PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Znam. A i traje već, koliko ono, 5 godina? Više, manje? Ne znam.
Dani su mi promjenjivog raspoloženja. Kao vrijeme. Samo što meteorolozi sve bolje pogađaju, a moje raspoloženje je sve nepredvidljivije .
Sve rjeđe se zaljubljujem i sve brže odljubljujem.
Starim.

Ili ipak nije?
Neko vrijeme sam se uistinu makla odavde. Bez ikakvog posebnog razloga. Jednostavno sam imala prečeg posla od ostanka ovdje.
Ali, priznajem, svratila bih ponekad pročitati blog. Onako, voajerski. Ženski znatiželjno. Da vidim tko se voli, a tko svađa. Da vidim hoće li mi netko ili nešto privući pažnju. Možda još više zbog sebičnog razloga da pokušam zaboraviti ono što me mučilo. A opet, imam perverznu potrebu opterećivanja vlastite savjesti ako si dopustim opuštanje i zaborav.
Teško je to. Začarani krug. A krugovi nikad nisu vodili nikuda. Volim vjerovati da sa svakim ponavljanjem ipak nešto naučim, da se malo uzdignem i kružnicu pretvorim u spiralu. Hm, da…

Dođe tako neko doba.
Doba ludovanja, doba odrastanja, doba nemira, doba sazrijevanja….i doba šutnje.
O, kako samo znam šutjeti! Sasvim mi dobro ide.
Čitam vijesti na portalima i šutim.
Slušam prijateljicu na kavi.
I šutim.
Usred noći, šuteći osluškujem rad vešmašine i majčin kašalj. I ovog mog koji vuče noge u mraku kako me ne bi probudio, a ja odavno budna.
Slušam i šutim.
I vas već dugo samo čitam. I šutim.
Dođe tako neko doba. Doba šutnje.
Dođe i prođe.

***
Kad sam išla na posao, ispred mene je cestu pretrčala vjeverica. Usred grada, usred bijela dana. A nisam je prije toga vidjela sto godina (malo pretjerujem). Shvatila sam to kao dobar znak.
***
Na kraju razgovora s učenicom, kojoj nastojim pomoći u rješavanju nekih problema, raširila je ruke i zagrlila me. Zagrlila sam i ja nju. To mi je mnogo značilo. Možda je zagrljaj bio potrebniji meni nego njoj. Kako god, bilo je dobro.

To je ono što želim pamtiti od jučerašnjeg dana.

Radim u kolektivu s većim brojem ljudi. Ponekad neka kolegica donese kolače jer želi počastiti za svoj rođendan, za sinovu diplomu ili bez nekog osobitog razloga. I uvijek se nađe neka druga ili više njih kojima su ti kolači novi ili osobito fini. Traži se recept, savjet. Razmijene se kuharske tajne, bez obaveze. Pa tko voli neka izvoli. Neka isproba sam, vidi kako mu ide.

Slično postupamo u mnogim situacijama. I nitko pritom ne misli da je kuharica savršena, da je dobro samo onako kako ona nešto radi i nikako drugačije. Možda je dobra samo u pečenju kolača. Ali kad je o nekim drugim stvarima riječ, bježimo od recepata kao vrag od tamjana.

Jedna moja prijateljica smatra da znam s novcem. Jer nikome ne dugujem, nisam u nikakvom minusu i uvijek imam za kavu. Ali ona misli da ne može primijeniti moje recepte u postupanju s novcem, čak ih ni isprobati. Jer njena je situacija drugačija. Iako bih se ja usudila reći da je ona u boljoj situaciji nego ja i da nema posebnih razloga zbog kojih bi trebala imati novčane probleme.

Druga prijateljica puši, ima višak kilograma i probleme sa zdravljem. Uvijek priča kako bi trebala promijeniti neke svoje životne navike, ali ne daj bože da uopće pokaže interes za tuđe recepte održavanja zdravlja. Uvijek se probude neki obrambeni mehanizmi zbog kojih čuva svoje pozicije kao jedine moguće.

Takvi smo…jer imamo slobodnu volju i slobodu izbora. Što ne mora uvijek biti za našu dobrobit. Ali nema potrebe da kritiziramo tuđe recepte samo zato što ih mi ne želimo isprobati, čine nam se komplicirani, bojimo se da nam neće uspjeti. Možda naprosto nemamo pećnicu i ne volimo kolače. No nitko nas nema namjeru otrovati :)

Brak je jedan od najvažnijih sporazuma koji većina ljudi sklopi u životu. Zašto?
Jer se time pojedinac i društvo nastoje zaštititi. Jer su tim sporazumom definirana različita prava i obveze vezana uz imovinu (stjecanje, nasljeđivanje…), uzdržavanje (supružnika, djece…) i slično.
Pitanje je koliko ljubav ima veze s tim. Povijesno gledano, vrlo malo. Brak iz ljubavi je izmišljotina novijeg doba u kojem je težište postavljeno na „imam pravo na sreću“ pri čemu se postizanje te sreće veže uz supružnika kojeg bismo voljeli, a on bi nas zauzvrat usrećio, što god to značilo.
Problem nastaje kad se taj sporazum želi raskinuti. U stvari nikog nije briga o kakvim se emocijama radi. Potrebno je riješiti pitanje imovine, brige o djeci itd. Volite li ili ne, patite li ili ne, postaje nevažno.
Zašto onda brak još uvijek opstaje kad taj sporazum često ne ispuni svoju svrhu? Zašto braku ne pristupamo malo racionalnije, a ne samo pod utjecajem zaljubljenosti koja često ne naraste u ljubav? Kad brak ne garantira ni materijalnu, a još manje emocionalnu sigurnost?
Vjerojatno se nadamo da ćemo biti sretnici kojima će uspjeti. Ako ne prvi, onda drugi put ili treći….
Meni je bilo dovoljno jednom. Ali nikad se ne zna.

Kad me pitaju što ću na godišnjem, svake godine imam isti odgovor. Naspavati se kao prvo. Kao da je to jednostavno. Za to trebaju biti osigurani neki preduvjeti. Npr. moram se totalno otkačiti od posla, opustiti psihički da bih mogla i fizički. Da mogu mirno spavati, bez kojekakvih snova na čijim scenarijima bi mi mogli mnogi filmaši pozavidjeti. Ono što ne mogu eliminirati, to je sindrom poremećenog sna majke. Iako su mi djeca već velika, još uvijek čujem svaki šum.
Kao drugo, uvijek na godišnjem čistim i spremam. Sve ono što ne stignem kad radim ili mi se jednostavno ne da ili se radi jednom godišnje, a to znači kad sam na godišnjem. I uvijek ostane nešto za idući godišnji. Nakupilo se tih zaostataka, ladica koje treba raščistiti, stvari koje treba pobacati i sam bog zna što rade tu već godinama.
I nije to ništa novo, ali već nekoliko godina uistinu uživam u bacanju smeća. Pitam se nije li to odraz sređivanja vlastitog života. Dajem si fore do pedesete. Bolje ikad nego nikad. Tek kad raščistim odnose s nekim ljudima…
Još jedan GO završava. A taman sam počela dobro spavati.

Želim da mi ispričaš priču.
Dobru priču. Priču u koju mogu povjerovati.
Priču kakvu majke čitaju maloj djeci prije spavanja.
Priču kakva se priča uz logorsku vatru. Makar i s vrućim kamenom u ruci.
Priču kakvu šapuću ljubavnici kad probdiju noć jedno uz drugo.
Priču iz stripova o junacima, iz ljubavnih romana kupljenih na kiosku, iz filmova koji su me nekad mogli rasplakati.
Ispričaj mi priču, jer istinu već znam.
Već dugo me nitko nije osvojio pričom.

Strpljivo čekam. Znam čekati kao nitko drugi.
A opet, čekanje me ponekad izluđuje.
Čekam tebe.
Da li je to uistinu ludo ili si jedan od rijetkih vrijednih čekanja?
Dok čekam, svašta se može dogoditi. To ne znači da sam te prestala čekati.
I nemaš mi pravo predbacivati. Jer čekam tebe.
Ti samo moraš doći.
Jednom.

Moj sin je imao sreće. Bio je prva generacija koju je zahvatila državna matura. Nije se bojao. Nisam ni ja. Ako je išta dobrog dobio od mene, onda je to sposobnost učenja. Naravno kad hoće. Ili kad mora. Rezultati mature su za nas bili logični završetak dotadašnjeg školovanja. Upisao je željeni faks i uživao u najdužem ljetu.
Na faksu ga je dočekala Bolonja. Hrabro se s njom uhvatio u koštac i kad je jednom zajahao Gaussovu krivulju, lako se bilo spustiti po njoj kao po toboganu. Na pravu stranu kao i na maturi.
Onda su ukinuli Gaussa i odredili fiksne pragove. Postalo je teže. Ali kad jednom pokažeš da možeš, onda se i očekivanja promijene.
Na trećoj godini upisao je i dodatni predmet. Nije morao, ali je htio. Možda će mu upravo on jednog dana osigurati posao. No sve ima svoju cijenu. Bio je na rubu živaca, na kraju snaga. Fućkaj ti to, mislila sam, ništa nije baš toliko vrijedno. Ali mladost je izdržala i pobijedila. Vrijedilo je.
Idemo dalje. On. I ja. Negdje u njegovoj sjeni, mama koja kuha, pere, pegla i financira. Mama koja ga potiče kad i sama sumnja, hrabri kad se sama boji, tješi kad sama pati. Mama koja bi ga voljela da i nije „bakalar“, nego samo obična horoskopska riba.

''NEMOGUĆE''-reče ponos,
''OPASNO'' -reče iskustvo,
''BESKORISNO''-reče razum…
''PROBAJ'' -šapnu srce! :))
Link

Svaki put kad to pročitam u nečijem profilu zbuni me vlastita reakcija.
Zaiskri nada da se iza nicka uistinu krije netko iznadprosječan, neko nadnaravno biće kakvo još nisam upoznala. Netko, tko ne samo da je lijep, nego je dobar i pametan. I traži mene na Iskrici :-).
U stvari ne vjerujem ljudima koji tako misle o sebi. Možda im zavidim na samouvjerenosti ili se samo bojim vlastite prosječnosti. Njihova je samoprocjena ionako najčešće pogrešna. Rezultat zavaravanja sebe ili drugih, svejedno. S druge strane, vjerujem u posebnost. U ono nešto što bi me moglo osvojiti.
Vrlo rijetko je to lijepo građeno muško tijelo, iako ga je užitak vidjeti, a i opipati. Češće se radi o manjim stvarima. Netko ima privlačne crte lica, netko još manje, osmijeh samo. Ili njegov nagovještaj u kutovima usana. Netko ima lijepe oči ili samo boju očiju koje ne možeš prestati gledati ili pak se ne usudiš gledati da se ne izgubiš u njima. Ili samo trepavice čija sjena stvara čaroban pogled. Da li su vas ikad osvojile nečije trepavice? Ako ne, onda ne znate o čemu pričam.
Netko ima prekrasne ruke. I prste za čijim dodirom naprosto žudiš. A netko ima prekrasan glas. Glas koji bi mogao zauvijek slušati, a da ne čuješ ni jednu jedinu riječ. I spreman si odgovoriti DA na neizgovoreno pitanje.

Link

Ostavila sam ti poruku ovdje. I tamo. Kao pauk što mrežu plete u kutovima sobe. I čeka. Prolaze sati, dani, možda čak i tjedni. Prolazi toliko vremena da zaboravim na vanjski svijet i on zaboravi mene. Nema te. A onda jednom osvane „Imaš 1 nepročitanu poruku“. Kao da je netko otvorio vrata i zadrhti srce poput paučine na iznenadnoj struji zraka.
Je li to samo uljez neki što će bezobzirno potrgati niti i natjerati me na povlačenje i bijeg ili si to ti? Hoćeš li me tražiti u mrežama koje sam sama isplela ili ćeš samo jednim zamahom ruke uništiti moj krhki svijet? Hoćeš li me naći ili ćeš stići prekasno?

Link
Dala sam ti sve što sam mogla. Slušala sam te i onda kad su te drugi smatrali napornom, vozila kad si bila bolesna i bez auta, častila kavom kad ti je novčanik bio prazan. Pomogla sam tvojoj djeci, čuvala tvoje tajne. Nastojala sam te razumjeti bez velikih riječi. Mogla si računati na mene.
Znam da si bila uzrujana i znam da nisi mislila što govoriš. Ali ipak si me uvrijedila i povrijedila. Nisam znala da ti je teško ispričati se. Nisam znala da se osjećaš manje vrijednom zato što nikad nisam od tebe ništa tražila. Ne, nisam mislila da sam bolja od tebe. Ponosna sam i tvrdoglava i tražim pomoć samo u nuždi. Srećom mi do sad nije trebala. To ne znači da mi ti nisi potrebna.
Kako ne razumiješ? Ne činim ti dobro zato da bi bila moj dužnik. Vjerujem u princip „šalji dalje“. Vjerujem da ako ti pomogneš nekome drugome, a taj trećemu kome je pomoć potrebna i ako se tako nastavlja niz, da će mi se jednom vratiti. Kada mi bude najpotrebnije i ne nužno preko tebe.
Ne, ne ljutim se. Ali se osjećam prazno i nemoćno. I usamljeno.