PONEŠTO O SVEMU... ili... ZAPISI O KOJEČEMU

Koliko sam priča ovdje okusila, sažvakala i progutala, to ni pas s maslom pojeo ne bi. Ja jesam. U svakom slučaju, zasad mi je dosta. Treba mi vremena da sve to probavim. Izbacim iz sebe. Srećom, okus u ustima sam brzo isprala.

Uskoro će vrijeme za donošenje novogodišnjih odluka. Jesti zdravo i uravnoteženo. Ako je to ovdje moguće. A nije.

Ovdje vladaju ljubavna anoreksija i bulimija. I na kraju svi ostanu gladni.

Link

slika govori više od riječi...

tako sam i mislila, da te neće biti....
nisi jedini, kojeg nema....
i pitam se onda, u čemu je razlika?
u tome što mi ti nedostaješ, a drugi ne?
još jedan dan je u pitanju, izgubljen, a ne potrošen...
samo magla je u stanju popuniti praznine....

Link

Uže koje te izvuče na suho, lako može postati omča.

Tražim ženu koja zna što hoće – piše on. A ja sva cvatem - pa to sam ja. Mislim, očito traži baš mene. I gle, uspio me naći. Među stotinama, ma što stotinama, tisućama čak. Samo malo prekasno. Naime, nekad sam znala što hoću. Još kao djevojčica u vrtiću znala sam pokazati dečka koji mi se sviđa i reći što bih željela raditi kad odrastem. Ali sad, ako ćemo po istini, više ne znam što hoću.
Tražim ženu koja zna što hoće – piše on. No dobro, to sam već rekla. Ali hoću reći da sam davno izašla iz vrtića pa čak i iz škole. A u školi sam naučila čitati i ono što ne piše. Ako sam neku lekciju slučajno propustila, nema veze, ovdje sam to već odavno nadoknadila. I tak ja lijepo nastavim čitati. Tražim ženu koja zna što hoće…koja hoće isto što i ja, a to je seks. Ako slučajno neka ne želi seks s njim i to na neviđeno, onda drage moje ziher ne znate što hoćete. A na takve ne vrijedi gubiti vrijeme. Dovoljno je to što vam je uopće poslao poruku. Zašto mu niste odmah rekle da ne znate što hoćete kad je lijepo naveo u profilu da traži onu koja zna što hoće.
Dakle, ako netko još nije shvatio, znati što nećeš još je daleko od toga da znaš što hoćeš. :)
Znat ću što hoću kad to nađem. Sigurno.

Navodno je i Freud rekao:
"Moramo voljeti ili ćemo se razboljeti."
Nije ništa rekao o tome da li moramo biti voljeni.

Nije mogla spavati. Ustala je tiho da ga ne probudi. Tek u kupaonici, iza zatvorenih vrata, upalila je svjetlo. Skinula pidžamu i u ogledalu promatrala svoje tijelo. Imala je nepunih trideset, a već ju je izdalo. Brzo je obukla prvo što joj je došlo pod ruku, traperice, majicu, čarape, ono isto što je imala i jučer, i prekjučer. U hodniku je obula cipele, dohvatila jaknu s vješalice i izašla u maglovito jutro.
Ne sjeća se kad je posljednji put bila vani. Bilo je hladnije nego što je očekivala, ali nije joj smetalo. U glavi joj se vrtjela stalno ista slika. Jutro kad se probudila i na wc-u otkrila da su joj gaćice umrljane krvlju. Pobacila je drugi put u nepunih godinu dana. Nije uspjela.
Hodala je nadvožnjakom amo-tamo. Naginjala se povremeno nad ogradu i promatrala tračnice u dubini. Radije bi da je na mostu iznad rijeke, ali u njenom gradu nema rijeke. Radije bi da njeno tijelo nestane u sivilu vode, jednakom onome čelične ograde i magli oko nje. Ili su to sad već niski oblaci? Nije znala. Nije ni bilo važno. Jedva je primjećivala automobile što su prolazili kraj nje kao da je nema. Plakala je.
Sunce je gubilo bitku u pokušaju da se probije kroz sivilo. Ličilo je na pun mjesec i mogla je gledati u njega da je htjela. Oduvijek je mrzila sivu boju, ali danas druge nije vidjela. Čak su i svi automobili iza nje bili sivi kao i siluete vozača što žure na posao ili tko zna gdje. Koliko dugo je već ovdje? Nije znala. Nije ni važno. Prestala je plakati. I ona je izgubila bitku.
***
Bila je svjesna bjeline i prije nego je otvorila oči. Prvo što je ugledala bio je bijeli strop. Zasmetala joj je bijela svjetlost. Pomislila je – nisam uspjela. Bijela kuta nagnula se nad nju i rekla joj da je imala sreće. Da je mlada i da će se oporaviti. Nakon toga dozvolili su njemu da je vidi. Držao ju je za ruku dok ju je pitao zašto je to učinila, govorio joj da je voli i da će sve biti u redu. Šutjela je. Nije mu mogla reći da se baš nitko na nadvožnjaku toga jutra nije zaustavio i pitao je zašto plače.

***
Peti Euklidov aksiom kaže: postoji točno jedan pravac koji prolazi zadanom točkom i koji je paralelan sa zadanim pravcem. Taj aksiom odlučio je o sudbini čitave jedne geometrije. Uzeli smo nešto zdravo za gotovo. Što tome fali? Pridržavajući se toga, svijet sasvim dobro funkcionira. Kao i naše poimanje tog svijeta.
Svatko ima skup pravila u životu. Dijelom smo ih dobrovoljno prihvatili od drugih, dijelom su nam nametnuta, dijelom smo ih sami stvorili. I uzeli zdravo za gotovo. I opet, što tome fali? Neka su pravila zajednička i nitko me ne može uvjeriti da ih se ne treba pridržavati. O tome bi mogli pričati nastradali u prometnim nesrećama. Oni koji su preživjeli.
Pravila su zato da se krše, reći će netko. Naravno, možemo zamijeniti peti aksiom i izgraditi potpuno novu geometriju. Svijet će i dalje biti isti. Kao što se može voziti lijevom stranom ceste umjesto desnom. Ako je takvo pravilo.
***
U svom životu imam bezbroj pravila. Koja se vrata i kada zatvaraju, kako se vješa oprano rublje, iz kojih šalica pijem kavu. Vjerujem da onome tko živi sa mnom nije lako sve upamtiti. Iako su mnoga pravila meni sasvim logična, prihvaćena s razlogom. I opet, što tome fali? Individualnost i kreativnost, reći će netko drugi. Ali o tome drugi put.
Ok, ne treba robovati nekim pravilima. Kao što se ne treba dičiti kršenjem nekih drugih pravila. Ili predbacivati onima koji ih se drže.

Potpuno planirano. Pomaknuti vrijeme sat unatrag. Pa to je krasno!
Što da radim s tim dobivenim satom? Spavat ću, naravno. Kao da čovjek nema što drugo raditi kad mu netko pokloni jedan sat života. Tako sam bila umorna. Uzalud. Sat u mojoj glavi ne želi biti prevaren. A za stjecanje navike potrebno je više od jedne noći. Probudih se samo koju minutu kasnije nego inače. 6 sati i 6 minuta. Mozak je očekivao alarm kojeg nije bilo. Pa ga je sam uključio. U sekundi bijah sasvim budna. Prvo što pomislih – tek je 5. I što sad? Ništa. I dalje mi ostaje darovani sat. Što ću s njim? Ulogirati se, naravno. Možda ima još netko kao ja. Možda će nas taj poklonjeni sat povezati kao što to sudbina ponekad čini. Pomaknuti naše živote u pomaknutom vremenu.
A onda me odjednom pogodi spoznaja. Pričat ću s nekim, možda se zaljubiti (sat vremena je dovoljan za to), a onda će sve to nestati. Kao da nismo ni pričali. Kao da je sve bio san kojeg više nema. Pomaknut ću malu kazaljku da uhvatim točno vrijeme i time izbrisati sve mogućnosti koje su se nudile. 6 sati umjesto 7. Kao i svakog jutra. Poklonjeno vrijeme postalo je izgubljeno vrijeme. Nisam se naspavala, opet.

Udvarajte se malo svojoj ženi – kao da vam nije žena, kao da vas ne voli, kao da ima nekog drugog, kao da može da bira. A žena nije nezahvalna. Na tu pažnju ona će odgovoriti sa mnogo dobrote – kao da vas voli, kao da nema drugog, kao da ne može da bira.
(D. Radović)

Kad pozovete iskričarku na kavu, ona dođe, popije kavu i.....ode kući.

Kad sam prolazila kroz razvod, odnosno ono što mu je prethodilo, bila sam najdosadnija i najnapornija prijateljica. Nebrojeno puta ponavljala sam jedne te iste stvari o svom bivšem, ponekad psovala, ponekad plakala, ali uglavnom ga vrijeđala. I nisam prestajala. Govorila sam samo o sebi i onome što me snašlo, bila sam okupirana samom sobom i potpuno nesposobna za razumijevanje nekog drugog. Uistinu, to je za mene bilo najtraumatičnije iskustvo u dotadašnjem životu.
Kad se danas toga sjetim, uviđam da sam bila sretnica i da je u stvari sve bilo relativno brzo, jednostavno i bezbolno. Zahvaljujući i mojoj prijateljici koja me neumorno slušala. Ne, nije me tapšala ni grlila, nije mi povlađivala niti pak hranila moju srdžbu ili tugu, nije me poticala ni osuđivala, nije me sažalijevala ni tješila, ni bodrila. Nije činila ništa osim što me slušala. Nije pokušavala zaustaviti moje bujice riječi, moje suze. Slušala me uvijek iznova, strpljivo, po deseti put, po stoti put. Ja sam bila ta koja je hranila svoj bijes, koja se prepuštala tuzi, koja je samu sebe sažalijevala. Znala sam kako mi je. Ona nije. Vjerojatno me nije razumjela. Kako da istinski razumijemo nešto što nismo sami iskusili? Ali nisam to od nje ni očekivala. Trebalo mi je upravo ono što mi je ona nesebično davala. Svoje vrijeme i svoju pažnju. Slušala me, samo to. Neprocjenjivo.
Slušala me dok nisam izbacila sve iz sebe poput vulkana. Sve dok nije osvanuo dan kad sam postala svjesna da nisam centar svijeta. Kao da sam se probudila iz ružnog sna. A onda sam se posramila. I samu sebe ohrabrila. Samu sebe potapšala i zagrlila. I krenula dalje.
Mnogo puta nađem se u sličnoj situaciji, ali s druge strane. Netko je bolestan. Nekome je netko umro. Netko ima problema s djecom, drugi s lovom. Netko sam sa sobom. Ponekad znam kako im je, ali češće nemam pojma. I bi mi drago što ne znam. Tada nastojim suzbiti svoj poriv da pričam. Ionako ne znam što reći. Slušam. Ponekad je to dovoljno.
Kad pišem, pričam o sebi. Jer znam kako mi je. Što mislim i osjećam. Nemam dovoljno mašte da bih pisala o nekom drugom. A opet, možda smo slični. Taman dovoljno da se prepoznamo ako smo voljni čitati. Ponekad je to dovoljno.