Ručkić krčkić

I kaže meni sinoć moja frendica, jedna od rijetkih koja je druženje sa mnom preživjela još od vrtića (bez zeke i doslovce), nakon što sam joj opisala neke peripetije s mojim životinjkama: "Pa imaš ti zabavu..." Onak, skeptično i potcjenjivački, tipa, "Blago tebi, niš ozbiljnoga te ne muči".

I zato jer je ona vjerojatno moja najduže preživjela frendica, nisam joj sasula u facu sve ono što bih bilo kome drugome, a vama lokalnima sigurno: da je takva zabava najsuvislija što može biti, u ovom društvu i ovom trenutku, u ovoj ekonomiji i s mojim ekonomskim, političkim, socijalnim i interpersonalnim mogućnostima. A pride i najbolja. I stvar izbora. I velike discipline kičme da joj se posvetim.

I da je to zapraf jako ozbiljna zabava. Jer podrazumijeva da energiju neš potrošit na blesavce tipa vas lokalnih, na podjednako blesave statuse, lajkove i ine simbole na FB-u ili bilo gdje drugdje na internetu, zaštićena kakvom-takvom anonimnošću, a istovremeno sebi jako važna jer kakti "imaš stav". Moš misliti!

Nije stav TO; nije čak ni odbrusiti nekome u facu kad izvali nebulozu tipa onih koje se ovdje svakodnevno eksponiraju: stav je POSTUPATI u skladu sa svojim načelima. Evo, ja ne idem na prosvjede, ne da mi se, noge me bole i ne želim se poistovjetiti s masom, koja najčešće samo DJELOMIČNO proklamira moje stavove - umjesto toga, ja svakodnevno i u najmanjim sitnicama nastojim postupati moralno, ilitiga u skladu s vlastitim svjetonazorom i načelima. A kad ne ide, ili kad to propustim, onda si dam truda i vremena promisliti zašto, jel to načelo možda zastarjelo, ili sasvim pogrešno, ili neka reaktivna novotvorina na zdravom tkivu moje etike...

Nije to lako. A blogme ni zabavno, osim povremeno.

U nekom zdravijem društvu, u nekom zdravijem i stabilnijem povijesnom razdoblju, i ja bih se zabavljala na račun brčića nekog wannabe influencera, znajući da nema šanse izazvati išta osim odobravanje šačiće podjednako komičnih ridikula i podsmjeha svih drugih. Ali u zemlji u kojoj se državni vrh ne uspijeva jasno odrediti prema takvome tipu, njegovim brkovima, pozdravima i spomen-pločama, to nit je zabavno, niti smiješno, niti ima izgleda zabaviti ikoga osim potpunih idiota, koji su mu pride i istomišljenici, a nažalost tvore najagilnije i najlojalnije biračko tijelo u ovoj jadnoj državici, koju su već uspjeli katapultirati na sam rub kulturnog kruga kojem želi pripadati i samo je pitanje dana kad ćemo s tog ruba zviznuti, u provaliju pakla, kak vjeruju brkati spremnici, i to s plohe, jel', oko koje se vrti Sunce (ilitiga sve ostalo na svijetu), odnosno u ekonomsko ropstvo nesagledivog broja generacija, tj. bar do pada Zapadnog kulturnog kruga i stvaranja nekog drugačijeg svjetskog poretka.

Koji ovi NEĆE stvoriti. Već su puno puta pokušali i nije išlo. Oni NE stvaraju, nego razaraju.

A hebga, mora i to netko.

Ja stvorila ručak: nikad viđeni bolonjez od svega što treba potrošiti iz hladnjaka - domaće rajčice raznoraznih sorti, gljive, panceta, mljeveno meso, mrkvice, zadnjih pola čaše izvrsnog crnog vina, ma, svašta nešto...! I to me zabavlja.

Kao i moje životinjke. Ponekad stvorim nešto novo; ponekad stvorim odgovorne osobe; a kad mi niš od toga ne polazi za rukom, legnem na spavanje spokojna u spoznaji da nitko zbog mene nije postao gori, da nikome nije gore nego što je bilo i da niš nisam razorila.

Zabavljam se. Pa kaj onda?

Gomila trtaroša. Sve im je frka, što zato jer ste fakat glupi, što zato jer i niste tak beznadno glupi ali niste niš naučili, što zato jer nemate iskustva ni s čim, što zato jer vam je u životu uglavnom predobro da biste se suočili s izazovima pa nemate pojma jeste li im dorasli...

Gomiletina prestrašene matore dječurlije koja se stisla skupa u strahu od Babaroge. Koja se može zvati ovak ili onak, živjeti ovdje ili ondje, tak svejedno, jer prijetnja tak i tak nije ništa IZVAN uprparene gomilice, nego je u NJOJ SAMOJ. U toj nesposobnosti. I lijenosti. I gluposti. I samome strahu.

Čestitke pelpeu - jedino za kaj ste fakat spremni je starački dom.

Neki dan pročitah članak koji tvrdi da društvene mreže povećavaju depresiju. Kod mladih, tzv. iGen, tj. generacije smartphonea, ali rekla bih ja da je to primjenjljivo i na nas, matorce.

A evo zašto. U prvom licu jednine: probudim se, pristavim kavu, uključim računalo, počastim poslasticama ljubimice, kava je gotova, donesem ju za radni stol, zasjednem, pogledam prvo portale - živi užas, sve neki ridikuli koji vode države ili izvode pizdarije po sudovima, cestama, plažama, ma, svugdje - onda na FB, isto to, ali uz komentare, onda ovamo, isto to, ali bez izvora i profiltrirano do čiste gluposti, bez ijedne primjese suvislosti.

Ali, nije zapiš o tome. Nego o mojoj depresivnosti. Da, ja sam depresivka. Cijelog života se borim s time, i ne, nije to IZBOR, nego fiziološko i psihičko stanje, isto kao npr. multipla skleroza, rak, upala pluća, gripa... U težim oblicima te može ubiti, a lakše nekak prehodaš. Ja većinu svojih prehodam, teškim koracima, ali dva puta sam morala zatražiti liječničku pomoć. Koja nije niti jako brza, niti jako učinkovita, a od pacijenta zahtijeva neizmjerno velik angažman.

Nadam se da ću ovu prehodati. Ali nisam ziher, jer sve oko mene je deprimantno i taman ja malo poskočim, a nekaj me dune u glavurdu i vidim - nije realno. Društvo u kojem živim je odvratno, ljudi koji me okružuju isto, ljudi s kojima sam bliska su dragi, ali također podložni deprama, jer ako si imalo inteligentan, sve ovo skup oko nas te ne okuražuje za sreću, za to moraš biti fakat tup i glup, ili seoski ridikul sa zrncem prefriganosti da konačno proturiš neke svoje zamisli pa u tome uživaš.

I tak, u nastojanju da sama sebi pomognem, prisjećam se što mi je sve pomagalo prije; i tak se prisjetim kak mi je pomoglo kad je moja prva (i najbolja) šrinkica napala moj cinizam i nevjeru u ljude te cijeli taj moj svjetonazor preusmjerila na mene i istraživanje vlastitih predrasuda i možebitnih zabluda. Jest, pomoglo je: ljepše je živjeti u svijetu u kojem fakat smatraš da su ljudi temeljno dobri, dobronamjerni, suvisli, razboriti i usmjereni na univerzalne (za razliku od egoističnih) vrijednosti.

Ali to nije istina.

Depresija je uvijek realna: ljudi su sebični mali gadovi kad god im se za to pruži prilika. Nisu takvi kad imaju REALNU predodžbu o sebi, a ta je da smo svi mali i nevažni, u povijesnim, a pogotovo kozmičkim razmjerima. Ali i u sasvim interpersonalnim. Je, možda mislimo da smo na poslu nezamjenjivi, ali nismo, čak i kad samo mi nešto znamo, ma, ima načina da se posao obavi i bez toga, ili da to i netko drugi skuži... Mislimo da naša djeca ne mogu bez nas - blogme mogu, a nerijetko i bolje nego s nama! Mislimo da nas prijatelji nikad neće zaboraviti... Hoće, u roku odma, iako će nas se tu i tamo prisjetiti... Vrijedi li svoj život usmjeravati prema tome?

Ne. Mislim ja.

Međutim, nisam dorekla misao iz prethodnog odlomka: kad i ako smo svjesni, ili bar osjećamo vlastitu nevažnost, onda MORAMO biti altruistični, tu i tamo nesebični, a svakako kooperativni, jer nas je STRAH. Međutim, kad neki ridikul npr. može ukloniti stvarnu povijesnu ličnost s jednog od najvažnijih gradskih trgova, onda on pomisli da je a) bar podjednaka veličina kao taj kojeg je maknuo i b) da mu ne treba nitko drugi da bi i dalje micao sve što mu se ne sviđa, te je krajnje neljubazan, nekooperativan i agresivan prema svakoj opstrukciji, a nije baš puno bolji niti prema suradnji. Uz malo sreće, umrijet će uvjeren da je promijenio povijest, u koju je, nažalost, ušao, možda kao seoski oriđin koji je maknuo spomen na velikog političara i državnika, a možda i kao velika faca koja se usudila falsificirati povijest i za to prošla nekažnjeno.

Ne isplati se to, mislim ja. Zato ja i nisam neka velika zagovarateljica Tita, koji je i sam bio ridikul, s onim njegovim gepardima na lajni i holivudskim zvijezdama na Brijunima, ali što jest - jest, odrastati u njegovo doba bilo je manje deprimantno (i manje realno) nego danas, jer si fakat mogla povjerovati da su ljudi OK, da je budućnost sjajna i da smo kao zemlja i pojedinci samodovoljni, a svijetu važni. Bila je to svojevrsna manija. Koja je naličje depresije.

I zakaj ja ovo pišem ovdje, na sajtu ridikula i tupavaca? Ah. Iz navike, prije svega... Ali i zato jer mi je fakat žao već dovoljno deprimiranih prijatelja. Oni bi skužili, ali ne bi mogli pomoći; vi nećete skužiti, ali možda pomognete tom svojom tupošću, koja potvrđuje čak i znanstveno provjerenu činjenicu: depresija je realna; optimizam nije.

A realnost, koliko god neugodna bila, pruža uporište za realno suvisle postupke.

Žao mi je što sam dobar dio svoje sadašnjosti odredila nerealnim hipomanijama i terapeutski propisanim necinizmom - blogme se ne isplate, osim kad ti se radi o životu! Ali, ako moš prehodat to što te muči, uvijek je bolje potrpjeti još muke, i stvarno se pomučiti i konačno RIJEŠITI nešto. Ja to mogu, za sebe, u svojem malom, nevažnom životiću. Mogu čak i otići iz ove deprimantne, nevažne, mučne žabokrečinice koja mi je dodatni uteg na putu prema dnu.

I onda moji ushiti mogu biti stvarni; a vjera u neke ljude isto.

I tak, danas se konačno opet otvorila moja lokalna Diona... Mali, neugledni kvartovski dućančić u kojem sam kupovala samo ono kaj bih zaboravila kupiti u nekom velikom, ili samo onda kad mi se nije prevaljivalo više od 20-ak koraka. Nisam ni znala koliko mi fali sve dok ga nisu zatvorili! "Zbog preuređenja", pisalo je na vratima; je, znam ja ta "preuređenja"... (Evo i pjesme na tu temu:

U MOJEMU KVARTU
umiru prodavaonice
umjesto parte im objese
Obavijest o preuređenju
ili Zabranu plakatiranja

agoniju najave
totalne rasprodaje
skraćeno radno vrijeme
police u kojima zjape rupe
kao povađeni zubi
vonj prašine

Ponekad osvane neka nova
nakinđurena nadobudna i nesigurna
tipična mlada glupača
naglo izrasla od napitka
na koji je nabasala u grotlu
iznad kojeg nestrpljivo korača zec
zapiljen u sat na lancu

uvrijeđena kad ignoriram njen poziv
kao majka kad ne volim njezinu djecu
jer mi ne znače ništa, ta njena djeca
na koju ne mogu potrošiti trenutke,
ta roba koja mi ne pristaje, nije krojena za mene
zaogrnutu oproštajem;

Zluradom mudrošću da u mojem kvartu
drsko samodostatnom poput bradavice
usred gradskoga pupka
opstaju samo prolaznici
auto dijelovi i gume
i predstavništva stranaca.)

I uhvatila me istinska tuga, stvarno žalovanje za tom mojom Dionicom, za prodavačicom Marijom, s kojom sam zajedno ostarila, koja je mojoj majci donosila robu iako nemaju dostavu, za šeficom koja nemre smisliti opravdanje zašto je nešto skuplje nego drugdje, ili nečega nema, za blondom prodavačicom koja je uvijek zadihana i zabrinuta, i ponovno sam se upitala što je s onom prastarom, znam da je otišla u penziju prije par godina, ali je li još uvijek živa, jadna, koliko se samo namučila s EPOS blagajnama i raznoraznim karticama, ali junački ih je svladala...!

I obuzela me istinska radost što je preuređenje bilo doslovno, i što su sve naše stare prodavačice još uvijek tu. I baš sam se raznježila kad mi je pritrčala šefica, konačno opuštena, konačno bez pritiska izmišljenih isprika, i pitala "Kak vam se sviđa?!" A opet se ispričala, iz navike, valjda, jer izbor mesa nije velik, veli, dok se kupci ne naviknu da i ovdje ima.

I viš, to je ono što čini GRAD: takvi kvartovski dućančići. Stotinjak metara udaljeni od stranjskih lanaca-nadrkanaca. Te prodavačice vs. njihovih; taj IZBOR. Ta toplina (po većoj cijeni, priznajem!) vs. bezlične, ili čak namrgođene ponude.

Je, grad su i atrakcije, i kulturne ponude, i svašta nešto, ali za nas, rođene ovdje, ostarjele ovdje - OVO je ono što volimo. Ta udomaćenost od koje se možeš odmaknuti. IZBORI. RAZNOLIKOST.

Već dugo nisam ovdje napisala onu svoju usporedbu s Djedom Mrazom (Božičnjakom, ili kak se već sad službeno zove): Ono, simpa je kad djeca vjeruju da neki dobroćudni starkelja cijele godine nadzire njihovo ponašanje i onda ih nagradi ako su bili dobri; ali, kad neki starkelja ili starkeljica, u stvari, ITKO stariji od 15 godina, izjavi da neki dobroćudni sijedi bradonja prati njihove postupke i da će dobiti nagradu budu li dobri, razmišljamo o tome da bi trebalo pozvati hitnu i smjestiti ih u odgovarajuću ustanovu. (A za parabolu, da bi bila očiglednija i amebama, s kojima stvarno nema smisla raspravljati, ali koje te mogu natjerati da se ispovraćaš i istrčkaš, ajmo reći da ovi stariji od 15 godina izjave da za njih i dobar dio svijeta nema frke, jer tu je Superman, Spiderman, Cat Woman, Komandant Mark i kajtigajaznam tko sve ne... Za ludnicu, jel'da?)

I ne bih ni sad, nego sam od frendičine mame dobila dvije tikve: onu jednu plosnatu (patašonka - tak nekak?), i jednu dugoljastu, prugastu... S tikvama, doslovnima, nemam nikakvog iskustva, a metaforičke zbilja ne volim konzumirati. Međutim, pročitah na gugli da su ove doslovne super zdrave i da to treba jesti. I tak, u svojem prvom pokušaju pripreme i konzumacije doslovnih tikvi napravih popečke, i stvarno su preukusni! Danas bum neku tjesteninu s tikvama i još koječim, ali sad malo odgađam izazov...

Svaki dan vam ja pogledam ovaj naš ublogi blogek, i svaki dan me sve više sram što sam dio takve ubiblože imbecilne i ameboidne zajednice. Ali, hebga, svaka škola se plaća, pa i ova! Međutim, mene je već dugo sram i toga što sam dio ovako imbecilne i fašistoidno retardirane nacije, do te mjere da krijem svoje hrvatstvo i ne demantiram one koji me smještaju u Australiju ili Kanadu, zato jer ne uspijevaju smjestiti moj engleski naglasak. Mudro šutim sve dok ne budem prisiljena guknuti, a onda se ispričam.

Nemrem ja tu sad iznova pisati povijest, ne mogu je ni dokučiti, ali ono što svi mi znamo jest da je u ovim krajevima 50 godina bio mir. Onda više nije bio, i ja sad tu imam svoje uvjerenje zašto, ali je podjednako improvizirano kao i svako drugo, stoga ga nema smisla napisati. Nakon rata opet nema spokoja, iako je službeno mir. Uvjerena sam da je naša sadašnja predodžba o našem ekonomskom statusu objektivnija nego ona tijekom 50 godina mirovanja, ali da su nam razlozi tog statusa podjednako nejasni, osobito amebama i vjernicima u Djedove vake-nake ili bića sa supermoćima.

I zato bih takve uputila neka pogledaju svih 6,5 sezona Igre prijestolja: dok se raznorazni veći i manji moćnici koškaju oko svojih osobnih i/ili obiteljskih interesa, tisuće anonimaca plaća glavom i/ili siromaštvom, a svima se približava Smrt: opasnost kojoj je potpuno svejedno za njihova prijestolja, familije, uglede, krvna zrnca i ine pizdarije.

Jeste li primijetili kak se klima promijenila? Ili to da dva definitivno mentalno poremećena lika usmjeravaju nuklearno oružje prema zemlji onog drugog, a pri tome ne šljive niti jednu koja je projektilima usput? Ili da su face iz nama, koji smo više u zapadnjačkom kulturnom krugu, koje su već prošle ove faze ameboidnog idiotizma, toliko popizdile da im život ne znači ništa, jer im fakat ne znači ništa koliko je loš, pa su spremne ukinuti sve druge živote u ime tog nekog obećanog dara NJIHOVOG Djeda Mraza ili kakliseveć zove u njihovoj vjeri...?

Jeste li primijetili da je broj Rvata (ili Hrvata) toliko nevelik da bi jedva napunio jedan njujorški kvart i da se svima živo fućka kak se u tom kvartu živi?

Jeste li čitali studije koje ukazuju da svećenićko zvanje uglavnom biraju mentalno poremećene osobe, a osobito je privlačno pedofilima?

Jeste li čitali studije koje ukazuju da natprosječno velik broj političara i/ili vladara boluje od nekom poremećaja osobnosti, a najčešći je narcisistički?

Jeste li skužili da je vaš vlastiti šef najvjerojatnije sociopat? Jer takvi imaju najbolje izglede postati šefovi.

Jeste li uočili da su vam djeca već od pelenačke dobi ovisnici, i to o gadgetima, i da će već u pubertetu bolovati od staračkih bolesti: artroze, miopije, kardiovaskularnih bolesti...?

JESTE LI SKUŽILI DA IZUMIREMO? I to s razlogom. I vrlo vjerojatno zasluženo.

Samo se nadam da nećemo za sobom povući sve.

Jest, ugroženi smo. Ali ne od ateista, kako tvrde popovi, koji su se u Glasu koncila usudili izjaviti da Hrvatska NIJE sekularna država. Po ustavu (još uvijek) jest. A po meni, jedino sekularnost, jedino svijest bez projekcija u darove raznoraznih darežljivih djedica, može donekle usporiti propast; i možda stvoriti djecu dovoljno pametnu i sposobnu da je izbjegnu. I spase naš DNK.

Pa evo, opet me danas Rujankica rasplakala...

Ali načela me jedna Miška. Mali, izuzetno mali West Highland Terrier. Vlasnica joj je bila također izuzetno mala ženica, tzv. "petite", tipa Audrey Hepburn. Njih dvije tako minijaturne, a prelijepe, obje, kao da su izašle iz nekog filma. Međutim, onda je Miškina vlasnica umrla. Neka odurna rakčina, koja se prvo povukla, a onda opet navalila, i eto. Strašno.

Dok je vlasnica bolovala, čula sam (a jednom i vidjela) da Miškici baš i nije sjajno, da je gazda smrknut, nervozan, da ju vuče i cuka... Shvatljivo. I onda se desilo to što se desilo i ja Miškicu dugo nisam vidjela. Negdje početkom ljeta u parkić ju je doveo sin, na povodniku (inače je bila slobodna), zasjeo na klupu, izvadio mobitel i ne ferma ju pol posto. Prišla sam, podragala psa, sumnjivo mirnog i letargičnog, izrazila sućut. Svima je bilo neugodno. Brzo su otišli.

I danas opet, mladi vlasnik, poteže minijaturnu kujicu koja bi malo njuškala, malo piškila... Ali, ajd, pusti ju s lajne, ja ju pozovem - Vauuuuuu, prolomi se sretni lavež. Maženje do besvijesti. I valjda je u mladcu nešto škljocnulo pa je dalje bio dobar s njom, igrao se, slikao ju. Valjda je skužio da mi je navrh jezika reći "Čuj, ako ti je teško s njom, daj ju meni! I njoj je teško..."

I viš, Rujankica me rasplakala jer ovakve sućuti nemam za djecu; za ljude općenito. Razumski znam da je tako i tako, ali emocijama jock. Nemam toga u sebi. Mi ljudi, bez obzira na dob, sebi prilično možemo pomoći, znamo reći, znamo zamoliti, znamo objašnjavati, znamo šarmirati... A životinjcad ne.

Žao mi je što ne mogu žaliti ljude. I žao mi je sebe što to ne mogu, jer znam zašto ne mogu: nisam imala dobre roditelje.

(I znam, sad će neka ćorava koka iz svega ovoga izvući tko zna kakve po mene nepovoljne zaključke, ali fućka mi se - moj locus kontrole odavno nije izvan mene, ali onaj izvorni "wiring", onaj "emotional imprint" iz ranog djetinjstva fakat nemrem promijeniti; ni ja, niti itko drugi.)

Često sam bila bolesna kao dijete. Navodno nisam imala niti jednu dječju bolest, ali zato sam često imala neobjašnjene vrućice, 9 upala pluća do 11. godine, ili obratno, 11 do 9. godine, ne sjećam se sad, odležala sam doma cijelo jedno polugodište jer su mi sprčkali lijekove pa sam dobila leukopeniju, a to je gadna krvna bolest i po život opasna. U svemu tome, eto, ja nisam doživjela podršku roditelja, nisam iskusila tu čežnju za majčinim krilom, tu sućut zbog njezinih patnji, jer sam od njih primala samo iznerviranost i njihovo vlastito samosažaljenje. Što je potrajalo sve do moje iskričarske dobi: kad sam majci rekla da možda imam rak dojke, njezina prva reakcija je bila "Jadna ja!". A VI ste me utješili.

I valjda zato (u stvari, SIGURNO zato!) ja s djecom mogu suosjećati samo razumski. Međutim, pubertetlije su sasvim druga priča! Eh, kad svima počnu ići na živce, meni su pravi. Jer tu se locus kontrole počeo pomicati i u toj dobi više nisam ovisila samo o kretenima koji su me cukali i navlačili; a pride sam naučila tražiti i dobiti podršku i utjehu drugdje.

Nikad ja neću voljeti djecu. Blogufala što ih nisam rodila! Znala sam ja to oduvijek, u ganglijima sam znala, i zato nisam, unatoč nevoljkim i kilavim pokušajima negdje u 40+, kad sam podsvjesno znala da ne bu niš od toga, ali ajde, da se ne veli da nisam probala.

Nikad neću voljeti ni ljude onak kak se većina ljudi međusobno "voli" - malo prefrigano/koristoljubivo, malo empatički, jer se mogu uživjeti u situaciju nekog drugog, malo popaljeno, jer bi htjeli orgazmirati s tom osobom i/ili imati njihove gene za svoje potomstvo. I sve to iz želuca, genitalija i dupeta. Jock. Nemrem ja tak. Ali mogu razumski, mogu kad odvagnem sve pros & cons, mogu uvidjeti da je netko ljubavi vrijedna osoba i onda joj dodijeliti onoliko ljubavi koliko razum dozvoljava.

Ali se mogu slomiti pred nemoći. Prvo životinjskom, a onda ljudskom.

I napisati Rujankici da je na kraju sve ispalo dobro: velika je. Ja sam, eto, puno manja od nje. Amputat. A ona nije. Ali obje smo tu.

I to je dobro. Neka nas :-D

...jer me tak često podsjeti koliko je udoban moj ofucani život.

Ono njihovo "On This Day"; ili nekakvi kolaži koje ti slože od slika. Evo, ova je ispala u takvoj nekoj montaži danas. I još puno drugih, a na svakoj sam sretna! I ja, i moje životinjke, i gosti. Bez poziranja; nenamješteno.

Uf. A baš me danas počela prati depra zbog kraja ljeta, i kak bum radila ovak kostoboljna, i koliko još dugo to mogu, i kaj kad više ne budem mogla... I onda vidim te slike, na kojima su me kosti isto tak boljele, i koje su uslikane radnim danom, i onda kad također nisam znala ni što ću sutradan, a kamoli za nekoliko godina.

Može se, dakle.

Sjećam se kak sam ovdje pisala o renoviranju tog svojeg stana, za malo novaca i puno domišljatosti, i kak me onaj neki tip spljuvao da to nije renovacija, ili adaptacija, kaj već, da on to zna, da za to treba promijeniti sve, podove, drveninu, kajtigajaznamkajsvene... I onda se on kokne mjesec-dva kasnije, a ja još živa, uglavnom zdrava i jako vesela u domu ofucanom svome!

Sjećam se i sebe, friške na Iskrici, kak sam spljuvala neku žemsku koja mi je rekla da ne znam uživati u malim stvarima, da kaj male stvari, pun mi je kufer maloga, treba netko željeti i veliko, i potrudit se oko velikoga... Ne znam kae s njom danas, ali ja sad vidim da smo OBJE bile u pravu: je, sad i ja uživam u malim stvarima, iako velike nisam zaboravila; a neke sam u međuvremenu i ostvarila. Mislim da nemreš odmah na malo; ja ne mogu. Bez tih par velikih, male bi mi vječno bile izvor nezadovoljstva.

Šteta kaj Iskrica nema takav neki vremeplov kao FB, pa da se prisjetimo sebe samih od prije jupi-huuu godina i uvidimo koliko smo se promijenili. A jesmo, htjeli mi to ili ne. OK, jasno mi je da mnogi ovdašnji baš i ne bi htjeli vidjeti kakve su ruine postali (ili ostali), ali vjerujem da ima nas koji bismo voljeli vidjeti kak je to STVARNO bilo onda i kak je sad.

Hehe, sad si mislim, za još 10 godina, pa ovo bu digitalni starački dom! Al kaj ima veze, ako nam je udobno i veselo. I dalje budemo zagrižljivi gebisima, ili implantatima, kak tko.

U stvari, jedna moja frendica stalno tvrdi da će za 10 godina gerijatrija biti dominantna potrošačka skupina i da će se sve vrtjeti oko nas, kompletan marketing i najveći dio ponude; i da treba ulagati baš u to - gerijatrijske proizvode i usluge. Iskrica bu onda opet in. I mislim da bi gdin Renić već sada trebao aplicirati za neke potpore i poticaje iz EU fondova.

...crno vino pijuckam (tikveški vranec za 24 kune - izvrstan!) i svašta si mišljuckam...

Prvo o sebi, naravno: kak sam si dobra postala! Zbilja jesam. Brinem o sebi onako kako nikad nitko nije, olakšavam si što god mogu, a nisam se raspustila. Opustila jesam.

Evo, jedan od prilično neugodnih problema koji me muče jest moja artroza. Trenutno mi je upaljeno desno koljeno, i to je tak, sve dok je vrijeme vlažno (a stalno je) i dok ga opterećujem, neće proći. Čak i kad prođe, ne potraje, ili onda zeza lijevo. I sad vam ja ne znam koji su mi dosezi, do kojih udaljenosti mogu a da se ne preforsam. Stvarno ne znam! Prije sam sve obavljala pješice, a nedavno, odoh do Bogovićeve i više ne znam kak ću se vratiti, tramvaj nije vozio Jurišićevom, vruće je, ne želim okolo-kere-pa-na-mala-vrata, ni taksijem, a još manje tramvajem. Niš, sjednem malo, odmorim, ali nije to baš spas, nemrem nasred ceste dići nogu na stol, a to mi je najugodniji položaj. Ne znam koliko mi je trebalo da stignem doma, ali jako, jako, jako predugo... A nisam čak ni nosila ništa teško. Brine me to!

Danas, moj klasični obilazak kvartovskih špeceraja, s kolicima, ne dam se ja zeznuti da idem "samo po to i to", znam da ću nakrcati. I glečte, što je veći izbor, to je kupac pohlepniji: ide mi na žifce Interspar, povrće im je koma i skupo, izbor mesa slab, kruh valja samo u onome koji mi je najudaljeniji, fali mi Billa, a i ta mi je išla na žifce, oni Clever proizvodi su im fakat bili dno dna, osim alkoholnog octa, koji je bio isti kao i svaki drugi ali puno jeftiniji, no, mesa je bilo raznovrsnijeg, povrće je bilo ako ne svježije, onda bar jeftinije, a imali su i neki kruh "rustico", nije baš bio bogznakaj, ali za prvu pomoć, da ne hodam sad okolo, mogao je proći. Na koncu, sve češće završim u Konzumu, živoj depri od dućana, ali tu imam neke svoje proizvode u pravom omjeru cijene i (ne)kvalitete, npr. pastrvu iz uzgoja, neočišćenu, izvaganu i zaračunatu po vagi, dobar ajvar (ajd, taj je fakat skup!), lungići (ima i malih)...

Ondje danas popizdih zbog vrećica na povrću: nema! Stavili neke metar dugačke škarnicle, valjda za kruh, i to francuz. Velim prodavačici, a ona cijelu tiradu o tome kak nemaju, kak ona posuđuje, pa to isto ponovi i sljedećem kupcu, a i onome poslije njega... Kužim ja nju, ali ona tu ipak prima neku plaćicu, a mi ne, i kaj sad mene briga za to kak se oni snalaze za vrećice...?! Snizi cijenu robi ako kupcu ne pružaš isto što i drugi dućani, pa da vidimo, a ne da se ona na kupcima psihoterapira. Ja bih za takvu spiku na svojem poslu dobila opomenu pred otkaz, a onda i otkaz, da nastavim.

Ukratko, skrhah hrpu love za "elementarni šoping", kako jutros napisah uz slikovni blog, i onda opet isti problem: kak ću doma? Boli. Vraški boli. A paz, nije u tim kolicima bilo bogznakaj: boca ulja, boca mineralne, velika nutella, 3 paprike, 3 mala lukca, 1 lungić, 1 pileća krilca, 1 miješano mljeveno meso, nekakve krpe za pranje i 4 velike spužvice (male ne valjaju, potrošiš više deterdženta za suđe jer se brže ispere), vrećica čokoladnih bombona, 1 smrznuti gamberi, kruh, ma kajaznam, nemrem se sad sjetiti, mislim da je to uglavnom to, možda još poneka sitnica. Sve u svemu, možda 6 kila.

Vrlo, vrlo polako, stigoh ja doma. Boli za pozvizdit, a moje krznašice mi se bacaju pred noge, ajd mazi, ajd pozdravljaj, ajd davaj mitologiju... Joj! Neću tabletu, možda prođe i bez. Zadnjim snagama ufrižideriram ono što se moralo i sjednem za komp, s nogom na stolu. I mislim si, tko će sad još i kuhati...

I viš, tu sam si dobra: odmah sam si oprostila eventualno bacanje pripremljenog za ljubav bržeg ručkovnog uratka. U sekundi sam smislila brzo i fino, iako ni prvobitni plan ne zahtijeva osobito puno vremena. A sad, kad sam malo odahnula, sad ću ipak taj, prvobitni, samo skraćenu verziju: bez povrtnog priloga. Ima rajčice, ima ajvara, nekaj već bude. Ogladnit ću pa će mi tak i tak sve biti fino.

I sad mi je tak strašno žao mojeg starog šaponje!!! Kad je on bio star, ja još nisam bila. I nisam ga kužila. Koliko puta sam ga cuknula, ili natjerala još malo dalje... A nije mogao. Fakat nije mogao.

Njemu sad više ne mogu biti dobra. Ah. Valjda sam bila dovoljno dobra. Volio me; jako me volio. Veterinar je rekao da se najtanjom mogućom niti držao za život. Valjda zato jer me htio usrećiti. Uvijek me htio usrećiti.

Sad samo sebi mogu biti onako dobra kako nisam bila drugima; i kako meni nitko nije bio. I Duški. I Kafki. Kad god skužim. A čak i kad ne skužim.

Idem kuhati.

A i sutra, vjerojatno. Zadam si ne baš ambiciozan plan za ručak (brzinsko varivo od miješanog povrća i lungić, mislila sam punjen, ali mogli bi i medaljoni), a onda mi se ni to ne da. Iako sam gladna! Ajd, skuhat ću ja to, žao mi baciti lungić (povrće je smrznuto) kao što sam neki dan bacila preko kile pilećih krilaca - usmrdila se čekajući da ih pripremim, a ja ih od lijenosti nisam čak ni u friz stavila :-(

Kaj sam vam štela reći...? S FB-a mi stalno izlijeću poruke, praćene slikama i video uradcima, od frendice koja je na moru. PSMR! Je, mogla bih i ja, izgradila sam mrežu dadilja za životinjce, ali bez Duške ne bih, i ne bih nekam gdje mi je teško zaplivati, i ne bih da mi je skupo pa da moram gaće o štap do Nove godine i duže, i ne bih da oko mene budu tuđa djeca ili roditelji, i svašta ne bih, a ono što bih, eeee, za to nemam love!

U stvari, htjela sam nešto na tragu ove teme, a to je mentalno ugrijavanje: kad trebam donijeti neku dalekosežnu odluku, obično mi treba puno vremena i onda se tom tematikom bavim na sve moguće načine. Ovoga puta tema je selidba. Dakle, potpuno mi je jasno da ja sama nemam što raditi u ogromnoj stančugi poput moje, iako je volim, štoviše, obožavam je! Ali, evo, jučer gledah neku od onih brojnih emisija o prodaji/kupovini/preuređenju nekretnina (koje, očito, gledam zato jer se zagrijavam za svoju odluku), a glavni lik je ovoga puta bio neki tip koji prodaje kuću u kojoj je odrastao i ne vidi njezine mane, nego uglavnom vrline. Štoćereć, u sličnoj smo poziciji. I tak shvatim da sam i ja sama slijepa za objektivno stanje svojeg stana, a vjerojatno i za njegovu objektivnu tržišnu vrijednost.

Priznajem, bezobrazna sam prema agentima, neljubazna prema kupcima, nedavno je bilo dvoje potencijalnih i nisam se ni najmanje potrudila privući ih, jednoj sam odmah odrezala da nisam motivirana spuštati cijenu, da je nekretnina super i da joj cijena može samo rasti (iza čega stojim, kvart mi postaje sve traženiji), a drugoj da nije na meni subvencionirati njezine buduće adaptacije. Agentica je kolutala očima, a njoj sam pak rekla da sam ju angažirala da mi stan proda po cijeni koju smo dogovorile, da za TO imam volje platiti proviziju, a ako nemre, onda niš... Nema provizije. Cijenu znam spustiti i sama. Međutim, ruku na srce, premda su ove moje grube izjave istinite, nisu motivirane istinoljubljem, nego manjkom volje da se selim i prilično slijepom ljubavlju prema domu mome.

Ma, nije ni to cijela istina! Mislim da je puno veći problem to što ne znam kako bih dalje htjela živjeti. Jer nastamba nam uvelike određuje način života. I mislim da ju treba birati jednako pomno, čak i pomnije, nego muža (hehe, ali, očito, ni muževe ne biramo baš uz puno promišljanja!). Dakle, ja još uvijek ne znam želim li ostati u svojem kvartu (donedavno mi se činilo da je to apsolutni imperativ, ali sad više i nisam tak uvjerena), u kojem su manje nekretnine rijetke, u lošem stanju, precijenjene i zahtijevaju velike adaptacije, ali imam tu mrežu dobrosusjedskih odnosa, izvrsnu infrastrukturu, od trgovina, preko ljekarni, liječnika vakvih-nakvih, do (a to mi najvažnije) pretežno građanskog ozračja; ili bih se ipak maknula u manje prestižni i manje građanski kvart za ljubav veće kvadrature, sasvim izvjesnog lifta od samog razizemlja, vrlo vjerojatne lijepe terase, a sve uz osjetno manju cijenu...?

Prvi izbor podrazumijeva nastavak mojeg dosadašnjeg načina života i moguć je odmah, dok još radim; drugi podrazumijeva manje življenja na van, više unutar svojih zidova, priličnu kušnju mojih postojećih međuljudskih odnosa, od kojih zasigurno neću sve uspjeti presaditi na novu lokaciju, te stvaranje novih, što me ne bi brinulo u nekom i dalje građanskom susjedstvu, ali me brine u nekom šarolikijem i masovnijem... I nije moguć odmah, jer nema teorije da na posao taljigam tramvajem ili opet kupujem auto!

A ako taj drugi izbor nije moguć odmah, otvara se i treći, a taj podrazumijeva radikalnu promjenu načina života: odlazak iz grada. Koji mi se čini sve privlačnijim. Je, lijepo je u krugu od 500 metara imati 3 tržnice, špeceraje svih mogućih lanaca, 2 bolnice i niz ambulanti opće prakse te raznoraznih privatnih specijalističkih; ali, snašla bih se ja i s jednim dućanom, a kaj se doktora tiče, više vrijedi jedan dobar nego niz ustanova ravnodušnih ili preskupih. I u nekom manjem gradiću vjerojatno prije stigneš na red za ne odveć komplicirane preglede/zahvate, a ako baš treba u Zagreb, pa hebga, nije da baš nikoga ovdje ne poznajem.

Evo, ne znam... Ne mogu odlučiti. I drago mi je što sam, pišući upravo ovaj zapiš, shvatila da NE MOGU odlučiti i da zato ni NE SMIJEM odlučiti. Kad budem spremna, nešto će kliknuti. I onda ću se vjerojatno čuditi zašto mi je tako dugo trebalo da to uvidim.

Ali, ako sada posrljam, to bu isto kao da se udam za tipa kojeg bih samo ševila, a sve drugo s njim me ispunjava tihim očajem. Jock, neću! Bez pravog frajera sad mogu, ali bez pravog doma - ni u ludilu!

Ukucam ja u guglu "Animal biding time", jer baš to radim, grdo mi reć "ubijam vrijeme", nego provodim vrijeme do zrele zagrijanosti mesa za roštilj, ali pri tome ne pronalazim odgovarajuće aktivnosti - oprala ekran velikog telkača + još neko usputno staklovinje, obrisala prašinu s kredenca, i sad mi je dost utilitarnosti - kad ispadne ovo nacrtano bićence! Opis veli "Pua je Moanino prase-ljubimac, koje ima energiju i mozak šteneta".

(Pojma nemam tko je Moana, samo znam da glagol/imenica "moan" na engleskom znače "stenjati/stenjanje", a koliko vidim iz ostalih ilustracija, spomenuta djevojka ima zašto stenjati, furt je neki zlokobnjaci prate, ganjaju i gađaju kopljima; Pua pak u samoanskom znači "cvijet ili dijete". Zgodno!)

Zirnem ovamo, i prvo što ugledam jest da se povećao broj komentara na mojem prethodnom zapišu: frigidnjača me podučava kak da se ohladim klimom, tj. koliko mi jedinica treba, brine za moje zdravlje, i pride mi propisuje da ne smijem o svojoj vagini i orgazmima, jerbo to ukazuje da u tom pogledu, zapravo području, nekaj ne štima... Mašala! Pa, da ja nikad u životu nis svršila, valjda bih se isto palila na sve što nju zaokuplja; i pride imala volje i force tjerat ljude da se ravnaju po mojim frigidnjačkim kriterijima i naputcima. Međutim, ja imam svoja iskustva, svoju volju, svoju logiku i svoje želje, koje nit su njen problem, a nit u njezinom spoznajnom dosegu. Haug!

A ovdje, pak, neki muški trača neku žemsku zbog onoga što ona "traži"... Pa jebote! Ako se nisi prepoznao, traži TI ono što tebi paše, ona ima pravo na svoje kriterije, a jel bu po njima našla ovog, ili onog, ili nikog, zbilja nije tvoj problem! Kasnije sam primijetila da on to nešto fenomenološki razrađuje u nametnuti optimizam, priznajem, nisam čitala svaki redak jer mi je neformatiran tekst poput cigle posred lica, ali bez obzira na začudnu PISMENOST zapiša, mislim, u kontekstu ovog konkretnog blogeka, sve si nekak mislim da je autora apostrofirana gospođa grdo otkantala i da sve to skup nikakve veze s fenomenologijom nema, nego sa sasvim konkretnim fenomenom povrijeđenog ega pretjerano optimističnog iskričarskog muškića.

(Majketi, kad bih ja ovdje pobrojala što se sve od mene tražilo, od sjedenja na faci, preko cuclanja nožnih prstiju, do služenja po kući, kuhanja u mojoj kuhinji, gledanja njegovih golišavih slika dok se samozadovoljava, dopisivanja s raznoraznim invalidnim osobama... Pa kaj?! Ljudi pitali, ja nekad davno odgovorila svoje, sad ni ne odgovaram, odu dalje, nađu - ne nađu, baš me briga. I nije to samo ovdje, evo, danas u parkiću me jedan žica lovu "za cigarete"; "Ne dam", rekla sam. Ne "nemam", nego ne dam, jer ne moram dati, a on smije i može tražiti.)

Kakve veze ima Pua s tim? Nekakve. Ali ja sam ju već zaboravila. Meso je na roštilju i sad me zapraf više ni nije briga. A bilo je zabavno ne ubiti vrijeme, nego ga provesti iskazivanjem svojih ne baš presudinih razmišljanja.

Koliko još moramo trpjeti tiraniju glupavih, jer ih je više, i jer se netko nekad davno domislio fori da kakti "izjednači" ljude? Je, i ja mislim da svatko treba imati optimalne prilike za razvijanje svojih potencijala, ali jebiga, nemamo svi ISTE potencijale. I kad je trt-mrt, ja bih radije da rješenje smisli jedan pametan, koliko god bio antipatičan, nego da ga smišljaju milijuni glupih.

I valjda je to smisao te demokracije: ta taj jedan pametan dobije ŠANSU smisliti rješenje i utjecati na milijune glupih; a ne da glupi stalno nameću svoju glupost i da svi mi, bez obzira koliko pametni ili glupi, moramo živjeti po diktatu glupih i posljedično neuspješnih zamisli. Evo, zamislite da prema Zemlji juri neki golemi asteroid, što biste radije: da se demokratski odlučuje kako izbjeći katastrofu, ili da se okupi tim najpametnijih i najsposobnijih stručnjaka koji će smisliti najbolje izvedivo rješenje? (Opaska: u Rvackoj bih se vjerojatno čak odlučila za prvo rješenje, jer kod nas ne postoje "najsposobniji i najpametniji stručnjaci", tj. ne znamo tko su, postoje samo "najpodobniji".)

I fakat mi je dosta toga da nekakve iskompleksirane frigidnjače koje se realiziraju kroz lajanje na druge nameću kao nekakvi meritumi ovoga bloga, ili, nedajblože, društva uopće: glečte, LJEPŠE je svršiti vaginalno, spontano, i bez upogonjivanja priručnika za korištenje raspoložive mehanizacije. Znam, jer ja mogu na oba načina, i moš'te mi puhat pod rep, možete citirati neznamkoliko priručnika samopomoći, popularnih članaka iz šunderajskih časopisa ili sućutnih razgovora s podjednako zakinutim prijateljicama, to je tak i tu nitko niš nemre promijeniti - priznajem, ja za to nisam zaslužna, ali se imam pravo veseliti svojoj sreći; frigidnjača vjerojatno nije za svoje kriva, ali mi koje to nismo ne moramo zatomljivati svoje radosti, niti prihvaćati da je mehanika vrhunaravni i jedini ispravni put do seksualne sreće.

Ajmo sad ovaj primjer prenijeti u politiku... Katastrofa, kaj ne? Širokih razmjera, pače. Jer, glečte, sad nam tu neki tumače kak je ispravno ili neispravno voljeti, ne neku osobu, nego DOMOVINU. Jebote!!! Pa ne dopuštam nikome da se petlja u moje intimne ljubavi, njih samo JA smijem omalovažavati ili kritizirati, i to tek kad sam evoluirala do neke drugačije i ustanovila da je fakat blagotvornija i za mene i za onog drugog nego ove prijašnje, a kamoli da bih dopustila nekoj iskompleksiranoj spodobici da mi određuje mjeru i kriterije domoljublja, a posljedično i društvene (da ne velim "političke") podobnosti! Ajmo sad ovaj primjer prenijeti u intimu orgazmiranja: jel bi vi radije da je mjera seksualnog zadovoljstva mehanika u kombinaciji s nizom kompezatornih tehnika, ili da su to spontana erekcija, spontano vaginalno ovlaživanje i bubrenje te spontane ekspolzije užitka izravno prenesene osjetljivim živčevljem do odgovarajućeg centra u mozgu?

I ajmo sad sve ovo skupa konkretizirati na primjer naše lijepe domovine (lijepa uistinu jest): ispada da smo iskompleksirane frigidnjače u neprestanoj potrazi za tim nekim obzirnim partnerom koji će nas znati, htjeti i upornim pokušajima dovesti do vrhunca; a mi ćemo ga zauzvrat voljeti do kraja vijeka i svijeta i bespogovorno podržavati u svemu i svačemu. Po cijenu života! Tuđih, naravno, ako imamo izbora, i ako nam orgazmopružatelj to dopusti. Je, nismo se smjeli dičiti hrvatstvom, nismo smjeli inzistirati na tisućljetnim riječima, koje čak ni sami više ne razumijemo, a ne znamo ni napisati, jer su nam uskraćivali pravo na vlastiti pravopis, nismo smjeli reći da je ljepše imati više love i više potrošačkih izbora (kao što danas, npr. nije "politički korektno" reći da je ljepše svršavati vaginalno i da seks bez penetracije nije baš neka vrhunaravna veselica), nismo smjeli otvoreno pokazati da amoralna promoćurenost vrijedi bar isto koliko i politička podobnost, štoviše, čak i puno više, jer se promoćurenim profiterima za političku podobnost živo fućka osim kad je profitabilna... Ma! Mogla bih unedogled...

I koliko god se trudili kompenzirati, svršili nismo. I nismo pronašli tog superljubavnika koji bi nam to omogućio. A nismo naučili niti biti zadovoljeni, zadovoljni, a kamoli sretni na ijedan drugi način osim sladostrasnih konstatacija da postoje i zakinutiji (= lošiji u nomenklaturi frigidnih kompleksaša) od nas.

Proći će to, znam... Valjda ćemo vremenom nešto naučiti, ili shvatiti da je besmisleno ustrajati baš na tom jednom jedinom receptu za sreću. A možda si i nađemo nekoga... Ili nas toliko zgaze i pregaze da će nam se sreća sastojati u tome što uopće smijemo disati, i to loš, smrdljiv zrak. Jer, tko želi biti sretan, uvijek nađe načina, a taj način uvijek valja poštivati, sve dok je neinvazivan.

Međutim, proći će i naši životi. Baš danas na FB-u pročitah baš zgodno pitanjce, otprilike ovako glasi: "Da imate milijun dolara, zar se ne biste potrudili da budu na sigurnome i da ih dobro iskoristite? A zašto onda svoje VRIJEME smatrate manje vrijednim, iako je nenadoknadivo i najveća vrijednost koju imate?"

Pa je, i meni libido nabubri po vrućini... Ajmo!

Naravno, neću pisati o svojim orgazmima, jer to je a) preintimno za ovo čitateljstvo; b) neopisivo, osim kroz profinjene metafore, ovdašnjima neshvatljive i c) krajnje nezanimljivo svima i svakome koji sa mnom to iskustvo ne dijele, nisu dijelili i neće dijeliti. Neću, naravno, pisati niti o tuđim orgazmima, iz gore navedenih razloga uglavnom, ali ću se osvrnuti na način kako dvije blogerice pišu o njima, jedna o svojima, druga uopćeno.

Glede mai, opet je simpatičnija od meije: volim kad ljudi imaju kuraže reći "ja tako i tako", a ne vade se na neke općenitosti i rekla-kazala ili pročitala u šundu nazovi ozbiljan tekst... Istinablog, staramajčin zapis nis pročitala, nemrem ja to, ali sam iščitala iz sveopćeg bloškog orgazmiranja da je jopet svršavala. Mašala! Neka je.

Međutim, zapazih nešto što je ostalim angažiranim bloškim orgazmatorima promaknulo: naša iskusna orgazmatorica ovog puta piše o LJUBAVI. ABECEDU LJUBAVI, stavila je u naslov. Ček, idem baš bacit jokce na to kak je povezala orgazam i ljubav, da ne trtljam neupućeno...

Pa nije tu bila vulgarna, bar ne koliko inače! A orgazam je u potki, nije eksplicitan... Kaj vi svi nekaj drugo komentirate?! A hebga, nemrem ju toliko čitati, fakat je to preloše napisano i preblesavo za veće napore od uloženih. Ukratko, naša stara orgazmatorica ziher svršava ko singerica, i to zato jer je njoj seks sve - nema kapaciteta za išta drugo i niš drugo nije ni naučila. To je njezina osnovna komunikacija sa svijetom (da, uključujući i žene, koje spremno razvrstava na konkurenciju ili neopasne pratilje). Ponekad se zapitam nije li u djetinjstvu ili mladosti bila seksualno zlostavljana, jer takvo monomansko ukorijenjivanje doživljaja vlastite vrijednosti u tjelesnost, koja, ruku na srce, baš i nije blogznakaj, nit bila, nit jest (jedra rudlava cura blesavog izraza lica, sad utegnuta rudlava babuskara puna dodvorljive volje) nije baš česta pojava u poznoj životnoj dobi, pa ni u zreloj, ajd, u mladosti je razumljivo, onda smo sve brkale seks i ljubav... Ali većina nas ih je naučila razlučivati, a i o sebi smo ponešto naučile, pa se ne odmjeravamo brojem ili intenzitetom orgazama. Ili ne SAMO orgazmima.

(Uostalom, kak ja mogu pojmiti kako netko DRUGI orgazmira?! Valjda je svakome njegov/njezin orgazam najbolji.)

Meija, s druge strane, kao i obično nema petlje za ich-formu. Mogu li iz toga zaključiti da je frigidnjača? Zapraf, ne, ali mogu dosta toga pretpostaviti: npr. to da ziher ne svršava tak lako kao staramajka, da vjerojatno nema vaginalne orgazme, da joj je zato bitno povjerenje u partnera i uigranost s njime... I da je njoj seks, uključujući i orgazam, zapravo rad, kao i sve drugo u životu. Kaj joj je ljubav, pojma nemam, a nekak mi se čini da nema ni ona. Ali, njoj dobro. Neka. Mašala!

Kaj se mene osobno tiče, tj. mojeg orgazmičkog potencijala, mogu ja svršiti i s nekim koga ne volim, ali mi je, čovječe, fakat teško voljeti nekoga s kim nemrem čestito svršiti!

I eto, nisam baš svršila, ali sam završila: ajmo mi malo pustiti ljude da budu sretni na SVOJ način. Nema veze kaj bi mogli biti i na neki drugi, ako su si pronašli svoj, neka im ga.

Možda je nama takav način apsurdan, ili nemoguć, ili čak odvratan... I smijemo to reći. Za sebe, u prvom licu. Ali neka njih - neka im njihova srećica i njihov O. Kakav god im paše.

Naslov je preuzet od nekog bloga malo niže, ali nije mu komentar, nego jednostavno poticaj ovome zapišu. A taj je, pak, izvorno potaknut razgovorom koji sam jutros vodila sa svojoj prijateljicom: veli ona meni, morat će na nekakav "anger management", jer se strašno razljutila... I onda mi ispriča zašto.

No, čak i prije nego što sam čula cijelu priču, rekla sam joj da nema smisla neutralizirati sve svoje negativne osjećaje, pa čemu to vodi, nismo zombiji, ima ona pravo biti i srdita, i žalosna, i pakosna, i zavidna, i zločesta na nemali broj načina, jer mi ljudi takvi jesmo, a svatko tko to negira ili potire zapravo negira i potire vlastitu ljudskost. OK je tu i tamo prikočiti, pripaziti da ti nesimpatični osjećaji ne dovedu do nekih katastrofalnih posljedica, kako po nas, tako i po druge, ali podvrgnuti ih "menadžmentu"?! Sve dok ne puca po prolaznicima iz šmajsera i sve dok posljedice svojeg bijesa uglavnom može podnijeti, mislim da je to u redu i da treba bjesniti. Uostalom, razloga za bijes nikome ne manjka, a osjećaji se troše - kad nekoliko puta generalno popizdiš, bilo to zbog sitnice ili krupniša, kasnije ti nikakav "menadžment" više ne treba, regulira se to samo, bijesa više nema toliko... I ne da ti se; i shvatiš da ne moraš. Da si se oslobodila. Bar toga. Do daljnjega.

Eh, i onda mi ta moja prijateljica ispriča što ju je raspigalo: nabavka službenog auta za njezinu firmu; koji 2 mjeseca kasni, i zbog kojeg je ona odložila svoj godišnji, a kad nazove zastupništvo, šetaju je kao budalu, te njen agent je na godišnjem (kakve to veze ima???), te ne znaju, te bit će... Pride joj žemska iz PR-a veli "Bez suvišnih detalja, molim!!!" Hej! Pa ona može biti neznamkak glupa, dosadna, naporna, ali ona NJIMA daje lovu, i to industriji na izdahu! Ima da odsluša koliko god detalja se ovoj hoće ispričati. (Usput, PR ilitiga Public Relations službe trebaju stvarati pozitivnu predodžbu o svojoj firmi u javnosti, i to bez plaćenih oglasa.)

Veli ona, "Da sam poslala ono što sam isprva napisala, ljudi bi ostali bez posla". Velim ja, " Pa je li tvoj posao čuvati njihov posao, ili je njihov posao čuvati svoj posao tako što obave svoj posao?! Šalji, miki!".

To anestetizirano ozračje u kojem se zatire svaka negativnost, isprva amerikanijada, a sada super izlika za svakoliki javašluk, to dovodi do toga da se, kad imaš zrnce pameti, zaustaviš i zapitaš tko je tu lud, ti koja šiziš, ili oni koji te zajebavaju. Odgovor glasi: NITKO tu nije lud - ti šiziš s pravom, a oni su bezobrazni i drsko koriste to ozračje za vlasititu dobit i/ili komociju.

Rekla bih da je ta tzv. amerikanijada u početku bila dobra, jer nije ludo zaustaviti se prije posljedica i malo razmisliti o njima; ali onda je dopala šaka svima i svakome pa se izvitoperila u ovo o čemu sad pišem. I o čemu ću sad, u sljedećem odlomku, također pisati.

(U međuvremenu mi je dvaput zvonila susjeda koja stalno nešto "posuđuje", a imam špurijus da i ona ovo čita, jer paz vraga, nakon nedavnog osvrta na nevraćeni parmezan, dotični je vraćen! Spominjem to zato jer se ljutim na njih, a viš, ni ja nisam bila svjesna činjenice da imam pravo na ljutnju, jer njihova komocija nije nimalo važnija od moje - ako se navečer sjetiš oprati veš a nemaš praška, peri ujutro, jebote!; ako ti ponestane hrane za mačku, daj joj svoje; ako hoćeš pohane banane, e hebga, odoli, ili odi do dućana koji je 30 metara od naše kuće i radi do 23h pa ih kupi, kao i sve drugo što su do sada ižicali od mene - e, nema više! I ljutim se. Pa nek se sad ljute i oni.)

Sad je taj sljedeći odlomak u kojem komentiram šire reperkusije potiranja tzv. negativnih osjećaja: zaboravili smo izreku, nekog ekonomista, ako se ne varam, "Svaki kritičar je zapravo besplatni savjetnik". Pa se ne damo kritizirati, a kad se netko ipak drzne, taj je a) drzak, b) lud, c) bezobrazan, d) motiviran bogznačimesvene, ali svakako ne našim vlastitim slabostima; što pak dovodi do toga da se nitko ne trudi poboljšati, niti svoje postupke (za čije poboljšanje ne mora kužiti razloge, kaj, i glupani mogu bolje ako i kad ih se natjera), niti vlastite reakcije, a kamoli vlastitu osobnost (koja se može mijenjati, bar donekle, sve dok smo živi, a živi smo sve dok podnosimo promjene).

A to pak dovodi do društva lažova, u kojem istinsku radost, povjerenje i spontanu interakciju više nemaš volje tražiti u ljudskom društvu; i zato, kako smo danas moja prijateljica i ja zapazile, sve više ljudi ima bar 2 psa, a nerijetko i više njih.

Jer životinje su iskrene (ne kažem da ne znaju lagati - znaju - ali to im nije osnovna reakcija): popizde na nepravdu, vesele se ljubaznosti, a rijetko kad išta podrazumijevaju. Njima je svijet svakoga dana nov, a svaki dan očekuju nešto dobro. Pa to i dobiju.

U ovoj rundi. I sutra vruće, ali ne toliko; a preksutra - smrzavela!

Duška se konačno prestala tjerati i danas smo bile u velikom parku - jock, hoće doma! Iako je Kubanka, havanezerica, a ti psići dobro podnose vrućinu. Doma je ljepše i ima friške vode!

A meni je već malo pun kufer bit doma. Baš sam sinoć mislila, šetajući s Duškom negdje oko pol 11 uvečer, tko bi me sad natjerao da idem u neki provod, ma nema teorije, ni za koga, osim za Dušku, koju obožavam, ne bih nos promolila iz stana po ovakvoj sparinčugi i vrućinčugi. Ali sad ga već želim promoliti: za sebe.

I tak vam ja drndam bespućima digitalne ne(o)zbiljnosti... Saznam tako da 57% Rvata "ne vjeruje" u teoriju evolucije, kao da je to stvar vjere, jesemti, a ne činjenica, a čak i da su činjenice pogrešno posložene u nekakvu teoriju, pa kvragu, zar nije logičnija od onoga u što tih 43% Rvata vjeruje, lakovjernici, kaj nas nije ta sklonost povjerenju u iracionalno i dovela do toga da smo sluge u zemlji koju nemamo, a ipak smo je mogli imati...? Svi bi nekaj htjeli imati, a ne pada im na pamet da o tome treba i brinuti, da to nekaj zahtijeva, da ne opstaje na slijepu vjeru i pražnjenje niskih strasti, tipa šovinizma i/ili osvetoljubivosti prema odavno pokojnim povijesnim "krivcima" za ne znam kaj - kaj im je bilo isto kao i sada? Možda čak malo bolje.

Evo, sad se privodi ljude zbog izjava na Facebooku, to je valjda drugačije, prije se privodilo zbog pijanih izjava u gostionici ili denuncijacija zlobnih susjeda... Neš ti razlike! Je, imamo "demokraciju"; imamo Hrvatsku, po tome što u njoj smijemo stanovati sve dok plaćamo dadžbine stranjskim vlasnicima i domaćim kapoima koji nas gaze za malo luksuzniji auto i/ili poveću nekretninu... Možda sad i mene privedu.

A prozvana već bijah! Zato jer sam neku osobu iz svojeg privatluka ovdje nazvala "starim ceketalom" i "starom kljusinom" ili "konjusinom", nis više sigurna koje je točno. Stiže meni email s cepejcem ovih izjava. E hebga! Da smo razgovarali licem u lice, ne bih koristila baš ovakve izraze, što ne znači da ih ne bih mislila, jer bih, mislim ih, a za to imam i razloga - ne padnu meni ovakvi epiteti na pamet iz ništavila, nego iz nečijih postupaka. Sad je samo pitanje jel ja toj konkretnoj osobi želim nanijeti bol ili ne. Zapraf ne. Zakaj bih? Napisah to za neko NEPOZNATO čitateljstvo.

Zapraf mi prije nikad nije palo na pamet da ovo čitaju i ljudi koje poznajem, koji znaju da sam ovdje (nije to tajna), ali ne smatraju potrebnim javiti se i reći da prate. Jesu li zato zaslužili pročitati i poneku neugodnost o sebi?

S jedne strane, jesu: to je kao da kriomice prelistaš nečiji dnevnik pa naletiš na necenzuriranu karakterizaciju sebe same. Meni se to dogodilo, još davno, ali nisam reagirala ovako loše kao moj čitatelj: prešutjela sam to vlasnici dnevnika, a sebe sam uvelike preispitala glede razloga zašto me ona doživljava toliko nepovoljnije nego što ja mislim da zaslužujem. Na koncu sam našla neko objašnjenje (ne UTJEHU, nego fakat OBJAŠNJENJE, ne sasvim ugodno po mene samu, ali niti toliko neugodno koliko su bile njezine kvalifikacije); naš odnos se ohladio ali nije zamro, i sve u svemu, mislim da smo pronašle neku međusobno ugodnu udaljenost na kojoj možemo funkcionirati s uvažavanjem i respektom.

S druge strane, ovo je JAVNI medij - otkud meni pravo birati čitateljstvo? Ili podrazumijevati da se sastoji samo od ovih ili onih? Nemam ga! Što god ovdje napišem, otišlo je u ta digitalna bespuća i može završiti bilo gdje, nemam ja nad tim vlasništva ili kontrole. Pa ako fasujem zbog toga, e hebga...

Znači li to da se trebam autocenzurirati? Pa, zbog tašte muškadije koja prije svega ne želi biti stara (u 63. ili 64. godini života, sic!), a ne bi bili ni ceketala ili marva, jock majci - nije mi bed odraditi malo njihovog nezadovoljstva kroz email poruke, koje uvijek mogu blokirati kad postanu naporne. Ali ako bi me netko hapsio zbog toga...? Hm. Jesam li naivna ako mislim da nisam dovoljno važna da bi mi se to zbilja moglo dogoditi? Hoću li probrati riječi ili teme zbog puke ne baš nevjerojatne mogućnosti da jesam?

Iz ovog teksta se vidi da još uvijek nisam tome sklona. Iako niš što mislim ne smatram toliko važnim da bih se inkomodirala negodovanjem vlastodržaca, koje istinski želim svrgnuti s vlasti, a za to nisam dovoljno moćna, niti dovoljno umrežena. Nije stvar u mojoj nemoći, nego u NJIHOVOJ nesigurnosti, zbog koje bih čak i ja, ovak malecka, mogla nadrapati.

Ali, ako UŠUTIM?!

Hej!!!

Ilitiga krivudanje, cik-cakanje, nepravocrtno kretanje... Ne znam imamo li mi u hrvatskom tu riječ, ja sam je upravo kroatizirala iz engleskog; imamo "meandar", a to je takav neki krivudavi oblik, ali kao glagol...? Ne znam.

I kao što ovi pužeki sa slike kažu, život s manje užurbanog stresa započinje kad si osiguraš vrijeme za meandriranje. Ja bez toga više nemrem! A ljeto guštam, čak i kad je ovakvo, ukuhano, baš zato što mi je osnovno vrijeme posvećeno meandriranju; tek tu i tamo nešto pravocrtnoga se ispriječi mojoj sasvim, i meni samoj, nepredvidljivoj putanji.

I tak, jutros se ne probudih u 5, kao što volim, nego tek u pola 7, što manje volim, jer je već bilo udunstano: neka kišica je netom poškropila asfalt i fino isparila u moj stan. Bljak! I zato jer mi je doma bilo manje lijepo nego vani, a i zato jer je Duška još uvijek uspaljena pa opcija slobode u parku nije raspoloživa, sjednem ja u obližnji kafić, na friško cijeđeni džus od grejpa i naranče, kad evo ti moje bivše učenice. Sjedne ona sa mnom, sad 42-godišnjakinja, s kojom se rado podružim već koliko ono...? Predavala sam joj u 1. i 2. razredu gimnazije... Jako dugo. Ne da mi se računati.

I pričamo mi, meandriramo temama, kad ju nazove mama. Veli "S profesoricom sam, nazvat ću te kasnije". Za krepat! Nakon toliko vremena! Profesorica još uvijek! Ajd, njezina vršnjakinja, isto moja bivša učenica, baš je neki dan izrazila želju da mi se obraća s "ti", a imenom me oslovljava već 10-ak godina. I družimo se praktički svakodnevno. Moja 35-godišnja prijateljica, s kojom sam također često udružena u meandriranju, ali nije moja učenica, nego supruga mojeg bivšeg studenta, e, ona nema problema s oslovljavanjem: oduvijek smo pri imenima i tikanju; međutim, njen muž dan-danas brlja.

I tak, sad zapravo meandriram temom kak to da se uglavnom družim s toliko mlađim ljudima... Je li to neka moja slabost, ili vrlina? I je li bitno? Odmah mogu odgovoriti na posljednje pitanje - nije! Očigledno svi mi dobijemo nešto što nam godi u tim našim odnosima... A uzroci? Kajaznam...

Zapraf sam oduvijek voljela tu dob, između 35 i 45 godina. Moj zadnji, nedovršeni, roman ima glavnu junakinju koja je 38-godišnjakinja. Valjda je to dob s kojom se najbolje identificiram. Kad sam bila mlađa, činilo mi se da je to neka optimalna dob, kad si zrela i prilično iskusna, ali još uvijek otvorena, neokoštala... I prilično seksi i zgodna. Kad sam je dosegnula, shvatila sam da je 95% mojih vršnjaka zamrlo, da žive po inerciji, konvencijama i svim mogućim štakama koje jako malo imaju zajedničkoga s njihovim stvarnim potencijalom i/ili identitetom; a još mi je tužnije bilo spoznati da TO zapraf jest njihov identitet, tada, da su od traganja odustali. A ja nisam još. (Btw., T. S. Eliotova "Pusta zemlja" je o tome, između ostalog.)

A sad više ne tragam za svojim identitetom, ZNAM tko sam i prilično sam svjesna toga kakva sam, ali, za razliku od svojih vršnjaka, ne smatram to konačnim, a još manje GROZNIM. Evo, baš u ovom meandriranju za sokom rekoh svojoj bivšoj učenici, koja se malo potužila na teret svoje četrdesetdvogodišnjosti, da nema frke, da OK, starenje je izazov i ni najmanje mi se ne sviđa u tjelesnom aspektu, tu puno toga izgubiš, ali ako je um vitalan, zaprafo si sve sretnija. Ja jesam. Lakše određujem prioritete, sigurnija sam u svoje izbore, manje se oslanjam na druge, bolje prepoznajem svoje mogućnosti... Nije mi sasvim povjerovala, ali vidim joj na faci da joj je laknulo...

Možda je to - to? Možda ja toj mladeži dajem nade. Hm. Bilo bi lijepo da je tako. Valjda jest. A oni meni daju korektiv: kad i ako zaboravim na to da sam ostarila, izleti neko "vi" ili "profesorice". Bezazleno, s poštovanjem, neumoljivo objektivno. Prija mi.

I mogla bih još meandrirati, još mi se ne da prionuti suđu i kuhanju... Ali ovak je baš sve jasno. I dovoljno. I na mjestu.