Vremenski kod

Kad bih mogla...
Na trenutak
Promijeniti slijed...
Disala bih rosom
Lutala s vjetrom
Igrala se zvijezdama
Hodila s oblacima
Pjevala s pticama
Šapatala bi šapatom lišća
Osmjeh bi Suncu ukrala
Sjenu bi sutonom satkala
Sanjala bi budna
Voljela bez htijenja...
I bila beskrajno sretna

:))

Ponekad... treba znati stati. Jednostavno. Odmaknuti se od svega. Zadržati samo sebe. Umiriti se. Osluhnuti šapat tišine. Obrisati zareze. Staviti točku. I čekati...vrijeme je divan prijatelj onome tko zna čekati. :))

I tako. Odlučih ja jednom ne pridržavati se ustaljenih normi komunikativnih relacija. Biti jednostavno svoja, od trenutka do trenutka. Uklapanje u istovjetnost mi nikada nije išlo. A nije da se nisam trudila. Zapela iz petnih žila u stopanju s masom. Nije dugo potrajalo jer shvatiš brzo kad nešto negdje zapinje. I to je bil preeelomni trenutak. Iskobeljah natrag iz dubine svoju različitost i sad nas dvi lijepo laganini tapkamo okolo. Umaraju nas okvirne teme,razgovori brez početka, konca i kraja. Umaraju nas ozbiljni i namrgođeni putnici koji klize kroz naš život. Ono najljepše što dobih u različitosti je Vedrina smislenosti. Kako god me život dodirne, uvijek se uhvatim za onaj vedriji dio. I šlepam se. I dobro mi iđe. No, malo je nješto vedrine okole nas. Poanta je ( da ne duljim) pitanje koje mi klikne svaki put kad uđem ovdika: Što ja tu radim?? :)) Čini mi se da se i odgovor nadzire. Nisam ja za ovo tu. :))) ( bezvezni zapis, ali morala sam i to jednom ). Još jednom moram njeki cmoljavi zviznit tu.Tek da probam hoću li znati... :)(al' sam se natrkeljala gjuposti)

Divno je biti kao dijete i lutati mislima bez sidra i obala.
Pjer
Čovjek koji je znao birati riječi i ostaviti ih da traju u drugima. Godinama. :)

Dan je kao stvoren za preispitivanje odluka. Sažimanje želja i potreba. Lista prioriteta. Nešto mi se "nagomilalo" pogrešnih poteza, smjerova i ciljeva. Moram to sve deletat. Ne mogu se greške u koracima ponavljati u nedogled. :) Opet sam nešto krivo iskemijala. I ne isplati se krivnju bacnuti na druge. Sve opet moram sama. :)) Ima te li vi takovih problema?? :)

Kao i prije...
Stavit ću svjetlost u svoje oči
Zadržati dah da ne remeti tišinu
Zaogrnut se bijelim laticama jasmina
I trajati u beskraju

Kao i prije...
Hodit ću sunčanom stranom ulice
Slušati cvrkut ptice u krošnji hrasta
Zastati u sutonu nad rijekom
I nositi sjenu tvoju na dlanu

Kao i prije...
Vrijeme neću mjeriti satom
Dane neću stavljati u niz
Mislima ću stopiti nadu i vjeru
I spomen sačuvati u duši

Kao i prije...
Snovi će disati u modrini Neba
Ljubav će biti cjelov bitka
I trajat će u nama

Nikako ja da to sve skontam ovdika. Mlađahni muškarci ( od dvadesetak do tridesetak i sitno nešt preko )u potrazi su za "zrelim" ženama ( čitaj u prijevodu - starijim gospojama). K I ulturno se jave porukom, osmjehom i tak to. I ja lepe pitam zakaj se oni hotje spominjat sa mnom pored tolikih mladih ženica ovdje. Odgovora bude raznovrsnih. No, nikako da odgonetnem kaj je to pa zrela žena??? :))) I zakaj ove mlađahne ženice ne obadavaju ove mlade ( tak' oni veliju )??? :9

Sto i jen put sam rekla samoj sebi : Dopaminčice, ne čitaj zapise tuđe! Samo svoje. :)) Uf! Ali, moram ja malo poviriti...i onda naiđem na hrpu negativne vibre na jednom mjestu!Ne volem to. A taman htjela jedan lijepi zapis napisati o unutarnjim naznakama koje nas vode. Osluškivanje samog sebe. Može li se "predosjetiti" neki događaj bez obzira na njegov predznak (dobar ili loš ) ?? Meni se javlja filing da će mi se u skoroj budućnosti dogoditi nešto vrlo lijepo i dobro :))) Ja čekam .... :))

Bez obzira gdje oni bili, što radili i kako se osjećali. Osmjeh za njih. :))

Zastati na odmorištu svojih stuba. Laganim pokretom okrenuti se i zagledati u dio puta koji smo prešli. Osjetiti radost zbog svake stube na koju smo kročili. Na nekima smo se i zapiknuli. Na nekima duuugo sjedili. Od nekih smo odustajali pa se spustili kat niže. No, uglavnom, divan je osjećaj Mira koji donosi pogled uutrag. I nije bitno što je gore iznad. Ostaje rukohvat Mira na koji se uvijek možemo osloniti. :))

Volim ih. Sve su sigurno u plavom. :) Jedna kratka bajkica ... Upoznali se u virtuali. Slova i riječi su bile jedino što su si mogli darovati.On je živio iza sedam brda i sedam gora.I započeli su Nešto. Prekrasnu igru pisanja. Dogovorili su i neka pravila igre. Nije se tražio pobjednik i cilj. Samo igra. Oboje su bili vrlo skromni. I vedrice. Pitao ju je odmah što želi da joj daruje svaki dan. Napisala mu je da samo želi da je tu, uz nju. Njegove riječi i njegov smijeh. Poruke za dobro jutro, poruke za dan, i poruke koje bi je odnijele u san. Primanje podrazumjeva i davanje.Pitala ga je : Što ti želiŠ da ti darujem? Odgovorio je : Daruj mi svoje vrijeme, svoje radosti, svoje ljutnje , svoje tuge. Ljepši dar nikada neću dobiti od toga. :)) I tako su njih dvoje gradili to svoje Nešto. Nitko ne zna zasigurno kako bajka završava. Vjerojatno neki prekokrasan završetak! :))

Utisnuti u toplinu sunčeva odsjaja
Trajemo zagrljeni u njegovoj sjenci
Ogrnuti Nadom iskonskog izvora
Prepušteni Vjeri što nas spaja

Pogledom zrcalimo svoju osobnost
Ti u meni
Ja u tebi

Na dlanu duše trag
Koji bez htijenja i okvira
Slobodom ispunja naš san

I ne pitam za suvišne riječi
I ne tražim dokaze o sreći
Jednostavno trajem u Tebi
Dozvoljavam sebi
Da traješ u meni

Je li moguć odnos muškarca i žene u reali 1:1 ( bez Iskrice, Facebooka i inih virtualnih stvarčica i sajtova )? Ima li toga još igdje ili je to bajka iz davnina? ;))(sam pitam )

Koliko pozornosti upućujemo svom hodu i koracima, toliko pozornosti bi trebali uputiti i svojim mislima. Uskladiti one brze, trčeće, sa onim laganim, opuštajućim. :))

Dodiri su posebno područje komunikacije. Spadaju u onaj dio koji se zove neverbalni govor. Riječi utihnu, ostane samo prostor za nijemi dijalog.Jedan od najljepših dodira je svakako zagrljaj. Pruža iuzetan osjećaj sigurnosti, prihvaćanja, razumjevanja, topline, nježnosti, ljubavi. Trenutak kada se s povjerenjem "uvučemo" u okrilje nekoga zaogrnuti toplinom dodira kojom nas čuva. :))