Basna o galebu i mishu

Okej...sad sam i ja ljuta...Ne!Tužna sam.....
Niste fer admini...zbilja niste....Ne možete brisati moje drage ljude....To je ružno.Koliko god oni lajavi bili.Uostalom,opće je poznato da pesonje koji laju,zapravo i ne grizu...Svaka promjena donosi i određene pozitivne i negativne kritike,na to ste mogli i računati.I što,ljudi su bili glasni i vrijeđali...a što je sa svim onim kreaturama koje su danonoćno ovdje vikale i vrijeđale sve nas koji za ozbiljno nešto i pišemo???Što je sa svima njima??Njih ste gledali i naslađivali se,kao u Big Brotheru...A sad kad je netko izrazio neslaganje s promjenama koje ste uveli,paf! i bris!...To nije demokracija i sloboda govora svojeg mišljenja,dragi moji..to je diktatura...(komunističkocrvena)...

Niste fer...baš!:-(((

Lajkaammm...prekolepo mi je ovo novo, baš!:-)))

Snovi su jedna poprilično zafrknuta čeljad.Udružena s čežnjom stvaraju nadu koja je,općepoznato,najprokletije stvorenje od pamtivijeka.Mudro pletu svoju mrežu ručicama stvarajući paučinu u samom umu.Poigravajući se i preskačući obruče poznatog i shvatljivog,naprave nered u redu osjećaja.
Privid dana uguše jednim pokretom.Mirnoću duha pretvore u ruglo jecaja.Marljivo i predano rade cijelu noć,kako bi naredno jutro osvanulo okupano modrim suncem na obzoru.
Tek se rasanjujući,tijela ožeglog nestvarnim dodirima,uma moćnog od nepostojeće ljubavi,s osmijehom na usnama,smisao ispravnosti kao mačem ošine naš um.Duboka tmina preplavi oči i one počnu vidjeti mutnije nego ikad.Za dobro jutro.Za dobar dan.Dan koji želiš preskočiti i uroniti u noć prigrljen snovima.Prigrljen onom dubokom čežnjom.Srećom.
I teško im je doskočiti.Lukavicama jednim.Kao prave žene,prepune igara i spletki,mudro ostaju izvan dosega.
Ali i ja sam pravo žensko.I ja znam igrati prljavo.Mudro smišljam svoj sljedeći korak.Nadigrat ću ja te dame.Neću im dozvoliti da me opet bace na koljena,i to prije jutarnje kave.A ne.
Nitko se neće igrati s mojim umom.
 
http://www.youtube.com/watch?v=EQDHCyFe2rY

http://www.youtube.com/watch?v=3jsZhYyyPuI

...kava,muffini od čokice...miris spavanja...
http://www.youtube.com/watch?v=Vx1flbhuDkA

Jednom.Ma nije važno kada,onako točno u sat.Jednom.Vjerovatno.Ako ću biti dovoljno hrabra i staložena,a vjerovatno neću.I ako će me sjećanje poslužiti,a vjerovatno hoće.Ispričat ću ti kako sam provodila jutra.Ispričat ću ti o navikama koje sam vezala uz tebe.Ispričat ću ti priču koja će i neće imati veze sa tobom.Sve je u oku/uhu promatrača/slušača.Možda će ti,a vjerovatno neće,biti dovoljno stalo da svoje ime pročitaš u neizgovorenom.Možda ćeš htjeti povezati moj sjaj u oku sa svojim osmijehom.Možda ćeš se čak i sjetiti one curice koja je voljela šetati kroz polje makova i visokih trava.Curice koja se voljela grleno smijati uz roktaje.Curice koja te voljela zadirkivati i gnjaviti pitanjima.Možda ćeš se i sjetiti nas.Vjerovatno nećeš.Vrijeme tako brzo izbriše sjećanja.Računam na to,znaš?Računam na izblijeđivanje boja i osmijeha.
Tada,kad dođe taj trenutak,sama ću doći do tebe.U ruci ću držati buket balona,kao šareni buket cvijeća.Bez brige,nema u tome nikakove simbolike.Jednostavno,volim balone.Kladim se da to nisi znao.I vjerovatno ću piti kavu.I vjerovatno ću pričati satima.A možda i neću.
Možda ću se samo osmjehnuti i namignuti ti i nastaviti piti svoju kavu,sretna,čuvajući svoje balone,da ne odlete i povuku me sa sobom.U nebo,u meke mucaste oblake.
Možda.A možda i neću.
Život je tako beskrajno neočekivan,zar ne?

Pogledaj,tamo,na stolu.Negdje.Ispod sve one natrpane krame.Tamo je ta kutijica.Šarena,drvena.Dodaš mi ju?Ajd,ne njurgaj to lijepo lice.Pokreni se,raščisti taj kaos i donesi mi tu kutijicu.Pokazat ću ti nešto.Joj daj,pa neću ti sad objašnjavati što je to.Samo ju donesi.Molim te.
Konačno.Lijepa je,zar ne?Jako je stara.Ni ne pamtim koliko dugo.Čak niti koliko dugo je kod mene.Ali,čarobna je.I skriva svoje godine.Unutar nje i nema bog zna što.Malo svile i jedna niska perlica.Sretne su ti to perlice.Evo.Otvori.Pogledaj.Uvjeri se sama.Baš me zanima koju boju ćeš vidjeti.Jer,znaš,perle mijenjaju boju u očima vlasnika.Ogledavaju dušu.Sviđa ti se,zar ne?Vidim ti to po osmijehu.Po sjaju u tvojim lijepim očima.Baš mi je drago.Čuvala sam ju,sve ove godine,upravo za tebe.
Promatrala sam te,znaš?Godinama pratila kako se razvija tvoj svijet.Koliko dobrote nosiš u sebi.I ponosna sam na tebe,znaš?Imaš pravu vilinsku krv.Nesebičnu i dragocjenu.Pogled tvojih očiju čini ljude sretnima i umirenima.A niska ovih perlica,ružičaste su,kažeš?-krasno,učinit će ljude sigurnima u tvoje riječi.Ne znam kako,ali djeluje.Zapravo,kod svakog drugačije djeluje.
Meni,ustvari nije pomogla.Nisam bila nježna prema njoj.Okrenula sam joj leđa,kao običnoj trici i nisam vjerovala u njenu moć.Glupo,sad znam.Ali,moje vrijeme je ionako prošlo.Sad si ti na redu.Iskoristi dobivenu moć,i mudro vladaj svojim životom.
Ja ću poći,tamo gdje ti ne smiješ samnom.Ovaj put.Ali,nastavit ću te promatrati.I voljeti svom snagom svog malog bića.
Tek povremeno,prhnut ću vilinsku prašinu na djelić tvojih dvojbi.Tek povremeno,da te podsjetim na glupost postojanja istih.
Vjeruj u sebe malena moja Zvončice.

 
http://www.youtube.com/watch?v=ZGwDYBWEDSc

It's a little too late to say that you're sorry now
You kicked me when I was down
Fuck what you say, just (don't hurt me, don't hurt me no more)...
http://www.youtube.com/watch?v=SXZvN2r1MEY

That's alright because I like the way it hurts.
http://www.youtube.com/watch?v=uelHwf8o7_U
 

Uskomešana masa znojnih i pripijenih tijela.Opori miris dima,alkoholnih isparavanja,ljudskog znoja pomiješanog sa bezbroj neprikladnih parfema.Buka stopljena sa nerazumljivim ritmom basova.Histerični vriskovi i cičanje žena.Sveopći kaos.
Gadilo mu se to.Tijelo mu je odbijalo pomaknuti se igdje u nekom pravcu,ali osjećao je strahovitu žed.Potrebu za opiti svoje tijelo vodom.Nahraniti ga i izdići iz ove mase.Mjesto ga je podjećalo na tor sa životinjama uskomešanim prije prvog jutarnjeg hranjenja.U zraku je vibrirao sex.Znao je da je na pogrešnom mjestu.Ovdje se samo kupuje ljubav.U bilo kojem obliku.
Mutnog pogleda bezlično je pretraživao užu okolinu,nastojeći pronaći iole zanimljiv primjerak životinje,koju će izvući van na zrak.Predugo je ostao ovdje.Um mu se zatrovao kakofonijom ovog sodomskog mjesta.Bio je umoran,usamljen i bolno napaljen.
Već se okretao nekud u smjeru izlaza kad mu je pogled privukao odbljesak svjetla s nečije čaše.Žmirkajući je pogledao u tom smjeru i zagledao se u njene oči koje su ga gledale s druge strane šanka,iz malog i naoko ugodnog kutka.Mirno su počivale na njemu i istraživale njegovo lice,smireno i usporeno.Tko zna koliko dugo je to radila?Djelovala mu je poznato,ali opet,na ovom mjestu,sve žene su izgledale isto.Mada,sad kad je uspio skrenuti pogled sa njenih očiju,shvatio je da je ona,kao i on sam,potpuno obučena u crninu zakopčanu do lica.Kose zalizane i skupljene na vrh glave.Blijedog umornog lica.Bljesak prepoznavanja otkrio mu je da gleda u samog sebe.Ako bi joj prišao bliže uhvatio bi svoje misli u njenom pogledu.
Počeo se gurajući probijati prema njoj,ne gubeći je ni na tren iz vida.Bojao se da bi skrećući pogled,shvatio da je bila samo iluzija.
Ona je shvatila njegov naum,usne izvila u cerek i nestala u smjeru vratiju.
Gurao je ljude od sebe,sudarao se s njima i pronašao vrata,u kojima je ona,pretpostavljao je,nestala.Bila su to vrata u pokrajnju uličicu,mračnu i smrdljivu,prepunu starih kontejnera.Vrata su se uz tresak otvorila i izložila mu to napušteno i prazno mjesto.Uznevjerno je okretao glavu u svim smjerovima,ali osim njegovog disanja ništa drugo se nije micalo u toj uličici.Izašao je još korak,a vrata su se zalupila za njim.Tamo je stajala ona i promatrala njegova leđa i očajničko pretraživanje.
Idući tren,gotovo bešumno,povukla ga je za leđa i grubo naslonila na zid.Pripila je svoje tijelo uz njega,i grickajući mu ušnu resicu,muklo šapnula: "Gdje si bio do sad?"

Sjedila je u tami osame terase s koje je pogled sezao u crnilo prirode.Večer je bila bez mjeseca,prohladna.Nejasno se prisjećala prizora okoliša prethodnog dana.Put je bio dug,a ona ga je gotovo u cjelosti prespavala.Probudila se u nečijoj tuđoj sobi,nečijem tuđem krevetu,gola.Sama.Ne paleći svijetlo ogrnula se dekom s kreveta i izašla na terasu.
Ispod nje je odjekivala kakofonija glasova i ritam muzike koji je bubnjao u zidu na koji je naslonila glavu.Očajno je trebala cigaretu i nekakav alkohol.Misli koje su nadirale u njen,trenutno prazan um,nisu joj se svidjele.Bile su to misli izdajnice.Misli koje su svako toliko,u trenucima svjesnosti,napadale njezino biće tražeći odgovore.Koje nije znala ili nije željela znati.Kao što nije znala tko su ljudi u prizemlju.Niti što će donijeti dan kojeg je zvala Sutra.Očajnički je dlanove provukla kroz zamršenu kosu,naslanjajući glavu na koljena.Evo,opet počinje.
Prestala se truditi pokušavati upravljati svojim životom.Bila je kao navođena raketa koja je vrlo uspješno pronalazila krive ljude i krive poteze kojima će si dodatno usrati,ovaj već ionako,usran život.
Odavno je shvatila da ovo nije njezino vrijeme.Bezimeni ljubavnici,propale i bolne ljubavi u kojima se cijela predavala,a koje su od prve bivale osuđene na propast,njen su križ.
Malo je onih koji su uspijeli prodrijeti kroz njenu glumu i ljušturu i uvući se duboko u kožu.A oni bi tada ionako uvijek bježali od straha koji je u njima budila njena neprikrivena osobnost.
Nije žalila za njima.Nije naizgled ni žalila za propalim životom.Trenutno je žalila za spoznajom o tome gdje joj je odjeća i gdje su joj stvari.Šuma je u svoj svojoj tmini djelovala smirujuće i primamljivo.Blizu.Kao na korak od nje.
A opet,sve joj uvijek djelovalo tu,blizu,baš na korak.I mamilo je,dok ne bi posegnula rukom.Tada bi uvijek,neizostavno hvatala pustoš zraka.I uvijek neizostavno shvaćala dubinu pustoši svoje duše.
Suze koje su klizile licem,i koje je pohlepno gutala,nisu bile odraz boli.Bile su krajnji izdajnički čin njenog uma,kojim ju je pokušavao natjerati na taj posljednji korak.Kao da je pokušavao učiniti melodramatičnim taj bijedni potez očajnika.Nije mu željela popustiti.Nije mu popuštala već duže vrijeme.Da,bila je kukavica.Ali ne tolika.Zadnji ostaci prkosnog inata bridjeli su u dlanovima.A dlanovi su čuvali njene uši kao da ju štite od vanjskih agresora.A oni najgori,najpodliji,bili su u njenom umu.I nije se mogla zaštiti od njih svojim dlanovima.
U tom kaotičnom nadmetanju nije čula prikradanje koraka.Nije čula šum vratiju.Osjetila je samo snažnu ruku na svom ramenu.Pokret toliko tih da ga ne bi ni primjetila,da nije bljesnuo toliko snažnom žutom bojom,da su je suze zapekle u očima.
Neka,njoj potpuno strana djevojka,otvorila je blještavo žuti kišobran nad njom i polako sjela pored nje,pod taj isti blještavi kišobran.
Nije kišilo.Nije bilo ni naznaka kiši.A njih dvije su u tišini sjedile pod tim urnebesno smiješnim kišobranom.Trenutak tišine.Nevjerica.A zatim gromoglasan smijeh.Smijeh oslobađanja nakupljene tuge i bezdana.Smijeh koji je nadjačao glasove i muziku prizemlja.Smijeh koji je kolao venama i obasjao tamu šume.
Smijeh koji je donio Sutra.Pod žutim kišobranom.

 
http://www.youtube.com/watch?v=8QSgNM9yNjo

..njanjastko,mucasto,naprosto za ležanje..