Basna o galebu i mishu

...ah..što reći..još sam pod dojmom...bilo je prečarobno..Leo je maestro...
...plakala dok je pjevao ovu pjesmu...taj glas...ah,njaaaa...
http://www.youtube.com/watch?v=Y_PIadFsvDk

(prikladan c/p)
Dopusti da ti ispričam priču.O ženskom srcu.Ono je središnji dio.Ono je sama žena.Žena koja voli.Žena koja mrzi.Žena koja osjeća.Njeno srce je prepuno.Kao prezrela rajčica.Svakim kvrcom,koji učiniš svojim bezumnim grubim ponašanjem,nastaje stazica.Neravnih rubova,nepravilnih puteva.Iz pokoje staze,pomalo kaplje krv,ali...cjelina opstaje.Tko zna koliko kvrcova ono može podnijeti?Ovisi o punoći.O moći osjećaja.O moći osjećaja mržnje,ili ljubavi.Svaki,pa i najmanji kvrc stvara novu stazicu.Novu ranu,novu krv.A bol..bol je neopisiva.Sve dok,jednom..stazice se ne poklope,preklope,ispune...saspu...U tisuće malih,neravnih dijelova.Čestice,kapljice.Nevidljive golim okom.Rukom ne saljepljive.Suzama raskvašene.Ali..ono i dalje kuca,živi..svaki djelić srca..Kuca sam za sebe.Bez ritma.Bez rime.Bez zraka.Žena tada postaje lutalica.Svakodnevno,besprekidno traži lijek.Traži liječnika,svećenika,vraga...nekog.Tko će znati zalijepiti rane.Tko će omogučiti disanje.Tko će znati vratiti želju.Volju za životom...Teško ga je naći.Gotovo nemoguće.Jer,da bi ga našla,ona ga mora tražiti pomoću ljubavi.Kako?Nje nema...I tako,ona luta u krug.Besprekidno.Dok suze ne presahnu.Dok bol ne mine.A krhotine prestanu kucati.Tada će naći mir.Mir će naći nju.Blaženstvo spokoja spustiti će se na njene kapke,kroz koje će kliznuti suza.Olakšanja...Zapamti to...svaki idući put...kad se poigraš..Zapamti da se igraš s jednim dragocjenim životom..Molim te,pusti ju...neka živi.
(2008.)

oliti...vremenska kapsula..
http://www.youtube.com/watch?v=BVmsR1lAp_c

Kroz spuštene vjeđe kradom je pogledavala u obris njegove brade.Toliko blizu da je mogla izmjeriti razdaljinu pojedinih dlačica.Naoko neurednih i nemarnih,a opet tako jedinstveno proporcionalnih.Toliko blizu da ih je mogla okusiti.A opet,kao miljama daleko.
Dok je pričao,glave naslonjene na ruku,pratila je podrhtavanje njegove vilice pri govoru.Poigravala se mišlju o liniji njegovih usana i kako ima meke i nježne usne za jednog muškarca.Usne koje zovu da ih se ljubi.Pravilne i pune,savršena kulisa kristalno bijelih zubiju,koji su tek povremeno nazirali kroz mimiku.Nije ih željela ljubiti,ali osjećala je neodoljivu potrebu da prstom iscrtava njihovu liniju.Sporo i nježno.Tek vrhom jagodice.Tek da osjeti mekoću linija.
Otresla se tih misli.A opet,oči su lutale dalje tim tako poznatim krajolicima.Upijala je svaku sitnicu koju je već napamet znala.Svaka linija,svaki pokret i mimika lica njoj su bile kao vlastiti dlan.Tijelom joj je prostrujala ugoda od spoznaje kako je lijepo nekoga tako dobro poznavati.Kako utješno to može biti.Kako bolno to može biti.
Čarolija neobuzdane strasti je nestala.Ostala je tek dobro uigrana rutina.Za dvoje ljudi koji nikad nisu dijelili život,rutina je iznenađujuće dobra.Za nju,nemirnu,iznenađujuće dovoljna.
Taj muškarac pored nje.To čudo,koje joj je život nanio na put,bio je njezin svijet.Dio nje,koliko i ona sama. Neopisiva je mjerilom,količina ljubavi koju je osjećala za njega.I ovaj put,dok su njegove usne pričale svoju priču,zatekla se ispunjena valom topline,koji je tekao njenim venama.Toplina koja nema potrebu za proširiti se dalje,izvan nje.Nema potrebu za stopiti se s njegovom energijom.Nema potrebu za ičime,osim za grijanjem njegove duše.
I nikad sa sigurnošću neće moći reći koliko je to ispravno.I da li je,uopće.Koliko je to dovoljno,lucidno ili pametno.Ta pitanja ionako gube svoju važnost.U njenom malom svemiru,dovoljna je samo ta ljubav.Ta struja koja pleše svoj krug i živi svoj mali život u njoj.Za njega.I uz njega.

Postoje oni neki dani.Teški dani.Dani usamljenosti,gorčine,tuge možda.Dani u kojima trebamo onu meku,mucastu dekicu.Staru,iznošenu,njanjastu.Smdrljivu čak.A opet tako ugodno poznatu,podatno našu.Obična deka koja nas štiti od zlog vanjskog svijeta i pruža neopisivu ugodu.Zaogrnuti njome punimo našu energiju za neke nove izazove narednih dana.
I prođu tako ti ružni dani.Osvane novo sunčano jutro i dekica biva odbačena na dno kreveta,padne i na pod možda,pod krevet djelomično.Leži odbačena,skuplja prašinu i strpljivo čeka neke nove teške dane.
Povremeno,kad dođe teta spremačica,koju ponekad volimo zvati Sudbinom,da pospremi ruglo stana,kojeg volimo nazivati Životom,deka se nađe u rukama iskusne žene,koja tek jednim pogledom shvaća da je dekica spremna za otpis.Smrdljiva je,pohabana i neupotrebljiva.Odluči ju zamijeniti novom,svježom i mirisnom.
Ni ne shvatimo na prvu.Tek kad se ugodno zaogrnemo,osjetimo da naša dekica čudno miriše.Svježije,izdašnije.I svidi nam se taj novi miris,nova boja.I zaboravimo staru dekicu,kao da nikad nije postojala.
A stara dekica ponekad završi u smeću.Teta spremačica zna biti jako odlučna u mjerama čistoće.Tu i tamo se zadesi da staru dekicu opere i obnovi i podvali nekom drugom korisniku u zamjenu za njegovu staru dekicu.Tu i tamo se zadesi da ju novi korisnik i zavoli.Upotrebljava čak i češće od starog.Al...tu i tamo to obično biva.
Najčešće bude prepoznata po čudnim mucama koje skuplja po sebi,kao olinjalo staro mače.Bez sjaja.A nitko ne voli stare,iznošene,rabljene stvari.
Stara dekica je stara dekica,koliko god ona udobna i ugodna bila.Ne pruža uzbuđenje i zadovoljstvo.Jer ugoda preraste u dosadu i prašinu,vrlo brzo.
Zar ne,mileni?

"Kad nas ljube, žene nam opraštaju sve, pa čak i naše zločine. A kad nas ne ljube, ne opraštaju nam ništa. Čak ni naše vrline." (Balzac)
http://www.youtube.com/watch?v=7PSIynZ_sww

...al..pun mi q svega...padam kroz oblak mekani i tak...
...zašto da,protiv svoje volje,budem svetica???
...kad je dolje bolje,kad je dolje akcija...
...ovo je taj dan..kad odlazim...
:-PP
http://www.youtube.com/watch?v=zAWWsWLfbC8

...a baš mi je prekolepa...eto,baš...:-P
http://www.youtube.com/watch?v=rFmYolKP2tg

...totalno najdraža...kao multiple ass..
http://www.youtube.com/watch?v=SveKM3tFUQU

...my ass...
http://www.youtube.com/watch?v=2Ue51r3WxAo

.....mais je suppose que cela doit être...quand je suis stupide..
http://www.youtube.com/watch?v=Gw6PWqWBILI

...cause,you are my other one...
...my sun...
http://www.youtube.com/watch?v=XyAjvpV_qdE

Nesvjesno je dlanom klizila po cvjetovima nasada,osjećajući kako nježne glavice miluju njene prste.Sneno škiljeći pogledavala je kroz obod svog šešira pokušavajući nazrijeti obrise daljine pred njom.Unedogled se protezala dolina ljubičastog mora,spokojno lelulajući na tom blagom ljetnom povjetarcu.
U mislima je računala koliko i kako će stići obaviti sve nametnute obaveze koje su je još čekale tog dana,dok je u sluh dopirao šuškavi odjek njenih koraka po tom prašnjavom i užarenom puteljku.
Po stoti put je pogledala ravno u daljinu,kao da će istog trena ugledati poznate obrise kako joj prilaze.Kad je i ovaj put,pogled ostao prazan,tugaljivo je spustila glavu prema prsima i nastavila borbu svojih misli.A one,neposlušne,kao i ona sama,vraćale su se toplini očiju koje željno očekuje.Oči tako meke i nježne,oči koje su grijale njenu kožu kao tisuće sunčevih zraka,oči koje su davale spokoj njenom nemiru.Oči koje su morale otići sa obećanjem o tako skorom povratku.Povratku koje se otegnulo u beskraj.Ili je to samo njoj,nestrpljivo sporo,tako izgledalo.
Povjetarac je ovaj put u njene uši donio zvuk koraka,koji su se šumeći pridružili njenima.Oklijevajući tremozno podigla je pogled.Ugledala neprepoznatljiv hod koji je išao prema njoj.Sunce je reflektiralo i bacalo vrišteće odbljeske svjetla s njegovih naočala.Naočala!Mrzila je ta očita pokrivala duše.Samo skrivene i očajne duše,skrivaju svoju dubinu iza tamnih naočala.
Bio je to stranac.I svakako nije bio dobrodošao na njenom posjedu.Uznemiravao je njen mir.I njenu tišinu.
Njeno tijelo nije odavalo zbrku misli u njenoj glavi,i kad je stranac pristupio,podigla je glavu,dok joj se oči nisu sudarile sa svojim odrazom u njegovim naočalama.Prkosni cerek nakrivio je simetriju njegovih usana,otkrivajući bjelinu zuba.
Bez pitanja,što sigurno nije očekivao,duboko se zagledala u njegove naočale,kao da želi prodrijeti iza njih.Dugo i napeto je trajao taj trenutak borbe oko nadmoći,dok odjednom,uz jedva prikriveno crvenilo obraza,i lagani naklon glave,stranac nije posegnuo rukom i skinuo naočale.
I kao u usporenom filmu bljesak topline užario je njenu kožu.Vidno je zadrhtala.Samo jedan pogled uspijeva učiniti ženu od nje.Široko se osmjehnuvši naslonila je glavu na njegova prsa,dok je rub njene haljine zavodljivo plesao oko njegovih nogu,pozivajući ga da je zagrli.
Uz narančastu svjetlost sunca koje zalazi i miomiris cijelog polja lavande koji ih je kupao,stajali su tako nijemi i smireni,u zagrljaju.

...ljubim te nježno...mazno...dok privijam svoje tijelo uz tvoje...
...u crvenim cipelicama...na stolu...
...sjećaš se?...
:-))
http://www.youtube.com/watch?v=rYqWMiyk59k

Postoji ta mala kutija u mojoj glavi.Šarena je,naravno.I vesela je.Ispunjena dupkom lijepim sjećanjima.Od najranijih dana.Podsjetnik na neke sretnije dane i neku drugu dimenziju osobe koja sad jesam.Proučavam povremeno tu drugu dimenziju,tu drugu osobu i ne mogu,a ne pitati se,koliko je bilo potrebno tuge da bi se iz vile pretvorila u duha.Zapravo,tako malo.Nekad ogromna sila,tako bolno tužna,iz ovog kuta izgleda kao djetinje igranje tamnim nijansama boja.Šaranje kistom po bijelom papiru duše.Taj papir davno zgužvan i odbačen je nestao negdje.Ostalo je tek sjećanje na tu nejasnu sliku koja nije predstavljala nikog posebno.
Čudno je kako se vežemo uz neke ljude na svojem putu.Primimo se za njihov rub hlača i pođemo na put.I kao čičak,tvrdoglavo odolijevamo naporima da nas se zbaci sa rubova na prašnjavu cestu.I tako dugo u beskonačnost,dok konačno,olinjali i sparušeni,sami ne pustimo ručice i ostanemo ležati još dugo,dok iz vida izgubimo obris nogavica i prašnjavih cipela.
Vjetar nas podigne i nosi dalje u neka druga prostranstva i putove,ali pitanje je,može li se iz starog čička,ponovo roditi prekrasan cvijet?Koliko je vode potrebno?Da ispere gorčinu?Suhost dlanova?Koliko sunca je potrebno da vrati toplinu i pokrene krvavu rijeku?
Ne znam odgovore na ta pitanja.Tek povremeno otvorim kutijicu u svojoj glavi i vadim one lijepe i slatke trenutke lažne sreće.I pažljivo rukujem njima.Čuvam ih kao dragocjeno perje.Oni su jedini svjedok moje ljubavi i mog propadanja.
Oni su dokaz da sve to ipak nije bio samo san.
"Your words in my memory
Are like music to me.."
http://www.youtube.com/watch?v=ANWRhyp-RcM