Ručkić krčkić

(Uslikao Julian Rad)

Viš, baš mi je drago vidjeti poznati nick ovdje... Ovi ostali mi nisu nepoznati, ali fakat niš ne pamtim o njima, pa kao da jesu. Ne mislim niš lošega ovom tvrdnjom - jednostavno ovdje više nisam doma.

Zapravo i doslovno, više nigdje nisam doma: prodala sam svoj stari, veliki, voljeni stan, a novi još nisam kupila. Pikiram jedan u sasvim drugom kvartu (začudo!), ali vlasnik je završio u bolnici pa za sada ne možemo trgovati. Nije mi ugodan taj osjećaj bezdomništva: čak i kad nisam živjela u svojem starom stanu, uvijek je bio tu i uvijek je bio "doma", čak i onda kad "doma" nije bilo osobito sretno mjesto. A ovih zadnjih nekoliko godina mi je baš bilo lijepo tu, doma. Bez navodnika.

Svejedno, bezdomništvo je više stanje duha nego nekretnina, pa ni ja sad nisam silno loše: životne promjene su uzbudljive! Natjeraju te da se iskreno, otvoreno, besramno zapitaš: kako dalje želim živjeti? A mene je moj odgovor donekle iznenadio. Ne, neću ga ovdje napisati. Kaj vas briga! Onda to odmjeriš s pitanjem: kako dalje MOGU živjeti? Pa, i taj me odgovor donekle iznenadio, i ne, ni taj neću ovdje napisati - kaj vas briga!

I tak, osjećaj je kao da kopaš po špajzi pa pronađeš zaboravljena blaga, a i ponešto novoga, na što si zaboravila; kao neki besplatni šoping po duši. Razveseli i razljuti istodobno: "joj, gle što imam", ali i "pa kak sam mogla na to zaboraviti"! Ali sad imaš; i znaš. I to je dobro.

Ali, evo, premda veseli otići, iako veseli upoznavati nešto drugo, neke druge, veseli i ponovno svratiti; i pronaći nekog dragog. I poznatog.

Već mi je malo pun kiki svih tih oko mene, ne baš mladih, koji žive u nadi da će (kad???) jednog dana voljeti drugačije. OK, OK, toleriram im to do 40-i-neke-sitne, ali poslije? Pa kad bi ti to?! Normalno da ćeš voljeti drugačije kad ti osnovni životni prioritet bude preživljavanje koje ne boli... Ali onda to i neće biti neka ljubavna ljubav, nego samoodržanje.

Volimo kaj volimo i to je to. Nismo krivi kaj to volimo, ili kaj tako volimo, naš emocionalni zemljovid je iscrtan davno prije nego što smo znali, ili htjeli, ili mogli iscrtavati granice, a kasnije smo mogli samo malo pomjeriti putove, niš više: volimo bez kontrole; a bez kontrole i ne volimo.

(I sad će netko pomisliti da komentiram styx, ali zapraf sam ovaj zapis smislila prije nego što sam vidjela njezin; možda i njoj malo pomogne. Meni vjerojatno hoće.)

I tak, ja znam da bum se uvijek zagrijala za muško čeljade s kojim ni u ludilu ne bih htjela podijeliti život; a isto tako znam da oni životno udobni nisu pokretači moje ljubavi pa će mi stoga postati teret, koliko god udvoriti i komotni mi bili. Do 40-i-neke-sitne sam se dvoumila što je prioritet: neko loše muško od kojeg živnem u pičci i glavi, neko udobno muško od kojeg zamrem mentalno i genitalno, ali me nije strah sadašnjosti/budućnosti/kvarova u kući, ili moj vlastiti život, neudoban, strašan, i ushitan povremeno? Izbor vam je, pretpostavljam, poznat.

I to je to: ta paradigma je sveprisutna. Opet si biram nove domove. I svaki put zastanem na oglasu za neki precijenjeni svinjac. Kad sam počela sanjati noćne more o realno procijenjenim nastambama u zgradurinama u nekim nepoznatim mi naseljima, pa ja onda ondje izgubim Dušku, ili Kafku, ili se ja sama izgubim, otišla sam psihijatru. A ona mi kaže: "Možda vi to više ne možete, tako racionalno odabrati. Potrebno vam je ono što trebate, što možete voljeti, i vjerojatno bi bilo pametnije tražiti nešto takvo, ili smisliti način da ostanete ovdje gdje jeste".

A sad, bliža šezdesetoj nego pedesetoj, više ne mozgam o tome volim li ja dovoljno samu sebe, je li taj moj afinitet prema sivnjcu, kaosu, podrtini, osobenjaštvu ishod samomržnje ili nekog korijenskog manjka samopoštovanja... Jock. Ma nije! Da samu sebe nisam DOVOLJNO voljela, ne bih ovoliko poživjela; niti bih bila samostalna, a kamoli funkcionalna i pride imala izbora. Volim ja sebe. Nepraktično i često neudobno, ali da, volim se. NIKAD se nisam dala za neke lošije ljubavi. Premda uvijek, pa i sada, vjerujem da postoje i bolje.

Samo se pitam: jesu li takve dobre za MENE?

Neki dan se sretoh s dragom mi ženom koju dugo nisam vidjela: bar dvije godine, jer toliko je prošlo otkad puštam sjedine. Začudi se ona, pa kako, pa zašto...? Neka opća životna raskomoćenost, kratko odgovorih. Ali, nije samo to:

Čini mi se da sam se oduvijek previše trudila oko drugih ljudi. I sad mi je (već nekoliko godina mi je) dosta. Neću više! Nek se nose s mojim sjedinama, mojom jezičinom, mojim uvidima i njihovim (ne)točnostima, mojim ritmovima, mojim temama, mojom dosadom za druge teme... Nek se nose! Jer (me) više nisu zaslužili!

I je, znam, imam ja pravo ovako misliti, ali čak i ja znam da nisam (sasvim) u pravu: ključna riječ je "previše". To oduvijek znamo i ja, i svi ti drugi ljudi. I ja znam da oni to znaju, zato jer me svako toliko nagrade, nekom neočekivanom pažnjom, sitnim darčićem... I onda skužim, aha, valjda su od mene dobili više (ili bolje) nego što su očekivali, pa bi sad uzvratili; zahvalili. Lijepo je to. Budem zahvalna.

I srdita istovremeno, jer ja bih nešto drugo! I zakaj sam uopće dala previše nekome tko (kajaznam, svašta može uslijediti)...? Nije baš da živim u obilju, a pri tome ne mislim (prvenstveno na) materijalno, nemam ja previše ni energije, ni znanja, ni vremena, pa ni emocija, moj asortiman je već odavna meni samoj kristalno jasan u svojim ograničenostima, i zakaj ja sada dajem, darivam, guram ponekad, nešto čega u njemu nema ili se teško nabavlja? Tko mi je kriv za to?

Ovaj zapis neće odgovoriti na ovo pitanje. Samo ga bilježi. Kao i osjećaj da je teško živjeti u dozama i svaki put točno odmjeravati, ovoliko te ide, ali ne više, niti manje od toga, eeee, to je prava mjera. Gdje, uostalom, stoji da jednu pticu ne bi smjelo loviti 12 tigrova (ako sam točno izbrojala) nego najviše, ajmo bit izdašni, dva?

Mislim da ovaj problem i počinje i završava u meni: moje potrebe su goleme, a isto tolike su i iluzije. Nažalost, nisam dovoljno ograničena da bih ih održavala, te iluzije, naime. I zato sam vječno razočarana. Pratim sad seriju "Counterpart" (ne baš sasvim točno prevedenu "Dvojnik") na HBO-u: premisa je da postoji paralelni svijet, neki svijet koji je bio naš, ali je prije 30-ak godina počelo razdvajanje i sad svaki postaje sve autonomniji. A postoji i prolaz iz jednog svijeta u drugi. I tu neki prijeđu, i upoznaju onog drugog sebe, i one druge svoje, i skuže ono što u vlastitom svijetu nikad ne bi mogli, sve te razlike, ponekad sasvim neprimjetne, zbog navike, zbog povjerenja, zbog uronjenosti u taj svoj svijet. I onda jedan lik kaže:

"Ako nekoga voliš, moraš voljeti i iluziju. Drugačije ne ide."

Hm.

(Uslikao Tibor Kerz)

Svašta me zaokuplja ovih dana: sutra ću vjerojatno prodati svoj stan; preksutra kupiti drugi (kuc-kuc o drvo!). Ako ne bude niš od toga, onda ću ponoviti gradivo i doći do iste faze u kojoj sam danas, valjda uz neki sretan rasplet.

A dok je sve ovo trajalo, a traje već valjda mjesec dana, nisam se ni sjetila Iskrice. Međutim, ovako nadomak drastične, životne promjene, spopalo me nešto neočekivano: izuzetno snažan libido! Dakle, sve je to skup "Lust for Life", što bi rek'o Iggy Pop. Žudnja za životom; za promjenom.

Što pak dokazuje da je moje nepušenje pojma "ljubav", a još manje "romantična", totalno ispravno: uvijek je u središtu NAŠ život; i osoba ili okolnosti koje nam otvaraju putove prema nečemu što smatramo njegovim poboljšanjem; proširenjem; ukinućem loših dijelova.

Ne znam za vas, ne znam za ljude općenito, ali znam za sebe i za nekolicinu drugih ljudi koje poznajem: nama ta trenutno kulturološki definirana ljubav ne ide. I kvit! Nije da mi ne volimo, da ne možemo voljeti, nije da nas ne zavole, vole ili ne mogu voljeti, jock majci, tu je niz tih tragikomičnih nesporazuma, gdje mi volimo onako kako možemo a ovaj to uopće ne shvaća i ne može prihvatiti, nije mu konvertibilna ta i takva ljubav, i obratno, nama je guraju, tu svoju, ispravnu kultorološki, a meni (ili nekome od ovih koje poznajem) to dođe kao da mi netko uporno nudi plastične perlice i očekuje da zbog njih ispretumbam život...

Ne. Moj libido je uvijek radio kad sam bila sretna. Bez obzira na ljubav, romantiku, ponudu/potražnju seksualnih užitaka...

A bila sam jako usamljena. Jako. Ne zato jer nisam voljela i/ili jer mene nisu voljeli, jer osoba kao ja ne funkcionira u tom "na parove razbrojs'" svijetu. Iako ja volim i parove. Kao cjelinu ih volim. Njima je to nekak neugodno; nepraktično; riskantno, pače.

Gotovo 5 godina živim sasvim po svojem. Dom od 130+ kvadrata pretvorila sam u samački stan: sve je podređeno meni, mojim navikama i mojim potrebama. Kad i ako nas ima više, postoje kotačići, lako prenosiv i/ili rasklopiv namještaj. Moj ogroman dom je intimistički, živ, sasvim osoban i jako dopadljiv. Ispunio me radošću, pružio mi utočište, a posljedično i snagu, proširio je moj "ja", nekad davno rakomadan u oštre dijeliće dijamanta u malenoj vrećici koju prorezuju, u nešto opušteno, gibljivo, prilagodljivo, u nešto što bilo gdje može postojati i biti sretno.

I zato sad više ne trebam toliko prostora. Nestao je taj osjećaj da za mene "nema mjesta" ako nisam u paru; ili bar čoporu.

Biti sama, u smislu neuparena, biti nekonvencionalna, to je zastrašujuće; uistinu jest. Isisava iz tebe goleme količine energije u svakom, i najbanalnijem trenutku, jer stalno prevodiš te konvencionalne reakcije, postupke i emocije na svoj idiosinkratični jezik, sustav vrijednosti i smještaš sve to skup u vlastite prioritete, e da bi tek onda, krajnje nespontano, dopustila/suspregnula vlastite reakcije/potupke, a emocije te tak i tak ne pitaju niš, samo probijaju ili ne probijaju ove filtere. I nemreš to uvijek, a dovoljno je ne moći jednom, i eto te, čudna si... A valjda i jesi.

Pitanje je samo koliko to zamjeraju.

Dopustila sam si zamjerati drugima što meni zamjeraju moje: zašto bih ja uvijek, u svakom, pa i najbanalnijem trenutku, trebala biti pri punoj svijesti, usredotočena, i točno procijeniti količinu konvencionalnosti i količinu spontanosti nekoga i/ili nečega, nekog postupka, osjećaja, i onda se prilagoditi nečijoj "vrijednosti" koja za mene ama baš niš ne vrijedi? Zamjeram! Potrudite se! Ako nećete, ajmo dalje, i ja, i vi!

Ne, nisam ja onoliko racionalna koliko me svi, a osobito ovdašnji, optužuju: racionalnost je moja obrana; moje uzemljenje. Ja odmah znam sve, a racionalno znam i ono što znaju moju optužitelji: zahvaljujući tome uopće komuniciramo i funkcioniramo zajedno, kad nema drugog mjesta na zelenoj grani.

Ne znam što će sutra biti; ni prekosutra. Ali znam da će meni biti dobro. Ili bolje. Jer znam da život ima puno grana.

Ima hrane (a uglavnom je to ona preporučljiva) koja ne valja ništa ako je ne kuhaš polako: te marinada, te nekoliko sati termičke obrade, te pustit da odstoji... E, tak nešto ja danas kuham. I gleduckam što sve ima ovdje.

Pa, stvarno svašta! Podsjetilo me ovo ovdašnje na raskid s jednom prijateljicom, koju sam inače poprilično voljela. Dakle, žena ružna, ono fakat ružna, nema taktičnijeg opisa: kratak vrat, pljosnata lubanja na kojoj raste rastafarijanska kosa ako se ne ošiša tak da se vidi ta grda lubanja, krumpirast nos operiran na manji pomfrit s negroidnim nosnicama, goleme usnice koje podsjećaju na gangrenoznu ranu, ali ajd, unutra lijepi umjetni zubi, trup kao da je pretrpjela prešu, onu za spljoštiti olupine automobila, a onda noge i ruke neke puno više osobe, a završavaju šakama, odnosno stopalima, također nekoga od cca 200 cm visine, na osobi koja je ukupno dugačka cca 155 cm.

Unatoč ovom nesmiljenom opisu, ona je MENI tako izgledala, a svejedno sam ju voljela. Muškarcima je, štoviše, bila prilično privlačna, svakako iznad i mojih i njenih očekivanja. Govorili su da ima "jebežljiv pogled", a valjda i jest. Ja sam ju voljela uglavnom zato jer je razvila neke osobine koje tjelesno atraktivniji uglavnom zanemaruju: duhovitost, britkost uma, ljubaznost graničnu s dodvorljivošću, dobro pamćenje za tuđe važnosti, a najvažnije od svega, financijsku mudrost, koja joj je itekako trebala da bi njegovala tu svoju zahtjevnu pojavu.

I tak smo se mi družile desetljeće-dva. Iako svjesno izbjegavam takva razmišljanja, u tom našem paru ja sam bila ona ljepša prijateljica, ali ona se uglavnom više ševila, ponekad zato jer ja nisam htjela, ali još češće zato jer je puno, puno manje birala i bila voljnija nego ja. Mislim da ona pak mene nije doživljavala kao "ljepšu", s pravom, jer muškadiji žena poput mene uglavnom nije toliko atraktivna kao neka jednostavnija, manje zahtjevna i manje izbirljiva, međutim, objektivno, moje su proporcije bile neusporedivo bolje; svejedno, nije tu bilo natjecanja, i valjda je zato sve to skup štimalo, jer ne sjećam se da smo ikada bile u sukobu interesa.

No, onda smo, kak se to taktično veli, obje "prezrele". Meni je spoznaja od starenju bila prilično strašna, a svojedobno sam pisala ovdje o tome, o tom nekom društvu u kojem su svi bili 10-15 godina mlađi od mene i premda su me uključivali u sve svoje aktivnosti i druženja, a ja se u njima dobro osjećala, mene su oslovljavali s "vi" i "gospođo", a svi drugi su bili na ti; i onda mi je sinulo! Moja prijateljica, s druge strane, nije imala takvog korektiva, štoviše, njezin krug poznanstava se sastojao isključivo od vršnjaka i stand-by ševca, 10 godina mlađeg od nje i izvora silne dike i ponosa, ali njega si je stekla u dobi dok te razlike baš i nisu bile nit očite, nit relevantne, a tijekom vremena su postale oboje, tak da u našoj tadašnjoj dobi, da ga je tek tad upoznala, niti bi ona htjela tak jednog bezveznog vječnog adolescenta, a vjerojatno ni on takvog utegnutog izoperiranog i plastificiranog bapca kakva je ona postala. Ili možda bi? Ma. Tko zna!

Neumitno, došlo je vrijeme rastanka: ja sam svoje osvijestila, ona nije. Ona je osuđivala moje mirenje sa sudbinom, tj. starenjem, a možda još više moje uživanje u opuštanju; a ja sam se u njezino ime crvenila zbog pretjeranih dekoltea, klaunovske šminke i pubertetskih izjava. Jednom mi je rekla "A ne, ne, ne, još nije vrijeme za opustiti se!". A kad jest, pitala sam. Nije znala. Ne tad. Za nju, vjerojatno nikada. Što je OK, jer njoj je ta borba protiv prirodnih nepravdi ušla pod kožu, postala dio identiteta, štoviše, ključni čimbenik smislenosti postojanja; a meni nije. Jer ja sam, ne bahato, nego opravdano, oduvijek mogla računati na to da sam u prirodnom izdanju sasvim OK i truditi se tek kad sam željela ostaviti posebno dobar dojam. A to pak nije bilo osobito često; nije ni sad. I zato, kad treba, zablistam ja!

Prijateljstvo je puklo zbog nečeg bezveze, ali (s moje strane) razlog je prije svega to što mi je postalo neugodno u njezinom društvu i što bih se zasramila kad bismo srele nekoga koga cijenim: djelovala je droljasto. I stvarno, ljudi bi me pitali "Ajme, tko ti je to?!". A ja bih se onda sramila u njezino ime; utoliko više što sam znala (i cijenila!!!) toliko drugih njenih vrlina, koje ona sama nit je isticala, niti ih vrednovala, a možda ih nije bila ni svjesna. Razvila ih je samo zato da podupre tu svoju i dalje ružnu opnu.

Prije nekoliko mjeseci, vidim ja nju, ide sama, smješka se nepostojećoj publici, crvena kožna jakna za popizdit skupa, ali vjerojatno šverc-komerc, koja bi izvrsno izgledala na nekoj vretenastoj 25-godišnjakinji, potpetice od kojih sam odmah osjetila reumatske bolove u vlastitim udovima, botoksirane prevelike usnice, poblajhana sad već ziher prirodno sijeda kosa... Ja pak u blatnjavim čizmicama, blatnjavim prevelikim hlačama od flisa, u lovačkoj jakni pretrpanih džepova, s prijateljicom u sličnoj opremi, i naši psi nas vuku na svojim povodnicima. Nasmijane. Opuštene.

I kakve ovo sad veze ima s blogom? Ma, već ćete vi to prokljuviti, jer ima. Natuknica: ključna riječ je "stid"; ili bar "samokritičnost". Ali meni je sporokuhani ručak pri kraju i zahtijeva moju pozornost.

U našem, rvackom, digitalnom mikrokozmosu postoji mjesto još zadrtije, nepismenije, deprimantnije, ali (nadam se!) NE i beskorisnije od Iskrice - FB grupa "Zakaj volim pese", kojoj, nažalost, i sama pripadam, jer volim pese. Međutim, rijetko je pohodim, jer me svaki posjet ubedira više nego godina dana iskričarenja: ondje je religija fakat jedini način razmišljanja, a vjersko jednoumlje se grana u dva puta - uzgajivači vs. udomitelji, s time da su ovi drugi jači; od čega povremeno profitira neko izgubljeno ili napušteno pseto.

I zato ovo pišem ovdje, a ne ondje, jer bu mi u suprotnome FB stalno dojavljivao idiotske komentare, a ovdje ih mogu elegantno izignorirati.

Daklem, ovak: ja fakat volim pese. Svojeg pesa volim najviše na svijetu, a svi ostali su mi dragi, velika većina mi je simpatična, ne bih nikada niti jednom naudila, osim u slučaju da ugrožava mojega, kad mogu, pomognem psima, kad ne mogu (a uglavnom ne mogu), ne škodim im. Sve isto bih mogla reći i za svoj stav prema ljudima, osim uvodne premise: ja fakat ne volim ljude, velika većina mi nije simpatična, ali dalje sve isto - ne bih naudila, pomogla bih, i td.

Međutim, moji odnosi s ljudima su ipak češći i intenzivniji od mojih odnosa sa psima, prije svega zato jer POSTOJE ljudi koje volim i koji su mi dragi, a najviše zato jer i sama pripadam toj životinjskoj vrsti i ne mogu ignorirati tu pripadnost, jednostavno zato jer je dio mojeg identiteta.

Prethodna dva odlomka govore o tome da je teško iznositi neki općeniti stav i biti pošten, odnosno, ne biti "religiozan": svoje odnose određujemo individualno te stoga ono što vrijedi za neku osobu, bio to pas ili čovjek, ne mora nužno biti primjenjljivo na sve druge.

I tak, među ljudima sam poznata kao ljubiteljica životinja, osobito pasa; i zato mi priđe jedna ljudica, meni prilično simpatična, i iznese svoju nakanu da se angažira na zbirnjavanju cucaka te jel bih i ja. Jock, rekoh odlučno, od mene moš dobiti lovu za to, ali nikakav drugačiji angažman. Izbeljena faca. Zato obrazložim: Meni su moji odnosi sa životinjcima izvor olakšanja, vedrine i radosti u inače prilično zabrinjavajućem životu - ne želim to kvariti nečime što je izvor beskrajnih frustracija, žalosti i ljutnje, a ne želim niti završiti s pet pasa i/ili 15 mačaka, jednostavno nemam niti uvjeta, niti snage za to.

Faca i dalje izbeljena, s borom neodobravanja između obrva. A hebga, nit prva, nit zadnja koju sam tak začudila! Međutim, ajmo mi malo obrnuti spiku:

- Imate djece? Znači, volite djecu, zar ne?
- Zakaj onda niste povrh svojeg djeteta/djece usvojili još neko ugroženo? Npr. malog Cigu ili migranta? Ili neko iz Afrike, izgladnjelo, ili bolesno od SIDE?

Eh, kod takvih pitanja će se većina dvonožaca konsternirano izvući na to da ljudi nisu isto što i psi, s čime se ja generalno slažem, ali vjerojatno ne u pogledu svake podrobnosti tih razlika. S druge strane, ja vidim i brojne sličnosti: ljudi, kao ni psi ili mačke, nisu ugrožena vrsta, pa što onda ako ne prežive svi? To je prirodna selekcija. Spremna sam zaštititi pseto koje osobno poznajem, kao i dijete koje osobno poznajem, ali priznajem: za sve ostale me baš i nije toliko briga da bih se obvezala na doživotnu skrb. Čak i kad bih, i kad bih pri tome birala koga spašavati, izabrala bih pseto ili mačku: em žive kraće, pa su i moje obaveze utoliko kraće, em ne ugrožavaju druge, što se za ljude ama baš uopće ne može reći.

I sad, ajmo natrag k naslovu, zakaj volim ili ne...? Muškarce volim feromonski, nezanimljive muškarce i žene zato jer poboljšavaju kvalitetu nekog dijela mojeg vremena i/ili kvalitetu mojeg življenja, a ostalu faunu zato jer me ne ugrožava ni u čemu bitnome, a pride me uveseljava, tj. pridonosi na načine slične ljudima (ono, veselje, razbibriga, smijeh, zdravstveni benefiti i tsl.).

A zakaj ne volim, npr. grupu "Zakaj volim pese" ili trenutnu Iskricu: jer ste uskoumni, jednoumni i agresivni pride. Čak i kad niste ovo posljednje, onda ste poput moje susjede, vjernice, s kojom načnem fakat obostrano zanimljivu temu, a ova je ubije konstatacijom "Bit će kako Bog odredi". I kvit. Kaj tu imaš dalje reći?

I kak možeš tak nešto rešpektirati?

Ja ne mogu. Najviše što mogu jest ne generalizirati: voljeti ili ne voljeti sasvim osobno.

A nije ni prigodničarski, više je, ajmo reć, lanjski: komentar na komentiranje raznoraznih komentara i objava dviju guski poput ovih urbanih sa slike i jednog guskočuvara.

(U stvari, priznajem, toliko mi se svidio ovaj gif da sam nekak smislila i tekst oko njega; a onda pronašla još prigodnih gifova, koji slijede.)

Dakle, javio se lani neki pas guščar u napadačkoj obrani neke svoje od neke svoje "urbane" guske, pa napao neku treću da je guska, ali urbanost, bar koliko pamtim, nije spominjao. I to ju je napao njezinim vlastitim slikouradcima. Ali ne samo zbog slikouradaka, nego jer je bila drska prema, paz ti ovo, BRANITELJU, ex-guskočuvaru njenog vlastitog našušurenog perja!!!

Nekome tko obje spomenute vidi samo kao guske, bez obzira na to što se voze tramvajem, cijelo to lajanje je komično, a znamo da pas ne laje zbog sela, nego zbog svoje guzice, u koju će valjda uvaliti ostatke nekakvog starog bureka ako dobro zalaje, međutim, to BRANITELJ me fakat raspizdilo: jel??? Majkulivamvašu nabiguzičarsku! Kaj sad, zar BRANITELJIMA treba spremno otvarati vrata, ormare, novčanike, međunožja i duše i onda biti kuš kad i ako obrana zajedništva crkne?!!! Da ne pamtim neke dečke koji su odgibali na bojišnice zbilja čistog srca i i iz pete izvučene kuraže, u dobroj vjeri da brane naše, urbano i svjetovno, od povampirenih zombija prošlih ideologija, rekla bih da mi se istinski gadi svatko, ali baš svatko s "titulom" branitelja, a osobito svaki pizdek koji se zbog neke pizde na to još i javno poziva.



(Ja sam ko ovaj krokodil ili aligator kad me tak pikne neka naprilitana ptičurina.)

E, toliko o tome. Dalje slijedi šamaranje slikama. Po meni, vodi pemzićka! Mogu ja mislit kaj god mislim, a ne mislim bogznakaj, o njezinoj pojavi, ali što jest - jest, stane ona gordo pred kameru, bez skrivanja, duboko uvjerena u okuugodnost vlastite pojave, i premda bi to zlobnici mogli protumačiti kao slabovidnost, ili manjak samokritičnosti, ili pak neku drugu deficijenciju opažaja i mentalnog procesiranja, svaka njoj čast, ona se u svojoj koži dobro osjeća, ona je o tome dobila i potvrdu, ona u tome svemu uživa, i neka, uslast!

Za razliku od nje, ova druga guska se skriva iza percadi u maskicama, ideologije koju nimalo ne shvaća, pasa guščara i stajlinga starih vrba na kojima fakat nikad ne bu rodilo nikakvo grožđe. Zna ona da joj je fizionomija nimalo urbana, štoviše, da nosato demantira svaku tvrdnju o zapadnom porijeklu, jer se takvi nosevi uglavnom nalaze istočno od Une, a zdepasta figura svjedoči o naraštajima slabije uhranjenih predaka, koji su se zadržali na uzrastu dostupnom kmetovima. Kae najgore, takva kakva jest ziher bi se nekome i svidjela, ali ona bi očajno bila neka druga i drugačija pa se na koncu konca nikome ne sviđa. A sebi najmanje. E hebga! Ajd, sva je sreća što pakla kojim se prijeti drugima fakat nema, a ona u njemu već živi, tako da joj dokinuće postojanja može donijeti samo blaženo olakšanje.

I tak, da nisam imala zabavnijeg posla, pozornije bih pratila taj njihov četveroboj (guskočuvar, dvije guske, i vrba bez grožđa). Evo gifa za kraj:



Sretno!

Eh, to mi je jedna od najdragocjenijih vještina: ono kad odbrusim odmah, u brk, točno i zasluženo, a ne da se tek dva dana kasnije sjetim što sam trebala i kako... Falablogu što sam to na ovome blogu naučila!

I tak ja danas krenem u veliku nabavku: prvo DM, tariguz, tekuće perivo za rublje, poslastice za krznašice, još poneka manje-više (ne)potrebna sitnica i kolica za plac već napol puna. Zatim Spar, htjedoh patku, nema, uzmem janjetinu, pa kupus za salatu, pa mineralnu, mojeg makedonskog merlota nema, no svejedno, pred blagajnom zaključih da ne bu to sve stalo u "mercedes" pa dokupim veliku vrećicu i nekak sve uspijem odnijeti. Ali sad još trebam u ex Dionu, po drugog makedonca, kruh i klementine (odlične su im!), i tu ne kupim što htjedoh (nema klementina), kupih što nis planirala, i opet na blagajni muku mučim kak to sve rasporediti.

No, prije toga me spopadne blagi popizditis na one kretene koji nisu u stanju uredno ostaviti svoju ispražnjenu košaricu i na glupaču prije mene koja svojom balansira u zraku jer joj je ispod časti pospremiti za prethodnim kretenom; pa ja svoju spustim na pod, pospremim onu koja svima smeta, glupača u nju spusti svoju pa napokon mogu i ja svoju odložiti. Ajd, bar mi se ljubazno nasmiješila pa me prošla huja. Ali sam već bila načeta.

Moja krcata kolica i vrećica iz Spara stoje sa strane; blagajnica me još pita hoću li vrećicu, a ja velim, pokušat ću to nekako spakirati u postojeće. I tu osjetim val nadrkanosti iza svojih leđa, ali ne, odlučim, ovo je vrijeme za veselje, sve što sam kupila, kupih s tim ciljem, da mi bude lijepo, a ne da se nadrkavam po dućanima. I tak ja zbilja užurbano platim i s obje ruke pune nastojim što žurnije pospremiti robu. A ova iza mene, sekantno: "Gospođo, mogu li ja proći?!"

PSMTR ti nadrkanu, mislim si, a pogledam je najljubaznije, trepnem bezazleno okama i velim "Pa pokušajte!". I mirno dalje spremam svoje.

Uspjela je, naravno. Trebalo se samo malo potruditi. Čak je izletjela iz trgovine nekoliko trenutaka prije mene, manično se primila mobitela posred pješakog prijelaza, zastala, i tu joj potrubi jedan isti takav nadrkanac koji očekuje da svi drugi razviju krila i uzvinu se kako bi on što prije prošao i obavio svoje. Ajme, kad se ona okrenula i ispalila rafal!!! Pa su joj pala kolica. Pa je tek onda popizdila do kraja. Pa je popizdio ovaj u autu. A ja fino stala, gledam, bezazleno se smiješim, i mislim si, eto viš kak je dobro primiti malo vlastite medicine.

Ajme, ljudi, pa što je to s nama??? Zar smo zaista tako glup narod da se nadrkavamo zbog nekih običaja, nastalih u sasvim drugim vremenima, kad žene nisu išle na posao, kad se živjelo u obiteljskim zadrugama i posao dijelio na 3-4 ženska čeljadeta i nekoliko djece, kad su muški dovlačili teško i obavljali naporne poslove, i to ovih par dana kad bismo trebali slaviti što smo još uvijek živi i dovoljno zdravi da trošimo lovu za kojom ćemo već sljedećeg tjedna jadikovati?!

Pa ako je to zbilja tako teško i izluđujuće, zašto to raditi? Ja fakat ne bih kad bi me to dovodilo do ovakvog gnjeva. I nisam kad jest. Uostalom, najveći gušt protekle godine zasigurno neće biti konzumacija svega ovoga što sam sad dovukla doma, nego neki drugi veseli trenuci, potpuno neplanirani, sasvim spontani, neke sitnice zbog kojih sam zahvalna i sebi, svojoj sposobnosti i spremnosti da ih primijetim, i drugima, njihovoj sposobnosti da ih dijele sa mnom.

I ovaj spontani bezobrazluk danas. I pravedna kazna na prijelazu. Neka!

Blogme, dugo me nije bilo - više od mjesec dana! Vidim, prošli puta sam pospremala i hodala sa štapom ili štakom. Sad ne pospremam, štap imam novi, onaj neki Magic Cane, kojeg ja zovem Čarobni Cane, sklopiv, lagan, s lampicom u drški, ali ga zapraf ne trebam, uzmem ga obično navečer da lakše nađem Duškine govančerose u travi. I ako mi se ugasi stubišno svjetlo na pol puta. Imam dva para novih naočala, skupih ko vrag, progresivke, iako sam za jedne reciklirala stari okvir. E hebga...

Za Božić sam se provela neradnički i gurmanski, bez ijedne jedine čestitke, nit ja drugima, nit drugi meni, blogufala, konačno su prihvatili... U stvari, primjećujem sve više oduševljenja kad velim da sam ateistica i da ja to ne slavim, ljudima je pun kufer bajki punih okrutnosti a bez sretnog završetka, pa nekak ne bi više ni oni, osim ovak kao ja, uz malo veselja i nimalo vjere. Doduše, oni su još uvijek u nevjerici, a ja jednostavno ne vjerujem. To je bitna razlika.

Tijekom ovih gotovo dva mjeseca nebloganja počesto bih bacila pogled ovamo, ali svaki put bih rezignirano kliknula križić u vrhu stranice: opet amebe plahutaju! Zaista je zanimljivo kako je jedan sajt, svojedobno napredan i okupljalište razmjerno obrazovanih (ili bar informatički pismenih) i imućnih (dovoljno imućnih da snose troškove laprdanja na dial-upu) postao okupljalište onog najogavnijeg hrvatskog taloga zatucanaca, gluperdi, mentalno deficijentnih i/ili oboljelih, životnih luzera i svih onih koji se tako osjećaju... Priznajem, ne želim biti viđena u takvome društvu. Ali hebga, zabušavam od prevođenja, i to za ljude sa stvarnim problemima, zdravstvenim problemima... Ma. Ko da je bitno!

Možda smo ovdje zato jer nam je zgodno povjerovati da je ovdje SVE nebitno...? Hm. Prilično grozna pomisao: dakle, bez inhibicija smo OVAKVI?! Je, govorim u prvom licu množine, jer istina je, ovo je jedino mjesto na kojem si dopuštam govor mržnje, samo u obratnom smjeru od uobičajenog. A da si možemo dopustiti takav manjak inhibicija u nedigitalnom okolišu, tko zna kakvi bismo sve bili...! Dobro je dok smo grozni ovdje; dobro je dok se još niste (jer ja se, uvjerena sam, nikad neću) okuražili za opipljive grozote.

I tak, dosta bi bilo... Otočić mojeg zapisa sad će zauvijek plutati ovom digitalnom žabokrečinom. Pa i to je nešto.

Novice iz mojeg mikrokozmoseka: osim kaj upravo pospremam, hodam sa štapom, točnije, štakom. Prvo sam kupila štap, ali jock, štaka je stabilnija, iako to znači da imaš potporu na tri noge, ali na raspolaganju samo jednu ruku, u mojem slučaju, lijevu. Ajd, sva je sreća što sam odviknuta ljevakinja pa je upotrebljivija nego većina lijevih.

A sve je počelo tako da sam zaključila da ja više nemrem raditi, točnije, da lova koju dobijem za svoj rad nije vrijedna bolova koje podnosim radeći ili štete koju nanosim svojem želucu i jetri kad se anestetiziram da bih odradila. Pa krenuh ja po doktorima skupljati dokumentaciju za vještačenje o tjelesnom oštećenju u nekoj perspektivi, a kratkoročno i zato da me manje boli, tj. da još malo pokušam produžiti kakav-takav materijalni standard. I onda mi liječnica veli, može štap, odteretite malo tu bolnu nogu... Pa jesam.

I tak, s tim štapom i sijeda uživam ponešto benefita starenja: lijepo mi stanu da prijeđem ulicu i ne šize kad sam spora; podignu mi s poda ono što mi padne, a često mi padne, jer nije baš jednostavno funkcionirati s 3 noge i 1 rukom. U načelu, svi su puno ljubazniji, uz određenu oproštajnu notu, iako još niti jedna od moje 3 noge nije u grobu, a nadam se da će treća vremenom u zapećak, do daljnjega. Jer idem i na fizikalnu terapiju, nabildati malo mišiće i naučiti vježbe, a onda vježbati karakter i kičmu vježbanjem kod kuće. Valjda budem. Do sad mi nije baš išlo.

Naravno, u svemu tome se opet (!) nađe jedna faca koja se zapita zašto ne farbam kosu i da bi me to "podmladilo"... Jel?! Pa glečte, mlada nisam, što je bjelodano i s farbanjem i bez njega, a meni je moja dob sasvim OK; štoviše, ponosim se što sam je doživjela, jer 15-ak mojih vršnjaka i vršnjakinja, mojih šulkolega, prijatelja, znanaca i susjeda, blogme nije uspjelo stići do ove faze u životu. Stvarno mi nije jasno zašto bih se trebala praviti da nisam stara, a jesam, i meni samoj to ne smeta, osim u tegobama koje imam, a imam ih bez obzira na ofarbanu kosu ili tuđe procjene mojeg godišta?!

OK, kad bi mi netko rekao "Ako se pofarbaš, proći će ti artroza", onda bih. Ziher bih. Ali ako bi mi farbanje donijelo pokoju seksualnu ponudu starih slinavaca koje ne bih ni svojim štapom u mraku, blogme, jock. A neslinavce i one koje bih rado privukla na njedra, makar svojim štapom, nisam uspjela pronaći ni dok sam žustro koračala kao prirodna brineta, pa nemam razloga svoje navike podređivati zanemarivo maloj mogućnosti da nikad ne znaš iza kojeg ugla takav čeka, ako čeka, u što živo sumnjam, štoviše, ne vjerujem kao što ni u boga ne vjerujem.

Meni bi sad sreća bila da me što manje boli noga, da ne moram raditi, da imam dovoljno love za svoje potrebice i radosti, da mogu sve polako, po svojem ritmu i mogućnostima, kao npr. danas, kad sam polako, sa štakom, prošetala Maksimirom (Duška je, naravno, trčala i norila), pa onda doma, pa polako pečem jeftinu akcijsku patkicu i jako polako pospremam i čistim. Bit će gotovo do popodne, a ako i ne bude, završit ću i biti zadovoljna onim što jesam.

Jer jesam.

Čitam dolje kak se boža i krelec lijepo slažu u svojem političkom imbecilizmu, a istovremeno se pitam kakav je to mene virus imbecilizma svojevremeno spopao da te ljude cijenim...? Ali, OK, nisu oni loši ljudi, nitko nije, a oni imaju baš i krasnih značajki. Koje definitivno nisu politička pronicljivost.

Ovak, glečte, kak si ja to mislim, a ni ja sama nisam neki politički veleum: čovjek je po naravi sebično biće sklono kratkoročnoj ugodi. Štoćereć, kad god ima izbora ugoditi si odmah, bez mozganja o posljedicama te ugode, učinit će to. Međutim, kak to evolucijski baš ne pridonosi dugoročnijem preživljavanju pojedinca, a onda niti pojedinčevog potencijalnog potomstva, razvijaju se tzv. altruizam i odogda zadovoljstva pa vam danas ti raznorazni self-helpovi koje čitate (bez osobitog razumijevanja, koliko primjećujem) govore da ljudi koji čine nešto za druge osjećaju "bolju sreću" od sebičnjaka, a da oni koji znaju odgoditi gratifikaciju "postižu više".

Je. Samo zato jer moraju. Inače ne bi.

Dakle, naša evolucijska društvena nadogradnja nas uči, ali i PRISILJAVA, da suspregnemo svoj egoizam. Nije istina da smo manje sretni ili lošije sretni kad smo sebični - naprotiv! Baš TO je istinska radost!!! Samo kaj onda uslijedi grizodušje zbog društveno izdrilanih inhibicija, pa nam se fakat učini da to baš i nije u redu.

I nije u redu. Sve dok živimo u zajednicama i povremeno računamo na podršku svoje zajednice, moramo se pobrinuti da toj zajednici bar ne škodimo, a po mogućnosti i da joj koristimo. I onda to samo po sebi bude svojevrsna nagrada, zadovoljstvo koje nam daje osjećaj svrhovitosti življenja, ispravnosti i pravičnosti, a u konačnici i isplativosti truda da si ponešto pokatkad i uskratimo.

Svojedobno sam prevodila neki tekst o američkim reperima, sasvim ozbiljan znanstveni članak, i evo (koliko se sjećam) što su bili zaključci:

- kad nema zakona koji bi regulirali isplativost samoodricanja, zavlada načelo osvete, tj. bezakonje;
- u bezakonju nema sigurnosti pojedinčeve egzistencije (a posljedično niti potencijalnog potomstva) pa pojedinac ne vidi razloga zašto bi se pridržavao načela alturizma i odgode gratifikacije;
- kad pojedinac ne vjeruje da će poživjeti (do starosti), tj. kad ne cijeni svoj život u perspektivi, ponaša se rizično po sebe i po druge;
- kratkoročno zadovoljstvo i zadovoljština postaju osnovna načela društvenog funkcioniranja.

I možemo mi sad filozofirati o pravu i pravdi unedogled, ali nepravda je očigledna: jedan sebičnjak je do sada u prometu likvidirao četvero (4!) ljudi i ne snosi NIKAKVE POSLJEDICE. To nije u redu. Nikako nije u redu. I nema blage veze s prethodnim političkim režimima (s njima ima veze to što nitko nije organizirao prosvjede čim je sutkinja izjavila da ona "ne odgovara narodu", koji je plaća svojim izdvajanjima od prihoda). Međutim, evo, pravde i istine zbogradi, ovdje ću napisati da ta bahata sutkinja najvjerojatnije NIJE prekršila zakon: moja prijateljica ima epilepsiju, zbog koje je već nekoliko puta doživjela sinkopu za volanom, jednom se zabivši u stup, drugi put je fljusnula niz štenge (pješice), jednom je "zaspala" na semaforu, pa i ona i dalje ima vozačku dozvolu (srećom, ukralo joj auto pa ne vozi, ali dok ga je imala, ni nakraj pameti joj nije bilo da ona ne bi trebala voziti).

Eh, sad, što bi bilo da je npr. moja prijateljica sinkopirala pa ubila 3-4 osoba? Hm. Bi li i ona prošla lišo, bar što se tiče zakona (emocionalno sigurno ne bi, jer inače ne bi bila moja prijateljica)?

Ono što je u prošlom režimu bilo bolje u ovakvim situacijama jest ta izdrilanost svakog pojedinca da spremno prihvati kako netko drugi zna bolje od njega - jer ponekad netko drugi zaista ZNA BOLJE. I makne takvoga iz prometa. Pa i kazni za taj kratkovidni egoizam kojim godinama ugrožava zajednicu, na koju računa u trenucima vlastite slabosti.

No, na stranu sad ovo: ajmo malo o ljudima koje ovrše zbog 25 kn participacije na Rebru... Kad takav "šlamperaj" kontrastiraš ovome, zbilja ti više nije ni do zakona ni do onih koji kakti "znaju bolje". Imaš li volje uplaćivati u državnu kasu? Ja ne. Imaš li volje tražiti bar zadovoljštinu, ako već ne i pravdu, na "višoj instanci"? Ja ne. Imaš li volje sama istjerati svoju pravdu i svoju zadovoljštinu? Ja da.

Samo nemam snage; ni znanja; ni hrabrosti. Kao i ta nijema "većina" koja klika na ovakve novinske članke.

Ali, NETKO IMA. I toga se zaista treba bojati.

Eh, ovakav zauger kao sa slike živio je s mojom obitelji desetljećima. I blogme je zaugao sve živo, od mačjih dlaka, raznoraznih mrvica, sve do građevinske prašine. Ne sjećam se kako je skončao, ali sam ziher da sam već bila na pragu sredovječnosti kad se to desilo. Možda i nije uginuo, nego sam ja donijela neki noviji (i lošiji).

Ali hladnjaka sa slike se živo sjećam! Naš je bio još malo stariji model, onakav zaobljenih rubova, ali sa sličnom ručkom. Taj nikad nije umro: živio je s nama, uporno i dosljedno, sve dok majci nije dokuferio pa ga dala nekome za vikendicu, gdje je vrijedno nastavio svoju životnu misiju. Mi smo onda kupili novi (i lošiji), ali i taj je potrajao.

A ja sam u kratkom vijeku svoje neovisnosti, točnije, tijekom 5 godina od majčine smrti, uspjela skuriti 3 (tri) zaugera! Sva tri fina, 1 Panasonic, 2 Electroluxa. OK, dva su skončala zbogradi zidarske prašine (kaj, valjda bih trebala kupiti profi zauger da imam za tu i tamo koju tiplu?), a ovaj zadnji, kupljen s oznakom "Za kućne ljubimce" i nekakvom turbo četkom, koja se baš i nije iskazala (još uvijek je najbolja ona Brisko spužva na štapu - to malo navlažiš i skupiš sve!), zamalo je skončao upravo zbog vlastite namjene: začepio se mačjom i psećom dlakom. Ajd, bilo je i nešto sjemenki od papigice. A valjda i ponešto prašine.

Kad je izdahnuo, u navali jada i bijesa smjesta sam internetom naručila novi, ali sad jeftilen, Vivax, na vodu. Stigao je u roku odmah, valjda prvog radnog dana (čistim vikendom) i fakat čestito odradio posao: vidiš to kad ideš baciti vodu - e, nisam je bacila u zahod, nisam se usudila, da ga ne začepim, nego sve to fljus u dvostruku vrećicu pa van u kantu.

U međuvremenu, analiziram ja izdahnuće finjaka i mislim si, ček, zakaj je on meni signalizirao punu vrećicu, a bila je poluprazna? I tak malo proroštam po njemu onom starinskom sajlom za otčepljivanje vodovodnih cijevi - fakat, gruda u njemu! Danas ga uzmem, hebga, skupo je ipak bar po nečemu bolje (ima dužu žnjoru, jeftilen stalno moram preštekavati, može se regulirati jačina usisa, a jeftilen sve istom snagom, pa ajd čupaj iz njega zastor, npr., i tsl.) i dok sam ga sklapala, zapazim u dubini cijevi JOŠ JEDNU GRUDICU! Niš, uzmem ručku starog strganog partviša i ožeži! Ispalo. Zauger radi. Boravak i kuhinja sređeni. Baš me zanima hoće li preživjeti i ostatak (kojeg ima više).

I viš, sad sam otišla u kuhinju po čašu crnog vina i malo mi se prolilo po 30 (!!!) godina starom plastificiranom stolnjaku. TRIDESET GODINA! Blogme, da, toliko. Imam još dva vršnjaka mu. Svi kupljeni u Nami. Neki njemački, moš ih prati u vešmašini. OK, bar desetljeće su preležali u ladici jer se mojoj staroj nisu sviđali, ali 2 desetljeća su u uporabi. Vidi se da nisu novi, ali još uvijek su bolji od bilo kojeg novog. I izdržljiviji.

I tak... I ja sam vjerovala u neovisnost. Državnu. U svoju vlastitu se još uvijek ufam. Glede ove prvospomenute, kaj smo dobili? Puno manje tržište, puno manju kasu, a podjednako, ako ne i više, korisnika. Kaj napraviš, ako išta, nemreš prodati, unatoč svim mogućim EU beneficijama, koje, eto, baš i nisu za sirotinju bez čestitog marketinga, sa susjedima smo posvađani, osim s onima koji nikad nisu naučili reći "h", pa su najveći Rvati po korištenju, a nikakvi po uplatama.

Sad kupiš švedski Electrolux, jer ti Švedi nekak ulijevaju povjerenje, ta njihova socijalna država baš dobro djeluje, ali zaugeri za kućne ljubimce su im zakurac, ja bih radije Slobodu iz Čačka, to je za ovakve poput mene, za grube radove, za krupne mrve... E nemere, pa uzmeš Vivax, koji se reklamira kao hrvatski brend, ali jock majci, ovaj moj je "made in Turkey", a servis je lokalni i iz druge ruke (susjedine) znam da je isto zakurac, prema tome, koliko traje - traje, a kad crkne, bacaj, recikliraj, ni ne pomišljaj na popravke!

I to bi bilo to u ovom javljanju... Imam još 50-ak kvadrata za pozaugati. Pa tko živ - tko mrtav!

Bezbroj puta sam čula ili pročitala "definicije" umjetnosti od kojih bi mi kosa opadala u busenovima od užasa: te to "samo poteče" kad "dobiješ inspiraciju", te to je "preslikavanje stvarnosti u (valjda) uljepšanim slikama", te "preseravanje", te eskapizam... Ovo zadnje nema navodnika, jer u tome ima podosta istine.

Po meni, umjetničko stvaranje je razgovor sa svemirom, govor u kodu tako gustom da ga još niti jedan superkompjutor osim voljnog, otvorenog i razrađenog ljudskog mozga ne može probiti; u stvari, rekla bih, bar se meni tako čini, ono što ispadne kao proizvod takvog razgovora je prepričavanje najbitnijih točaka, nije stenogram, nego sažeti zapisnik. Jer nikad ne možeš zabilježiti sve što ti svemir ima reći; ni zapamtiti. A kamoli pojmiti.

I tak, ja u glavi imam taj superkompjutor koji ponekad čuje došaptavanje svemira. Nemreš to po volji, osobito ako ne živiš umjetnički, ako nisi tome sve, ali baš sve podredila. Ja nisam. Osobito zadnjih godina. A prije, kad jesam, ah... Onda je to za mene bila JEDINA MOGUĆA komunikacija.

I tak, danas mi se slučajno strefio neki okidač pa začuh brbljanje svemira. Ne, nemre to skužiti netko tko nije iskusio: sve se mijenja - SVE. Svaka perspektiva. Možda netko skuži ako napišem već ofucanu prispodobu s izvrtanjem kože na van, ali ne, ni to nije točno, to je tako binarno, a ovdje, u takvome stanju, u tom razgovoru, sve je bezbrojno i ništa, ali apsolutno ništa, nije jednoznačno.

Vratila sam se ja iz toga. Ne sasvim, još vučem repić u toj sumanutoj vrtnji bezbroja, ali uglavnom sam tu. Na najglupljem, najplošnijem, najprimitivnijem mjestu na kojem sam ikada bila, ovoj virtualnoj podtočkici neizmjernih permutacija postojanja. Valjda me prizemljuje; uzemljuje. Vraća u svakodnevno funkcioniranje.

I sad se pitam, nisam li samoj sebi učinila nešto poput kemijske kastracije pristavši na ublažavanje svojih emocionalnih oscilacija...? Jest, sad sam češće zadovoljna, čak pretežno sretna, žongliram vješto i uglavnom uspješno svakodnevnim izazovima, ne radim radikalno bolne rezove, ne dajem otkaze na dobra radna mjesta, ne smetam i ne dopuštam da mi smetaju. Svakodnevno odradim pol sata nezadovoljstva svijetom, kojim trebam biti nezadovoljna, jer još uvijek vidim niz mogućih poboljšanja i još više neumitnih prijetnji, svakodnevno riješim poneku sitnicu u vlastitom življenju, a veliku većinu dana provedem u blaženom zaboravu.

Jel' to vrijedno žrtvovanja ovakvih razgovora?

Vjerojatno nije. S druge strane, čemu meni ćaskanje sa svemirom kad mi upropaštava svakodnevno, najobičnije postojanje, a zapisnik ne mogu i nemam kome dati?

Osim, možda, Svermircima koji će tek doći; ili Zemljanima, koji više neće biti ljudi, nego tko zna kakva vrsta. I koji ziher, 100% sigurno, neće proučavati ovaj svijet, niti ga procjenjivati, glupim i plošnim zapisima o "povijesti" ili četnikovanju, ustaševanju, partizanštini i opravdanosti pretrpljenih duhovnih i tjelesnih boli ovih ili onih; mislim da čak bolje šanse za doprinos budućem razumijevanju ljudskog roda imaju maini zapiši o orgazmiranju, ako ikome ikad padne na pamet da uopće pogleda ovu podtočkicu neizmjernih permutacija postojanja.

Možda nitko neće pogledati ni moje zapisnike, ne samo ove ovdje, nego i one zaista najtočnije koje sam uspjela sastaviti.

Ali, nešto znam: svemir priča. I ja razumijem taj jezik.

Pa mi se dogodilo ono što već desetljećima nije: samu sebe sam zaključala IZVAN stana! A kod sebe nemam ništa, samo vrećicu za pokupiti Duškine eventualne drekove - ni mobitela, ni novčanika, niš, čak ni lajnu za pesa, jer sam je samo nakratko htjela pustiti da se poigra i popiški u dvorištu.

I niš, odem do onih svojih susjeda koji stalno nekaj posuđuju, njima sam dala rezervne ključeve. Da ova meni cijelu šaku ključeva, ali niti jedan nije moj! No, čak i da je bio, pitanje je bih li ja to mogla otvoriti, kad je u bravi ostao zarinut original.

Međutim, prisjetim se ja svoje slatke mladosti i ljepote, kad su mi se dečki pentrali po fasadi s utorima do prozora i onda me preko prozorskih gredica s cvijećem mamili da se družimo; i da moji susjedi malo niže u dvorištu imaju 4 sina, da je obično bar jedan doma, da su svi mladi, i da ih možda mogu motivirati lovom ak već ne onim svojim nekadašnjim mladenačkim zamamnostima... Pa odoh do njih zamoliti da jedan riskira lomove i otvori mi stan iznutra.

Naletjeh odmah na pater familiasa. On će! Ali, kad je procijenio visinu, baš i ne bi. Ova moja susjedica sa šakom beskorisnih ključeva veli, s ulične strane je niže. Ajmo vidjet! A srećom, bilo je toplo, lijep dan, i ja ostavila sve prozore otvorene. Ajd, može, veli stari i vrati se po nekaj doma.

(U međuvremenu Duška pretrčala cijelo dvorište, istražila cijelu našu zgradu, od podruma do tavana, i sad bi i ona na ulicu, a nema lajne. Srećom, tu je susjedica s beskorisnim ključevima.)

Vrati se susjed s visokim, građevinarskim lojtrama i ženom. Ona će! Za riknuti! ONA! Ženica od 30 kila s krevetom! Ali, ona jest, pentrala se spretno kao mačka, ni jednu teglu s cvijećem mi nije razbila, čak ih je i posložila na mjesto kad je ušla, i fino mi otvorila vrata. Ahhhhh...

I tak, danas im nosim flašu, kavu i kekse. Zaslužili su i više, ali toliko sad imam bez otkidanja od svojih i životinjskih zuba. Ne očekuju oni to, znam, ali bit će im drago, i to znam.

Sinoć me netko pitao kakav mi je sad plan sa stanom; velim ja, niš do daljnjega, jer meni je preseliti iz ovog kvarta u neki prekosavski ili (nedoblog!) istočniji isto kao otići u neki drugi grad, pa sad razmišljam da stvarno odem u neki drugi grad, gdje su nekretnine jeftinije, i ne zajebavam se dodatnim radom za preživjeti od pemzije, nego čarapiram dobar dio utrška od ove svoje sadašnje grdosije pa ju fino grickam - izračunala sam da bih mogla tako cca dvajst' godina samoj sebi isplaćivati iznose primjerene npr. stanarini od dugoročnih podstanara. Pita mene ta osoba "A prijatelji, društvo?" Tja... Prijatelji valjda mogu prevaliti ponešto kilometara, a ako ne mogu, hebgasad; a društvo si ja nađem u roku odma, ne moram nekoga poznavati 50 godina da bi mi se pentrao po lojtri i provaljivao u stan kad zamolim - evo, ove ne poznajem toliko, znamo se iz viđenja dugo, ali počeli smo pričati tek od Duškinog dolaska, prije 3,5 godine.

I razmišljam tako o svojim procjenama ljudi, i vidim, ponekad se fakat zeznem: nisam ovim žicarima trebala dati rezervne ključeve! Ne zato jer su nepošteni, nego zato jer su neodgovorni, neorganizirani i raspamećeni! Pa ključeve daš nekome za nedajbože hitne slučajeve, kakva je korist od toga ako ih ne mogu pronaći? Kaj da sam se razbila u kupaonici pa ih trebam da pozovu hitnu i otvore im?! Niš, natjerat ću ih da pronađu te ključeve i uzet ću ih natrag. Srećom, još jedan set je kod jedne odgovornije osobe, ali nju jučer nisam zvala jer nisam imala mobitela i jer je bila na poslu. (Kod ovih 2/3 familije ne radi, a 1/3 radi od doma.)

I razmišljam tako kak je ovaj naš blogek zapraf super korektiv ekscesivne samokritičnosti, jer kad bacim pogled na naslove i prve odlomke lokalnih gnjusobica, vidim da su takvi zezovi, pogrešne procjene, u biti normala velikoj većini prosječno glupih žitelja trećeg kamenčića od sunca.

I onda samu sebe pohvalim što nisam neka zgrčena ex-osobica, nego otvaram prozore, razgovaram s ljudima, velim što mislim, postupim kak smatram da treba pa ne moram plaćati hitne intervencije bravara, ili - još gore! - mahnito prosjačiti mrvičak pozornosti.

I tak, u subotu mi riknuo treći usisavač u zadnjih 5 godina. Ajd, dva sam upokojila usisavanjem zidarske prašine, a ovaj treći je izdržao 3 godine. Za razliku od svojih prethodnika, nije bio baš najskuplji koji sam mogla platiti, tak da ni moja očekivanja prema njemu nisu bila osobito visoka. Svejedno me raspigao svojim uginućem! Možda ga još i popravim, tko zna... Kad budem raspoložena za raskopavanje mašinerije o kojoj ništa ne znam; ako ga sama uspijem popraviti, super, bit će za rezervu, a ako ne, idemo dalje!

I tak, danas opet nekak s nekim stignem na ogovaranje onih mojih susjeda koji posuđuju svašta (Prestali su, a ja živo sumnjam da su škilje na ovome blogu i da im se nije svidjelo ono što su pročitali o toj svojoj navadi, pa su em vratili parmezan koji me isprovocirao da ih spomenem, em prestali posuđivati ostalo, a za razliku od muškarca o kojem sam svojedobno imala toliko dobro mišljenje da sam ga uspjela i voljeti, nikada nisu spomenuli neugodne spoznaje o svojem ponašanju s kojima su se suočili na mojem blogeku, nego su jednostavno svoje postupke preusmjerili tako da budu ugodniji i meni i njima.).

Ovo je ispala jako dugačka rečenica, tak da ću ispočetka: dakle, spomenem ja tu navadu posuđivanja od susjedstva i koliko je inkomodirajuća za onoga koji daje (proporcionalno ugodi onoga koji uzima, osobito ako nikad nit plaća, nit vraća) pa nastavim sagu o svojem zaugeru i kak sam u subotu popodne internetom naručila novi, a stigao je već jutros! Veli meni moja strpljiva slušateljica "A niste išli posuditi od onih svojih...?"

Nisam! Fakat! Ni na pamet mi nije palo!

I ta spoznaja sad pokreće niz drugih... Prije svega, moj egić je zbilja malecki, ne podrazumijeva da je moja ugoda vrijedna tuđe neugode ili ometanja, a praf za praf, ni ne znam je li mi zbog toga drago. Ziher zato potrošim više love, napravim više koraka, duže čekam na ono što trebam, a vjerojatno počesto ni ne dočekam, samo zato jer imam dovoljno mašte da se uživim u tuđe osjećaje i/ili da vlastite primijenim na druge u situacijama kad su uloge obrnute, tj. ja nešto trebam i tražim, drugi ima, ali ima i svoj mir, rutinu, a i potrebu za onim što bih ja htjela. I zato ja ne hodam po susjedstvu sa šalicom za šećer/kavu/brašno i tsl. kad uzmanjka - potrudim se da ne uzmanjka. Ako uzmanjka, odem u dućan ili promijenim plan.

S druge strane, ima ugode i u toj ulozi davatelja - nije ona sasvim bezazlena! Automatski te malo uzvisi, zar ne, jer ti nešto imaš, a netko drugi to želi, i sad ti imaš moć dati li ne dati. Vidim ja to i u svojoj Duški, kad skuži da bi joj neki pes htio maznuti lopticu, da samo vidite kak se producira, pa ju šuta, pa rola do ruba klupe, hoće li pasti, neće li, i hoće li taj drugi pes biti dovoljno brz i spretan da je popali... Voli i kad ju ja žicam (onda ju zovem "Marulićanka", po onoj našoj sajberblesavuši, koja u životu nije pročitala niš osim uputa za korištenje raznoraznih proizvoda, ako i to, ali je zato ovdje vriskala da kamo ide Rvacka kad se Marulić uklanja iz školske lektire!!!), pa ju moram češkati, maziti, tepati, i ajd, na kraju uvijek da, sva ponosna što je iskusila malo vlasti.

A kajaznam... Ne bih rekla da sam egoistična davateljica... Uglavnom i ne volim davati, jer nije meni baš lako nasmagati sve što trebam i ponešto od onoga što želim, uvijek mi je sve na knap, ali kad vidim stvarnu potrebu, dam bez razmišljanja, automatski... (Žicanje banane u 10 navečer zato jer je nekome dupe zinulo na to NE UBRAJAM u takve situacije i to mi fakat ide na živce!) I nemam se potrebu kasnije producirati takvim velikodušjem: nemam kad, jer odmah moram smisliti kako namiriti manjak u vlastitom proračunu.

Međutim, danas u cipelarniku otkrih tenisice na koje sam sasvim zaboravila! Štoćereć, imam ja i preveč toga... Nečega previše, nečega dovoljno, nečega premalo, a nečega nemam uopće.

No, naslov je "zauganje". I nije sasvim doslovan. Činjenica je da nas neki ljudi pozaugaju, materijalno, emocionalno, na oba načina, i to bez imalo razmišljanja, sasvim spontano, jer se ne uživljavaju u naše osjećaje, naša materijalna i ina stanja i jer su sebi važniji od ikog drugog. Međutim, činjenica je i to da mi to ponekad prilično dugo (ili uvijek) trpimo, a počesto ne iz sasvim nedužnih razloga: možda se nemamo snage usprotiviti; možda nam se sviđa taj osjećaj "davateljstva" opisan u tekstu; možda tako malo potisnemo brige zbog svega onoga što nama samima fali; možda sami sebe ne poštujemo dovoljno da bismo u tome vidjeli nekorektnost i nepravdu; možda smišljamo neku bezobzirnicima sasvim nepojmljivu "razmjenu"; a možda smo zbilja krpe koje nikak drugačije ne mogu ostvariti kontakt s drugim bićem.

A kajaznam... Ja sam navikla na to da me zaugaju, od roditelja preko posla pa nadalje. Ajd, blogufala, roditelji su pokojni, na poslu ipak mogu postaviti granice, a ovo nadalje polako ali uporno učim spriječiti. Pozicija "A zašto bih?" mi još uvijek nije spontan stav; ali ga se sjetim. Pali i kad nije otprve :-D

Pogađate: sudoper pun suđa. Ne da mi se. Nisam čak ni sigurna što bih, osim da bih nešto fino, a na brzaka. Izbora ima, zato jer sam bila u dućanu, jer sam donijela dovoljno svega za raznorazne kombinacije, jer ne moram žicati da bih neku dovela do završnosti, a pride mogu i pozaugati!