...

Link

ljudi se razvijaju

Link

Link

Ovdje se ispucajte...kaj nisu prekrasni?!

Link


„Ono o čemu mislite, tome se i vraćate.“
Budha.


U vihoru glasova što struje mojim umom, hladnoća priznaje svaku riječ koju čujem. Svako zvono svojom zvonjavom oglasuje mojim stanicama da se probudim. Budim se. U šumi gdje proviruje svjetlost. U krvi bez iskrenja da nešto novo oživi.
Težak lijes vučem sa sobom prema brdu otkrivenja. Lijes svoje prošlosti. Nije u njemu nečije tijelo kojega bi se rado riješila, već materija nakupljenoga , onoga čega se želim riješiti.
Simbolično, kad riješim taj težak teret od demonskih sila, na vrhu planine čeka me „ljubav“- i tek onda mogu se riješiti tereta svoje prošlosti.
Inače, umjetnici u dodiru sa podsviješću, prenese nam fantastične stvari. Stvari, pojmova, koje se ni sami ne bi sjetili.
A mogu spoznati i stvari, kada svjetlost pustiš na sebe, onda najbolje uvidiš koliko si „prljav“.
Glas kaže: nećeš moći riješiti se tog tereta jer će te vječno uznemirivati. Taj unutarnji nemir je najbolja stvar koja se čovjeku može dogoditi. Pod uvjetom da ima u sebi „ono nešto“ što taj nemir stvara. Tamo gdje ga nema, stvara se linearnost, tj.podložnost astralnim utjecajima.
- Možda taj nemir govori o tome da se otvorimo u neke svrhe? Ako nema unutarnjeg nemira, što nas drugo može potaknuti na nešto takvo?!
- Možda bi odgovor na to pitanje trebala potražiti u sebi ?
- Budem. Ako nađem odgovor svakako ću ti ga prenijeti.
- Ne, taj tvoj odgovor vrijedi samo za tebe.
- U biti danas sam saznala da ti svjetlost pokaže koliko si prljav.
- To ti je super, barem si više ništa nećeš umišljati u pogledu sebe. Zamisli samo koliko je onih koji o sebi imaju previsoko mišljenje, a njihova nesvjesna djela govore o njima nešto posve suprotno. Upravo to se događa učenicima okultnih škola i tehnika: svijest im se "ledira" na određenoj frekvenciji, vide ono što im se vidi a ne ono što moraju vidjeti. Drugim riječima, njihov je unutarnji vid skučen, a oni sami postaju žrtve toga sljepila. To je tragičan put u shizofreniju. Duhovni rad koji potpomaže i raspiruje osjećaj egocentričnosti prvi je korak prema ustanovi za duševno oboljele, a da to jest tako, o tome nam svoja iskustva prenose oni koji su se čvrstom zahvatu raznih gurua i "majstora" otrgli u posljednji tren. Pohađate li, recimo, yogu? neka vam je sa srećom! I kad onda onaj biblijski majstor ode pred hram pa sve te tezge laži prevrne u svom bijesu, čitava svita lažnih pastira i njihovih zaluđenih ovčica glasno tvrdi: "On je lud, on je potpuno lud!!!
- Da, on je lud, a samo smo mi normalni!
- A kad je to ovaj svijet znao cijeniti one koji mu zaista pomažu? Mase očekuju da ih se laže, žrtve i lopovi u toj interakciji ostvaruju savršenu i plodnu suradnju, a posljedice toga nikoga posebno ne brinu.
- Sada zamišljam kako to izgleda. Mase ljudi stoji oko nečega, stoje mirno i očekuju nekakva čuda, kad ono...upravo čuju ono što žele čuti! Laž - super, lopovi- još bolje, pa tako je!!!
- Žele čistom vodom napuniti stare, prljave mješine. Na kraju dobiju ono što odgovara njihovu unutarnjem stanju, jer više i bolje od toga ne zaslužuju. Zato laži ovdje na Zemlji tako dobro stoje, uvijek ih ima tko primiti.
- Zar je i ljubav laž?
- Nije, nije ljubav laž, ali na žalost mnogi je nisu u stanju primiti zato što vječno sumnjaju u nešto...u biti sumnjaju u samoga sebe. Kada očiste svoje repove prošlosti, kada spoznaju da su i sami takvi kakvi jesu kao i ostali,koji trže za materijama nečega što nikada neće dobiti, onda će je moći primiti. Onda će to biti stvarno ljubav.

I meni se događalo da sam banirana...po meni ni malo značajnim stvarima...drugima možda puno značajnim stvarima...ali nema veze.


Link

“Religija i strah. Ovo dvoje historijski je isprepleteno kao uzročnik većine zlodjela koje je čovjek počinio. Strah od zla rađa religiju, religija rađa mržnju, mržnja rađa zlo, a zlo rađa strah u ljudima. Pakleni je to začarani krug, a mi plešemo točno onako kako đavo želi.” – Rekao je Julius Gabriel.

Kroz religijska učenja, bilo to kršćanstvo, islam…itd, možemo čuti o prokletstvu koje nas je stiglo od nekih davnih predaka. No, nitko ne postavlja pitanje; što to znači? Razmišljamo li mi svojom glavom na pravilan način? I jesu li nam to objasnili na pravilan način?

Tu se spominju naši preci. Oni koji su živjeli prije nas svih samih. Za mnoge ne znamo dalje od prabaka i pradjedova. Razmišljajući o svemu tome moj je zaključak da smo ti naši preci, mi sami. Mnogi smo se reinkarnirali za svojih života, u biti ne mnogi, već svi mi. Tu nije toliko bitno naše tijelo, i jesmo li mi bili ovi, oni…već kolektivna reinkarnirana svijest. Naloženi da smo dio prirode, tako smo i dio prirodne ostavštine i onoga što slijedi dalje – u budućnosti. Tako da slobodno kažem da smo mi Ti praoci, nabrajajući ovdje stare i odrasle duše, koji smo nekada živjeli, radili, rađali se, griješili, voljeli…i zbog tih nepravilnih odrađenih lekcija u životima ponovo smo se reinkarnirali u ljudima koji danas hodaju Zemljom. Da bi ispravili učinjeno, prepoznato i da bi oprostili svima koji nam žele zlo. Tu stoji ona poslovica da je bitno oprostiti zlim ljudima, i držati svog neprijatelja što bliže.

Ali mi sve to ne znamo jer su Bibliju, Kuran i ostale knjige tkz. znanja, tumačili sve do danas krivo, nametnuli su nam svoje laičko objašnjenje - koje slobodno napišem, neprosvjetljeno – da bi nam ta nekadašnja šaka ljudi zamutila vidike. Da bi nas pokorila u svoje vlastite okvire da bi mogli vladati ljudima. Ono što je nagore od svega je to da su i većina njih sami ubjeđeni u svoju ispravnost, a oni koji se tome protive su heretici, izdajnici i pokorni sluge đavlu ili ti sotoni. To je samo njihovo opravdanje zbog kojeg su ljudi u prošlosti,a i na neki način i u sadašnjosti, bili prognani, mučeni, ubijeni na najmučniji način koji si možete zamisliti.

Znam da se s ovim mnogi neće složiti. Većina ih nije ni sama kriva za to jer se ni sami ne pitaju ono što bi trebali. Zaslijepljeni su različitim dogmama. A i njihov nivo svijesti im to ne dozvoljava. Na svijetu je jako mali postotak starih i odraslih Duša. Većina ih je mladih. A mlade Duše su više sklone materijalizmu kojem su odrasle i stare manje sklone jer su za svojih nebrojenih života skoro sve iskušale i prošle. Njih više zanima samo uzdignuće duha, a najmanje materijalizma. One materijalizam svode samo na osnovne stvari koje su potrebne za život.

Zakon reinkarnacije je veliko objašnjenje za sve ono što nam se dešavalo i onoga što će nam se dešavati u životu. Nekome to nije išlo u prilog da se sazna jer onda ne bi mogli manipulirati ljudima. To sve traje stoljećima, koliko traju i mržnje, netrpeljivost, prolivena krv ni za što, ubijanja i ratovi koji također nisu vodili nikamo osim u korist pijuna da bi postali ratni profiteri.
Zato nismo ovdje da bi se slijepo povodili religiji,. Koja ima nebrojena značenja., simbola itd…već da bi istraživali dalje…ušli u ono nešto što sam organizam prepoznaje. Čitajte, razmišljajte, učite…tražite „zabranjenu“ literaturu…
Budite Ono nešto što traži u vama zametak, zametak koji će propupati iznutra prema van. A ne obrnuto. Vjerujte svojoj intuiciji, neka vas ona vodi dalje. Nemojte da Vas vodi strah koji Vam je nametnut religijom. Budite ljudi. Ono što i jeste.

Link


Da sam kiša isprala bih ulice, tuge u nečijim očima, umirila snagu...i para koja se poslije nje digne i omota oko uličnih lampi bila bi tiha u svojoj snazi. Poslijednji dah čovjeka uskovitala bih do neba, neka iscrta svoj život po oblacima. Bili oni tamni ili bijeli.

Ispratila bih sunce u noć. Postalo bi mjesec. I kad otvorimo oči sjao bi jednako. Rekao si...htio bi opet ćuti šum mora, vjetar tamnih gora, šuštaj jesenjeg lišća...budeš, vjerujem u to...

Link

Od neba i zemlje biram zvijezde
što siju preko tamnog svoda,
pišu riječ koja se zove imenom
sloboda.

U sivim ulicama
samo se tvoj uzdah čuje
i na ramenu mom počiva,
ispod svjetla ulične lampe
tvoja blizina mir mi pruža,
a iza nas samo daljine.

Negdje iza mjesečine svijetovi krvare
vide se kroz noćne krošnje
mrakom propete,
kroz magle što ih dahom svojim stvaraš.

Ulicom, dalje od nas
čuju se glasovi odbjeglih duša
što odlaze u hodnike duge
i nestaju...
ne zovu više...

Teško je...
ne znam kako da ti kažem
što osjećam,
možda sam kao pusta ulica
koja se vidi smao noću,
s dva lica...
dok se sablasti polako uspinju
uz stepenice krivudavih laži
što leže na oltaru
snage u rasponu,
i željno očekuju da padnu
na usne moje...

Da ti i dalje govorim
kako si jedini
što hodaš snovima mojim...

Neka jezero i dalje teče
kao strast tijelom;
dok ulice su tamne
dok mjesec krvari...
Želim te kraj sebe
u svom stihu
kao nepomične stvari.


Link

Link





Poželjno je da sve što napišete( ovo vrijedi za ljude koji se izražavaju na taj način ) spremite u neku mapu u kompjuteru. Tek toliko da s vremena na vrijeme pogledate po redoslijedu zapisa koliko vam se mijenjaju stavovi, pogledi na život. Oni koji se ne izražavaju na ovaj način, neka pospreme u neke svoje ladice u glavi. To pišem zato što mi je jedna osoba nedavno rekla da se njezini stavovi od prije recimo desetak godina, ništa nisu promijenili - a to sam i sama zaključila u našem razgovoru. Zatim se uključila još jedna osoba u razgovor i izjavila kako općenito ne voli ljude s bilo kakvim stavovima. Okrenula sam se za poslom i ostala pri svom mišljenju, da postoje i s vremenom se mijenjaju. Prepisala sam to različitim vrstama ljudi.
Mene osobno tjera promjena. Negdje se zadržim, stanem, razmislim ali opet odem dalje. Što je to u nama da težimo tome?

“Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo.” G. Šihi

Možda upravo to što je napisano u ovoj gore izreci. U svemu tome pogoduju i razne okolnosti na koje sami ne utječemo. Kad malo bolje razmislite puno toga može dovesti do promjene. Koliko do dobre tako i do loše. U većini slučajeva naišla sam na ljude koji su ostali, nekim slučajem, bez novaca. Jedan dio se tada okrenuo postignuću da im bude bolje, a drugi dio nije poduzimao ništa drugo osim vlastitog potonuća. A opet neki su se okrenuli duhu. Svom vlastitom duhu i njegovim rastom poboljšali svoje kvalitete. Znači novac je nestao, ali duh porastao. Obrnutih slučajeva nema. Oni koji tvrde da ima, lažu. I to u svoju korist. Kako je novac sam po sebi materijalnost s kojom se materija može samo uvećavati, duhovnost je nešto nematerijalno. Zato jedno s drugim ne može ići u isti koštac. Novac dođe kasnije kao sredstvo za život, ona osnovna potreba da čovjek može koliko toliko normalno živjeti.

“Ako izmijenimo naše misli, svijet oko nas se mijenja.” Richard Bach

Ova izreka je i te kako točna. Razmislite o nekim stvarima u svom životu. Dogodilo vam se to? Kada ste počeli drugačije gledati na mnoge stvari otvorile su vam se i nove mogućnosti. A to se nikako ne bi dogodilo da nisam promijenila mišljenje i stavove koje sam uz pomoć mišljenja stekla. A to će potkrijepiti ova sljedeća izreka.

“Čovjek ne može da otkrije novi ocean ako nema hrabrosti da izgubi iz vida obalu.” André Gide

Zato ne vjerujem previše ljudima koji tvrde da do tih promjena ne možeš doći ili onima koji kažu da nije dobro uopće imati stav. Makar se on s vremenom mijenjao. Pa mijenjamo se i mi, zar ne?
Zatim ću skrenuti na sljedeću stvar. Ili malo drugačiju temu. U svom poslu a i društvu u kojem sam se kretala i u onom u kojem se još uvijek krečem, također sam susretala razne tipove ljudi. Navesti ću ih tri.

1.Licemjeri… Licemjerje ili hipokrizija je čin kojim se osuđuje ili poziva na osuđivanje drugoga dok je kritičar i sam kriv za ono za što osuđuje drugoga.
(podatak iz wikipedije)
Susretali ste se s njima? A jeste li ikada i sebe uhvatili u takvom nečemu? Naravno da jeste. No, to morate priznati samom sebi. To je ljudska osobina. Budete se riješili licemjerja jedino ako prestanete osuđivati druge - a da prethodno niste sagledali problem iz više kutova. Kako kod drugih tako i u vama samima.

2.Vječno neutralni…osobe se ne žele izjasniti o ničemu, kako o vama, sebi, tako i o raznoraznim situacijama u kojima ste se našli Vi ili oni sami. Uglavnom odgovaraju diplomatski na vaša pitanja i na cjelokupnu situaciju. A duboko u sebi i te kako osuđuju, kukavičke su i jednostavno nemaju „kičmu“.

3.Vječne deklarirane dobrice… oni su stalno nasmiješeni, vesele se, pjevaju, plešu itd i vama samima to preporučuju. Žele vam uvijek dobro i to naglašavaju često u svojim rečenicama. Šalju vam sunce i svjetlo koje bi vas trebalo probuditi i razveseliti. Uglavnom dijela su im nula, a riječi totalno pršte od optimizma i nikada nemaju potkrijepljene argumente u ničemu. A istina je sasvim drugačija tj, suprotni su od onoga kako se predstavljaju. Taj lijepi osmijeh kojim vas razoružaju nestane kad im okrenete leđa. Također u ove tipove mogu slobodno uvrstiti i licemjerje. Osobinu koju svi posjedujemo ali je možemo kontrolirati, naravno tko to želi.

Svemu ovome što sam napisala može se još toga dodati, iz vašeg vlastitog iskustva. Iz iskustava ljudi oko vas…

Svi mi u toku svog života gradimo sliku o sebi samima koja ima malo sličnosti sa osobom kakvi smo mi u stvari. Ova slika nije projekcija vaših želja ili može biti prilagođavanje koje činimo da bismo se uklopili u želje drugih.
Razmislimo najprije o svom Duhu. Koja je to najjača sila koja vas motivira u životu ?
Koje su vaše najveće moralne teškoće?
Gdje su vaše slabosti, kada dođe do suočavanja sa problemima, i što je još važnije, u odnosu sa drugim ljudima?
I ono najvažnije; u svemu krenite od samog sebe.

Zato ne vjerujem onim skupinama pod 2. I 3. Onima pod 1.najmanje zamjeram jer ako ništa drugo reagiraju ponekad naprasito i prenaglo, ali isto tako mogu i povući svoju reakciju i osudu kad dobro promisle.
U biti zašto nekoga uopće osuditi? Da bi nama bilo bolje? Da bi se osjećali vrijedniji?