sipas li ga sipas

Orgazam je vrhunac seksa, veselimo mu se, želimo ga, a ako ga ne možemo doživjeti zabrinuti smo i želimo to popraviti. Poslije orgazma osjećamo ugodu i blaženo stanje; jednostavno se preporodimo. Ali koliko nas zapravo poznaje dobre strane orgazma te kako utječe na naše zdravlje? Pročitajte u članku.

Smanjuje napetost

Osjećaj koji slijedi odmah nakon orgazma može se opisati kao blažen osjećaj opuštanja. To je obično jedno od rijetkih stanja kada se u potpunosti opustite i kad ne mislite svakodnevne obaveze. Dakle, ako vam treba opuštanje, znate što vam je činiti!

Pomaže protiv nesanice

Nakon orgazma muškarcima se smanji krvni tlak, to ih smiri pa lako zaspe. Kod žena to se događa malo sporije, ali posljedice su slične. Orgazam je prirodni lijek za nesanicu, stoga ne pijte tablete već probajte zaspati uz pomoć seksa.

Pomaže protiv depresije

Tko ne bi bio sretan s jednim orgazmom svaki dan? Tijekom seksa i njegova vrhunca izlučuju se razni hormoni koji utječu na poboljšanje raspoloženja. Prepreka "samoizlječenju" je depresija koja može značajno utjecati na smanjenje seksualnog nagona; ona utječe na seksualnu želju uopće čime se smanjuje mogućnost poboljšanja raspoloženja. Tako upadnemo u začarani krug iz kojeg je teško izići. Znate što vam je činiti!

Umjesto tjelovježbe?

Dosta vam je znojenja u fitnes centrima, teškog disanja i velikih članarina s ciljem učvršćivanja svog mlohavog tijela? Možda imamo rješenje za vas! Tijekom seksa i orgazma također dolazi do kontrakcije mišića koja utječe na mišićnu napetost i učvršćivanje tijela. Jedini mogući problem je određivanje potrebne količine ove vrste "tjelovježbe" da bi se postigao željeni rezultat? Hm, eksperimentirajte.

Pomaže pri mršavljenju

Na primjer, tijekom spolnog odnosa u roku od pola sata izgubimo 150 kalorija; u isto vrijeme uz jogu 114 kalorija, 129 kalorija u plesu, u podizanju utega 153 kalorije i odbojci 174 kalorije. Ne trebate biti vrstan matematičar kako bi izračunali koliko gubimo na težini kroz aktivnosti u krevetu.

Svi vi koji slavite ...

‎"Ako u nocima bez sna prosetam tvojim mislima, samo zatvori oci da me ne otkriju u njima...Znas da sam tvoja tajna koja se sluti..."

Dama obavlja dnevni šoping u lokalnoj trgovini.
Kupila je: dvije litre mlijeka sa 2% masnoće, kutiju jaja, litru soka od narandže, glavicu salate, ciglicu kafe i pola kile mesa. Dok je istovarala kupljene stvari iz korpe i stavljala ih na pokretnu traku, jedan pijanac je stajao odmah iza nje i pažljivo je posmatrao.
Dok je blagajnica ukucavala cijene na kasi, pijanac diskretno primjeti:
- Biće da ...si neudana.
Žena se malo iznenadi ovom izjavom, zaintrigirana intuicijom jednog pijanca, jer zaista je bila neudana.
Okrene se i pogleda svih šest stvari na traci, ali nije primjetila ništa neobično, ništa šta bi moglo odati njezino bračno stanje. Kad ju je konačno znatiželja nadvladala kaže:
- Znate šta, potpuno ste u pravu. Ali kako ste to mogli znati sa takvom sigurnošću?
Pijanac:
- Ma ružna si u pičku materinu! :))))))))

......ne zamjeram ,samo pitam !!

Nakon nekoliko mjeseci rada sa hendikepiranim osobama, kad sam mislila da sam vidjela sve što se može vidjeti i da sam naučila o ljudskoj patnji sve što se može naučiti, moja uloga prevoditeljice me odvela na otok Brač.

Organizacija Handicap International za koju sam radila tamo je provodila program “Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima“, naziv koji ne govori ništa u odnosu na ono što sam tamo iskusila. Ovdje ću vam jednostavno prekopirati tekst koji sam već jednom napisala o tom iskustvu a koji je bio objavljen u e-novinama. Nakon toga ću objaviti zadnji dio ove serije “Dijete je osoba“. Tek u zadnjem dijelu ću napisati tekst koji će potpuno odgovarati naslovu, a sve ovo dosad, samo naizgled nema veze sa istim.

Naime, rad za humanitarnu organizaciju Handicap International je najbolje što mi se u životu dogodilo kad je riječ o radnim mjestima, a radnih mjesta sam promijenila toliko da mi možda ne bi ni vjerovali da počnem nabrajati. Rad sa hendikepiranim osobama i rad sa izbjeglim i prognanim osobama su bili samo neka vrsta pripreme, senzibilizacije za ono što sam kasnije, pri samom kraju rada naučila i doživjela.

Prošlo je ohoho godina otkada je ta humanitarna organizacija otišla iz Splita, a ovo je u stvari prvi put da temeljito opisujem svoja iskustva iz razdoblja kada sam radila za njih. Neka od tih iskustava su mi doslovno i zauvijek promijenila određene stavove u životu i obogatila me. Zato im posvećujem ovoliko slova, zato imam potrebu ta iskustva podijeliti.


Jebeš otok koji Bosne nema

Oni su ludi… oni su ludi… i ja sam luda… svi smo ludi… cijeli svijet je poludio…..prolazilo mi je kroz glavu dok sam gledala i slušala vijesti o granati bačenoj na sarajevsku tržnicu… Prijatelji su mi znali reći, kad bi se ja rasplakala na slike užasa u Bosni, da plačem „k’o da tamo imam nekog svog”. Pitala sam ih zar treba nekog imati „tamo”? Zar nije, uostalom, svaki nevini čovjek koji pogine, netko naš? Smiješni su ljudi nekada, potpuno nedokučivi. I zašto sam se onda ja morala osjećati „čudnom”? Zato što oplakujem Sarajevo, a tamo „nikoga svoga nemam”? Ako stvarno misle da u Sarajevu tada nisu nikog imali za oplakivanje, onda, što se mene tiče, nikad, nigdje, nikoga neće ni imati…

Kažu da Bog svakome u životu da onoliko tereta koliko može podnijeti, i ja sam mislila kako su zato ti užasi daleko, jer da su bliže, da mi se dešavaju pred nosom, ja to ne bi mogla podnijeti. Ne, bilo bi mi much too much. Ali sudbina se pobrinula servirati mi ono čega sam se najviše bojala. Užasi su ipak stigli do mene. Kroz priče onih koji su ih proživjeli. I preživjeli.

Te sam se ratne godine zaposlila kao prevoditeljica u jednoj francuskoj humanitarnoj organizaciji. O „humanitarcima” sam imala otprilike isti blago cinični stav kao i većina ljudi sa ovih prostora. Njihova najveća zasluga je bila ta što su nas zapošljavali u teško ratno vrijeme. I tu otprilike počinje i završava sva korist koju smo od njih imali.

Nisam ni najmanje vjerovala u njihove humane porive, nego došli ljudi malko vidjet rat uživo, dosadno im tamo na tim njihovim Zapadima. Premalo krvi, za njihove adrenalinske potrebe. A ovdje brate u potocima…

Moj posao je bio prevođenje sa hrvatskog na francuski i obratno, u programu Psihološka podrška izbjeglicama i prognanicima. Izbjeglice su bile uglavnom iz Bosne, i bili su smješteni po bivšim hotelskim kompleksima otoka Brača. Moj neposredni nadređeni se zvao Luc, bio je najbolji šef kojeg sam ikada imala, i najbolji humanitarac kojeg sam ikada upoznala.

Luc mi je pričao mnoge priče a ja sam ga već po dužnosti slušala, mudro kimajući glavom, a u sebi misleći kako je naivan i optimističan i kako je u biti smiješan u svom entuzijazmu. On će nama kao pomoći? Hej, čovječe, pa ovo je Balkan, tu nema pomoći, bogovi u čija imena smo se kleli, i klali, odavno od nas digli ruke. Nikakva psihologija Balkan ne liječi…
Al’ rekoh ajd’ pusti čovjeka, naučit će.

Prevarila sam se. Luc je ipak nešto znao, i to što je znao mi je i dokazao. On nije puno znao o izbjeglicama iz Bosne, istina. Još manje o Balkanu kao takvom, krvavom uglavnom. Ali je znao puno o ljudskim tugama koje eto imaju neke univerzalne manifestacije, jer je izgleda ipak, u grudima svakog čovjeka na svijetu kucalo srce, a srce svakog čovjeka izgleda ipak kuca samo dok mu i duša živi. Dok mu duša vidi smisao.

Izbjeglice su ljudi kojima je netko oteo smisao. Došli su neki drugi ljudi, čudni, bijesni, i natjerali ih da napuste sve što su znali, imali, i voljeli. Strpavši sav život u plastičnu vrećicu, a neki čak nisu imali vremena ni za to. Nekim izbjeglicama je pobijeno pola familije na njihove oči. Pa to što su se oni sami uspjeli spasiti, i nisu smatrali nekom sretnom okolnošću. Pa su zašutili, od tuge. Zanijemili. K’o za zauvijek.

E, tu upadamo mi. Ja i moj šef Luc. Dolazimo u njihove izbjegličke sobe, i sve onako ležerno, pokušavamo ih natjerati da o tim užasima pričaju. To je bio osnovni smisao naše psihološke podrške. Da ih nekako motiviramo da progovore. Sa nekima je to išlo skoro pa lako, a sa nekima nije išlo uopće. Zašutili, kao da su zavjet dali.

Ja sam te ljude i njihov način poznavala donekle, jer sam prije rata kao turistički vodič obišla Bosnu uzduž i poprijeko. U sjećanju mi ostale kafe kojima su uvijek velikodušno i prostodušno nudili svakog putnika i namjernika. Ko zna jesu li još tako gostoljubivi, pitala sam se na putu prema njihovim izbjegličkim sobicama.

Ulazimo kod Senada, čovjeka u poodmaklim godinama, koji riječi nije progovarao o ratu i svemu što mu se tijekom njega izdešavalo. Nismo ni ušli, a Senad nas nudi kafom. Sav mršav, nekako uvučen u sebe, pogrbljen i bolan, ali nudi kafom, bolan…

Posjećivali smo ga Luc i ja barem triput tjedno ali Senad o svemu, samo o ratu niti riječi. Mi smo doduše znali njegovu priču, sina su mu ubili na kućnom pragu. Hladnim oružjem. Također i ženu. Istim oružjem. Potom zapalili sve. Ipak, jednog dana, nakon skoro puna 4 mjeseca upornih posjeta i litara ispijene kafe, Senad je progovorio. Iznenada, usred neobaveznog čavrljanja o teškoj dalmatinskoj vrućini i cvrčcima koji čovjeku ni po danu ni po noći ne daju spavati.

- Reći ću vam.
Ja i Luc se značajno pogledamo. Napokon, pomislimo.
- Vako je to bilo. Iz šume su Njemci nagrnuli ko vuci i upali u našu avliju, moja majka je bila u bašći i nije stigla ni…

Pogledam u Luca zbunjeno. O čemu li to Senad priča? Luc mi glavom nervozno daje znak da prevodim. Nestrpljiv da čuje. Okrenem se opet prema Senadu, koji je pričao ravnomjernim glasom, kao da čita retke iz neke knjige. Nije gledao u mene, a ni u Luca. Gledao je ravno u onu bašću. U koju su upali Njemci jednog dana ko vuci iz šume. I metkom u čelo ubili mu majku.

Da, Senad je progovorio. Nastavio tamo gdje je jednom davno i zašutio. Prije puno godina. Da, Senad je progovorio, kao što smo i htjeli. Al’ čovjek krenuo s reda. Nije Senad zašutio u ovom ratu, nego još u onom… moje suze su tekle paralelno sa njegovom pričom i ja nikada neću zaboraviti stakleni pogled zamrznut užasom u tim Senadovim očima.

I prevodim Lucu sa nekom sadističkom potrebom da ga predoziramo Senad i ja, nek osjeti užas u svoj njegovoj divoti, nek shvati u kakvu zemlju je došao, neka čuje blues o Balkanu iz prve ruke onoga koji nije uspio biti dijete zbog prvog, niti mirno ostariti zbog drugog krvavog rata… cijeli svoj život taj stari, umorni ljudski stvor nije nikom ispričao kako su mu ubili majku pred njegovim očima, kako je vrištao još satima nakon što je bio na sigurnom i kako mu se vrisak još nije bio ni stišao, a već je bio prekinut drugim vriskom, u drugom ratu, dok je gledao kako mu na kućnom pragu, ovaj put ne Njemci nego neki do jučer „naši”, ubijaju sina i..

Otišli smo od Senada Luc i ja šuteći, poklopljeni prevelikom količinom nepodnošljive tuge i besmisla. Imala sam osjećaj da ću nakon Senada moći podnijeti svaku priču. Luc mi je objasnio da bi bilo dobro da pokušam ne plakati dok prevodim te priče. Jer da moram imati „profesionalnu distancu”.

Meni se stislo nešto u grlu, i nekako sam slutila da od mene nikada profesionalca neće biti. Ali sam odlučila bar pokušati. Uostalom, kao što rekoh, bila sam uvjerena da nakon Senada više neću moći plakati na ništa što čujem u životu…i ne bi, sigurno. Da nije bilo jednog prozora.
Taj dan više nismo posjetili nijednu izbjegličku sobicu.

Sutradan smo imali u planu jedan bračni par iz Travnika. Putem do njihovog hotela, Luc mi je rekao da oni isto nisu baš puno ispričali o svemu što im je rat odnio. I rekao mi je da se lako prepoznaju ljudi koji još iz sebe nisu izbacili traumu. Kaže, oni koji nisu verbalizirali svoje tuge, najčešće se žale da ih „nešto stišće u prsima”. Pogledam ga u nevjerici, a on mi samouvjereno kaže: Vidjet ćeš sad.

Ulazimo dakle u sobicu tog starog bračnog para iz Travnika. Nude nas kafom, sjedamo i započinjemo uobičajeni ležerni razgovor o zdravlju i vremenu.
- Pa kako ste nam danas?
- Dobro sinko, dobro hvala Bogu. Nego me nešto stišće tu u prsima, odgovori nam stari, pokazujući rukom mjesto na grudima gdje ga je „nešto stiskalo”.

Luc me pogleda onim šta-sam–ti-rekao pogledom, a ja, osjetivši nagli poriv da im bar nekako pomognem, da im bar i nespretno, laički, olakšam tugu koja im je stiskala grudi, upitam: „A, što ne otvorite malo prozor? Jako vam je zagušljivo tu u sobi…”

Stvarno, zrak je u sobi bio težak i ustajao od nedostatka kisika, bilo je očito da se prozor rijetko otvarao iako je bilo toplo kako već na Braču bude početkom ljeta. Pao mi na pamet jedan Bračanin što je baš jučer u kafiću, lijeno zavaljen u svojoj stolici rekao: „Ajde bogati mala, šta žališ te izbjeglice, vidi ovo sunce i more, vidi ove lipote! A ko zna odakle su oni došli, da nije rata ne bi se nikad bili ni makli iz onih svojih pripizdina! Još im je i lakše nego nama, država ih hrani, a mi bome moramo rintat za male pare!”

Zaprepaštena, okrenula sam se na peti i otišla jer da sam ostala vjerojatno bi se bila skroz neprofesionalno razjarila i razbila mu bahatu neljudsku glavu a potom ga utopila u njegovom lijepom plavom moru bez imalo grižnje savjesti.

Trgnem se iz misli i obratim pažnju na starog Travničanina sjetivši se da sam ga pitala zašto pobogu ne otvori prozor, pa tu se jedva diše.
Stari me pogleda, pa kaže:

- A što ću bolan otvarati prozor.
- Kako što ćete otvarati prozor? Pa toplo je vani, a lakše bi i disali da pustite malo svježeg zraka u sobu?
- Ma jok. Što ću bolan otvarati prozor. Kad mi vani nema… Bosne.

Hau dich in die Badewanne, lass es blubbern, zünd' dir ein paar Kerzen an, entspann dich und genieße.

Sve ono sto cekanje i daljina sebicno uskrati, nama ljubav nasa nadoknadi. I ja necu nigdje otici, i kad me rasplamte svi vjetrovi i oluje. Skupit cu se u tvoje narucje a ti me zagrli, sacuvaj, od svega loseg sto vjecnost donosi...

Jel bilo danas cestitanja na Blogu (neda mi se ici nize )??

nema veze ,ja vam zelim sve najbolje ,lijepo se provedite i zabavite .

Nadam se da bit`ce danas izvraceni supcica ko kod snajdera nogavica.....samo veselo ..

Meni je pravo dobro kad mi netko na Iskrici predlozi ;
Daj mi svoj profil na Facebook-u da se maknemo odavde !

aha..tu smo !

Sta se mijenja tim sto ne pisemo na sajtu Iskrice ,nego se prebacujemo na Facebook?

Meni nista !

I ovdje i tamo sam ista i ako mi na zulj stanes letis iz prijatelja .

Recu ti da si mi drag ili nisi ?!a drag mi mozes biti samo ako si iskren .

Sta sprecava ljude da budu iskreni na Iskrici jer ako mu das svoj profil na Facebook-u on ti se javi sa "jednog"od svojih rezervnih na kojem je 15-20 prijatelja (pretezno zena) vjerovatno "skupljenih" po raznim sajtovima tipa ;Nudim-trazim .

I nije to tako strasno ali tamo nista vise neces saznati o toj osobi ,jer on nema svojih slika na profilu ,on nema mjesta stanovanja niti bilo sta sto bih moglo bar malo stvoriti sliku o tom covjeku .

I najbolje od svega je njegova zbunjenost :Zasto ja ne mogu vidjeti tvoje prijatelje ,jel ti to nesto skrivas od mene ??

Ili mi nisi dala svoj "pravi" profil?

Ne ,sta imam da skrivam ?

Samo ne spadam u skupinu gdje jebe lud zbunjene ..:))

Puca mi opet cir,od tebe..
U glavi kuca zila kucavica..
Stvarno me nerviras,do zla Boga..
... Tjeras me da budem lutalica..

Kako su samo biske razlike..
od njezne zene nekad..
I zene pune panike..
Na koju foru,si osvojila mene?

U krilo mi uskace,nasa macka..
Pod rukom mi je..zeli da se mazi..
Dok misevi kolo vode..
I ona je prestala,kucu da pazi..

..Cutim u sebi tvoje ime i cuvam najgresnije zelje da te opet dodirnem...

....sto zivota ovako cu da te volim...

..sva od paperja i od zla

...........od ljubavi se ne umire

od nje cu polako da mrem ...na tanane

hocu da bolom u tebi trajem

Mozda mi zaboravis ime?

Zaboravis kako se smijem ,placem,volim.....

osmjeh suzama donosim.......

......uvijek cu te ovako voljeti,zato bjezi sto prije..

mozes,gdje god te noge nose..

.jer ja te cuvam,nedam te nikom

..na dlanu si mom tajna urezana ...

.zato suti....pomiluj me po obrazu..

..i cvrsto stisni moje sretne prste....

Ne trazi me u drugim zenama..

...,drugim imenima .....

Ime mi jos slave kao smrtni grijeh

a ti si mu zastitno lice!!

Koja tragedija kad cura prosjecnog izgleda i prosjecne inteligencije umisli da je super pozeljna intelektualna bomba samo zato sto neuke budale i razni brdjani koji sjekirama gase svjetlo pocnu slinit po njoj. I onda jos gradi ego na konto tih budala koji joj lajkaju sve zivo sto napise, i onda si ona umisli da je nesto pametno rekla samo zato sto je 20 KURACA (al doslovno) lajkalo to. I onda nast...aju razne arogantne kraljice, stefane nafurane male, samo bahato, samo bezobrazno, famozni "kučka" karakteri na prvo mjesto se guraju..itd, itd.. I onda u nemoci (citaj:u nedostatku lajkova) obavezno se sašije neki uber kul bahati status tipa nedostizna sam, ja mogu da biram, svi sline po meni ja nikog necu, ja sam ledena kraljica.. Ma ti si picka materina.. Jao zalosti, mati mila.....

Bilo bih steta ugasiti ga ,ima jos 6-7 mjeseci premiuma...

ako je netko ozbiljan ,neka se javi na pvt.....idem na godisnji .

Imam par teglica cvijeca koje s vremena na vrijeme treba zaliti cuskom zene .....sve ostalo po dogovoru....

-Prije sexa skidate jedno drugo,posle sexa oblacite se sami...
Poenta price je da niko nece da ti pomogne kada si izjeban!!