PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Jednom sam otišla s Iskrice. Zbog sasvim pogrešnog razloga. Htjela sam nekome nešto pokazati i dokazati.
Muškarci me navode na sasvim iracionalne odluke. Spremna sam činiti neke stvari samo zbog njih. Mnoge stvari. Griješim naravno. Trebala bih već jednom naučiti činiti stvari za sebe. Jer istovremeno oni ništa ne čine zbog mene. Ukopani u svoje vlastite živote ne odstupaju ni pedlja od svojih interesa, navika…
Trebala bih se prilagoditi, ugoditi…. Ako ne uspijem, ja sam kriva.
Malo sutra.

Buđenje mi baš nije bilo po volji.
Odbijala sam otvoriti oči, željela sam još malo….sanjati.
Željela sam nastavak priče.
Ali svijest o realnosti neumoljivo se širila, zauzimala svoje mjesto u novom danu.
Nema veze.
Davno sam prestala željeti.
Ne želim se odreći i snova samo zato što su buđenja teška.

Imali smo u dvorištu staru jabuku. Moj otac baš nije previše mario za nju. Nije ju špricao koječime protiv koječega, čak ju nije ni obrezivao, nego bi samo uklonio pokoju suhu granu. Pa ipak, uvijek je davala ploda, tako prepuštena sama sebi. Kao da je bilo dovoljno da moj otac prošeće voćnjakom, pogleda da li pupa, da li cvate, da li jabučice rastu, da li se crvene… Kao da je bilo dovoljno što pada kiša i sije sunce, što se ispod njene krošnje igraju djeca, a u njoj pjevaju ptice. Da, takva je to bila jabuka. Od stare sorte.
Nedavno je bila godišnjica moje udaje. Ne želeći, uvijek se sjetim. Iako je za neuspjeh najlakše okriviti onog drugog, znam da sam i ja kriva. Kažu da ljubav treba njegovati. Ja nisam. Mislila sam da prava ljubav raste sama od sebe. Da je dovoljno da joj se priča, ponekad šapće, ponekad pjeva. Mislila sam da može podnijeti sve. Kišu suza radi sunčanog osmijeha. Ali to nije bila takva ljubav.

Jesam li onakva kakvu sam mogla zamisliti, očekivati, priželjkivati prije x godina? Nisam. Otud određena doza nezadovoljstva. Ili su to jednostavno te godine. Godine preispitivanja.
Ono što samoj sebi zamjeram je kukavičluk. S godinama se moja hrabrost koja je graničila s ludošću negdje izgubila. Dijelom zbog utjecaja oca čija mi je sjena još uvijek nad glavom, dijelom zbog majčinstva u kojem sam odgovornost pretpostavila svemu ostalome, dijelom zbog vlastite inercije i lijenosti. Roditelje ne biramo i trebala sam to pitanje odavno razriješiti. Majčinstvo sam sama izabrala i čini me sretnom. Preostaje onaj dio mene same koji sam možda trebala više i bolje iskoristiti ili barem drugačije. Kažu da najviše žalimo ne zbog pogrešaka, nego zbog propusta. I to je točno.
Propustila sam mnogo toga. Propustila sam biti neka druga ja.

Ima situacija u kojima sam vrlo strpljiva. Recimo, nikad se ne živciram kad čekam u redu u banci ili slično. Pretpostavljam da je to zato što sam dobro pripremljena, što je čekanje nešto poznato i očekivano pa ga mogu uračunati u obavljanje posla. Koristim to vrijeme da bih promatrala ljude oko sebe ili se zabavila vlastitim planovima ili se jednostavno odmorila. Strpljiva sam kada je ostvarenje cilja izvjesno. Kad je svaki korak, korak bliže cilju.
Ponekad je čekanje uzaludno i treba mi dugo da to shvatim, da uvidim kako koraci ne vode nikuda nego se vrtim u krug, da napretka nema. Trenutak spoznaje tada neminovno dovodi do drastičnog iskoraka. Nema drugog načina da izađemo iz kruga. Čekanje postane besmisleno, bilo kakav trud uzaludan. Koliko god bude teško, treba znati odustati.

1.Vidjela sam sve….
Link

2.Danas smo tu, a sutra tko zna gdje...
Link

3.U ljubav ja i dalje vjerujem…
Link

Premium mi nije istekao, ali neka. Ništa se posebno nije dogodilo, nisam pronašla ljubav svog života ili nešto slično. Nije mi čak ni dosadilo. Jednostavno više nemam što reći. Mislila sam da će kraj biti poseban, ali neće. Mislila sam kako ću svakome reći što mislim, ali čemu? Provela sam mnoge lijepe trenutke ovdje, uključujući i one zadnjih mjeseci kad sam uglavnom samo promatrala i čitala. Još bih ponekad i poželjela komentirati (naravno da uvijek imam mišljenje o nečemu), ali prestala je potreba i za tim. Zanimljivo, nisam prošla vatreno krštenje, nitko me nije dočekao na nož, s nikim se nisam svađala.
Brišem posljednje poruke, samo blog ostaje. Tko zna, možda se jednom vratim.

p.s. smijem se samoj sebi zbog izbora linkova….
p.p.s. sretno vam bilo….

2012. mi se baš i nije svidjela. Ne sjećam se što sam željela u početku, kakve sam planove imala, koje sam odluke donijela. Ako uopće i jesam nešto od toga. Godinu dana je prošlo i ja sam točno toliko starija. Što u konačnici nema nikakve veze jer se već neko vrijeme vidim kao pedesetogodišnjakinju. Iako nemam toliko, znači imam još vremena. Barem se nadam.
Po čemu je ova godina bila drugačija? Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo. Igram iste uloge. Majka, profesorica, kćer, sestra, prijateljica, partnerica, ljubavnica…. A opet, ove sam godine dva puta osjetila dah smrti na svom zatiljku. Pojavila se niotkuda, iznenada, kao da me samo želi podsjetiti da je tu, da računam na nju. Kao znak kraj ceste kojeg ne stignemo vidjeti ako prebrzo vozimo. Nisam sigurna trebam li usporiti ili trebam skrenuti negdje, ali znam da nešto trebam učiniti.
Ove sam godine skoro izgubila jednu od najboljih prijateljica. I taj se događaj pretvorio u jednu od lekcija o prijateljstvu, o drugim ljudima, o meni samoj. Jednu od lekcija koju uvijek iznova treba ponavljati jer s vremenom izblijedi dok bahato mislimo da smo je usvojili. Lako je pomisliti kako ne trebamo nikoga i ništa, onda kada imamo sve. Kao kad prosjaku udijelimo novčić, ali nismo ga u stanju pogledati u oči.
Bila sam ovdje često. Gledala vas, slušala, čitala. Ljutila se, suosjećala, plakala i smijala se. Sanjala, željela, maštala, žudila….voljela i ljubila. I učila.
Ove godine znam što želim u idućoj. Želim sebi, a i svima vama, dovoljno vremena. Dovoljno vremena da neke stvari uredimo, da neke dovršimo, a druge započnemo. Dovoljno vremena da budemo ovdje. Ili negdje drugdje. Dovoljno vremena da ga podijelimo s drugim ljudima. Da ih pogledamo u oči. Da im osmijehom dodirnemo srce. Makar i preko ekrana.

Kako to lijepo zvuči. Tko to ne bi želio? Iskoristiti unutarnji kompas, urođenu mudrost, naći put koji će nas ispuniti itd.
Zanimljivo kako se lako nudi svašta nešto. I u pravilu, oni koji najviše nude, najmanje daju.
Uvijek ću pamtiti dečka koji me zvao u šetnju jer nije imao posao, a onda ni dovoljno novca za drugačiji izlazak. Ali mi je kupio čokoladu. Jedan drugi svojevremeno je donio bocu vina i ružu koju je ukrao iz majčinog vrta. Meni sasvim dovoljno. Bilo je još takvih priča i svi su mi oni ostali u lijepom sjećanju.
Jednom sam pisala o tome kako i virtualne žene žele stvarnu pažnju. Kako želim osmijeh za dobro jutro i poljubac za laku noć. Kako očekujem poruku koja će me dočekati jer me se netko sjetio i kad nisam bila tu.
O čemu ja to? U prethodnoj nagradnoj igri dobila sam dvije boce pjenušca od meni dragih iskričavih prijatelja koje čak ni ne poznajem stvarno. Ovaj put dobila sam ravno jednu knjigu i to opet od prijatelja koji ne zna ni kako izgledam. Poklanjaju mi oni koji najmanje od mene traže. Poklanjaju mi oni koji bi to učinili i u stvarnosti. Malo ih je, al ih ima :)
Ne treba mi knjiga da bih procijenila koji je to pravi put i kakvog bih suputnika željela.

(*)
Nikad nisam sanjala princa. Ali sam zato sanjala konja. Prekrasnog i divljeg, kakva samo nedirnuta priroda može biti. Sanjala sam kako ga samo ja mogu pripitomiti, kako samo meni dozvoljava da ga jašem. Ne, nije bio bijel nego crn da crnji ne može biti. Ako ima koji takav ovdje, neka se slobodno javi. Bit ću njegova šaptačica :-).
(**)
Nikad nisam sanjala princa jer sam valjda uvijek bila svjesna da bih onda i ja trebala biti princeza. Jer tko još vjeruje da se prinčevi zaljubljuju u Pepeljuge, Snjeguljice i slične sirotice. Mislim, lijepo bi bilo kad bi se netko prema meni tako odnosio. Možda bih tada povjerovala u bajku. Kaže meni jedan iskričar da je to lako provjeriti. Treba samo ispitati da li sam osjetljiva na malo…zrno graška naravno. I tako sam pala na testu. Jest da sam osjetljiva na sitnice, ali sasvim druge prirode. Moje reakcije su tada više zmajičaste nego princezaste. Ako netko sanja o zmajici, ta sam. Definitivno nisam princeza. Dakle, ako ima neki koji se ne boji vatre, neka se slobodno javi. Barem mu neće biti hladno :-).

Link

Link

Mi smo živi dokaz da nada pobjeđuje iskustvo.

"da ne govorim o hrpi dokonih baba koje se tu muvaju..."

i ostade živ....
A jedan drugi....

"Onda ti fali nešto u glavi!"

Baš se pitam otkad se to prepoznajem u takvim rečenicama
ili sam danas raspoložena za svađu.... :))

Link

Link

Divim se ljudima koji hrabro skoče da bi spasili nekog iz riječne bujice ili plamteće kuće. Svi takvi junaci kažu da nisu razmišljali o tome. U presudnom trenutku bili su hrabri jer su takvi morali biti.

Divim se ljudima koji se suočavaju s opakom bolešću ili teškim nedostatkom i nerijetko mjesece, godine, ako ne i cijeli život, pronalaze dobro i lijepo u životu. Divim se ljudima koje život ne mazi, a opet se znaju i mogu nasmijati, koji pomažu drugima dok je njima samima teško, koji zadrže vjeru i nadu onda kad svi drugi posustaju. Svi su oni hrabri jer su izabrali da takvi budu.

Kad sam se razvodila, bila sam hrabra. U tom sam trenutku morala biti. A sada, mnogo godina poslije, bila sam hrabra jer sam tako izabrala. Ne, nisam učinila ništa vrijedno spomena. Samo sam se suočila s vlastitim strahom, jednim od mnogih. Nije bilo nimalo lako jer nema nikog da mi čuva leđa ili pruži ruku ako padnem. Ali vrijedilo je.

„Uspjeh nije konačan, neuspjeh nije fatalan, samo se hrabrost da nastaviš dalje računa.“
(W. Churchill)