BITI ILI NE BITI, I NIJE BAS NEKO PITANJE..

sjedim danas u ucionici i promatram sve one glavice pametne kako piskaraju nesto, a misli im negdje drugdje...malo se hihocu, okrecu, povremeno nesto dobace, cerekaju se.. a ja ih promatram i smijem se zajedno s njima.. volim ih;.-) masu me puta naljute, izbace me iz takta te moje pubertetlije, taj moj famozan razred, ali ja svako to dijete volim..stalo mi je do njih, do njihove buducnosti, radujem se zajedno s njima, pa cak i placem zajedno s njima.. zaloste me neke njihove price, zivotne situacije, razorene obitelji, zapusteni odgoj... sve me to jako zalosti.. brinem za tu svoju djecicu.. kazem svoju, jer se tako osjecam, osjecam ih kao da su moja vlastita djeca... bojim se kakvi ce ljudi biti kad odrastu u ovome svijetu gdje su sve one ljudske vrednote negdje potisnute sa strane.. strepim za njih ... i nadam se da ce me barem netko od njih nositi u srcu, kao sto i ja njih nosim, da ce barem nesto od onoga sto sam im govorila ostati u njima, da cu barem neki maleni trag ostaviti u njihovom srcu, njihovim pametnim i nevinim glavicama.. jer oni meni tako mnogo toga daju, ucim od njih kao sto i oni, ja se nadam nesto nauce i od mene...
stvarno volim svoj posao:-)

ne zelim nikada, nikom, ni u kojem pogledu biti na drugom mjestu... tako da se zna...

friends with benefits.... mislim da u takvim pricama i nema bas happy end-a....

jutros kada sam se spremila za posao, sjela sam kraj svojih andjelica da ih malo pomazim prije vrtica... i grlim ja tako svoju djecu kad mi moj stariji sin kaze; mama bas si lijepa:-)) ja sam se samo nasmijala.... najljepsi kompliment.... i onda je moja mala curka pocela ponavljati za njim; lijepa mama.... ma kud ces bolji pocetak dana...
nikad nisam znala primiti i prihvatiti kompliment.. uvijek sam se osjecala nelagodno i jos uvijek se tako osjecam, kad mi netko udijeli kompliment.. ne znam sto reci... hvala? nasmijati se?
zasto se uopce osjecam tako? kao da u meni negdje cuci jedna mala nesigurna djevojcica koja ne vjeruje u sebe... mozda...

zgodan je, baaaas zgodan, obrazovan, kulturan, cini mi se muskarac na mjestu.. i pozove me van... mene!! i ja se sledim i ne znam sta bi mu rekla.. eh.. stvarno ne znam sto mi je.. sto me koci da odem, da se prepustim????

Ja vjerujem da se sve u zivotu dogadja s razlogom, s nekom svrhom i da sve osobe koje dodju na na nas put imaju neku ulogu u nasem zivotu, da su jednostavno s razlogom tu... ali, ima li smisla o tome previse razmisljati, u svakom dogadjaju traziti neku skrivenu poruku? ne znam... znam samo da neki ljudi dodju, posteno te uzdrmaju, ponekad mozda cak i zatreperis... i onda odu... znas da ce otici jer drugacije ne moze biti.. ima li to smisla??? ne znam...

Danas hodam gradom i sretnem jednog poznanika, koji onako usputno, uz pozdrav dobaci ; " plavuse se sigurno bolje zabavljaju, a i muskarci vise vole plavuse˝ .. iznad moje glave sto upitnika... hmmm... sto je pjesnik htio reci????? 

jednom je jedan pametan covjek rekao da nitko nije otok, nitko nije stvoren da bi zivio sam vec u zajednistvu s drugim ljudima....u trajnoj zajednici s drugom osobom..ja bas mislim da se zeznuo.. a ja bas mislim da sam ja jedan takav otok ...

Ljudi su mi totalna nepoznanica.... mozda sam pogrijesila planet...

ja sam mama.. da, mama sam i to mi je sada prvotna uloga.. ali nisam SAMO mama.. ja sam osoba, ja sam zena, zena koja ima svoje potrebe, osjecaje, dobre i lose dane...ja sam samohrana mama... i djeca su na prvom mjestu, ali kako da moja djeca budu sretna, ako njihova mama i nije bas uvijek sretna i zadovoljna..
zasto svi misle da ja kao samohrana majka moram zapostaviti sebe i svoje potrebe i da jedino sto sada trebam i moram jest odgajati svoju djecu.. kvragu.. pa naravno da ih odgajam, naravno da su mi oni prvi u zivotu, ali zar je sebicno zeljeti imati SVOJ VLASTITI zivot.. neciji dodir, zagrljaj, poljubac, utjehu, razgovor...zar je grijeh ponekada zeljeti otici negdje daleko, barem u mislima, gdje sam ja-ja... a ne samo-mama...

u mome srcu postoji mjesto gdje nikad ne zalazim.. tamo spavas ti... koliko treba mi vremena, da te zaboravim.. kad mi falis...

tridesete.. opako se priblizavam toj brojci.. i kada gledam unatrag do tridesete sam uspjela zavrsiti fax, zaposliti se, roditi dvoje djece i razvesti se.. bas krasno... i sve to prije tridesete...
a sta me jos ceka? ne znam, ali nekako imam osjecaj da bi ove tridesete mogle biti dobre godine.. ja se nadam... tako barem kazu oni koji su ih iskusili, a na meni je tek da se sama osvjedocim.. 

Wherever you go, whatever you do, I will be right here waiting for you...Whatever it takes or how my heart breaks, I will be right here waiting for you...
uhh...koja pjesma...

sjedim tako danas s frendicom na kavi, uspjela sam i za nju malo vremena odvojiti posto su moji andjeli danas kod tate..i tako ona meni sva uplakana prica kako je srela covjeka svojeg zivota i kako je to bila ljubav na prvi pogled... i sve je bilo krasno i bajno dok jedan dan kao iz vedra neba on kaze da vise tako ne moze jer mu ne idu veze na daljinu.. a dan prije joj je rekao da ju voli... katastrofa.. pa sta je tim muskarcima...
i kako da ja nju utjesim... nemam pojma...

zasto uvijek kada sam u depri jedem sladoled.... uzas... ne mogu ovaj sivi oblak iznad mene nikako otjerati...