Ljubav bez prošlosti.........

Onako surfajući netom naišao sam na jedan sait di je bilo napisano ovo što ču vam sad(Copy/paste) pokazat, stvarno ne kužim možda vi, dragi iskrićani imate koji komentar na ovo:


Kažu da muškarcima, nije dobro pokazati da Vam je stalo.
Kažu da samo kad skrivate osjećaje možete biti dovoljno cijenjeni i voljeni.
Ja nisam baš sigurna da baš svi dečki ne znaju voljeti i da traže samo pustolovine.
A nisu baš sve pustolovine ni tako porazne, ni tako opasne.
Što bismo u životu radili kada bismo odmah naišli na definitivne i velike stvari?
(Zasigurno zijevali od dosade.)
Mnoge cure ipak smatraju kako je strašno glupo napismeno hraniti prepotentni muški ego.
Ispada da su prošla vremena kada se izjavljivala ljubav usmeno i pismeno...
Sada se jako pazi da se ne zaleti i ne napiše nešto takvo.
Strašno. Prestrašno...


Pozdravlja vas Angello

PRIJATELJSTVO I ... Najbolja su prijateljstva jedinstvena, osobita, ali i složena. Neki prijatelji daruju iluziju da sam stvorila odnos iz mašte, s drugima doživljavam veliko zadovoljstvo, s nekima duboko razočaranje. Bilo izrečeno ili ne, u osnovi je najboljeg prijateljstva obećanje na bezrezervnu ljubav, zaštitu, razumijevanje i, što nije manje važno, postojanost koja taj odnos dijeli od svih ostalih prijateljskih odnosa. Najburnija su, ali i najkratkotrajnija, prijateljstva iz djetinjstva i mladosti. Već godinama, s mnogo se osjećaja prisjećam propalih mladenačkih prijateljstava. Što se zbilo s mojim prijateljima, ponekad sanjam o našem eventualnom susretu i strahujem kako bi izgledao. Pojam “najbolji prijatelj” pokriva različite vrste odnosa i vrlo malo govori o konkretnom prijateljstvu. Nemaju svi najboljeg prijatelja. Neki i ne žele. Prijateljstva se rađaju i nestaju zbog mnogo razloga. Prijateljujem i s ljudima koji su stotinama kilometara udaljeni od mene, ali želim prijatelja s kojim se mogu vidjeti kad god to želim. Od prijatelja, pogotovo najboljega, očekujem ponekad pomoć i emocionalnu podršku, ali teško mi je to ostvariti preko telefona ili pisma… Od prijatelja očekujem i psihijatra kojemu sve mogu povjeriti bez straha da će me odati, osuditi, nagovarati da promijenim svoje ponašanje. Jednostavno, putem telefona ili pisma za to nemam vremena. No, većina mojih prijatelja ipak živi u mojoj neposrednoj blizini. Prozovem li koga najboljim, to odaje razinu međusobne povezanosti, bliskosti, slaganja i izdvajanje tog prijatelja od svih ostalih. Najbolje prijateljstvo može podnijeti sve vrste osjećaja – dobre i loše, ljubav i mržnju, osjećaje duboke bliskosti, ali i osjećaj dosade i zasićenosti. Najbolje prijatelje, za mene, povezuju nevidljive ali čvrste niti baš kao i ljubavni par. Kad pričam o svom prvom susretu s prijateljem kažem da se zbilo nešto osobito, isto kao što se nešto zbiva u početku ljubavi. Jedna je od iskri koja pali ljubav i seksualna privlačnost, a u prijateljstvu je posrijedi privučenost l i č n o š ć u. Odjednom shvatim kako s nekom osobom dijelim isti sustav vrijednosti, estetike, intelektualne potrebe, interese i način ponašanja. Prijateljstvo, ipak, nije nikakva idila. Sadrži i određenu dozu zavisti, ma koliko to nisam spremna priznati, ako je moj prijatelj bogatiji u društvenom životu, ako je uspješniji na poslu, zadovoljniji u braku. Ne želim da zavist preraste u rušilačku snagu, to uvijek želim potisnuti, a to mogu samo u samoizgrađivanju, uspijem li se dozirati i kontrolirati. Kojim putem će se razvijati prijateljstvo ovisi o osobenostima prijatelja, o sposobnosti da koriste svoj odnos kako bi nešto naučili o sebi i drugima, sposobnosti da toleriraju tuđe osobenosti i različitosti, prihvate nečiji način života. NAJBOLJI PRIJATELJ IMA MOĆ DA MI POMOGNE, ALI I DA ME POZLIJEDI JAČE OD OSOBE S KOJOM ŽIVIM. Biti shvaćen i podržan, cijenjen zbog samoga sebe, a istodobno slobodan – to su zahtjevi koje postavljam pred najboljeg prijatelja. U početku prijateljstva i dobivam sve što tražim, no poslije? Romantična aureola okružuje prijateljstvo, baš kao i ljubav, a LJUBOMORA GA JEDNAKO RAZARA. To je kao i brak. U ovo naše nervozno doba, kad otuđenost među ljudima nije smo fraza iz socioloških istraživanja, prijateljstvo je postalo jedno od najosjetljivijih odnosa. Tako željeno, a tako teško ostvarljivo.

Ulazim u sobu.Potpuno sam iscrpljen i hladno mi je.Prislonim se uza zid.Drhtavica me obuzima.Svijetlost svijeće mi igra ispred očiju.Privučem stolicu,sjednem i položim glavu među ruke.Osluškujem samog sebe.Svaki živac mi trepti.U glavi mi razbuđene misli kao pčele u košnici kad ih netko dirne u gnjezdo pa se razlete na sve strane.Ne mogu ih prikupiti.Mutne i nejasne pobuđuju pitanja koja kidaju dušu.Krv mi je potekla žilama kao gorski potok niz strminu.Vihor mi huji u prsima. Osjećam se usred mećave.... I kad me nešto goni pisati ovo pismo,ovu priču,razgovor sa sobom,nizašto,bez koristi i za sebe i za tebe,ali iz potrebe koja je jača i od te koristi i od razuma. I možda će u ovim slovima ostati nešto od onoga što se događa u meni,kao dokaz da se to nešto ipak dogodilo,a dogodila si se ti.Svijestan sam da pišem zapleteno,ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji i pitam se dali bi bilo bolje prekinuti ovo pisanje da sve ne bude teže nego što jest jer ova olovka izvlači iz mene čak i ono što ne želim reći,što nije moja misao ili je možda moja nepoznata misao što se skrivala od mene,ali ulovljena osjećajem koji me više ne sluša isplivala je na površinu. Otvara se knjiga mog života,stranica po stranica.Nevidljiva ruka sjećanja lista sve dalje,sve brže.Po uvelim uspomenama padaju tihe suze, neisplakane,ni od koga obrisane,gorke,samotne i zapuštene.Znam,mogao bi reći, kao svaka druga budala,da se nije desilo to šta se desilo, moj život bi biodrugačiji.Da nisam ovo,da nisam ono....Smiješno. Što bi onda bio život? Ma koliko god to grubo zvučalo,čovijek je proklet i žali za svim putevima kojima nije prošao.A tko zna šta bi me na drugima čekalo.Treba zaboraviti prošlost,izbrisati uspomene za svakim danom šta se ugasi.Izbrisati ih da ne bole.Lakše bi se podnosio dan koji traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji.Jer kad se mješaju uspomene i život, nema ni čistog sjećanja ni ćistog života. Mogao sam vidjeti sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem i čini mi se da je čudo upravo to što uvijek nisam bio ono što sam sad. Živim u nekom svom romantičnom svijetu u kojem se mješa san i java, prepušten stalnim sukobima stvarnih i nestvarnih činjenica. Znajući mnogo više nego što pokazujem i sanjajući otvorenih očiju,lakše se prilagođavam okolini koja me kružuje kao voda koja protiće i mjenja oblik ne odstupajući pri tom od nekih svojih principa. Ono što se krije u meni ne mogu nikome reći osim sebi i ovom pismu koje me čeka  kao izazov.I tako lebdeći negdje između tihih voda mora i rijeka, i širokog svemirskog prostranstva jedva dodirujući život,teško pronalazim riječi kako opisati svoje razumjevanje ljubavi koje je isuviše duboko da bi se riječima iskazalo. Volim sve dodirnuti,pa i ono, šta je za druge iluzorno i nedodirljivo. A sad...sad mi izgleda daleko sve što treba da se desi i sasvim nestvarno. Duboko u sebi vjerujem da će se desiti.Znam da hoće, ali  se nešto u meni opire, odbija. Desit će se.......(ljubav).
 
 
 
                                                          ANGELLO
 

Želio bih noćas spustiti se do tvog prozora,nećujno ući u tvoju sobu,poput mjesečeve zrake milovati tvoje lice, poput mraka gledati tvoje oči.  Želio bi nočas poput zvijezdane prašine doći k tebi i poput srebrnog anđela otjerati sve tvoje ružne sne. Poput krika galeba u daljini želio bi da me čuješ,poput radosti da me osjetiš duboko u srcu.  Želio bi noćas poput tišine ljubiti tvoje usne,              
.....i Zauvijek ostati pored tebe!!
 
Angello
(uspomena na........12.11.2002)