98% ISKRIČARSKE POPULACIJE = GLUPANI

Kurac, pička, jebanje, manipulacija, Bog, bog...
A jeste kreteni... Moj blog o mantravcima je neusporedivo bolji.
Dobar tek!

Uredi zapis

13.06.2010. u 14:32   |   Komentari: 16   |   Dodaj komentar

Tuđi tanjur

Kao i većina strastvenih osoba, i ja volim jesti. Nisam gurmanka u pravom smislu te riječi, potpuno posvećena obredu kušanja, ali sam hrabra: pojest ću sve što i drugi jedu. Čak i kad ne znam što jedu. Po logici, ako nije ubilo njih, neće ni mene (još nije).
Neko sam vrijeme često putovala. Zanimljivo je to, svi vole nahraniti strance. Pa i tijekom putovanja, hranidbena dobroćudnost obično zahvati sve prisutne i tako sam se najela pečenih piceka u vlakovima, sušenog mesa, kuhanih jaja i orahnjača u autobusima, stranjskih čokoladica u avionima i raznoraznih morskih žitelja u čamcima i na brodovima. Gostili su me sjedečki, stoječki, ležečki i u svim mogućim pozama, jednom i na magarcu, delicijama svojeg kraja, od onih koji se jedu rukama, jednom rukom, nožem i viljuškom, do onih za koje treba baratati štapićima (nikad nisam naučila!). Smazala sam niz mrtvih, poluživih i živih stvorova koji su prije toga letjeli, rovali, pasli, gmizali, skakali, plivali ili samo prianjali uz nešto. Ili su jednostavno rasli.
I uvijek mi je bilo fino. Samo, uvijek mi se činilo da je u tuđem tanjuru nešto bolje... Ili bar veće. Ili sočnije. Ili nešto što nikada više neću imati prilike kušati, a sad sam se zaribala češćim izborom.
I premda sam najfinije jelo u svojem životu (škampe sa sezamom) pojela u kineskom restoranu u Helsinkiju, s prijateljicama, s njihovog tanjura, više volim jesti s muškarcima: jer, oni će mi uvijek dati sve. Cijeli tanjur. Ne samo da probam.

Uredi zapis

01.06.2010. u 12:19   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

OKUSI LJUBAVI

...uvijek su slatki: kruh i pekmez, griz sa čokoladom, okruglice sa šljivama, vruća štrudla od jabuka i breskvi... Nema tu oporih, skliskih kamenica, gorkastih, sirovih oraha, aromatičnih sireva, mirišljavih gljiva.
Ne, ljubav ima taj svakodnevni slatki okus. Miriše na nekoga tko je ustao rano, prije mene, i otišao po svježi kruh, još vruć, na nekoga tko se sjetio iz hladnjaka izvaditi maslac tako da se odmah lijepo razmazuje, ljubav bruji kao mlinac za kavu i uzbućkana voda u džezvi i klokot mlijeka u šalici uz utišanu prognozu vremena na radiju.
Ljubav grije kao poplun na nogama, kao otvorena pećnica, kao friške novine. Nije ni vrela, ni hladna, nego onako, taman, da se odmah poslužiš...
Ljubav je za doručak. Svi drugi obroci su strasti; ili ravnodušnost.

Uredi zapis

31.05.2010. u 13:56   |   Komentari: 33   |   Dodaj komentar

Svijet na struju

Za mojeg života čovjek je otišao u svemir, prošetao po Mjesecu, vratio se natrag, još se malo vrtio u krug oko Zemlje, lansirao u orbitu svu silu satelita i smeća, nepopravljivo zagadio atmosferu i promijenio klimu; crno-bijeli televizori s onim velikim lampama unutra postali su crno-bijeli s malim tranzistorima, pa su dobili boju, pa su se smanjili, onda jako povećali, i sad imaju nekakve plazme i tekuće kristale; telefoni su od bakelita prešli na plastiku, od vrtnje na tipkanje, od nepomičnosti na prenosivost, a sad su mobilni i video-telefoni-radio-prijemnici i glazbene kutije sve u jednom; gramofoni su od mono prešli na stereo, pa su došli kazići, pa walkmani, pa CD-playeri, pa MP3,4, iPhone i iPad; sa super 8 smo prešli video kamere, pa na digitalke, a sad ovaj BluRay; ja sam nadživjela nekih 6 hladnjaka i dvije škrinje za zamrzavanje, najmanje 10 televizora, 4 snimača-reproduktora slike i bezbroj sitnijih naprava bez kojih mi je život bio sasvim OK, ali istog trena kad sam ih nabavila - nezamisliv. Najdraža, najnezamjenjivija sprava koju posjedujem je moj kompjutor.
A sve to radi na struju. Ali, neki dan, uključim komp za jutarnje razbuđivanje uz online novine, puzzle i poruke, a ono - crk! Nema! Struje.
Začudo, razbudila sam se. Puno brže nego inače. I odjednom sam imala svu silu vremena. I svu silu misli u glavi. Htjela sam zapisati neke od njih, ali, vidim, neće ići: teško mi je pisati rukom. Nisam ručno ispunila A4 list papira već godinama. Znam pisati samo po malim papirićima, sitnim slovcima, popise za kupovinu i podsjetnike koje si ostavljam na kritičnim mjestima.
A čopila me kreativnost, baš žestoko. Srećom, plina je bilo. Pofrigala sam pastvre na maslacu sa začinskim travama i prelila ih umakom od aceta balsamica i putra, onda sam ispekla američke palačinke s bananama i jagodama, prelila ih javorovim sirupom, onda sam nazvala prijateljicu i pozvala je na kavu, klopu, što već, ali nije mogla... Ipak smo dugo pričale.
Nije loš taj svijet bez struje. Bolje se jede. I više druži. Samo, malo je frka: koliko dugo je druženje ugodno bez strujnih razonoda, distrakcija i elektriciteta koji nas drži na sigurnom - na površini?  

Uredi zapis

30.05.2010. u 15:33   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

Kako se nismo našli

S prvim, zbog prognoze. To mi je važno jer pušim: znači, moram biti na otvorenome. A njemu je to destimulativno: i pušenje, i otvorenost. Povrh takvih destimulacija, ni sliku neću poslati. Plah momak, boji se neviđenoga.
S drugim, opet zbog prognoze i to točne. Večeras u devet. Baš kad je pljusnulo.
Sad sjedim za kompom, s naušnicama u ušima, parfemom među dojkama, full našminkana, u šlafroku. Tko zna što sam propustila...?

Uredi zapis

29.05.2010. u 22:08   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar