Vremenski kod

Otvorim Iskricu. WEBlog. I krenem s čitanjem. Neke dvi-tri stranice prolistam. I pročitam ( ne preskačem ništa ) :). Zbunj...Nikad nisam sigurna je li to već pisano prije ili je nešto novo. Uvijek neke iste priče, neki nickovi se rastežu po slovima. Prepuno emocija stiskanih u gooodine stažiranja na ovim prostorima. I ondak se ja pitam...Što se to s njima dogodilo( kroz te neke godine) da su 'vako srditi jedni na druge??...Ne razumijem ja to. No, što god to njima značilo, mislim da se može ovdje ipak "isključiti" iz svega toga. Prestaneš čitati ;))) I kreneš pisati zapise, a i komentare, ako pritreba. :)) Odvališ neki dio vremena praznog hoda u danu i sve vratiš u prvobitno stanje. Stanje vedrine. Zaokružiš sebe sobom :))

Kao komadić neba
U sutonu nad nama
Podrhtava treptaj duše
Između jave i sna

Budi tu...
Kao slutnja
Kao čežnja
Kao svitanje

Budi tu...
Kao kapi kiše na dlanu
Kao vjetar u kosi
Kao more u uvali

Budi tu...
Kada tišina uzme riječi
Kada osmjeh negdje zapne
Kada stanem
I ne znam gdje dalje

Budi tu...

Kiša izvrsno poguduje "tihim" mislima. To su one koje su upućene našoj osobnosti. I tako, prebirem svoje misli i stalno mi se mota ovo 50! Nemrem si pomoći. :)Stvarno, što je žena poslije 50-te godine? To je ipak pola stoljeća nekog vremena kojeg je utrošila. Prekrasno je , ako se može osvrnuti unatrag i s osmjehom promatrati ono "iza". Djela koja je ostavila. Bića koja su odrasla i sad su već ljudi. Ni to baš malo. Velika su to djela. :) No, što dalje? (posebno, ako si duuugi niz godina sam)...Meni je to još sve u magli, naravno plavoj. :) Za ljubav nismo više. To je za mlade. Možemo li iapk ostvariti neki kvalitetan odnos sa muškarcem približnih osobnosti, stavova, promišljanja? Možemo li biti onaj drugi dio neke duše i zajedno hoditi nekim sitnim puteljcima? :) Ostalo ću utrpati u komentare...:))

Hej Ti!
Stani barem na tren...
Mjesec je veLik
Zvijezda sitna
Gdje si Ti
A gdje sam Ja
U toj priči...

U rutini dobre manire
S osmjehom što gasne u uglovima usana
Lagano i graciozno
Korakom kroči u nježnost
Blagošću dodiruje zvjezdani splet

Gipkošću pantere izaziva svijet…
Stremeći savršenstvu
Zatire pogled u nerazjašnjeni karusel

Ne mari za propuštene epizode
U mozaiku prenategnutih htijenja
Odveć odvažna da prizna sebi
Nelagodu pojedinih propusta

Hodi tako stazom
Ogrnuta snagom dubina
Ponekad dovoljna sama sebi
Ponekad možda
Podari sebe i drugima
U beskrajnom dodiru misli
Šapnut će tek nježno
samo jedno
Sanjaj…

Buđeeenje. :))Fatam vedrinu. Spremam je u kutak sebe. I laganim osmjehom uranjam i u ovaj dan :))))

Krasni i zanimljivi cvjetići na zelenom kratkim stapkama. Žute, narančaste i crvene boje. Nema ih u plavom izdanju :(( No, bit je što rastu skoro iz kamena, betona, uz zgrade ...nemogući uvjeti. A oni, mali, sitni, i ne daju se. Uporno, prkosno cvatu.Promatrajući ih, može se zaključiti da prkos ili inat ponekad izvrsno djeluje. Procvatemo :))

Uskladiti ritam misli i disanja. Otkriti način na koji se "usklađujemo" s okolinom. Pratiti dinamiku rasta unutar nas samih. Mreža znakova. Analizirajući događaje i ljude s kojima se susrećemo, otkrivamo način na koji naše tijelo prima podražaje. Otkrivamo naćin na koji nas unaprijed upozorava...Znakovi za uzbunu,znakovi za skretanje, znakovi za odustajanje. I onda svemu tome treba dodati disciplinu. :))

Possebno zanimljiv tip muškaraca. Tajanstveni, nedokučivi i uvijek prepuni iznenadnih obrata. Svoji. Pomalo čudni. Ono što ih posebno ističe je nezaintresiranost za zbivanja oko sebe. Teški za komunikaciju. Šutljivi uglavnom. No, ako reknu, uf...:))

U procjepu mentalnog sliva gdje kaplje
Život nedirnutih snova
Pomno prebirem prozirne folije lutajućih scena
U jednoj od njih slučajnošću koja to i nije
Pronalazim okvir čežnje i drhtaj tijela

I pišem svoju dušu

Tebi…

Tebi …koji si dolazio eteričnom snagom svijesti
Uranjajući u moje dlanove mokre od kiše
Tebi …koji si me obavio toplinom svoje puti
Dodirujući bujicu rijeke koja teče u meni

Sanjaš li još uvijek naše snove…

Tebi…koji si ljubav ispisivao tišinom misli
Tebi…koji si budio za mene svitanja iznad jutra
Tebi…koji si nesebično sebe odvajao od sebičnosti ega
Tebi…koji si krikom izranjao iz mnoštva
Tebi…dječaku koji je snove razbacao
U modre dubine oceana

I pišem Ti
Nesuđeno moje
Ispunjena trenutkom vječne mijene
Želim da znaš da pamtim i trajem u sjeni sreće

I nije mi više bitno
Nesuđeno moje
Što trenutak nije vječan
I
Što ljudi nisu kao što su nekad bili
I
Što svijet dostojan nije ljepote koja ga stvori

Tebi...
Nesuđeno moje..
Kojeg još uvijek nosim u sebi
Na kraju ovog pisma šaljem ono naše :
2 zrnca mudrosti
2 zrnca nježnosti
2 zrnca mira
I
Zrnce ljubavi da mi Te čuva…


Uh...baš mi je "legla" večeras :))

Mir koji se slijeva u prostore misli. Spokoj koji putuje od duše do duše čovjeka. I zvijezde šapuću. Nježno. Onima koji čuju. Onima koji pogled zadrže u blagoj svjetlosti koja treperi. :)

Jutarnje buđenje. Sunce lagano dodiruje dan. Zavlači se u svaki kutak duše. I uma. Igram se s mislima. One tamne, guram u zaborav. Pravim prostor za nove misli. Snažne, tople, vedre. Dan je dovoljno dragocijen i treba mu dati posebnost. :)

http://www.youtube.com/watch?v=thnzHRMjbZ0&feature=related

cijeli dan numam :))) i snove ću hi, hu, ha :))

U šetnji gradom spazih dvije simpatične osobe starije dobi. Gospođa sa štapom odjednom se zaustavi i reče muškarcu : Što je s tobom? Više nisi kavalir? Ne znači ako nemaš više ženu da ne trebaš biti kavalir. Kako me možeš ostaviti dva koraka iza sebe dok hodamo?...Tako su bili preslatki. :))

Tri dana ih potražujem. Šumica, puteljak...ništa :( Trg, ženice, ništa :( I danas, Draškovićeva, zadnji buketić je čekao mene :)))))Bolje bi bilo da mi ih je netko darovao, ali treba se snaći, kaj ne ? :)