PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Za mnom se teška vuče sjena,
ne da jučer da se sutra rodi.
Tuga osta u mom oku zarobljena.

Link

Link
Link
ostali linkovi u prošlom zapisu...

Link

Ne dozvoli da ti bude prioritet onaj kome si ti samo opcija
ili
Opet sam očekivala previše...

I sad bi tu trebao ići dalje neki tekst, ali još uvijek je prevruće.

Link

Link

Link

Savršena prijateljica je ona koja u stvari nije savršena.
Imam kolegicu s kojom više-manje redovito popijem kavu. No uvijek pričamo o poslu ili nekim sporednim, nevažnim temama. Ona izbjegava teme kao što su novac, muž, djeca. Odnosno problemi s istima. Ne ispitujem i ne zabadam nos tamo gdje ne treba, možda je njoj lakše ako nitko ne zna s kakvim se problemima suočava. No time i mene ograničava. Kako da ja njoj pričam o svojim problemima ako ona izgleda kao da ih nema? Kako da ja u nju imam povjerenja ako ga ona nema prema meni? Kako da se tada ne osjećam još lošije jer, eto, nisam savršena, a ona jest? Dobro, znam i ja da nije, ali nikad mi neće postati bliska prijateljica.
Moje prijateljice su nesavršene i kao žene, i kao majke, i kao prijateljice. One koje ne žele vagati što mi mogu reći, koje se ne boje progovoriti o nekom problemu, koje će svojim iskustvom pomoći i drugome da se nosi sa svojim problemima.
Moje su prijateljice savršene zato što i ja s njima mogu biti nesavršena.

Link

Link

Ima tako nekih perioda u godini kad me uhvati potreba za čišćenjem, sređivanjem, bacanjem, promjenom. Uvijek se nađe nešto što dođe na red pa tako i ovo mjesto. Nakon tri godine počela sam raščišćavanje. Nemilosrdno sam obrisala sve poruke u arhivi, i poslane i primljene. Ponekad bih zastala i ponovo nešto pročitala prisjećajući se nekog nicka. Uglavnom sa smiješkom na usnama. Ali ni to me nije zaustavilo u brisanju. Jednostavno je došlo vrijeme.
Imala sam i neodređenu namjeru obrisati sve zapise, a tko zna, možda u konačnici i otići odavde. No za to još nije došlo vrijeme. Shvatila sam da nisam od onih koji se osvrću, a kamoli vraćaju. No to ne znači da moram porušiti mostove što ostaju iza mene.
Tada sam pomišljala obrisati ovaj i već smišljala novi nick. Odustala sam jer nisam ni od onih koji počinju ispočetka. Jednostavno idem dalje. Samo ponekad bacim suvišnu prtljagu.

Najopasnija životinja ne izgleda opasno. Nije velika ni strašna. Ubija najviše ljudi, srećom ne na našem kontinentu. Najopasnija životinja je komarac. A čak ni ne zna da je opasan i ne ubija namjerno.
Komarci nastanjuju gotovo cijeli svijet pa i Hrvatsku. Naravno, agresivnija vrsta (azijski tigrasti) potiskuje ostale. Nemojte se zavaravati kad čujete zujanje komarca. Iako djeluje bezopasno, ubost će vas kad tad. Ovdje to nije smrtonosno, ali svrbi.
Jesam li napomenula da su ženke te koje sišu krv?
Imam jednu takvu kolegicu na poslu. A ima ih i ovdje. Ne izgledaju opasno, ali ne mogu da vas ne piknu. Tako se hrane.

Kad je muškarac lud za ženom, samo ga ona može izliječiti od te ludosti.
(kineska)
Link

Link
Oduvijek sam mrzila ljude koji vole sebe. No dobro, mrziti je prejaka riječ. Previše dramatična. Naravno da ih nisam mrzila. Ali sam imala taj neki osjećaj nerazumijevanja i netrpeljivosti. Koji je vjerojatno prikrivao iskonsku, a nezadovoljenu potrebu da ne samo budem voljena, nego i da volim. Sebe. A nisam. Zašto? Tko bi to znao.
Nekako je to nevoljenje usađeno u mene. Genima, majčinim mlijekom, odgojem… Nitko mi nije direktno govorio, ali odrastala sam u okolini u kojoj su odgovornost i žrtva daleko na vrhu liste vrijednosti, a ljubav prema sebi poistovjećena sa sebičnošću i hedonizmom uvjerljivo na dnu.
Možda će ovo nekome biti predmet sprdnje kad žena s gotovo pola stoljeća iza sebe ustvrdi da još uvijek ne zna voljeti sebe. Možda će biti smiješno i generalizirajuće ako pretpostavim da to muškarcima mnogo bolje uspijeva nego ženama. A možda je to samo evolucijska istina. Ili možda krivo pretpostavljam jer mi se čini da muškarci mnogo bolje znaju ugoditi sebi. A ako nekoj ženi to uspijeva, onda će čak i druge žene u tome vidjeti samo nešto loše. Jer su opet tako programirane. Ili možda ugađanje sebi nema nikakve veze s ljubavlju prema sebi.
Možda je ljubav prema sebi samo izmišljotina novijeg doba. Propagirajući kako prvo moramo voljeti sebe da bi mogli voljeti druge. Što bi nas trebalo opravdati u različitim situacijama. Opravdava li nas? Da li sada kad više volimo sebe, više volimo i druge? Ne bih rekla.

Link

Link

Link

Ne mislim na ono što vi mislite. Iako pišem tu gdje pišem.
Mislim na čisto fizičke aktivnosti kojima je cilj znojenje. I mršavljenje. I oblikovanje tijela, što god to značilo. Već duže vrijeme razmišljam kako bih trebala naći neku tjelesnu aktivnost za sebe. To duže vrijeme su u stvari mjeseci koji su se protegli u godine. Jer upravo toliko je prošlo otkad sam se zadnji put bavila nečim. Trčanje, aerobik, teretana, pilates….nije da nisam probala. Ali relativno brzo dosade mi jedni te isti pokreti. Ne znam kako drugima, ali teško mi je samoj. Zna se da žene i u WC idu zajedno. No to je druga priča. Uglavnom, dogovaranje s frendicama samo dodatno komplicira stvar.
Očito nemam dovoljno jak motiv.
Prvo, zdravlje općenito. Nisam ozbiljnije bolesna pa ga uzimam zdravo za gotovo, iako sam u godinama kad znam da to više ne bih smjela.
Drugo, višak kilograma. Tih 5 kg muči me samo kad ne stanem u neki stari komad odjeće koji mi se još uvijek sviđa. Ionako kao svako pravo žensko odgovorno tvrdim da nikad nemam što obući.
Treće, oblikovanje tijela iliti ljepota. Sama sebi sam sasvim ok. Zar bih se trebala dokazivati muškarcima koji ponosno guraju trbuh ispred sebe poput trudnica? Svugdje u prirodi su pripadnici muškog roda ti koji su ljepši jer trebaju osvojiti ženku, samo kod ljudi je obratno. Biće zato što je žena više. No to je još jedna sasvim druga priča.
Morat ću ipak smisliti nešto. Za početak, razgibavam prste dok tipkam :).