Basna o galebu i mishu

Pišem ovako,jer...ma to nije niti važno..
Moraš prestati s ovime...osjećam te...zar si zaboravio? Osjećam svaki tvoj osmijeh,svaku bol,svaku suzu,svaku sumnju,svaku čežnju...osjećam te,gotovo kao da sam kraj tebe...i ne mogu više..moraš me pustiti...
Ti si ostavio mene,sjećaš se?Ovaj put si ti odlučio za oboje. Napravio omot od cijele hrpe laži i lažnih osmjeha i krenuo dalje.Zbog nekih svojih glupih razloga,koje nikad neću shvatiti niti prihvatiti.Za mene,ljubav nema pravila i nema granice..al to sam ja.Ti si ti.Učinio si što si morao i molim te,živi u skladu s tim.
Dovoljno mi je teško nositi svoju tugu..ne treba mi još i teret tvoje..
Ne trebaju mi tvoji prijatelji,niti statusi s društvenih mreža,da bih znala kako se osjećaš..i grozno je...buditi se usred noći zbog tvojih snova,početi plakati usred veselog druženja...ili bježati sa dejtova s drugim muškarcima...samo zato što sam osjetila da si tužan i zato što imam potrebu zaštiti te..ne mogu to više.
Pokušavam živjeti,ali ne mogu dok me ne pustiš.
Zato te ovim putem molim....budi sretan,voli i napusti moj svemir.Ovdje ti više nije mjesto.

...gledam svjetlucanje mjehurića na dlačicama tvojih prsa...prstom ih oblikujem..dok osjećam tvoj dah na čelu..usne koje šapuću u kosu..ruke koje prate kapljice vode..miris tople pare...ruke na dnu leđa...pritišću tvoje tijelo uz moje...poljubac vlažniji od mlaza vode...čežnja u nogama...zagrljaj jedinstvenog spokoja...

..dozvoli mi da ti ispričam priču..o jednoj mladoj ženi..Nije ona po ničemu posebna,ta priča,nije ni žena nešto posebno,tek obična mlada žena,kao svaka druga koje te okružuju.Poseban je taj jedan dio priče,dio u kojem se čuda ipak ponekad dešavaju..ali,potrebno je krenuti od nekog početka.Mnogo ih je,ali,počet ću s onim ranim danima njene sreće.
Ta žena,prosječna žena,imala je cijeli svijet na dlanu svoje mladosti.Nije bila osobito lijepa,ali je imala onu vrckavu crtu mladenačkog prkosa u sebi i pregršt ljubavi koju je nesebično dijelila.Ljudi u njenoj blizini osjećali su je i otimali komadić po komadić njene duše,grizli,sve dok njen izvor snage nije počeo posušivati.Tako to biva,u svačijem životu.Život te lomi,savija i tereti,a svatko od nas nalazi svoj način na koji se može izdići od svega.Tako je ona,uporno odolijevala svim nedaćama,čineći da se njena životna snaga donekle obnavlja.Na svoj način prkoseći svemu.
Dobrodušna i darežljiva kakva jest,u jednom trenutku je upoznala čarobnog muškarca.Kleo joj se na ljubav,nosio na krilima,činio ju kraljicom i vilom.Dala mu je sve.odbila je puniti rezerve,odbila je sačuvati djelić,dala mu je sve što je posjedovala u sebi.I to je prošao svatko od nas,barem jednom.Oduzevši joj sve zalihe,ostavio ju je ležati na podu.Kao vila bez svoje prašine,tako ni ona više nije imala snage ni uporišta boriti se sa životom.Puzala je kroz njega pognute glave,nadajući se da će ostati nevidljiva,uokvirena u nekom mutnom oblaku,da će ju život mimoići i poštedjeti.
Teklo je to tako nekoliko godina,brige i problemi su dolazili i odlazili noseći sa sobom komadiće njenog tijela,ostavljajući je staru,iscrpljenu i prestrašenu
.I tako je valjda moralo biti,upoznala je dalekog stranca.Bio je to visok i snažan čovjek,više dušom nego fizički.Zainteresirala ga je ruševina te žene,pokušao joj je pomoći.Bio je od onih koji se bore za slabije i nemoćnije.Bez puno muke,našao je otvor u njenom oblaku i polako,gotovo poput nekog čuda,našao djelić njenog djeteta,mrvicu one nekadašnje vrckaste vile,kakva je jednoć bila.zaljubio se u tu mrvicu i odredio sebi da će ju ponovo učiniti velikom i snažnom.Volio ju je,ljubio,darivao sunce i zvijezde..i nije bilo potrebno dugo,a mrvica je krenula rasti.Vjerovao je u njenu moć i njena moć je rasla.Osmijeh je zablistao,kosa je zasjajila,a njena nekadašnja ljepota je krenula izvirati iz nje.Krenula je koračati životom visoko uzdignute glave,ponosna,u naručju svojeg dalekog stranca bila je neustrašiva.
Ali...tu ne dolazi ono živjeli su sretno do kraja života...
Nije joj vratio samo njen život,vratio joj je i njenu nesebičnost i dobrodušnost..Nije bilo potrebno dugo,u njoj je počeo klijati osjećaj krivnje..jer..bila je ipak samo zaliječena,bolest se mogla vratiti svakog trena,prijeteći da i njega uništi skupa s njom..ne,morala je učiniti nešto,morala ga je spasiti...On nikako nije smio biti dotaknut njezinim bolesnim životom.On je morao biti sretan i zaštićen.Nikakvo zlo nije smjelo pasti na njega.
Prolazili su dani,borila se sama sa sobom.Toliko gladno ga je trebala uz sebe,ali ništa što je ona imala nije bilo dovoljno dobro za njega,jednostavno nije mu imala što dati. Odlučila je pobjeći,bez riječi,bez objašnjenja.Nije imala snage gledati bol u njegovim očima,niti opraštati se od njega.Iako on to ne zna,bit će mu bolje bez nje.
I tako bi.U prvim danima lutala je besciljno u svom svijetu,nošena utjehom da će on biti sretniji.Znala je kako ga je moralo boljeti,znala je da mu slomila njegovo toplo i prepuno srce,znala je da će mu trebati dugo vremena..ali znala je da će biti sretniji bez nje.Jedino što nije znala je koliko će ona biti sretna bez njega.
Prošlo je tako neko vrijeme,kopnula je svakim danom.Sva uvjerenja i svi postojani razlozi blijedjeli su,sve dok jednu noć nije uistinu shvatila veličinu svoje pogreške.Na stranu sve što je učinila i zašto,sinulo joj je,da ju je taj stranac spasio,podario joj je život,i sasvim sigurno prihvatio bi ju takvu kakvu ju je i stvorio.A ona ga nije udostojila ni pitanja.
Dosegnula je dno,ovaj put je bilo puno teže navući oblak oko sebe i postati nevidljivom.Ovaj put su se zle sile urotile u savezu da je satru do samog dna,a njoj je ionako bilo svejedno.Svjesno je prihvatila svu predviđenu kaznu,znala je da ju je ovaj put zaslužila.
Ostao je samo jedan cilj.naći stranca,natjerati ga da uvidi da mu nije htjela zlo,da ga je voljela i da je činila ono što je mislila da je najbolje.Ovaj put ona mora spasiti njega,njegovo toplo srce mora ponovo zakucati svom silinom koje posjeduje.
I uspjela je...našla ga je...izvukla je onaj prekrasan osmijeh na njegovo lice,osjetila je toplinu njegove duše kako polako poprima razmjere vatre..i znala je da će on biti dobro.Ne danas,ne sutra..ali bit će dobro i bit će sretan.To je bilo jedino što je ikad željela.
Njena misija je završila,misija koja iscrpila zalihe umjetnog osmijeha i vilinske prašine.Ionako je to bilo njegovo,poklonjeno njoj.
Jedino što joj je još preostalo je spokojno sklopiti oči.Kraj je već tu.Spasonosan odmor,jedini koji je zaslužila.


http://youtu.be/-0hgT2mNK_8

..trema..ugriz usana..bosa..prilazim..pogled ti je zamućen...zatečen..prsti zaustavljeni u dozivanju..osjećam tvoju uzbuđenost na svojim dlačicama...cerek kutom usana..tako tvoj...štirka tvoje košulje na mojim ramenima..grebe..lagani povjetarac po mojim nogama...po dijelu iznad čarapa...ulovljena u zagrljaju..zarobio si me..moje tijelo..tvoje tijelo..tvoje usne..moj zrak...tvoje ruke..moj dom..

Ne smatram se racionalnom osobom.Mnome upravljaju isključivo duhovi mojeg duha.Vatra i instikt.Postupci koji izjure iz mene u kovitlacu osjećaja teško mogu biti glumljeni ili kopirani.Prestala sam žaliti za njima,nema potrebe lizati rane kad je učinjeno.S godinama se naučiš cijeniti to nevino dječje stanje duha.S godinama ljudi oko tebe nauče izbjegavati te.To je u redu.Daje ti mogućnost biti s ljudima koji te zbilja takvu i vole.
Ali..zavidim racionalnim ljudima.Zavidim tebi.
Iz mojeg kuta potrebna je velika snaga uma da bi postigao nemoguće.Da bi nadišao svoje srce.Da bi ostao snažan i postojan u dugim usamljenim noćima.Ili...
Znaš..imaš problem.Previše te osjećam.Čak i preko tvojeg zida.Osjećam tvoj dah na vratu u noćima.Osjećam tvoje ruke oko svojih ramena.Osjećam tvoju ljubav.Tvoja nježnost me ujutro omota i prati cijeli dan.U onim najtežim trenucima,vidim tvoje mile oči.Osmjehuju mi se,znaš...i čine me sretnom.Tvoje srce te vara svakom minutom tvoga dana.
I..znam da nisi sretan.Jer zid prema meni je zid i prema drugima.Zid koji te čuva od osjećaja i sebe samog,te ujedno i odvaja od drugih ljudi.
I ne,drago moje,najdraže,to nema veze s racionalnim.

Stojiš tako u nekoj uštogljenoj pozi,sklopljenih očiju.Stojiš na nekom potpuno nevažnom mjestu.Iza sklopljenih očiju u svom imaginarnom svijetu.Osjećaš povjetarce užurbanih ljudi na svom licu.Osjećaš ugodni miris iza sklopljenih očiju.Čuješ neprepoznatljiv žamor ljudi u prolazu.Osjećaš dah šapta na svom uhu iza sklopljenih očiju.Povremeno te pas ponjuška i popiša se na tebe.Iza sklopljenih očiju osjećaš vlažnost poljupca na vratu.Neki pijanac se u gluho doba noći nasloni na tebe spavajući.U imaginarnom svijetu osjećaš snažan zagrljaj utjehe.
Ponekad odškrineš jedan kapak tek da bi osjetio kapljicu kiše u svom oku.Iza sklopljenih očiju,budiš se na mokrom jastuku.

Odjebi sa svojim slatkim osmijehom.
Odjebi sa forsiranjem istog.
Odjebi sa svojom slatkorječivošću.
Odjebi sa svojim licemjerjem.
Odjebi sa svojim suncem.
Odjebi sa svojim budha tratinčica frazama.
Odjebi sa svojom podmuklom umilnošću.
Odjebi sa svojom pseudo ljubavi.
Odjebi sa svojim umilnim zagrljajima.
Odjebi sa svojom glumom.
Odjebi i ponesi to sve sa sobom.
Poljupce i miris ću si zadržati,hvala.
Fuf..ovo je bilo bolje i od sexa.
A sad idem opet izmjeriti temperaturu.

http://youtu.be/OK4fJhbRL1g

Gledala noćas neki film,nemam blage veze kako se zove.Često mi se to dešava u zadnje vrijeme.Čitam,ne znam što,slušam ne znam što.Zaboravim gotovo drugi dan.Isto.Često mi se desi da ponovim radnju.Naravno,skužim tek na pola da mi je od nekud poznato.
Uglavnom,film.Horor.Ne gledam ljubavne pizdarije.Prerasla sam bajke.I tamo u nekom trenutku,imaju tu neku ženu,žrtvu,ofkors.Više ni ne postavljam pitanja zašto je žena uvijek žrtva.Muškarci liječe svoje frustracije i kastracije kažnjavanjem svih objekata svoje mržnje.Mržnje nastale odbijanjem ili ne dodvoravanjem.
Uglavnom,film.Ženu prelili s vrlo tekućim medom.Odmah mi je sinulo da odem provjeriti stanje u teglici svojeg meda.Kućnog.Kristalizirao se,ofkors.Zabrinuta svojom,evidentno slabom konzumacijom istog i narušavanjem svojeg zdravlja,odmah sam teglicu potpila u zdjelu s toplom vodom.Ujutro će biti prekrasan,gust i tečan,taman za doručak.Pomislila na spermu.Nije me napalila ta misao.Veselila se medu.
Uglavnom,film.Taj med koji se cijedio po toj,naravno,goloj ženi.Ni sekundu nisam pomislila na fetiš gole nezaštićene žene,koju zlostavljaju.Kastrirani psihopate.Povezanost horora i porna.Muška posla.
Uglavnom,film.Istresli po njoj punu kantu nekih velikih limenih buba,nekakvav oblik jelenjaka.I oni se razmilili po tom medu.Bilo mi smiješno kako su se klizali po njoj,padali s tijela i ponovo se vraćali.Poznajem takve muškarce,ofkors.Iznova i iznova kreću i padaju.Budale.Vjerovatno su te bube bile muškog roda.Fokusirali su se na njene grudi.Ni na sekundu nisam pomislila na fetiš dotičnog scenarista,već sam točno znala što ga muči.I razmišljala da ga kontaktiram i ponudim mu psihološku pomoć,možda broj nekog savjetovališta,kajjaznam.Izguglala ga.Ne postoji.Pseudonim,ofkors.Plačipičkica ne želi javno otkriti svoje ožiljke.
Uglavnom,film.Žena počinje vrištati,smanjim ton.Ima neki iritirajući zvuk glasa.Vjerovatno ju je grozno slušati i kad se sexa preko telefona.Vjerovatno je svakog glupo slušati dok to radi.Uvijek mi je skroz smiješno.A nemrem jesti ni kokice,čulo bi se hrskanje.E da,kokice s medom.Fuck,u kristalima je.Hmm..možda da ga uvaljam u mrvice i ispoham?Nee..uništila bi tavu i usmrdila stan.Sladoled s kokicama je isto okej.
Uglavnom,film.Dok ona tako zijeva,bube napadaju njezina usta.Bila je polivena medom i po ustima i nosu.Opet pomislim na spermu.Ne uzbuđuje me.Jedem kokice umotane u slaju.Raskvašene su.U nekim zemljama vjerovatno jedu te bube s medom.Kao specijalitet.Guglam.Ne znam ime bube.Skakavac nije.Odustajem.
Uglavnom,film.Naravno,muške nezasitne bube ugušile ženu.Da su lijepo čekali svoj red i išli jedan po jedan,svi bi uživali.Ovako ih je pol pomrlo u jednjaku.Čitala da želučana kiselina radi dupli posao i nakon smrti.Guglam.Razgrađuje i obavlja postmortem stanične procese.Pijem mlijeko.Pomaže razgradnju hrane.Sladoled ima slabi postotak mlijeka.Ha?,kaj ja to jedem.Čitam deklaraciju.Na njemačkom je.Guglam prijevod.Ne kužim te brojeve i slova,pola tih industrijskih naziva.
Uglavnom,film.Gasim ga,pol 5 je.Pomislim na spermu.Ne uzbuđuje me.Pomislim na njega.Prelivenog medom.Uzbuđujem se.Strah.Pretvaram se u onu bubu.Sjećam se jednog drugog filma u kojem se čovjek pretvara u muhu.Da.Valjda sam na prvom stupnju.Provjeravam med.I dalje je kamen.Niš od doručka.Pomislim na spermu.
Idem spavat.

http://youtu.be/bp0AHQooVSY

Pretvaram se u sjenu,duhonošca.Pratim pogledom igre drugih sjena i ljudskih misli.Baršunaste su i zavodljive.Ako se dugo zagledam,mogu se zaigrati njima,ući u njihov svijet,dobrovoljno,ostati tamo.Postati netko drugi.
Želim li to?
Ne.Lako je biti netko drugi.Glumiti osmijeh,ljubav,sreću.Sve one dobrohotne pizdarije.Sve ono zbog čega ljudi izgube sebe i svoje dostojanstvo.Svoju sjenu.Koju im onda mogu lako oduzeti oni kao ja,duhonošci.
Da,ima nas mnogo.među vama.Kružimo i letimo između vas,neprimjetni.Udišemo vašu sretnu srebrnu nit.Oduzimamo vam život.
Ali,niti to ne radim.gadi mi se tuđa koža.Ima čudan miris tuđeg tijela.
A ja volim samo jednu određenu notu mirisa.Citrusna južna njegova nota.Madelainski ovisna o njoj.
Nevidljivo lebdim njuškajući..tražeći..miris koji bi me vratio među vidljive...sretne...

http://youtu.be/R14zu9sCjEY

Zvuk kiše potiskuje zvuka tvog disanja.Prstom pratim trag kapi koja klizi niz prozor.ritmom tvog prsta koji klizi mojim leđima.Igraju njih dvoje neku svoju igru.Ples duhova.
Ne vidim te,ali vidim tvoj osmijeh.kao obris u staklu.Mrmljaš mi u kosu.Udišeš me.Omatam se tobom.
Osjećam plimu glasova u svojoj dubini.Bore se da izađu.Da razgrnu kišu i razbacaju oblake.Da dovuku sunce.
Potiskujem ih.Ne želim sunčane igre.
Lijepo mi je ovdje.Uronjeni jedno u drugo.Kiša nas skriva od cijelog svijeta.Sami.Dovoljni.Sretni.

Kroz trepavice,polako,naoko tonući ispod površine,pratim obris tvojih leđa.Umiruju me pokreti mišića koji neprimjetno titraju po tvojom kožom otkrivajući tvoje tihe pokrete.Tvoj pogled sneno promatra grad iza stakla.
Novčić za tvoje misli.
Misli koje su me dopratile do tvojih ruku.Misli koje su se poigrale s mojim umom otkrivajući i izazivajući me da ustuknem.Da se bijegom sakrijem.Da sačuvam led u svojim žilama.Te misli,tako nježne i slatke i zaigrane.Te misli tako ugodno tvoje,koje se sad lagano poigravaju s kosom na mojem vratu,te misli su moje.Ispreplele su se,povezale u neku svoju čudnu nit,stvorile lanac naših tijela.Stvorile nas.
Sklopljenih očiju udišem miris tebe s jastuka,dok koža bridi i osmijeh zamire,vraćam se kući.U naš život,u nas,u san.

http://youtu.be/LzfkxexhcQg

Eh da..nakon temperature,povraćanja,užasne mučnine,a bome i teško prospavane noći,danas mogu reći da mi je laknulo,zapravo...I da mi je svejedno,zapravo. Jedini najteži problem je ponovno podizanje zidova,ostavio si otvoreno,propuh je...a opet,svježi zrak je skroz dobrodošao... No song for you today baby,hehehe.

Htjela bih ti ispričati priču.Dahom.Dodirom.
Htjela bih te slušati.Htjela bih ti se umiliti.
Htjela bih te nasmijati.Htjela bi slušati tvoj grleni smijeh.
Htjela bih te zagrliti.Snažno.Zaogrnuti te njime.Sakriti od zlih ljudi
Htjela bih ti zagrijati promrzle prste.Oživjeti ti dlačice na tijelu.Poigrati se sa tvojom kosom..
Htjela bih......
Ali ne mogu...ne sada...još je rano...
Mogu te i želim te sebično sačuvati u svojem umu.
Tamo si samo moj...

Tijelo ispunjeno toplinom.
Skriveni pogled ispod trepavica.
Odjek glasa u duši.
Pomahnitalo srce.
Drhtaj usne ispod zuba.
Osmijeh vilenjaka.
Prozor okrenut prema jugu.
Sunce.More.Ti.
Kao utjeha.
Kao sreća.
Kao dar.

http://youtu.be/EdBym7kv2IM

http://youtu.be/-y8ic0i0w40