moja razmišljanja...

Najčešće sami sebe pitamo zašto su stvari komplicirane, ako mogu biti jednostavne?
Kako doći do cilja ne samo najlakšim, već i najbržim putem?!
I koliko pogrešaka moramo ispraviti da bismo se vratili na pravi put?
Ponekad se najbolje vratiti na početak, a ponekad i veliki početak ima kraj.
 a da li je netko za partiju šaha?

Dosta često se život uspoređuje s vlakom. Ljudi poput putnika u vlakovima kreću s jedne točke kako bi došli do svoga cilja. Poneki vlakovi projure bez ikakvog zaustavljanja, dok neki idu lagano, zaustavljajući se na svakoj stanici. Naši životi se protežu poput tračnica, ispred i iza vlaka.
Na nama je da odlučimo gdje želimo provesti dragocjeno vrijeme koje se zove život? Da li u tom vlaku, proživljavajući sve trenutke zajedno s njim ili pak ostati daleko iza na tračnicama ili možda pohrliti negdje naprijed, stvarajući slike onoga o čemu zaista nemamo pojma?!
Teško je zaista biti tu, živjeti u sadašnjem vremenskom okviru, prihvatati stvari onakve kakve dolaze... oslanjati se na instinkt i donositi brze i pametne odluke.
A možda i nije tako teško kao što izgleda, možda samo treba prihvatiti da smo sada tu i da ono što je bilo više se na vraća a ono što će biti ne možemo kontrolirati (bar ne onoliko koliko želimo).
Postavljajući sebi ovakva pitanja naš vlak može brzo doći do krajnjega cilja, a da to i ne primjetimo u vrtlogu svojih misli koje su i ostale samo to... misli... i nerealizirane ideje...
Zaista biti u vlaku znači da moramo prihvatiti sebe, prihvatiti druge i upoznavati druge iako ponekad nam je to teško... iako ponekad ne želimo da se suočimo s tim da nije sve onako kako smo zamišljali. Onda dolazi bezbroj pitanja bez odgovora... bezbroj sumnji... bezbroj misli... koje nam mogu uskratiti pravu odluku. Ali ipak se mora odlučiti, bez obzira na sve. Zašto onda ne ugoditi sebi a ne nekome drugome, zašto ne uživati u trenutku koji nam se nudi... zašto ne biti otvoren, svjestan... zašto ne prihvatiti ono što se događa... zašto ne riskirati... barem jednom u životu... a ne žaliti poslije za nečim što je "moglo da bude". Najvažnije je sada! Biti tu! Živjeti i tijelom i dušom! Paziti na glavu ali i na srce!