Sve i ništa

Hej, dragi moji,
nadam se da ste dobro i da ove blagdane provoditeu miru i s vašim najmilijima.
Ja kao ja, uvijek sam malo više od dobroga. Zaspao sam sinoć sretan i istinski zahvalan na jučerašnjem danu i još sretniji i zahvalniji sam se i probudio. Ali, neka ovo ne bude blog o meni, posvetiti ću ovaj blog jednoj našoj staroj blogerici (i ja sam stari bloger), našoj dragoj Pameli007.
Bilo je to prije kojih desetak godina (vrijeme nenormalno brzo leti) i moja zadnja godina boravka u Hrvatskoj. Bio je početak ljeta i još sam fizički prisutan bio u Zagrebu, ali duhom i mislima daleko, daleko što dalje od Hrvatske. Da ne dužim previše: odluka o odlasku bila je već donesena i ostalo je samo da poredim te neke zaostale stvari. Između ostalog jedan dan sam se dogovorio s Pamelom, da popijemo kavu i malo uz kavu bla-bla, kako već ide. Sjedili smo na terasi nekog kvartovskog kafića. Iako smo na prvi pogled oboje odavali dojam da nam je koliko toliko ok. Istina je zapravo bila drugačija. Za stolom su sjedile dvije odrasle osobe, svaka u svom crnjaku, nedostatku perspektive, umorni od konstantnog lupanja glavom o zid i ne pronalaženja mogućnosti da naše živote učinimo ljepšima, smislenijima, jednostavno da idemo nekako naprijed. Naravno, nismo razgovarali o tome ali dojma sam da je osjećala istinsko stanje mene u onoliko mjeri koliko sam ja osjećao nju; pokazati će se jednom poslije da smo oboje bili u pravu.
Deset godina poslije, opet smo sjedili za stolom lokalne pizzerie u Clonakilltyu, ovaj put ne sami nego u društvu, njenog supruga i moje supruge. Nakon gotovo višemjesečnog dogovaranja (Pam je u Dublinu, ja sam na području West Corka) i s obzirom na okolnosti konačno smo uspjeli dogovoriti nekakav susret i malo druženje (slijedeći put će biti malo bolja organizacija pa vikend provedu kod nas, u našem domu). I malo je reći da je dan bio savršen. Za razliku od Pamele prije deset godina, jučer je bila neka sasvim druga Pamela, žena iz koje sreća zrači u nenormalnim količinama. Odavno se ni supruga ni ja nismo družili s toliko divnim i pozitivnim ljudima kao Pam i njezin suprug i to je bilo obostrano. I sretan sam zbog Pam, jer poslije svega što je proživjela zaslužila je sve ovo. Također, sretan sam i zbog sebe jer su mi u život ušli istinski dobri i jako dragi ljudi koji su u mojoj supruzi i meni stekli istinske prijatelje i podršku. I da ne dužim previše, dragi moji, svima vama, poznatima i nepoznatima, želim isto, sreću, ljubav, zadovoljstvo i ono što je najvažnije, da budete u miru sami s sobom, smireni i pomireni sa svim vašim plusevima i minusima.
Sretan Vam Uskrs!

PS
Evo koja fotografijica od jučer, naši supružnici, Pam i moja malenkost.



Supruga i ja



Pam i ja, Inchydoney Beach

NA DANAŠNJI DAN, UPRAVO SADA – SAŽETAK IZ PARALELNOG SVEMIRA (KANALIZIRAO – JA)

Bilo je to upravo sada.
Blackey Cuntylouse je stajao u dnevnom boravku, pored prozora, jednim okom promatrajući kolekciju od sedam minijaturnih kaktusa koje je davno prozvao Sedmorica mladih, iako ih pamti da stoje na istom mjestu otkako mu sjećanje seže na samoga sebe. Pokušavao je po tko zna koji put iz prvog pokušaja izbrojati broj bodlja svakog kaktusa. Bio je to već svakodnevni ritual kojim je brusio, kako je samog sebe uvjeravao, vlastitu koncentraciju i britkost uma. Ubrzo je odustao, dijelom zbog toga što se spetljao pri prebrojavanju bodlji prvog kaktusa (osobni rekord je bio uspješno prebrojavanje bodlji cijela dva kaktusa), a najviše zbog toga što je onim drugim okom zapazio kako se ulazna vrata kuće koja se nalazila preko puta otvaraju. Podigao je glavu i srednjim prstom desne ruke pogurao okrugle naočale prema vrhu šiljastog nosa pitajući se tko će iskoračiti iz kuće. Uskoro mu je blijedo lice oblilo rumenilo kada je ugledao provokativno obučenu i dobrodržeću damu u srednjim godinama. Bila je to udovica (po tvrdnji dotične iako joj blagoupokojenog supruga ni najstariji mještani ne pamte) Wiggly Lickeysquirt. Fiksirajući pogled na pozamašno-zamamni dekolte osjetio je kako mu toplina od crvenila s lica se munjevitom brzinom širi tijelom i koncetrira na jedno, za njega, vrlo značajno mjesto koje je inače smatrao mjestom od posebne strateške važnosti i prema njemu se tako i ophodio. Znao je da slijedi posvećivanje pozornosti mjestu od posebne strateške važnosti i sve ostale važnosti u njegovom svijetu nestajale su pred pojavom dame zamamne površine dekoltea, udovice Wiggly Lickeysquirt koja je upravo sada, stojeći na trijemu čekajući taksi, jednom rukom popravljala svoju bujnu tamnocrvenu kosu dok je drugom pridržavala maleno zrcalo kontrolirajući crveni premaz njezinih punih i sočnih usana. Taksi je uskoro stigao i promatrao ju je kako ulazi na stražnja vrata točno na stranu vozila koja je bila okrenuta k njegovoj kući i prozoru na kojem je stajao skrivajući se iza zavjese. Wiggly je prišla vratima, otvorila ih te se okrenula prema prozoru gdje se skrivao Blackey koji više ničega nije bio svjestan osim bubnjanja u ušima. Sjela je na stražnje sjedište držeći noge još uvijek van, a onda ih je polako raširila gledajući prema prozoru. Haljina se povukla put gore, otkrivajući bogat uzorak čipke na samostojećim čarapama crne boje, ujedno mu dajući na uvid pogled na ONO između nogu za koje se Blackey nadao da nije bilo prekriveno gaćicama nego prirodno uzgojenim, i kako se nadao, pedantno njegovanim pokrovom. Prije nego će Wiggly zatvoriti vrata uperila je pogled prema prozoru i jezikom prešla od jednog do drugog kraja gornje usne. Taksi je otišao i u njemu Wiggly Lickeysquirt. Stajao je još par trenutaka opčinjen prizorom kojem je upravo svjedočio, a onda se trgnuo. Osim dobrog posla i lijepe kuće koju je naslijedio od roditelja što ga je činilo poželjnim neženjom, Blackey Cuntylouse je imao na kontu rodnog lista trideset i dvije godine i dvije stotine sedamdeset i četiri dana, picajzlovsku narav, nizak prag samopouzdanja i adolescentsku razinu libida koja je upravo sada, u ovom trenutku, potpuno preuzela kontrolu nad njegovom plahom i nježnom prirodom koja je tako divno pristajala njegovom djevičanstvu kojeg će, uskoro, u njegovim mislima posebno razrađenom scenariju biti lišen od strane udovice Wiggly Lickeysquirt. No, kako to već biva, čovjek sniva jedno, a sudbina na receptu ima drugo.

Kao i svake godine u predbožićno doba u prostorijama aukcijske kuće Gombeenman, sinovi i prosjaci bilo je živo i užurbano. Osoblje je užurbano radilo zadnje pripreme za veliku, tradicionalnu, božićnu aukciju koju je posebno otežavala činjenica da je ovo bila jubilarna pedeseta po redu aukcija i vladao je veliki interes za istu. Dodatnu draž je stvarala spoznaja da će se posebno naći predmeti od velike povijesne važnosti za taj kraj. Sve je to na umu imala gospođica Molly Cuddledick, desna ruka (a počesto i lijeva) za SVE velikog šefa Gombeenmana koja je i više nego uspješno koordinirala sve radnje koje imaju prethoditi aukciji. Stari Gombeenman je uzalud, sada pa već pet godina od kada Molly radi za njegovu aukcijsku kuću, pokušavao udati za jednog od desetorice svojih sinova. Molly je sve te godine uspješno izbjegavala pokušaje velikog šefa. Vjerovala je u ljubav, magiju i alternativnu medicinu, a njezino srce je već dugo vremena bilo rezervirano samo za jednoga. A taj jedan nikako nije pronalazio put do mjesta u njegovom srcu koje je gospođica Cuddledick odavno rezervirala koristeći usluge lokalnog servisa za astro usluge gdje su jednom davno, sada već tome ima dobrih šesnaest godina, vrijedni djelatnici puštali crvene vjetrove ljubavi Molly Cuddledick nad natalnom kartom Blackeya Cuntylousea, njezine vječne, jedine i najveće ljubavi, njezine prve i zadnje misli, njezinog sna, udisaja i izdisaja (pogotovo u dijelovima mjeseca kada hormoni divljaju a ruke joj u usamljenim noćima drhtavo prelaze preko tijela tonući među njezine noge koje je ekstatički grčila pod divljim naletima sladostrašća dajući toj opscesnoj igri lice i naličje njega, Blackeya Cuntylousea) u dijelu karte gdje je je Venera jahala Škorpiona u penthouseu potkrovlja sedme kuće u punom mjesecu na pola pomračenog Marsom. Ušla je u svoj ured. Još jednom je željela provjeriti dokumentaciju od najvrjednijeg predmeta koji će se naći na aukciji. Bila je to četkica za zub (ne zube) utemeljitelja njihovog malog, ali veselog grada kralja Thootiea Prvog (i zadnjeg), po povijesnim izvorima, strogog ali pravednog vladara koji je utemeljio ovaj grad prije kojih nekoliko stotina godina i koji je bio karakterističan po tome što je imao jedan jedini veliki zub na mjestima gdje su se trebale nalaziti donja lijeva i desna jedinica i dvojka. Četkica za zub je stajala ispred nje na stolu u otvorenoj kartonskoj kutiji. Zapravo, to se nije moglo nazvati četkicom. Izgledom i oblikom, volumenom i oplošjem nalikovala je na četku kakve posjeduje svaka kupaona a kojoj je svrha čišćenje zahodske školjke. Odgurnula je predmet kao da se radi o nečemu bezvrijednom a ne pa gotovo svetoj relikviji njezinog grada. Uzdahnula je i pokušala je pribrati misli jer je trebala nazvati Blackeya Cuntylousea, utjelovljenje njezine patnje, i dogovoriti zadnje detalje za održavanje aukcije koju će kao i svaku godinu unazad prošlih sedam voditi ovu aukciju. Duboko je uzdahnula i okrenula njegov kućni broj. Dogovor je bio da će večeras oko šest sati navratiti da prijeđu još jednom detalje o aukciji koja se ima sutra održati.

Veliki zidni sat oslikan cvijetom japanske trešnje u cvatu je pokazivao šesnaest sati i dvadeset i osam minuta. Blackey je sjedio na omanjem stolcu i polirao svoje ionako čiste i sjajne crne cipele. Sjetio se svoga djeda, s majčine strane, kako se divio njegovim uvijek besprijekorno čistim i sjajnim crnim cipelama. Jednom je djed primijetio kako gleda u njegove cipele. Djed mu je prišao i rekao mu da ne zaboravi nikad da crne cipele i odlična čvrstoća strateškog muškog mjesta (izgovaranje vulgarnih riječi kod Blackeya je izazivalo nelagodu i osjećaj srama, djed očigledno taj sram nije imao) nikad ne izlaze iz mode, da bi potom se gromko nasmijao. Strašan čovjek bio, taj njegov djed. Pogledao je cipele. Savršeno su sjajile. Odložio ih je na mjesto gdje inače stoje cipele i krenuo put kupaone. Dobrih pet minuta se češljao (proredi između pramenova su morali biti vizualno na otprilike jednakom razmaku). Postigavši željeni rezultat nakapao je nekakvo ulje na dlan, a onda prešao preko kose. Sad je bilo savršeno očešljana i savršeno sjajna. Izašao je iz kupaone i zaputio se prema spavaćoj sobi gdje ga je na krevetu čekalo unaprijed pripremljeno odijelo za predvečerje. Blackey je imao pozamašnu kolekciju odijela za razne prigode. Ovo je bilo rezervirano za predvečerje kad je izlazio u svoju redovnu šetnju koju je ovaj put odlučio pretvoriti u šetnju od i do aukcijske kuće. Sako i hlaće su imali karirani smeđi uzorak s crnim i plavim nijansama. Košulja je bila nekakva mješavina smeđe i žute boje. Prvo je oblačio košulju, a nakon toga hlače. Nakon toga stao je ispred velikog ogledala i zadovoljan viđenom posegao rukom prema ladici komode u kojoj je stajalo, uredno posloženo, mnoštvo leptir mašni, koje je smatrao zaštitnim znakom vlastitog gospodstva. Izvukao je jednu od omiljeni leptir mašni, svijetlu nijansu ljubičaste boje s mnoštvom sitnih smeđih točkica. Vezujući leptir mašnu zapazio je sitnu nakupinu prašine. Uzdahnuo je. Žena koja mu je dva do tri puta tjedno dolaziti pospremati opet nije posvetila pažnju detaljima što ga je užasno iritiralo. Skrenuo je pogled da si ne pokvari raspoloženje svakako ne zaboravljajući pospremiti u memoriju natuknicu da obvezno mora porazgovarati s gospođom Slobbers, hipohondarkom u godinama kojoj je stalno curio nos. Svakako je i mentalno zabilježio da napravi reviziju njezinog rada da vidi hoće li ili ne nastaviti suradnju s gospođom Slobbers. Konačno se spremio. Prije izlaska obukao je svijetlo smeđi kaput s velikom dugmadi crne boje te uzeo tanko smotan i dugačak kišobran, gledajući prema velikom, japanska trešnja cvijet, zidnom satu koji je pokazivao ravno sedamnaest sati i trideset i devet minuta. Srce mu se po tko zna koji put ispunilo ponosom što je točan, pedantan, organiziran i što sve se poklapa točno u sekundu. Za svaki slučaj provjerio je usklađenost ručnog sata (još jedna od djedovih uspomena, ručni sat na kojem je bila Minnie Mouse, verzija Big Boobs) s japanska trešnja cvijet zidnim satom gdje je ustanovio i više nego zadovoljavajuću usklađenost dva brojača vremena. U sedamnaest sati i četrdeset minuta kuća je bila zaključana, a on se zaputio u šetnju prema aukcijskoj kući gdje ga je očekivala gospođica Molly Cuddledick.

U isto vrijeme Molly je nervozno hodala po uredu. Pokušavala je skrenuti misli s činjenice da dolazi Blackey, da će provesti nasamo vrijeme s njim. Razmišljala je koliko je puta u ONIM maštarijama zamišljala njega, njegovu pojavu na njenom sitnom tijelu, kako se spajaju u jedno. Izvukla je ogledalce da popravi nešto malo make upa kojeg je nanijela u predjelu svojih velikih, krupnih, smeđih očiju koje su savršeno pristajale njezinom omanjem licu. Gusta, kovrčava kosa sezala joj je do pola vrata dajući njezinoj pojavi dojam razigrane i vesele osobe. Na sebi je imala uredski outfit koji je podrazumijevao crnu suknju do koljena, cipele na pete (šest centimetara visine), bijelu košulju kojoj je upravo sada otkopčala onaj granični, dekolte gumb koji je otkrivao uzorak njezinog bijelog grudnjaka koji je prekrivao Mollyne male, ali čvrste grudi. Sve u svemu, Molly Cuddledick bila je čista suprotnost udovici Wiggly Lickeysquirt. U jednom trenutku Molly je zastala i pogledala samu sebe u velike smeđe oči koje su se nalazile s druge strane ogledala. Zapitala je sebe što radi s svoje trideset i dvije godine. Život joj prolazi čvrsto vezan za fiksaciju prema Blackeyu. Godinama se trudi, pokušavajući mu diskretno dati do znanja koliko joj je prirastao srcu. Suza joj je kliznula niz lice, a onda su u trenutku tugu zamijenili bijes i ljutnja. Nervozno je odgurnula ogledalo pokušavajući zakopčati onaj zadnji gušimtegumb na košulji. E, nema više, gospodine Blackey Cuntylouse, mislila je ljutito, odvozio si svoje, misleći paralelno koliko je novaca ulupala za raznorazne magije, vradžbine, proroke i gatare, da on, Blackey Cuntylouse. Bilo je sedamnaest sati i pedeset i osam minuta. Za točno dvije minute će joj kao i prethodnih godina pokucati na vrata, besprijekorno obućen i isto tako počešljan, hladnog i njegovanog izraza lica koje kao da nije primjećivao tu energiju ljubavnog fluida koji je prštao prema njemu iz svake pore tijela, svake stanice, atoma i molekule gospođice Molly Cuddledick. Pičkonja, prostrujalo joj je kroz glavu kada je točno u osamnaest sati i nula-nula minuta čula kucanje na vratima. Bio je to on, križ prokletstva njezina života. U trenutku kada je ugledala opet se vratila ona stara Molly, djevojački beznadežno do preko ušiju zaljubljena u Blackeya. Naravno, tu je bila i ona neizostavna toplina koja je počela ključati u donjem dijelu njezinog trbuha ujedno misleći kako je zaboravila ponijeti rezervne gaćice. Blackey je stajao na sred ureda, uljudno pozdravljajući Molly uz stereotipnu konverzaciju koja su uključivala pitanja o njezinom zdravlju i neuobičajeno toplom vremenu za ovo doba godine. Pogled mu je skrenuo ka kartonskoj kutiji koja se nalazila na Mollynu radnom stolu. Upitao je smije li pogledati sadržaj, četkicu za zub utemeljitelja njihova malog ali veselog grada Toothiea Prvog (i zadnjeg). Gospođica Cuddledick mu je potvrdno odgovorila. Zaobišla je stol i privukla je kutiju prema Blackeyu. Bili su blizu jedno drugome, osjećala je njegovu svježinu i jasno je mogla vidjeti koliko pedantno je bio počešljan. U donjem dijelu njezina trbuha sada je već ključalo. Crvenilo joj je oblilo lice i točno je osjetila kapljicu znoja kako joj je kliznula niz vrat. Gušimtegumb na košulji je sada dolazio do maksimalnog izražaja te ga je morala otkopčati jer zbilja nije dolazila do zraka. Osjetila je malo olakšanje koje ju je koliko toliko vratilo u stvarnost. Izvadila je četkicu za zub i pružila je Blackeyu. Pažljivo ju je primio u ruke i malo pridigao pogledavajući je s svih krajeva osjećajući zajedno s divljenjem i strahopoštovanjem koliko je počašćen činjenicom da u rukama drži tako značajan dio povijesti, četkicu za zub (ne zube) kralja Thotiea Prvog (i zadnjeg). U jednom trenutku, zbog nekog razloga (Molly Cuddledick će kasnije taj događaj prepričavati na trač-partijama kao direktno ostvarenje magije puštanja crvenog vjetra ljubavi) četkica za zub sada već legendarnog kralja je iskliznula iz ruku Blackeya i pala na pod. Oboje su ostali skamenjeni. Molly je rukom prekrila poluotvorena usta dok je Blackey nepomično stajao razmišljajući o najgorem mogućem scenariju i eventualnoj šteti koja će ga za vječnost razapeti na stup srama njihovog malog, ali veselog grada. Nakon trenutka do dva početnog šoka i nevjerice, oboje su se u isto vrijeme sagnuli da podignu Thootievu četkicu za zub. Blackey ju je prvi zgrabio za dno i slučajno vrh okrenuo prema Molly koja je čučala ispred njega, razmaknutih nogu. Vrhom četkice joj je zakačio rub suknje koja se malo pridigla otkrivajući pogledu Blackeya Cuntylousea obične, bijele pamučne gaćice gospođice Molly Cuddledick koje su već bile obilno natopljene ljubavnim nektarom i koje su otkrivale (u što će se poslije Blackey osobno uvjeriti) natruhe brižljivo njegovane stidne vegetacije gospođice Cuddledick. I to je bilo to. Pogledi su im se susreli i ono što je uslijedilo je bio čisti i materijalizirani oblik strasti i ljubavi, koji je orgazmičkim vatrometima resetirao svaki mikromilimetar njihovih nježnih tjelešaca. Sat na zidu ureda gospođice Molly Cuddledick (uskoro gospođe Molly Cuddledick Cuntylouse) pokazivao je dvadeset i tri sata i pedeset i sedam minuta. Bio je Badnjak i svjedočila je ostvarenju vlastitog čuda u praskozorje samog Božića. Blackey nije mislio ništa. Godine nedovoljnog pražnjenja libida učinile su svoje. Po šesti put ove večeri osjetio je pokrete tamo dolje, na mjestu od posebne strateške važnosti. Bila je ravno ponoć kada su nebo osvijetlila svjetla vatrometa, a njihove usne se po tko zna koji put tog popodneva i večeri spojile obećavajući još jedan uvod u apsolutno orgazmičnokozmičko sjedinjenje njihovih duša u jedno darivajući jedno drugo s onim najčišćim i najsvetijim što su imali dati jedno drugom – njihovim djevičanstvima, koja će se, kako će vrijeme odmicati, pokazati kao veoma jak temelj njihove vječne ljubavi i strasti, pod zaštitom Mollyna magijskog crvenog vjetra ljubavi. Na vedrom nebu jedna zvijezda je sjajno zasjala u čast rođenja jedne tople i lijepe priče o ljubavi.
THE END

Ej, dragi moji,
nadam se da ste svi dobro i da dobro plivate u ovim nemirnim vodama današnjice s okusom kakve skorašnje kataklizme. Nažalost, još jednom smo pokazali (i dokazali) da kao vrsta (ljudska) iz povijesti nismo ništa naučili. Historia est magistra vitae. Sada, ili je povijest loš učitelj (učiteljica) ili smo mi loši đaci. Svakako bih rekao ovo potonje, ali to smo si sami krivi.
Ubrzana evolucija na materijalnom polju (čitaj; tehnološki napredak) nije bila i još uvijek nije, a kako stvari stoje niti neće biti, popraćena onom drugom, duhovnom evolucijom. Istina je takva da smo još uvijek stanovnici istih mentalnih obrazaca gdje se prednost daje materijalnom. Prednost koju dajemo materijalnom uvjetovana je strahom (od gubitka, siromaštva itd...) i sve se svodi na taj strah koji je općenito gledajući glavni uzročnik svih ratova, gladi, pa čak bih se usudio reći, i prirodnih nepogoda. Ukratko, sve što se kroz povijest događalo događa se i danas po istom obrascu i svi ti događaji uključujući i ove današnje su samo odraz kolektivne (ne)svijesti i promišljanja života iz točke materijalnog. Još jednom nam je pokazano i dokazano da sve što uživamo je krhko, nesigurno i neizvjesno. Tako će i ostati ukoliko se većina ne počne mijenjati iznutra, kada istinski počnemo promišljati tko smo i što smo zapravo.
Vrijeme je da shvatimo da mi, ono iznutra, nismo ova tijela, da ta ista tijela ne posjeduju dušu, nego duša posjeduje to isto tijelo. Osvijestimo da možemo i moramo više i bolje od ovoga što prikazujemo i kao pojedinci i kao zajednica i na kraju kao čovječanstvo. Tek tada imati ćemo istinski dobre temelje za istinski napredak gdje će onda kao posljedica akcije nadoći u velikoj mjeri i onaj materijalni dio kao posljedica promijenjenog načina razmišljanja i djelovanja. I tek tada ćemo iskusiti pravi pojam slobode i učiniti ovaj svijet zbilja boljim, pravednijim i sigurnijim mjestom nego što je bio kroz povijest i danas.
Prigodna fotografija starog irskog groblja.
Fotografirao tijekom trećeg mjeseca u nekakvom zaseoku na jugu West Corka.

Pio sam svoju kavu, na istom mjestu
i u isto vrijeme, gledajući prolaznike,
taj takozvani život misleći na ono što želim,
ali ne tražim,
razvlačeći tiho misao do jedne noći
kad sam vršcima prstiju usporavao vrijeme na tvom usnulom tijelu,
a kroz otvoren prozor je dopirala tišina tople proljetne noći
i rado bih da sam mogao zaspati,
sanjati tvoje daleke i mekane snove,
pospremiti ih u vječnost između svega i ničega,
u onom prostranstvu između udaha i izdaha …
Otpio sam još gutljaj kave,
udahom sletjevši u stvarnost.
Izašao sam ostavljajući za leđima novčanicu na stolu
i tu toplu proljetnu noć koju tako želim.
I koju ne tražim.
I za koju znam da će nekako put do mene naći.

Kako jeste, ste dobro vi?
E, sretni blagdani, svima i svakome. :)
Malo blic pitanje (odgovor može ovdje ili na pvt, bez suvišnih detalja jer nisu bitni.
Od vas koji ste preboljeli covid; zanima me jeste li prilikom tog perioda sanjali drugačije nego inače (stvarnije, intezivnije i sl tome)?
Hvala na odgovorima.

ZEMLJA RAVNA PLOČA 2.0

Teoriju (zavjere) o zemlji ravnoj ploči više ili manje znamo svi (ponetko je vjerovatno proveo sate i sate na kakvom YT kanalu koji daje jasne dokaze da je zemlja ravna).
Iz pouzdanih izvora sam saznao da ispod površine koji kilometar od dna se nalazi visokotehnološko postrojenje koje proizvodi prijeko neophodan kisik za Zemlju kao i izmjene godišnjih doba.
Postrojenjem upravljaju polueterični reptilijanci, a njima upravlja princ Charles preko svog Gameboya.

The Doors; The Severed Garden

Link

Lijepa je noć, prije neku noć, bila.
Nježnu, dječačku dušu mi usplahirila.
:D :D :D

Kažu da svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje.
Stavio sam četiri jaja, za svaki slučaj, trebalo/ne trebalo.
I u ta, za kajganu pripremljena četiri jaja, stavio naribanog crvenog cheddara, malo papra, još manje soli, te malo mlijeka.
Prije toga u tavi, na maslacu, okrenuo luk izrezan na kolutove i komadiće pancete. Zapekao jedan baquette s češnjakom i malo čvaraka onako za ugricnuti, i to je bilo mljacccc.
Sad se cucla nikotin&kofein&voda-samo zdravo.
Inače, maslac je odličan, domaći iz Kerrya.
Jaja su također domaća, odnekud iz Clonakiltya, plafonski uzgoj.
Luk kao luk, proplakao.
Panceta komadići, industrijsko, kupio u dućanu, dva paketića euro i sitno, neloš okus, liči na nešto. (sad budem skoro naručivao našu domaću, dalmatinsku, mada ima kupiti ovdje od Gavrilovića, ali nije to to).
Dakle, rezime: da se možemo kretati pravo, treba jesti zdravo.
:)))
A ovako je to nekako izgledalo:

Jednog lijepog, sunčanog dana, odlučio King Kong izaći iz svoje nastambe i uz zdravu šetnju (pročitao u Gloriji da je šetati zdravo, komu krivo, komu pravo) počastiti svoju uzavrelu dušu Magnum sladoledom. Šetajući i pri tom zviždukajući melodiju pjesme Kokolo od Magazina, ugleda poznati lik kako mu laganim hodom dolazi u susret te se poznatoj osobi obradova jako, pa uzvikne snažno:
Zdravo, druže Brože!
Zdravo, Kinže Konže! - još gromkije uzvrati JB Tito, inače najpoznatiji po tome što je bio čovjek s jednim od najdužih koraka u svijetu, ako ne i najdužim, jer je jednom nogom bio u Beogradu, a drugom u Ljubljani. Ne mogavši odbiti ljubazni poziv, JBT (u daljnjem tekstu JBT) se pridružio Kongu Kingu (u daljnjem tekstu KK) u šetnji po suncem obasjanim gradskim ulicama. Idući tako, polako, s noge na nogu, uz prijateljsko čavrljanje, ugledaju zajedničkog poznanika čija pojava im je srca ispunila radošću. Poznanik je i njih dvojicu prepoznao.
Zdravo, druže Brože! Zdravo, Kinže Konže!
Zdravo, Norise Čače! - u duetu otpozdraviše JBT&KK Norisa Čaka koji im se rado pridružio u šetnji.
Veseli trio je izmjenjivao šale i pošalice, doskočice i žovijalne dosjetkice da bi u jednom trenutku Noris Čak rekao:
Žedan sam! Je li jeste žedni vi, druže Brože i Kinže Konže?
Žedni jesmo mi, Norise Čače!
Taman su prolazili kroz nekakav park i na obližnjoj klupi uoče dvolitreno pakiranje multivitaminskog soka u tetrapaku s okusom brusnice i pršuta od bonsai vijetnamske svinje. Ne skrivajući oduševljenje i čuđenje brzinom manifestacije kojom rješavaju problem žeđi koja je morila ovaj neobični i razigrani tercet, u glas i s velikom razinom sinkroniziranosti na kojoj bi im pozavidjele i vrhunski utrenirane sinkronizirane plivačice, uzviknuše:
Zdravo, Soče Tetrapače!
Dvolitreni multivitaminski sok u tetrapaku s okusom brusnice i pršuta nije odgovorio ništa jer je poznato da dvolitreni multivitaminski sokovi s okusom pršuta i brusnice u tetrapaku ne mogu pričati, što nije spriječilo tri jarana da ga pravedno i bratski podijele na tri dijela, na pola. Sjeli su na klupu, sva trojica, okrijepljeni multivitaminima i pluća punih sreće i života. Odjednom, iza njihovih leđa zatutnjao je glas:
Ta, tko popio mi je sadržaj mog teško stečenog tetrapaka?
Okrenuli su, što od šoka, što od nevjerice glave prema izvoru moćnog glasa.
JBT je osjetio fantomsku bol u nozi.
KK je osjećao tekuću toplinu u hrpi posteljine omotane oko mu genitalija.
A Noris se Čak prvi put u svom životu uplašio ... iza njih glavom i bradom, volumenom i oplošjem stajao je Veli Jože.
Jer kako ga u vokativu pozdraviti, a da je fora kao Kinže Konže, ili Norise Čače, ili druže Brože?
I tu se pričici ovoj nazire kraj, svima pusica i baj-baj.
:))))))

Da se kao kolektiv (ljudski rod) nismo niti malo promijenili.
Kao i onda, tako i danas, na meti kritika i podbadanja biti će svatko tko pokuša djelovati i izraziti misli van unaprijed postavljenih, zadanih okvira razmišljanja.
A sigurno je da svi, ama baš svi, možemo bolje od toga.