Vremenski kod

Konačno. :) Volim kada je nešto točno određeno i kada se zna što se može, a što ne. Ja sam ionako miroljubljivo bitje pa ću pratiti iz kutka događaje. Granice ponašanja su nužne. :) Sve što je novo, ujedno je i nepoznato. Za sve treba vremena. Uskladiti se s novinama. prihvatiti ih ili ne... :))) Baš me zanima kako će se stvari odvijati. :))

Promjene uvijek zbune u prvi trenutak. Onaj drugi tren je već lakše. Posebno, ako uspijemo ostati u plavetnilu. Onaj treći tren počinjem se navikavati. Četvrti mi se sviđa. Peti ostavim za drugi put. :))

Drage dame,
pitanjce za vas.. :) Kad idete na one susrete(prvi put) u živo, zahtjevate li od dotične osobe neku sitnicu da vam donese??? :)))

Volim poučavati. Savjetovati one koji žele ići dalje. Umom postižemo puno toga. Jedna od predivnih mogućnosti koju nam daruje je usklađivanje (rihtanje) svoga raspoloženja. Slobodan izbor stanja u kojem naš um djeluje. Ja ga uvijek namjestim na pretežno sunčano i on tako djeluje. Godinama. I ni me iznevjerio. :))

Lagano dodirnuti plavetnilo u sebi. Umiriti misli. Dodati zrnce nade, dva zrnca vjere, zrnce jubavi i uputiti dobru vibru onome kome je sad to najpotrebnije.

Samo jedna mala opservacija misli kroz pitanje. Je li istina da ljudi koji često pišu i govore o ljubavi, ustvari tragaju za njom?






Oni koji ju žive, nemaju što za reći. :))

Ima dana svakakove vrste. Dugi, kratki, zdrmani, bezvezni, teeeški, radosni, mučni, tužni, mračni, jubavni ... ;))Ovaj dan mi bio sav razigran. Ispunjen pjesmom i sitnim cupkanjem uz glazbu. I gooooodilo. Koliko dugo nisam plesala! To prestrašno se i za sjetiti se. A tako godi. :)) Moram to ćešće ponoviti. Pustiš se zvuku. Misli , mili moji kud koji, i guštaš. Mam mi cirkulacija se popravila. :))

Nekad davno čitah puuuno knjiga. Sakupljala mudrost od mudrih. Onda sam stala. Stavila točku na čitanje. Pokušala odgonetnuti što se skriva u mom umu . U onih 94% koji stručnjaci vele da spava. Ovih 6% sam znala kako funkcionira, ali što je s onih 94%??? Gdje je to??? I tako, malo pomalo, iz dana u dan krenuh u avanturu buđenja mog dragog uma. Koliko sam uspjela, ne znam, ali garant sam osvojila nekih 3% novog prostora. Jedan od njih je Radost. Spoznaja o radosti i osjećaju zadovoljstva. Iskonskog. Svakodnevnog. I krasno mi. Jedino mi je bed, malko, što puno osoba oko mene nema uključen taj program rada. Svi nješt oooozbiljni. No, kaže ovi moj program Radosti da i nije potrebna neka suradnja sa ostalim centrima podrške. Nabaciš osmjeh i ideš s njim kroz dan. Normalno, u plavim tonovima. :))

Svatko ima neki način odlaganja prljavog rublja. Svog.U većini slučajeva su to korpe. Raznih veličina i oblika. Prozračne. Ugodnih boja. Stilski dotjerane. I prljavo rublje treba imati svoj ugodni prostor prije pranja. :) I držimo ih uvijek na istom mjestu. No, poanta je ovog zapisa...ljudi koji imaju potrebu zavirivati u te korpice??? Kakve su to osobe koje zanima sadržaj korpi za rublje?? ...Možda oni nemaju korpe pa u nedostatku istih radije mislima švrljaju po tuđim korpicama? Ili su im fetiš korpe?? ..Nemrem ja to skužit...:)))

Sjedio je zavaljen na stolici u svom omiljenom kafiću. Ispred njega uobičajeno: nessica i čaša mineralne. Dan je bio idealan za šetnju. Blago jesenje sunce budilo je u tijelu želju za kretanjem. No, i danas je opet završio na starom mjestu. Pitao se je li to već uobičajena navika, tromost ili nešto drugo? Već duže vremena pažnju mu je privlačilo manje društvo žena koje bi dolazilo u popodnevnim satima u kafić. Sjele bi, pijuckale produženu i mineralnu i veselo čavrljale. Zapamtio ih je upravo po tome. Smijeh. Riječi su im bile tihe, ali smijeh…Bio je to smijeh koji očarava. Ne preglasan, ni prezvonak. Smijeh koji dolazi iz srca.
Volio ih je promatrati. Nisu se isticale od ostalih gostiju na terasi. Žene koje su držale do sebe. Ukusno odjevene, s pokojim detaljem na sebi, urednih frizura i manikiranih noktiju. Taj detalj oko noktiju bio mu je važan kod žena. Činilo mu se da upravo njegovani nokti dodaju onaj šarm pri pokretu ruku žene. Njegove kolege nisu tome pridavali posebnu pažnju. Bio je to za njih tek jedan sitan detalj. U šali su mu govorili : E Ivane, Ivane, ništa više od tebe. Ti od silnih oblina na ženi, zapinješ na noktima. Znao ih je sve u dušu te bi na takove opaske i komentare samo odmahnuo rukom i nasmijao se.
I dok je pio mineralnu morao je priznati sam sebi da mu se jedna od ovih žena posebno dopala. Bilo je u njoj nešto što ga je privuklo. Nije mogao dokučiti što je to : osmijeh koji je nosila, pokreti ruku dok je govorila, podizanje obrva dok se čudila ili njena kosa koju bi nemarno zabacivala u stranu dok se smijala. Možda su ipak oči bile u pitanju. Krupne i izražajne. Podsjećale su ga bojom na divlje kestene. Sjajile su kao plamenovi svijeće. Svjetlucale.
Čini mu se da baš Ona koji put uputi pogled prema njemu. Trnci bi ga cijelog prošli. Osjećao se kao dječarac kad ga uhvate u zabranjenoj igri. Bojao se da ne primijete da visi svaki dan ovdje. Tko zna, možda bi postao i tema njihovog razgovora, smijeha…Uf! Spuštao je pogled kao da nešto vrlo zanimljivo promatra na stolu. I tako bi to potrajalo malo duže vremena, ali se veselo društvo odjednom ustane i uz srdačne pozdrave između sebe, raziđe. Ostala je samo Ona.
Srce mu je počelo ubrzano tuči. Iznenadila ga je ova situacija. Sav se usplahirio. Misli su zvonile u glavi. Što učiniti? Prići joj? Započeti razgovor? Počastiti samo sokom?
Dok se Ivan u sebi dvojio, Ona ga je koji put značajno pogledala i nasmiješila se.Osjetio je kao da ga ohrabruje. A što ako nekog drugog čeka? – razmišljao je. Ispao bi budala kakve nema. Nakon petnaestak minuta Ona izvadi notes i laganim, profinjenim pokretima ruke nešto napiše na papir. Otrgne komad papira i polako se ustane . Ivan je zamro. Ukočio se na stolici. Nije ni disao. Ona dođe do njega, pogleda ga, nasmiješi se i stavi papirić ispred njega.
Laganim koracima uputila se prema Trgu i nestala u masi prolaznika. Papirić je stajao na stolu. Nije se usudio otvoriti ga. Bojao se te sreće koja ga čeka na njemu. Sigurno je broj mobitela! Val radosti klizio mu je kroz tijelo. Već se vidio kako razgovaraju satima i čuo njen zvonki smijeh između rečenica. Sav zanesen od sreće brzo rastvori papir …i okameni se…
Na papiru je pisalo : Imali ste priliku. Propustili ste ju.
Nikad ju više nije vidio.


:))

Čitah crtice svog prijatelja koji izvrsno piše. I zapela za ovo...sve ili ništa. Uf...!!! I onda razmišljam o tome koliko puta u životu sam se uhvatila za Nešto. I držala se toooga, bojeći se užasno toga Ništa. Neki unutarnji strah je uvijek bio jači. Nestrpljivost, površnost, neodlučnost često bi me pratili kad je trebalo napraviti izbor i donijeti odluku. Posebno kad se radilo o osobama. No, polako, s vremenom, čineći propuste i greške, ponavljajući korake sim-tam...shvatiš veličinu Ništa. Probaš jednom odabrati to Ništa umjesto ono Nešto i osjetiš u sebi ogromnu snagu i hrabrost koja te nosi. I nije važno više da li ću imati Sve. Važno je ne uzeti Nešto. A trebalo mi godina dok se nisam izvještila u tome :)))

Kad žena prođe pola stoljeća uistinu može odahnuti i ispuniti se mirom. Toliko toga je iza nje. Kao da se popneš na brdašce obasjano suncem i uživaš u pogledu koji ti se otvorio. Svaki dio krajolika ti je poznat i drag. Čak i oni ne lijepi djelovi slike uklope se u cjelinu.Shvatiš da bez tih dijelova slika koju primaš ne bi bila tako dobra. Velika je prednost spoznati snagu onoga što je bilo. Izvuči korisno i pozitivno. I biti sretan. Mnogi od nas nisu stigli na takovo brdašce. Zato treba biti i zahvalan. Spoznaš i kvalitetu samoće. U njoj odradiš veliki mudrosni izazov. Radiš na sebi. Dotjeruješ ono što bi moglo biti bolje. Nisi više prezahtjevna u željama i potrebama. Uživaš u punini sitnica. Biraš cvijet s kojim ćeš razveseliti dušu. Biraš miris koji će te opiti. Biraš osobe s kojima ćeš se okružiti. S puno poštovanja. Ono što je nadragocijenije od svega je radost s kojom živiš. I nije više bitno hoće li netko biti uz nas ili ne. Napraviš izbor. Ostaje samo spoznaja da volim život i svoje brdašce. :)) ( i volem pisati )

Pregršt osjećaja stopljenih u cjelinu
Nijemo se razvlače u mislima
Zaokruženih toplinom duše

Otvaram misao po misao
Zavirujem u njihove dubine
Puštam Svemiru da se igra
U čudnovatoj slučajnosti
dodirnutih stvarnosti i snova

Isčekujem...i ćutim
Ćutim...i osluškujem
Tu tajanstvenu i tihu
Slutnju koja dolazi
Nošena plimom vjere

Puštam blagosti
Blagost dodira
Obavijena koprenom jubavi
Koja nečujno klizi bitkom
I stavlja svoj znamen
U duše čiste
U ljude snažne
U ljude dobre...

U oko
U zjenu
U dah koji dišem

U procjepu mentalnog sliva gdje kaplje
Život nedirnutih snova
Pomno prebirem prozirne folije lutajućih scena
U jednoj od njih slučajnošću koja to i nije
Pronalazim okvir čežnje i drhtaj tijela

I pišem svoju dušu

Tebi…

Tebi …koji si dolazio eteričnom snagom svijesti
Uranjajući u moje dlanove mokre od kiše
Tebi …koji si me obavio toplinom svoje puti
Dodirujući bujicu rijeke koja teče u meni

Sanjaš li još uvijek naše snove…

Tebi…koji si ljubav ispisivao tišinom misli
Tebi…koji si budio za mene svitanja iznad jutra
Tebi…koji si nesebično sebe odvajao od sebičnosti ega
Tebi…koji si krikom izranjao iz mnoštva
Tebi…dječaku koji je snove razbacao
U modre dubine oceana

I pišem Ti
Nesuđeno moje
Ispunjena trenutkom vječne mijene
Želim da znaš da pamtim i trajem u sjeni sreće

I nije mi više bitno
Nesuđeno moje
Što trenutak nije vječan
I
Što ljudi nisu kao što su nekad bili
I
Što svijet dostojan nije ljepote koja ga stvori

Tebi...
Nesuđeno moje..
Kojeg još uvijek nosim u sebi
Na kraju ovog pisma šaljem ono naše :
2 zrnca mudrosti
2 zrnca nježnosti
2 zrnca mira
I
Zrnce ljubavi da mi Te čuva…


:)) A morala sam opet ponovit...za negdje tamo iz sedam gora i sedam mora :)) Osjetit će On :)

Pregršt misli stisnutih
Unutar ovojnica
Toplina zamišljaja
Mirisi sjećanja
Radost ispunjenja
Bliskost dragih
Blagost uspomena
Povezanost nadama
Škrinjica vjerovanja

Blago koje čuvamo
I sigurni u njemu dišemo...