PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Da sam šutjela, mislili bi da sam pametna.

Ako nađete nastradalog psa i pomognete mu da se oporavi, neće vas ugristi. U tome je bitna razlika između psa i čovjeka.

Poštovani korisnici,dodali smo novu opciju - zvučni signal primitka poruke!Opciju palite/gasite klikom na zvučnik u gornjem djelu ekrana.

Nije mi žao da me ljudi ne poznaju, žao mi je da ja ne poznajem ljude.

Do sada sam uspješno izbjegavala tu temu. Ne želeći dolijevati ulje na vatru, a niti je gasiti. Žalosno je samo da me sve to podsjeća na obijesne adolescente koji se sa svojom dosadom ne znaju nositi drugačije osim zlostavljanjem i uništavanjem. Dok pasivna masa zadivljeno gleda ili navija čak. I misli da su društvu potrebni. A ja mislim da nisu, iako ih uvijek ima. I ne mogu ih uvijek izbjeći. A ni zažmiriti kao da ih nema. Dakle, ako je nekom dosadno bez nekog i ne vidi druge zanimljive likove/nickove ovdje, to nije moj problem. Mene nitko ne smeta, ali mi većina ni ne fali. Niti se zanosim idejom da ću ja nekom nedostajati, niti će me netko drugi otjerati. Točka.

Lako je biti hrabar kad nemaš što izgubiti. Ali riskirati da promijeniš nešto, to je već malo teže. Pa makar se radilo samo o navikama, svakodnevnoj rutini koja nam daje sigurnost. Poput ceste s koje ne smijemo skrenuti. U strahu da ne zalutamo ili završimo u jarku. S godinama je sve teže. Vezani smo za neko mjesto, za neke ljude...
Teško mi je počinjati iznova, nečeg se odreći da bih nešto dobila. Možda srušiti staro da bih sagradila novo. Pa makar i na temeljima ljubavi. Jer nitko mi ne garantira da će temelji biti dovoljno čvrsti. I izdržati potrese.

Iskrica je poput domjenka sa švedskim stolom. U početku oči vam se razrogače, ponuda se čini bogata i raznovrsna. Za svakog se nađe ponešto, samo treba izabrati. Šećem među stolovima i ne mogu se odlučiti. Da uzmem što i uvijek, što mi izgleda poznato i sigurno? Ili da probam nešto novo jer sad se ukazala prilika? Ali što duže šećem i biram, uviđam da u tom šarenilu i nije lako pronaći ono pikantno i slatko što želim. Ako bude bljutavo smijem li baciti, vratiti, zamijeniti, ispljunuti? Nema drugog načina da to ustanovim nego da probam. Da se ne bih na kraju vratila kući gladna.

a a

http://www.youtube.com/watch?v=xOCRiJY_jjM&feature=related
Klinčec stoji pod oblokom,
klinčec stoji pod oblokom,
na njega gledi mila ružica
z črnim okom.
Z jenim okom namiguje,
z drugim okom nasmehuje:
- Stani gori se, mila ružica,
otpri vrata.
- Rada bi ti otpirala,
rada bi ti otpirala,
samo dej se nej oca, matere
ja bojala.
- Kaj so tebi otec, mati,
kaj so tebi sestre, brati,
evo sam ti ja, mila ružica
ljubav prava.

Ja sam srceizlato. I ovisna sam o iskrici.
Priznanjem obično počinje liječenje. Barem tako izgleda grupna terapija u TV serijama. Počela sam iz znatiželje, kako to obično biva. A onda se nisam mogla zaustaviti. Uvjerena da imam kontrolu, da mogu doći i otići kad želim. Nije da nemam stvarni život. Imam djecu, posao, prijatelje… Ali nešto mi je očito nedostajalo. Željela sam se pronaći ovdje. A skoro sam se izgubila. U šumi poruka, zapisa i nickova tražila sam put. Konačno sam izbila na čistinu, još samo da se orijentiram prema suncu. Ili zvijezdama. Utvrdim gdje su glavne, a gdje sporedne strane svijeta. Pa mogu dalje.

Obećao si zvijezde skinut mi sa neba,
obećao si dat ćeš sve što meni treba.
Obećao si zajedno bit ćemo u dobru i u zlu,
obećao si da ćeš uvijek biti tu.
 
Obećao si sunce i dugu poslije kiše,
obećao si život novi i još mnogo više.
Obećao si smijeh i suze, obećao si sve,
samo ljubav, samo srce nikad ne.

Ovdje sam dva mjeseca. I nikako mi nije jasno kako ljudi uspijevaju hraniti više svojih nickova, mijenjati maske i uloge. Možda sam ja jednostavna i ograničena, a oni kompleksni i nadareni za glumu. Možda sam stvorena da budem statista ili samo gledatelj, a oni glavni junaci, lica s naslovne strane. Svatko od nas ima svoje mjesto i svrhu i možda predstava uspije.
A možda te višenickovske osobnosti samo uspijevaju rastaviti sebe  na dijelove kao u slagalici. Dok ja po stilu pisanja, stavovima i emocijama tražim oblik i nijanse koje pristaju jedna uz drugu i pokušavam je sastaviti. Gdje sam tu ja? Neki rubni dio, ugao čak, kojeg nije teško prepoznati i postaviti na mjesto. Ja sam ja, jedna i jedinstvena. Ako se raspadnem, bojim se da ni sama sebe neću prepoznavati. I tako ću ja ostati srceizlato, a oni sve ono što jesu. Bez ikoga od nas slika ne bi bila potpuna. Kako stvari stoje, bit ću tu dovoljno dugo da je uspijem sastaviti.