirima koji puze po mojoj glatkoj koži, o mirisima koji me smiruju i razuzdaju, o riječima koje volim slušati i pogledima koje ne mogu skinuti.
Želio si znati bride li mi usne od poljubaca, koga stišću moje noge, gdje mi lutaju prsti, o mislima koje me grade i ruše, o meni koja oduvijek brzo uči, puno zna, svašta može i koja je tek zadnjih godina na putevima prema drugima počela slijediti sebe.
Najradije bih ti pisala o svemu što mogu složiti u rečenice, o svemu što me bolno obavija i otupljuje, što me puni radošću i čini da se osjećam kao da živim u sretnoj bajci, što me isprazni i razbaca kao vjetar smeće po ulici, čemu se veselim kad otvorim oči, kako ih namjerno držim poluzatvorenim u onim veličanstvenim minutama jer se tako snažim za mučne sate i suze koje neću moći osušiti.
Znam da ova priča ima početak zato što je prethodna došla do posljednjeg slova.
Čitao si ono moje čudno, nedovršeno jučerašnje pismo, možda se i pitao koliko žena piše s ove adrese, ali ti znaš što je kraj, znaš kako žari novi početak i ne obara te strah kad treba biti svoj.
Ti znaš što je potraga, slutiš da ona nikad ne prestaje i ona iluzija da se dodirujemo u toj vječnosti tjera te da kažeš: "Zadivljuješ me."
12.07.2004. u 16:46 | Komentari: 43 | Dodaj komentar