...

Sretan i blagoslovljen Božić!


Link

-Ako si čist, ne moraš se ničega bojati. Ali neka se zlonamjerni tada čuvaju - kaže starac duge brade i sitnih očiju.
- Zar moramo biti toliko stari da bi nešto znali u životu? I da bi bili mudri?- pitam ja njega.
-Da, potrebno je dugogodišnje iskustvo. Ne toliko starost...

Prebirala sam po nekim knjigama, tražila riječi, bilo što da me utješi, ali u slovima nije bilo utjehe niti nekog izlaza. Sve je bilo premrtvo da bi izašlo u nekom živom obliku iz papira. Uobičajene riječi koje premalo kažu.
Udarale su kapi kiše o prozore, a moja nutrina tonula sve dublje u redove pesimizma, ali čvrstog realizma.

-Hodajući po rubu, svi znamo da je lako skliznuti s njega. Omakne se. Kao kad kažeš nešto što bi istog trena ili malo kasnije zauvijek povukao – kaže zamišljeni starac u mojoj glavi.
U ludilu svoje ćelije od par kvadrata kopam po raznim papirima ne bi li naišla na bilo što, što bi me zainteresiralo. Dalo mi barem malo poticaja da krenem dalje. Ne. I dalje mi se misli i događaji vrte u glavi. Nepravda. Velika nepravda u kojoj gacam i ne znam kako da je pretvorim u pravdu. Možda se sama od sebe pretvori. Da, neka bude tako. Sama od sebe.

-Jesi li virtualnorealna?-postavi starac pitanje. Sjedio je u kutu sobe i mirni pušio lulu, imao je pogled uperen u jednu točku zida. -Zamišljaš li sada nešto ili čačkaš po glavi kako bi mi odgovorila?
-Zamišljam one ljude koji tvrde da to ne postoji-odgovorim starcu. -O onima što tvrde da su drugačiji svjetovi ovdje i vani.
Starac se šeretski nasmijao. Taj osmijeh govorio je više od tisuća izgovorenih riječi.
Kiša je rominjala, a moje misli su skrenule s puta ove noći kamo su već bile krenule, skrenule su na mjesec koji se probijao kroz krošnje graba da svojoj svjetlošću uđe u nešto što ljudi vole nazivati dušom.

-Čuješ li ti mene što ti govorim?-upita starac.
-Ma čujem te, ali mislim svoje. Ionako sam ja Ti, a Ti si Ja - odgovorim mu.
-U depresiji si-kaže starac.
- Jesam.
-To je tužno.
-Nije tužno, dobro je.
- Kako to može biti dobro?
- Pa ti bi to trebao znati. Star si i mudar.
- Znam, ali želim ćuti tvoj razlog.
-Onda sam čvrsto realna. Onda znam tko je tko i zašto neke stvari ljudi čine. Vidim jasnije i dublje stvarne činjenice i mogu lakše proniknuti u nečije misli i njihove buduće događaje.
- Hm… ne boj se ničega.
- Ne bojim se previše, ali neće biti ni dalje pravde.
-Oho…i te kako je bude, samo je moraš znati prepoznati kada dođe.
-Valjda ću je prepoznati.
Osjećam težinu kapi koje se maljaju prozorskim staklom. Vidim kroz njih svijet u vodi. Neka druga dimenzija postojanja. Volim zaorati daleko od sebe i svojeg uma. Ponekad i bez ljubavi, bez osjećaja. Kada je srce posve mirno i tiho, polako kuca, bez uzbuđenja.
-Što misliš da će se zlonamjernima dogoditi da bi nastala pravda za tebe?-pitao je starac.
Razmislila sam par sekundi kakav bih odgovor mogla dati pa rekla:
-Ne zanima me, želim samo živjeti dalje na miru.

Nikada više neću hodati klisurom u doba mraka. Poslužiti ću se vučjim očima ako se baš dogodi. Ako budem padala u jarak - da bolje vidim. Gdje da padnem i kako. Lakše se onda ustane.
A kad ustanem…u osjećajnoj pustinji…znam da sam samo čovjek.
Mislim da ću krenuti prema…nećemu. Da, tako mislim.

Opera. Nisam neka zagrižena za tu vrstu glazbe, ali ovo ću uvijek moći poslušati. Smiruje, i tjera te dalje...u oblake, nepoznata mijesta, zakutke...
Pavarotti and v. Coce.


Link


Link


Link


Link


i za kraj


Link

Link

Link


Link


Link

Link

Link

Sonja se probudila, protrljala oči prstima i svrnula pogled prema suprotnoj strani kreveta na kojoj je Ivan još uvijek spavao. Zamotan u deku, bio joj je okrenut leđima. Kroz balkonska vrata dopirale su sunčeve zrake koje su osvjetljavale prostoriju i tako pružale znatno ugodniji ambijent, nasuprot prethodnog dana učmale tame zbog nadošlih tmurnih oblaka. Ustala je i stala ispred stakla promatrajući brda i presijavanje plavo-zelenih boja na pučini. Lagano je potegnula kvaku prema sebi i ona je zaškripila. Stisnula je usne, podigla obrve pa se okrenula prema krevetu na kojem je on i dalje spavao. Nije ga htjela probuditi. Tiho je uzela svoju torbu i odnijela ju u kupaonu. Skinula je ostatak šminke s lica i lagano utrljala kremu u kožu. Odjenula je donji dio plave trenirke i bijelu majicu, zatim skupila kosu koju je namotala oko prstiju i pričvrstila je velikom rašljastom ukosnicom crnih zubaca. Spustila se vanjskim stepenicama u dvorište i otišla u kuhinju.

Iz hladnjaka je izvadila voće, nasjeckala banane, ogulila kivi i narezala ga na kockice, a zatim iz malih plastičnih posuda istresla u zdjelu kupine, maline i jagode koje su kupili putem. Sve je to izmiješala žlicom i zalila voćnim sirupom. Voćnu salatu je stavila u hladnjak. Otvorila je vrata balkona da ulazi svježi topli zrak. Bilo je već devet sati ujutro, a tek započelo prvo- travanjsko Sunce bilo je sasvim ugodno. Odlučila je prošetati sama do obale.

Dok je polako hodala ulicom i razgledavala kuće, primijetila je neke ljude koji su uređivali svoja dvorišta. Uglavnom je to bila starija populacija već lagano potamnjele kože po čemu se dalo zaključiti kako je na moru ožujak bio dovoljno osunčan. Spustila se do stjenovitog dijela plaže. Obalu su tvorile niske, nagnute stijene koje su se spuštale u more. Sjela je na jednu od njih, izula natikače i lagano umočila stopala u vodu. Bila je prohladna, ali se nakon kraćeg vremena navikla na nju. Slušala je šumor valova koji su dobošarili o obalu. Zadigla je trenirku iznad koljena i polako se spustila u plićak. Ledena voda joj je na trenutak zaustavila dah. U pličini promatrala je svoja stopala koja su bila bijela poput školjke što se nalazila kraj njih, a dalje u dubini jasno je mogla vidjeti morsko dno prošarano raznobojnim kamenjem i namreškanim sjenama valića. Okrenula se prema obali i dok je oprezno kamenjem koračala prema stijeni dopro je poveći val i pogodio je u leđa zapljusnuvši ju svojim zapjenjenim vrhovima. Brzo je izašla van mokre trenirke i majice, a ispred nje stajao je visoki plavokos muškarac s par svežnja kadulje u ruci i rekao:

- Gospođo, ovdje morate dobro paziti jer s otvorenog mora nenadano zapljusne veći val - nasmiješio se.
- Hvala – također se nasmiješila – bilo je ovo neugodno iskustvo.
- Ja sam Damir – pružio joj je ruku.
- Sonja. Drago mi je.
- Odite se presvući. Jeste li daleko od obale?
- Nisam. Gore uz ulicu – pokazala je rukom – začas sam u vikendici.
- Brao sam kadulje. Vidite, tu rastu među kamenjem – rekao je pokazujući prstom prema njima. – Idem i ja u tom smjeru. Otpratit ću vas.
- Hvala vam, ali nije potrebno. Samo vi nastavite brati – rekla je srdačno i povukla mokre nogavice trenirke natrag do gležnjeva.
- Gotov sam za danas s ubiranjem cvijeća. Otpratit ću vas – bio je uporan.
Krenuli su zajedno ulicom kojom su se polako uspinjali na brijeg prema kućama.
- Kod nekoga ste došli u vikendicu? - pitao je. – Oprostite što pitam, ali vidim da niste odavde. – Bio je znatiželjan.
- Kod Ivana – odgovorila je tiho.
- Ivana? Ima ih tu nekoliko – prokomentirao je.
- Evo, ona kuća s oleandrima – pokazala je prema njoj.
- Aha. Pozdravite ga. Mi se godinama znamo. Nije dugo dolazio ovdje. Ja sam tu tri kuće prije vas – rekao je i otvorio svoja dvorišna vrata. - Pozdravljam vas, a vi odite što prije presvući tu mokru odjeću.
- Hvala vam. Pozdravit ću ga. Doviđenja – rekla je i otrčala u kuću.

Kako je Ivan i dalje spavao, uzela je torbu sa svojim stvarima i odnijela je u prizemlje. Presvukla se u kuhinji i otvorila novu kutiju koja je stajala na stolu te zapalila dugo priželjkivanu cigaretu. Namjerno ih nije ponijela sa sobom na stijene jer je pokušavala ostaviti to zlo. Bila je to ružna navika. Petar, bivši suprug, je pušio, a ona sama znala je tu i tamo zapaliti, obično navečer uz čašu vina kada bi sama sjedila u boravku i motrila u televizor. Ali u prvih par mjeseci nastale samoće, kada ga je bila napustila, samo su je cigarete uspijevale opustiti pa je tako razvila ovisnost.
Izašla je na balkon, povukla dug dim i pogledala prema kutu gdje je iza samog ozida rasla smokva. Tamo se nalazila crvena sklopljena ležaljka iz koje je virio platneni prekrivač s vezicama. Polako je odmaknula drveni stolić do prozora i rastegnula je kraj same ograde gdje je sjalo Sunce. Legla je na ležaljku osluškujući povjetarac.

Bila sam danas na promociji svoje jako dobre prijateljice koju poznajem od prilike 6 godina. Izdala je prvu zbirku pjesama. Bilo je lijepo. Njezini sinovi su svirali i pjevali, bilo je poznatih njuški iz krugova izdavača i pisaca, čak i jedan slikar koji je izložio u toj knjižari svoje prekrasne slike prirode u akvarelu. Moja prija je bila prekrasna, kako inaće i jeste, ali jako skromna i sramežljiva jer joj je to bilo prvi put da se izložila u javnost. Imala je od nas nekoliko prisutnih ohrabrenje i divano je istupila i pročitala nekoliko svojih pjesama.
Ono što me poslije svega toga jako razočaralo, bilo je to licimjerstvo određenih osoba. Kada sam išla kući, hodala sam iza njih i nisu me primijetili. Tako da sam čula kako ju ogovaraju iza leđa. A najgore je to što su joj na samoj promociji toliko pljeskali, naslikavali, i lijepo o njoj govorili u uvodnim riječima...
A ona se toga i bojala. I bolje da ne zna što su pričali. Uglavnom sam ih zaustavila kod autobusne stanice i rekla im u lice da joj neću ništa reći, ali neka ih bude sram.
Nikad neću zaboraviti njihovo crvenilo na licu.

Link

Link



Where were you when I was burned and broken
While the days slipped by from my window watching
And where were you when I was hurt and I was helpless
Because the things you say and the things you do surround me
While you were hanging yourself on someone else's words
Dying to believe in what you heard
I was staring straight into the shining sun

Lost in thought and lost in time
While the seeds of life and the seeds of change were planted
Outside the rain fell dark and slow
While I pondered on this dangerous but irresistible pastime

I took a heavenly ride through our silence
I knew the moment had arrived
For killing the past and coming back to life

I took a heavenly ride through our silence
I knew the waiting had begun
And I headed straight..into the shining sun

Link

Link

Link


Life has betrayed me once again,
I accept that some things will never change.
I've left your tiny minds magnify my agony
and it's left me with a chemical dependency for sanity.
Yes, I am faling...
how much longer till I hit the ground?
I can't tell you why I'm breaking down.
Do you wonder why I prefer to be alone?
Have I really lost control?
I'm coming to an end,
I've realised what I could have been.
I can't sleep so I take a breath
and hide behind my bravest mask,
I admit I've lost control.
Lost control.

Link


Bilo bi mi jako drago kada bi ova pjesma dobila nagradu Porin.
Ne, samo zato što je odlična, objektivna i što u njoj ima gorke istine ( također i spot je jako dobar)...već zato što globalno gledano, može se odnositi na sva mjesta, sela, manje gradove, i megagradove.